Arhiva za 29 veljače, 2012

The Cars That Eat Paris (1974)

Posted: 29 veljače, 2012 in Horor, Misterija, Thriler

IMDb

Trailer

Nakon što sam pogledao ovaj filmić došao sam do dva važna zaključka. Svaki redatelj starije generacije ima neki film s kojim je započeo karijeru. Mislim, daaa, sad sam rekao nešto jako pametno, ali neki od tih redatelja uistinu, čak i u ograničenim uvjetima snime nešto…zanimljivo. Druga stvar koju sam zaključio: ti australci imaju opasnu opsesiju naspram redizajniranih automobila. Izgled Mad Maxa prije Mad Maxa (sve si sumnjam da je ponešto popaljeno i iz ovog filma) te Peter Weir nekako ne pašu u istu rečenicu (barem ako je suditi po njegovoj daljnjoj karijeri) ali to se dogodilo. Ovdje. U njegovim mlađim, početničkim danima. Ustvari, ovaj film je i privukao pažnju na njegovo ime, što je posve OK stvar, ovakvi mali, niskobudžetni filmovi i jesu za to, da netko pokaže ima li ikakve kreativnosti.

Prije nego pomislite da se iza ovog naslova krije majka svih trash filmova, odmah upozoravam da to ne napravite. Naslov možda sugerira svašta, ali ustvari dobro opisuje radnju (iako auti nisu pojeli Paris, Australija) jer se to odnosi na zadnje rasturanje gradića. Priča je ekvivalent gusarima (ha, to niste očekivali, zar ne) i dobrim starim danima kad su lažnim svjetlima navlačili brodove na hridi i onda ih pljačkali. Ovdje je slična stvar, samo što se namjerno izazivaju nesreće, nakon čega građani Parisa uzimaju sve što se može uzeti od olupina, ali i mrtvaca. Nije riječ o hororu, pa čak ni nekakvom trileru, ali ima pomalo štimung jedne Zone Sumraka. Radnja započinje kada jedan preživjeli dobije ponudu koju ne može odbiti, da ostane u gradu. To ustvari i nije neki izbor jer ne može otići (tako se popunjava kvota stanovnika) i malo po malo naš junak (koji je pravi stušteni Tugomir) otkriva pravu istinu o načinu života ondje. Grad ima i svoju lokalnu bandu, a ista će malo preurediti grad na kraju kao osvetu što su im spalili jedan od onih Mad Max auta.

Film nema neke misterije, uglavnom se sve zna i nema nekih posebnih iznenađenja. Očevidno je da je budžet bio ograničen i da je većinom otišao na vozilice. Ipak, redateljskim trigovima i nekim scenama Weir stvara dobro okružje bizarnosti, radi čega pati razvoj likova. Istoga, da budem precizniji ni nema. Kao što nema ni nekakvih poznatih zvijezda ovdje (iako bi neki mogli prepoznati Brucea Spencea, koji je kasnije postao dio Max filmova, kao i Matrixa i ostalih poznatijih stvari) te je odabir zadovoljavajući. Više se gledalo da likovi imaju potrebnu dozu bizarnosti u izgledu nego neko glumačko znanje. Režija je drvenkasta, očekivano, a scene demoliranja zadovoljavaju uvjete. Mali film budućeg velikog redatelja koji je u njemu pokazao da ga čega sjajna budućnost. I to je napravio u skoro nikakvim uvjetima. Neke naše redateljske “zvijezde” bi trebale baciti pogled na naslov da nauče trik ili dva o tome kako napravit gledljiv film.


IMDb

Trailer

Već sam u nekoliko navrata pisao o privatnim detektivima na ovim stranicama i , kako stvari stoje, bit će toga još. Čovjek uvijek otkrije ponešto dobro ako zagrebe malo po prašnjavaoj arhivi, no da budem odmah iskren, ovaj put je inspiracija došla iz smjera književnosti pošto sam odlučio malo prorešetati opus Rossa McDonalda, američkog pisca hard-boiled proze kojeg smještaju rame uz rame s velikanima kao što su Raymond Chandler. McDonald je, osim što je bio vrsni pisac, uspio popuniti sliku privatnog dekstera i postaviti ga na vrlo visoku poziciju u književnosti, a vjerujte mi na riječ kad vam kažem da se radi o romanima koji se ne ispuštaju samo tako iz ruke. Jako dobri zapleti nadopunjavaju se s jako dobro osmišljenim likovima te bi se svatko tko voli dobru misteriju mogao pronaći u njima. I, posve slučajno koristeći se Wikipediom (da netko ne kaže kako i od nje nema koristi) naletim na podatak da je McDonaldova serija o Lew Archeru i ekranizirana u dva navrata. Doduše, lik se u filmu zove Harper, Lew Harper, jer je Paul Newman vjerovao kako prezimena na H donose sreću, i filmovi su kao i knjige, štivo koje se mora pogledati jer imate osjećaj kako si je netko dao truda da to bude rasni krimić kakvi se nikad nisu snimali u prevelikim količinama.

Lew Archer je privatni detektiv koji ima mali ofucani ured, izbijani Porsche, stav i nastup tvrdog momka, te je na putu prema bogataškom imanju gdje ga dočeka poslovna ponuda kakve su obično pravi mali raj za poduzetnike njegova kalibra. Nestao je lokalni biznisman, njegova žena je hladna kučka kojoj je do njegova zdravlja stalo koliko do lanjskog snijega, ali što će svijet reći, pa je Archer zato tu. I što nitko ne voli policiju. Archeru pak ne treba dugo da shvati kako je kompletna obitelj generalno sjebana jer tamo nitko nikoga ne voli, počevši od žene, pa do kćeri, koja voli tresti guzom ispred svakog tko je ne poznaje, preko osoblja koje voli u sva gurnuti svoj nos. U igri su i neki mutni krimi tipovi, lokalni čudaci, zadimljeni barovi u kojima udara jazz glazba, otmica, ucjena… gomila toga koja se na kraju uredno posloži u cjelinu.

Sadržaj kao takav nemoguće je prepričati jer je kao i knjiga, prati sve pravce radnje, što je način na koji su se nekad radile ekranizacije. Vrijeme kad se roman uzeo da bi se po njemu snimio film, a ne samo iskoristila ideja. I Archerov lik je moderniji dečko od svojih suradnika Sama Spadea i Philipa Marlowea, ne nosi šešir, ne nosi kišni kaput, zna s ženama, sluša jazz, zgodan je ko vrag (ipak je to Newman u mladim danima) i zna s riječima. Naravno, klasika je uvijek prisutna, pa je tako u ratnim odnosima s policijom ili bilo kakvim pojmom autoriteta, ženske su malo stereotipne, počevši od kučki, pa do lagane robe, ali ono što ovdje vrijedi jeste sama priča. Kad je gledate imate dojam da se odvija u više slojeva, što dodaje osjećaju da ste nešto i gledali. Ono što će biti mala smetnja jeste što se osjeti drvenija režija, kao i upotreba nekih već odavno zastarijelih trikova pri snimanju: likovi sjede u autu iza kojeg je nadodana pozadina, ali tako se to nekad radilo. Ali, tu je i ono što ja zovem impresivan cast jer Newmanu društvo prave Lauren Bacall i Janet Leigh. Archer će Newmana pratiti kroz cijelu karijeru, točnije, vratit će mu se 10 godina kasnije u The Drowning Pool-u, a zaokružit će trilogiju Twilightom, koji, točno rečeno, nije dio Archer serije, ali je trebao biti, pa je umjesto toga zamišljen kao posveta ovim dva filma. Imate ukus za privatne dekstere koji samostalno rješavaju komplicirane slučajeve? Lew Harper je čovjek trebate nazvati.