Assault On Precinct 13 (2005)

Posted: 10 veljače, 2012 in Akcija, Brian Dennehy, John Carpenter, Laurence Fishburne, Remake, Thriler

IMDb

Trailer

 

Samo godinu dana ranije pojavio se Dawn of the Dead. Zašto je to važno? I nije, ali samo da ilustriram kako izgleda odličan remake odličnog film, kojeg možete uspoređivati, kojeg možete kritizirati, koeg možete analizirati i koji će svejedno ostati samostalan uradak, dobar uradak, koji će unijeti promjene u već višenu priču, staviti nešto na stol za novu publiku, ali neće zaboraviti na staru. Tako se nekako radi obrada starog filma. E, sad, dolazimo do punch line ovog uvoda: remake kultnog akcića/vesterna Johna Carpentera ima izgled, ima čak nešto i mirisa od originala (zato nije u cijelosti negledljiv) ali nema okusa. To vam je konfekcijska roba: daj, sklepaj i pošalji, a usput ćemo prekrižiti prste i nadati se da će slavno ime donijeti pokoji dolar u blagajnu. U nadi je spas, tako kažu ljudi, pa iako sam film nije bio flop (na 30 milja uloženih zaradio je 35 = 5 milja plus) nitko se baš nije potrgao od oduševljenja. Tako je to kad radiš nešto bez entuzijazma. No, da je film u cijelosti propast, nije, ima par dobrih stvari u njemu (Drea De Matteo uvijek donosi koji bod gore) ali ovo i nije baš recenzija u stilu recenzije valja/ne valja (takvo pisanje ne živi na ovom blogu) već je više… usporedba i amatersko zapažanje što ne treba raditi kad već imate nesavladivu želju raditi nešto što je tako dobro (originalni Assault je prime time Johna Carpentera, nema boljeg). Prvo čega bi trebali biti svjesni jeste da vesterni više nisu tako u modi kao plot radnje.

U današnje vrijeme kad postoji GPS, sva sila satelita, urbanizacija je došla i do običnih vrtova, priča o odsječenoj policijskoj postaji djeluje… far fetched. Ajde da su je smjestili u nekakvu pripizdinu u Utahu, među planine, ili u Montani, u šumu (iako nje ustvari i ima u ovom filmu) a ne u veliki grad (nedefinirani, da budemo precizni) gdje svaka šuša vidi što radite. Još ako i progutate da su negativci opremljeni sa svim i svačim što može blokirati podzemnu telefonsku liniju, mobitele, kompjutere, internet, ne možeš postaviti svoje junake u bezizlaznu poziciju tako što ćeš ih naoružati do zuba. Draž originala ležala je u tome što se svaki metak brojao dok ovdje tih problema nema: hoćeš automatsko oružje, hoćeš bombe, hoćeš cijeli mali arsenal – you got it. Kad krene automatska paljba stvara se okružje dosade (iako vjerujem da to nije bila namjera) pošto se ubija svaki suspens. Likovi su bolno nerazrađeni, što je mana i nije mana (u filmu je jednostavno previše likova) no mana je kad spojiš nekog karizmtičnog (kao što je Fishburne) s nekim tko baš i nije, ali ipak zna dvije-tri o glumi (Hawke) s nekim bezličnim kao što je Ja Rule (vjerujem da je on tu da privuče neke svoje fanove, ali karizma mu je kao kuhana riba) i još jednim ili dva lika te u cijelosti ignoriraš nekog tko bi ti ustvari mogao pomoći da dobiješ glumačku kvalitetu (Leguziamo, spomenuta Drea, Gabriel Byrne, koji čami apsolutno neiskorišten, i legenda Brian Dennehy). Jedini lik koji je kako-tako ispao zanimljiv jest Drea (ne gledam na to što je cijeli film u minjaku, ja nisam takva osoba) zato što je lik bolje razrađen od drugih. Što se tiče same ranje, tu nema neke mudrosti: policija uhvati lika koji zna sve o njihovim mutnim poslovima- policija ide smaknuti lika koji zna sve o njihovim mutnim poslovima. I sve koji su mu blizu. Naravno, ništa od toga nema veze s originalnom, pa se ne trebate opterećivati s poveznicama. Ako zamjetite neke nelogičnosti (tipa da je postaja u nekom zabačenom, praznom dijelu grada, ali čim naši likovi izađu van tu je gusta šuma šervudska) niste jedini, to vam tako ide u filmovima koji imaju problema s vlastitim identitetom, pa se nemojte ni opterećivati s pokušajima da ih pojasnite.

Sad, kad sam sve važno rekao, da se vratim na ono da film nije u cijelosti negledljiv. Stvar je jednostavna: isključite mozak na dva sata i sve na ekranu bit će vam dovoljno da zaboravite na sve probleme svijeta. Doduše, neće vam baš ni ostati u nekom sjećanju, ali barem je uspio ispuniti svoju zadaću i popuniti vrijeme. Druga stvar je malo bolje precizirana i, recimo, više je naklonjena poklonicima akcijskog filma kao takvog. Ovaj Assault… jedan je od rijetkih koji se ne srami izravnog puškaranja. Akcija je u prošlom desetljeću pala pod izravni utjecaj CGI-ja, zelenih pozadina, fora iz Matrixa, raznih koreografija i inih stvari kako bi postala što…hmmm, zapaženija. Ovaj film ne mari za to. Kad se puca, puca se pravo. Dodano je malo podzapleta, tek toliko da se nešto događa unutar postaje, ali akcija je fino izvedena, što je lijepo za vidjeti (tj. da nisu svi pali pod utjecaj kompjutera i vratolomnih koreaografija). Malo poznatih faca, malo dobrog puškaranja, dvije zgodne dame (koje u pol zime nose minjake, da naglasim) i malo podsjećanja na original… teško da će vas oduševiti, ali za opuštanje nakon teškog radnog dana može proći.

 

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s