Arhiva za 8 veljače, 2012


IMDb

Trailer

 

Jednom davno, Tom Selleck bio je predodređen da zaigra ulogu Indiane Jonesa, no radi ugovora za seriju Magnum P.I. bio je prisiljen odstupiti. Ironično, pilot epizoda serije pomaknuta je za šest mjeseci te je imao vremena snimiti film. Iako mnogi zgrođeno odmahuju glavom na tu ideju, meni je simpatična, bio bi to zanimljiv eksperiment. Selleck je napravio jednu epizodu Magnuma gdje je odigrao Jonesa, s kompletnim outfitom i moram priznati, nije loše izgledao, iako je epizoda bila više zajebantskog karaktera nego ozbiljna storija. No, snimio je on i jedan pravi wanna be Jones avanturistički film koji je čak i poznat u našim krajevima jer se djelomično snimao u prijeratnoj Jugoslaviji, a ispao je (gledajući globalno, ne) jedan od stvarno rijetkih naslova koji su uspjeli pobjeći iz te Jones sjene i postati samostalan film, s određenim kultnim statusom među gledateljima. Iskreno, mene baš ne diraju te usporedbe, ja sam čovjek koji će dušu prodati za dobar avanturistički film, a kako sam romantičar u duši (nemojte nikome reći) uvijek padam na pas/mačka odnos među likovima jer je to ionako uvertira u happy end (iliti krevetsku scenu). A, samo usput, padam na filmove s avionima, pogotovo ako imaju dobar zračni fajt tipa Crveni Baron. Dvokrilici, puno akcije, simpa glavni likovi… što da vam dalje pričam, poslastica za jedno tiho veče je ovdje. Možda nije zgoreg spomenuti kako je u današnjim danima film nestao s radara, što je šteta, jer već kad se rade reizdanja svega i svačega, ne bi škodilo i jedno za ovaj film, malo da ga se vrati u sjećanje publike.

Dakle, priča. Razmažna bogatašica unajmi polutrijeznog pilota da je prati u letu do Azije, gdje joj je otac nestao. Taj put uključuje malo volim te/ne volim odnos, malo puškaranja, malo dobrog humora, a na kraju se naši junaci pronađu i u pravom ratu. Ne mogu baš izmišljati toplu vodu sa sadržajem jer je poprilično jednostavan, laganini materijal za opuštanje. Selleck je kao mamurni pilot ubo u sridu, dopadljiv, simpatičan, klasika od junaka kojemu se baš i ne da natezati s jako bitnim stvarima, ali ako zatreba, tu je. Uglavnom. Bess Armstrong odigrala je solidno svoj dio posla, no nije baš imala neku posebnu karijeru te je vjerojatno nećete ni zapaziti kako treba nakon ovog filma. Njih dvoje imaju sasvim finu kemiju na ekranu, off beat klasika koja kao da je proizašla iz onih slap stick komedija tridesetih godina (što je nekako i poanta priče). Loacijski film ima dosta toga za pokazati, što mu je još jedan plus, i nikako nisam na čistu koji je dio ustvari sniman u ovim prostorima (mislim da je zadnja bitka) ali nije da igra nekakvu ulogu, sve što se vidi ima svojih draži.

Mana mu je dosta troma režija. Redatelj Brian g. Hutton, čovjek koji iza sebe broji ratne klasike kao što su Where Eagles Dare i Kelly’s Heroes (uz ovaj film, dva jedina spomena vrijedna filma) nije ono što bi se nazvalo spretan redatelj, dosta toga zapinje, od akcije (koja ima širinu, spektakularnost i preglednost) do odnosa s glumcima (osim glavnog dvojca, ostali su nekako ispali iz jednadžbe) i ovo mu je bio posljednji film kojeg je radio (kako je još živ, valjda mu je režiranje bilo nekakav hobi) tako da, ne vjerujem da ćete biti baš nešto posebno impresionirani. Time hoću reći da ima i boljh ratnih filmova, koji imaju jaču i bolju dinamiku. Usprkos tome, High Road… bio je mali hit koji je Sellecka, doveo pred ozbiljniju publiku (čitaj onu koja zvijezde cijene samo po nastupima na velikim ekranima) i za jedno laganini poslijepodne, kad nemate što raditi, a niste pobornik CGI-ja, ispunjava sve važnije norme. Od količine humora, preko dopadljivost glumaca, do sasvim korektne akcije. Treba li tražiti nešto više od toga?


Oduvijek su me fascinirali pisci koji imaju volje i strpljenja raditi na jednoj seriji romana izgrađujući jedan lik do detalja, vodeći ga iz situacije do situacije, ne zaboravljajući na njegov privatni život. Većina ne postane takvima, obično se napiše jedan roman, pa kad isti bude dobro prihvaćen onda se krene dalje. Ne svi, neki od poznatih serijala za koje, vjerujem, nikad nećete ni čuti jer se neće prevesti kod nas, kao ni biti dostupni široj neameričkoj publici. Robert B. Parker u svojem opusu ima čak nekoliko književnih serijala u kojima je izgradio nekoliko likova, a Jesse Stone, poluumirovljeni policajac koji iz prisile prihvaća posao u malom gradiću, nije prvi, iako bi, kako stvari stoje, mogao postati najpoznatiji. Pisac, koji je za svoj rad dobio nekoliko nagrada, usporedno je izgrađivao i Spencera, privatnog detektiva koji je prvo imao svoju seriju (Spenser: For Hire) a onda je nastalo nekoliko zgodnih TV filmova gdje su se junaci serije vratili u stare uloge. Jesse Stone trebao je biti tek jedan u nizu filmova, s opcijom da budu nastavljeni, gdje se sakupilo nekoliko kvalitetnih TV glumaca, jedan solidni redatelj, no prerastao je u cijeli serijal kojem se još ne vidi kraja (8 dio se trenutačno snima) što nije loša stvar. Produkcijski je niskobudžetan, s jako dobrom radnjom, solidnim glumačkim izvedbama te predstavlja osvježenje i nešto posve drugačije od onog što nudi klasični kino/TV repertoar.

Tom Selleck osobno mi je vrlo simpa pojava na ekranu, jedan od onih glumaca koji imaju prepoznatljivu pojavu (brčići, je’l te) pouzdan je glumac koji uvijek ima što za ponuditi, leži mu drama, akcija i komedija te nije opterećen skandalima kao neki drugi i svoju slavu izgrađuje na pristojan način, kvalitetnim radom. Jedina mana (ili križ koji mora nositi, ovisi kako gledate na to) jeste to što su ga stalno povezivali s ulogom Thomasa Magnuma iz istoimene serije. Iako ju je, vjerujem, RTL zamjerio svima stalnim repriziranjem, ja priznajem da mi je serija bila zgodna, dosta dobro napisana, pristojno režirana, s dopadljivim likovima i zadovoljavajućim omjerom akcije, komedije i intrige. Čovjek se pokušao malo izvući iz tog kalupa s nekoliko jako dobrih filmova (Her Alibi, High Road to China) no uloge su uvijek imale taj Magnum štih od kojih nije mogao pobjeći. E, sad, kad sam po prvi put naletio na prvi film iz ove serije (Stone Cold) očekivanja su bila ista, leđero nastup, malo krimića i tako. I koji je to zajeb od pretpostavke bio. Jesse Stone dijametralno je suprotan od Thomasa Magnuma po svim stavkama dnevnog reda: isprani policajac kojemu je pun kufer posla u velikom gradu, ima ozbiljan problem s alkoholom, bivša žena koju skoro svakodnevno zove telefonom jer nema s kim drugim razgovarati, a povrh toga seli se u mali priobalni grad Paradise, gdje prihvaća dućnost šefa policije. Taj odjel broji jedva tri čovjeka, a atmosfera je takva da Jesse baš i nije najuzorniji tip kojeg bi zaposlili na takvo malo mjesto. No, stvari će se malo po malo popravljati (draž tih serijala jeste da možete lik razrađivati i da to ne bude isforsirano) a mirni gradić sve je samo ne tako miran. Doduše, nema nekih eksplozija i sličnih pizdarija, ali uvijek se dogodi nekakav zločin koji zahtjeva fini istražiteljski posao.

Što me dovodi do drugih stvari. Većini navikloj na konstantu izmjenu kadrova i brzu radnju ovi filmovi bit će dosadni. Tu nema ničega, ama baš ničega što bi se moglo nazvati komercijalom jer se sve svodi na pričanje priče. I u tom procesu nema prečaca, kadrovi su dugački, atmosferični, bazirani na likovima, čak i njihovim izgubljenim pogledima. Radnja kad krene ima okus stvarnosti, mirnog i finog istražiteljskog posla te se opet bazira na likovima i interakciji među njima. Da ne bude kako su ovi najdosadniji uratci koji postoje, imaju ono što svaki krimić ima: pokoje ubojstvo, ima čak i vatrenih obračuna, dilera drogom, varanja na porezu, bogataša koji misle da novac može spasiti sve itd, itd, ali to je sporedna stvar. Svi ti događaji služe tek kao pokretač radnje da bi se vidjelo kako likovi, usprkos sveopćoj psihičkoj zaribanosti, funkcioniraju izvan zadanog okružja.

Selleck je maestralno odigrao lika koji je zatvoren u sebe, koji ima toliko demona u sebi da ih može prodavati drugima, ali opet uspijeva funkcionirati kako treba u situacijama drugačije naravi. Uz sve to, filmovi se baziraju i na protoku života u maloj sredini, prednostima toga da sve poznajete, kao i manama, no taj usporeni način života nije baš tako sjajan kao što je, vjerujem, u romanima, jer se bazira na nekoliko likova koji čine krug prijatelja glavnog lika. Podršku Sellecku radilo je nekoliko kvalitetnih televizijskih glumaca, počevši od Williama Devanea, William Sadler, Kathy Baker, Sean Young, Stephen Baldwin… Režije se prihvatio Robert Harmon, redatelj koji se može pohvaliti kako ima jedan kultni filmić u svojoj karijeri (The Hitcher), dok je zadnjeg odradio Dick Lowery, poprilično loš televizijski rutiner radi kojeg je film i slabiji nego ostali. Kako to već ide, prva četiri filma (Stone Cold, Night Passage, Death in Paradise i Sea Change) napravljeni su striktno po romanima, dok su druga četiri (Thin Ice, No Remorse, Innocents Lost i koji se tek snima, Benefit of the Doubt) nemaju veze s njima osim po likovima i tek fragmentima radnje. Nije da im je to nešto naškodilo, svi su filmovi dočekani s jakim pohvalama i uspješnom distribucijom po TV-Kućama, radi čega se još i snimaju. A Selleck je uspio napraviti i to da se odmaknuo od lika Thomasa Magnuma, što i nije tako jednostavna stvar kako izgleda. Ako ste skloni tihom, mirnom, atmosferičnom krimiću, bilo koji od njih iz ove serije odgovara, ali preporučljivo je gledati ih po redu.