Arhiva za 14 veljače, 2012

Toy Soldiers (1991)

Posted: 14 veljače, 2012 in Akcija, R.Lee Ermey

IMDb

Trailer

Pošto sam već danas izgubio vrijeme opisivajući dogodovštine grupe klinaca za vrijeme ruske invazije na Ameriku, da odmah izgubim još malo vremena na opisivanje dogodovština grupe klinaca za vrijeme invazije grupe terorista na jednu privatnu školu. I nastupi trenutak tišine, zar ne? Vjerujem da velika većina zna o čemu govorim, no za one koji možda ne znaju, Die Hard je napravio puno zla na ovom svijetu, toliko kopija da se više ne zna koja je koja, no između tih lošijih stvari, dogodilo se i par dobrih, što me dovodi do ovih redaka. Da, u filmu postoje teroristi, i, da, oni zauzmu jednu privatnu školu. Zašto? Zato što su u njoj klinci utjecajnih roditelja koji im mogu pripomoći oko nekih stvari. Jedina kvaka je što otpor dolazi s neočekivane strane, samih klinaca, što je zabavna stvar. Ili je možda cijela priča ustvari poprilično previdljiva jer su isti ti klinci ovdje samo zato što ih nijedna druga škola više nije htjela. Vi procijenite.

Već kad sam spomenuo Die Hard i kopije, u njima (kopijama, je’l) se događa ista stvar. Grupa negativaca, opasni pozitivac. To je već postala klasika, ali kad se uzme da je iz tih korijena nastao jedan Passenager 57 i Under Siege, bit ćemo dobri i reći da poneki scenarist (kao i redatelj) znaju što rade. Da bi cijela stvar ostala zanimljiva, a opet u okvirima podžanra (zatvoren i ograničen prostor, je’l) moraju se izmišljati nove stvari. Škola kao takva uopće nije loš izbor za postavljanje predstave, dodaš malo klasike (čitaj- opasni terorist koji nema milosti) i malo noviteta u obliku grupe klinaca koja odluči pružiti otpor te dobiješ sasvim prihvatljivu osnovu za film. I držiš se realnosti, naravno. Klinci nisu obučeni specijalci ili mamurni policajci te nemaju oružje na svakom koraku i ne znaju baš dobro borilačke vještine. Zato se Toy Soldiers izdvajaju iz krda sličnih jer, općenito gledajući, nemaju previše akcije kao takve. No, ima dobru napetost koju stvara igom mačke i miša, klinci su ti koji pronalaze načine da pruže otpor tako što će nadzirati, pratiti i zapažati slabosti svojih protivnika, što će na kraju dobro doći kad krene akcija oslobađanja. I, da, onda neki od njih uzmu oružje u ruke. To je to. Što se tiče glavnih stvari.

Film ima i podkontekst, poprilično realan, ako ćemo iskreno. Svi klinci su neodgovorni vragovi, bez volje ili želje da se poprave, a otmica ih prisiljava da stvari sagledaju iz šire perspektive te da se jednom za svagda da svaka akcija ima i reakciju te da u tom procesu znaju nastradati i oni bližnji, ne samo oni. Inače nisam pobornik edukacije u filmovima, hvala lijepo, postoji dokumentarni program za to, ali ovo je prošlo relativno bezbolno, nije nametnuto već je fino integrirano u priču. Moglo je sve to puno tragičije završiti, uvjeravam vas. Ako mi ne vjerujete, pogledajte Masterminds iz 1997 godine koji isto ima školu, teroriste i jednog antipatičnog klinca. Naša ekipa je pak puno ugodnija. Tu je i Sean Astin u malo odraslijoj fazi od one iz Gooniesa, i jedan Will Wheaton (omraženi Wesley Crusher) koji je posve OK lik izvan Star Treka, a pomoć je starija garda u obliku R. Lee Ermey i Louisa Gossetta Jr. Mlađarija i stara garda zajednu, poprilično napetosti u igri mačke i miša, dosta akcije da i ta strana bude osigurana, priča koja je malo over the top, ali funkcionira te nešto malo humora… filmska zabava u pravom smislu riječi, što drugo reći.

Red Dawn (1984)

Posted: 14 veljače, 2012 in Akcija, Patrick Swayze, Ratni

IMDb

Trailer

 

Već kad sam kod kolege Dragonragea najavio skorašnji dolazak remakea (to je ono: nadajmo se koliko je puta odgođen) nekako me uhvatilo da pogledam i original. Nisam imao nekakav pametniji izbor, došlo mi, volim te ho-ruk filmove s tako… neobičnom idejom, vi izaberite i nakon što sam ga (ponovo) pogledao, jednostavno mi je došlo da nešto i zapišem. Ništa pametno, kako stvari stoje, jer ni film nije nešto posebno pametan, no kako obično volim biti malo temeljitiji, tako ću istu stvar morati napraviti i ovdje. Jer Crvena Zora je film koji je A) nastao pod izravnim utjecajem sveameričke paranoje kako je svim u interesu da ih srede B) nafilan je dječijim maštarijama o svijetu gdje bi klinci i klinceze vodili pravi ozbiljni rat i C) nabijen s tolikim sveameričkim ponosom koji korijene vuče još tamo od doba Američke Revolucije da postoje samo dva zaključka. Ili je film jedinstveno remek djelo ili je najgore promidžbeno smeće koje je flmski svijet vidio. Između toga nema ničega, ili ga volite ili ne. Tj. krivo sam se izrazio. Ili ćete priču progutati kao takvu ili će vam se sve zamjeriti u roku od pet minuta. Ali, da je zabavan do neke mjere, jest.

Ima čak i jednu kultnu scenu, kad ruski padobranci započnu svoju invaziju u nekakvoj američkoj pripizdini. Nebo prekriveno crvenim padobranima fora je snimak, ima neke poetike u njemu (u nedostatku boljeg opisa) koja nestane odmah nakon toga. Jer, Ruskiji su opasni živalj, oni ubijaju, razaraju i rade čuda. Posljednja nada slobodnom američkom životu? Grupa klinaca koja se još nije počela ni brijati. Oni bježe u obližnja brda i šume, te u najboljoj maniri Mirka i Slavka započinju svoju gerilsku borbu protiv mrskog neprijatelja. Ako ste kojim slučajem pomislili kako je to trashčina živa, moram vas razočarati i reći da je sve što vidite na ekranu napravljeno smrtno ozbiljno, nema šale, nema gegova, opasna situacija (invazija) u kojoj nastaju junaci. Iza svega toga leži mokri san svakog klinca: da ode u šumu, da bude okružen prijateljima i najzgodnijim curama iz škole te da dobije priliku postati junak. Prisjetite se kad ste bili klinci i igrali se sličnih igara, to vam je bit filma, samo što svi koriste nabijeno oružje. Druga stvar: američka mitologija o nastajanju junaka koji se odupiru premoćnijem neprijatelju, Iwo Jima, podizanje zastave (na kraju naši junaci dobiju sličan spomenik) vodimo pravedan rat protiv nepravednog neprijatelja – ekonomsko propagandnih poruka ima ko u priči, toliko da u ponekoim trenucima zna postati jako, jako iritantan, posebice kad klinci počnu govoriti nadahnute govore o slobodi jerbo takvo što zvuči fake koliko i bezvezno.

Druga stvar koja će biti zamjećena pod obavezno, film je nastao pod izravnim utjecajem hladoratovske paranoje (oš Ruše, oš Kubance, oš reference na Japance i strah od njihove invazije za vrijeme WWII) straha od crvene globalizacije te inih ideja koja su prevladavale u to doba (a koje su na neki način ugrožavale američki način života) te je pružanje otpora istima bio gotovo pa sigurni preduvjet da napravite film koji će zasigurno vratiti uloženo (trebam li reći da je ovaj film bio hit u kinima). John Millius, jednako poznat i kao redatelj, scenarist i zadrti republikanac, pobornik za prava nošenja oružja i još dosta militantnih stvari, s ovim je filmom stavio sva svoja razmišljanja na “papir” i bio slavljen kao pravi čovjek za pravi posao (u slučaju da Rusi stvarno naprave invaziju) te je film izvučen iz arhive kad su počela sranja u Iraku (akcija u kojoj je uhvaćen Saddam Husein nazvana je Red Dawn) te nije nikakvo čudo što se netko sjetio radit remake pošto je današnje doba slično kao i ono u 80-ima (samo što su Rusi zamijenjeni talibanima, kinezima i korejcima) a film koji slavi mitsku borbu malih pojedinaca protiv velike osvajačke sile ima sve potrebno da bude hit, barem na matičnom tržištu. E, sad, kad sam vam iznio kontenst, podkontekst i njegove nimalo skrivene poruke, da kažem koju i o onome što valja u njemu.

Film je zabavan. Na način da trebate isključiti mozak, ne razmišljati o svemu onom što sam vam napisao i to je to, vrijeme uz njega prolazi bezbolno. Doduše, režija je drvena u nekim dijelovima, scenaristička rješenja  znaju biti OK i nešto malo manje OK, a glumački odabir je nekako znakovit – Patrick Swayze, Charlie Sheen, Powers Booth…- svi su bili no name u to doba (prva uloga Sheena na velikom ekranu) i njihova uloga, tj. napravljeni posao je zadovoljavajući pošto scenarij ionako ne radi ništa drugo osim da ih baca iz akcije u akciju. Koju godinu kasnije Swayze i Jennifer Gray postat će ljubimci svijeta radi Dirty Dancinga, a ovdje možete vidjeti njihov prvi zajednički posao. Invazija je prikazana korektno, ali osim uvoda ništa posebno, akcija je pristojna, no vidi se da nije bila velika lova u igri i zabavno je gledati povijesne pizdarije u kontekstu da se događaju Amerima (kao što je pritvorenički logor za lokalne stanovnike, hint = tako su prošli amaerički Japanci u WWII). Patetiku svakako očekujte, kao i uzvišene govore, a kontekst je (pre)nabijen proameričkim stvarimate stvari, ako ste maštoviti, znaju biti gotovo urnebesno smiješne. To je i vrlina i mana. Mana jer je to dosadno. Vrlina jer je zgodno vidjeti da neki film sam sebe ne shvaća ozbiljno (iako to nije bila namjera autora). Film je s razlogom kultni, ali koliko je ustvari dobar procijenite sami.