Arhiva za Ožujak, 2012

Rio Bravo (1959)

Posted: 31 ožujka, 2012 in Akcija, John Wayne, Western

IMDb

Trailer

Zamislite scenu: dva producenta sjede u udobnim foteljama u nekakvom bezličnom uredu i na vrata im dolazi dugokosi tip s bizarnim prijedlogom. Ima jaku želju da napravi remake starog vesterna. Producenti ga gledaju kao da je jučer sišao s mjeseca, pa mu pogledaju filmografiju i vide da se sve što je do tada napravio svodi na opaku SF treščinu o ekipi na svemirskom brodu koji koriste lopte za plažu kao glavne negativce. Odgovor je: hell no, Johnny boy, hell fucking no. Dugokosi tip se ne da smesti i već ima drugačiju ponudu na stolu. Policijska postaja, banda koja je napada, grupa policajaca mora usko surađivati s grupom kriminalaca ako žele preživjeti noć. Cijena produkcije? Prava sitnica. Kako će se, dovraga, zvati takav film, pitaju producenti, zaintrigirani idejom. Čemu komplicirati već kad radnja sve govori, neka se zove Napad na policijsku postaju. U isto vrijeme, sedamnaest godina ranije, Gary Cooper, taj usamljeni šerif koji je dobio pedalu od vlastitih sugrađana dok čeka da dođe podne, izlazi iz kina i prvom novinaru govori svoje dojmove: taj film koji sam upravo gledao je takva bedastoća da to nikad neće pronaći svoj put do publike, a kamoli da će netko shvatiti zaozbiljno. Ispalo je, međutim, da ljudi nisu baš previše slušali starog Garya i film koji je on upravo pogledao pretvorili su dok kažeš draw u jedan od najvećih hitova svojeg doba, nakon čega su se kritičari gurali koji će mu dati veće hvalospjeve. Zanimljiv razvoj situacije kako god da okrenete.

Između ta dva događaja smjestio se kultni vestern provjerenog majstora Howarda Hawksa o šerifu koji s pijancem, zelenim klincem i invalidom mora obraniti gradski zatvor od najezde opasnih desperadosa koji iz istog žele izvući svojeg šefa. Da u svemu tome bude malo ironije, Rio Bravo nastao je djelomično i kao odgovor na Cooperov High Noon pošto je John Wayne uvijek mislio da je prikaz šerifa u tom filmu tragičan te da prava muškarčina nikad ne bi druga uvlačila u opasnu situaciju. Budi svoj i sam vodi svoje bitke, priče koje je The Duke jako volio, a kako su stvari stajale, volio ih je i Hawks. Iako se na prvi pogled može učiniti da je ovo još jedan izdanak duge i plodne loze vestern filmova koji su 50-ima i 60-ima nicali kao gljive poslije kiše, malo detaljniji pogled otkriva neke zanimljive stvari. Ponajprije su tu inovacije u samoj priči. Hawksa baš i ne zanima revolverašenje kao takvo već na izgrađivanju napetosti koja se kroz mali grad širi poput šumskog požara. Također, neprijatelji nisu jasno vidljivi kao ni smjer iz kojega će naići. Također, nije bježao od dodatne karakterizacije likova, iako je u tom procesu najviše profitirao Dean Martin kao alkoholičar koji kroz tijek radnje nanovo izgrađuje svoj karakter i ponovo postaje osoba kakva je bio. Upotreba tadašnje teen zvijezde (pjevačke, da ne bude zabune) Rickya Nelsona bio je ustupak studiju koji nije imao previše povjerenja u priču koja nema klasični obrazac radnje (danas bi u njegovoj ulozi bio Justin Bieber) i Hawks nikad nije bio oduševljen time. Otišao je tako daleko da je dečku dao minimalni broj rečenica samo da ga nema previše u filmu, koncentrirajući svu pažnju na odnos dva suprotna karaktera. Doduše, tri, jer je tu i legendarni Walter Brennan, ali njegova je pojava svedena na komični predah (koji zna ispasti poprilično iritantan ako ćemo iskreno) te film svoju minutažu uopće ne gubi na prikazivanje neprijatelja, pretvarajući ih u nevidljivu prijetnju općenitog značenja.

Već kad smo kod te iskrenosti, određene prigovore možemo uputiti i rastegnutim dijelovima koji nemaju baš nekakvu uvjerljivost te Waynovo nadmudrivanje s Angie Dickinson (najbolje noge južno od Texasa) nema baš nekakve posebne kemije kojom bi se predstavili kao potencionalno pamtljiv par (ni blizu Coopera i Grace Kelly) te na njihove scene možete gledati kao na još jednu polukomičnu predigru kojom se ublažavaju napeti dijelovi. Wayne kao John T. Chance nije ništa drugačiji od svih drugih likova koje je do tada i poslije igrao, što je polu mana, ali čovjek je imao tako samouvjeren nastup da nas za takve sitnice uopće nije briga, što je pak plus. Dean Martin je komad iznenađenja, koliko se to može biti u ovakvoj vrsti filma, a pripomoglo bi da je Hawks dao koju riječ više mladom Nelsonu jer bi onda barem znali na čemu smo (i dečku je trebao razbarušiti onu kokot-frizuru jerbo ona i vesterni nikako ne idu zajedno). Sve ostalo je na zavidnoj kreativnoj razini, pri čemu prednjači već spomenuto pretvaranje negativaca u bezličnu prijetnju, ali i na zanimljivom, skoro pa štedljivom, ubacivanju akcije kao sporednog sredstva da se održi radnja dinamičnom, ali da ista ne bude dominantna. Završni je obračun brz, zadovoljit će sve one koji vole klasično repetiranje vinčesterki, ali ne bi bio ni pola tako efikasan da nije prethodno izgrađene atmosfere prije toga. Iako je Hawks snimio još nekoliko vestern filmova koji koriste sličnu premisu (El Dorado je gotovo pa i remake) Rio Bravo ostaje najbolji u tom nizu, ali čak i da nije, svakako je vrijedan komad povijesti koju bi bila prava šteta ne pogledati barem jedanput da se vidi kako su to nekad davno radili pravi majstori filmskog stvaralaštva.

Seeking Justice (2012)

Posted: 29 ožujka, 2012 in Akcija, Nicolas Cage, Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

Što bi ste sve bili voljni napraviti kako bi zaštitili svoje najmilije i koliko bi daleko išli da to ostvarite? Dva poprilično jednostavna pitanja, ali ujedno neprocjenjivo intrigantna o kojima bi mogli do sutra debatirati i izlagati razloge za i protiv. Spojite ih u jedan film, dodajte redatelja koji zna napraviti pošteni triler, glumca koji ima što ponuditi ako se malo potrudi i malo poštene Hitchcockove običan čovjek u neobičnoj situaciji premise i dobijete sasvim pristojan triler koji kao da došao iz nekog drugog vremena. Onog koje je malo manje ležalo na leđima vizualnih poslastica, a malo više na temeljima dobrog scenarija. Što je, kad se sve uzme u obzir, postignuća samo za sebe.

No, priča i ona dva pitanja s početka teksta započet će u trenutku kada ženu našeg glavnog junaka (January da je hitchcock živ angažirao bi me Jones) nekakav posve banalni kriminalac presretne na putu do njezina auta i pokaže joj zašto nije pametno parkirati aute u mračnim ulicama time što će je prebiti i silovati bez da dva puta razmisli o tome. Posljedica je sljedeća: buđenje u bolnici, duševna bol, policija i slično. Rješenje će se našem junaku Willu (uvijek pouzdani Nicholas prihvaćam svaku ulogu Cage) otvoriti neočekivano, posjetom tihog tipa imenom Simon (Guy pokradem svaki film u kojem se pojavim Pearce) koji će našeg junaka pojasniti što se može napraviti i koja je cijena. Samo jedna mala usluga kad za to dođe vrijeme, ništa opasno, i njegov problem je riješen. Will pristane jer je ona vrsta tipa koja želi da se stvari isprave, čak i sporednim sredstvima te uskoro onaj banalni kriminalac donije dva komada u potiljak. Will i njegova žena Laura mogu nastaviti mirno s životom i započeti dugotrajni proces oporavka. Sve dok Simon ne nazove ponovo. Mala usluga koju zatraži i nije tako mala, jer je sada red na Willu da smjesti dva komada u nečiji potiljak (ili što već bude imao pri ruci) te nakon poprilično muke, u kojoj prevladava njegovo moralno stajalište da nije ubojica, naš junak obavi posao (kako ostavljam da vidite na filmu) nakon čega slijedi još jedan Simonov poziv i poruka da je riješio svoj dug te da može nastaviti dalje sa životom. Ili možda ne.

Inače nemam naviku prepričavati sadržaj filma, barem ne više nego je potrebno, ali ovo je jedna delikatno posebno situacija. Zašto, pitate? Zato što sve ovo što sam vam do sada ispričao jedva pokriva prvih pola sata. U nečijim manje sposobnim rukama to bi bio cijeli film, ali ovdje je cijeli taj uvod gotovo kao zagrijavanje za nastavak dalje, s preokretima kakvih se ne bi posramili i neki od najboljih majstora žanra, što Tražeći Pravdu smješta u kategoriju onih možda ne baš najsretnije izvedenih filmova, ali koji bez muke mogu dobiti peticu za pokazani trud. U čemu je stvar? Nakon onog uvoda dolazimo do preokreta. Pa još jednog. Pa još jednog. Istina, to neće baš svakog impresionirati (hej, čak su i meni neke stvari bile zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano) ali korištenje priče koja ima slojeve i dubinu, s više-manje konkretno ubačenim i ne baš očekivanim preokretima, ostavlja dojam da je glavni cilj bio napraviti rasni triler kakvi se više ne rade. Misija uspjela, uglavnom, ali je pacijent, nažalost, umro ako je suditi po rezultatima s blagajne. Neka vas to ne dira previše, ovakvi filmovi i nisu napravljeni da bi zarađivali velike cifre, ali je svejedno razočaravajuće kako današnja publika reagira (čitaj američka) na film koji je dijametralno različit od svega što stoji ne repertoaru. Enivej, nismo ovdje da raspravljamo o postotku nečije inteligencije već da vam kažem još pokoju o filmu i da vam prodam razlog da ga pogledate.

Nicholas Cage… ja sam slab na čovjeka, što da vam pričam dalje od toga, oduvijek mi je bio posve iskoristiv glumac koji u zadnje vrijeme snima sve što mu se ponudi, ali Seeking Justice otkriva jednu vrlo važnu stvar. Da je možda došlo vrijeme da se ostavi nebuloza tipa Ghost Rider 2 i pogleda među svojim ponudama ima li nešto sa smirenijim tempom jer očito je da mu ovakvi filmovi bolje odgovaraju. Izvedba mu je fina i uobičajeno dobra, a priču je puno lakše prodati ako vidite da se i glavni glumac trudi izvući najbolje iz nje. Općenita zamjerka jeste, malo ironično, što bi ovdje odgovarao manje prepoznatljivi glumac, jer starog Nicka teško da možemo zamisliti kao ordinary učitelja iz tamo neke obične škole. Ostatak ekipe pravio mu je poprilično dobru podršku (Jonesova djeluje malo hladnjikavo radi čega bi stari Hitch obožavao tlo po kojemu hoda) i svi su ujedno najslabija karika jer Cage i Pearce imaju karizmu, što reći za reći, te svojim nastupima pokazuju kako su za dvije-tri oktave bolji glumci. Pametno je iskorištena i opća zaluđenost tajnim organizacijama i teorijama zavjere (gladni zeko skače je, moram priznati, najmaštovitija šifra za prepoznavanje koju sam do sada čuo) i dobro da se s time nije previše pretjerivalo jer bi se izgubila ona običan čovjek u neobičnoj situaciji premisa. Roger Donaldson, taj stari lisac trilerskih filmova (i to većinom kvalitetnih, da odmah naglasimo) znao je da ima iznad prosječno dobar scenarij u rukama i jako dobro je naglasio ono što vrijedi u njemu, a prigodno smanjio volumen na onom što ne vrijedi (iako završni obračun nije tako strašan kako je to moglo ispasti) stvarajući dobar omjer intrige i misterije, nimalo ne škodeći samom tempu filma (nije dosadan, jel’te, i nema praznog hoda) te može mirne duše reći (kao i svi ostali koji su radili na njemu) da su napravili kvalitetan proizvod bez obzira na to što nije okrenuo zavidnu svotu na box officeu. Trebam li vam reći nešto više od svega ovog? Ako do sada niste shvatili kako se radi o iznad prosječno kvalitetnom filmu, ni nećete. Ali bila bi takva šteta da ga propustite. Vjerujte mi na riječ. Ako nećete meni, vjerujte gladnom zeki koji skače.


IMDb

Trailer

Mini serije postale su stvar prošlosti. Više manje. Iskreno, kada ste posljednji put naletjeli na jednu takvu, koja je imala četiri (ili tri) lijepa nastavka, fino zaokruženu cjelinu i koja je nešto vrijedila? Vrijedila u smislu da niste mogli dočekati novi nastavak da vidite što se dogodilo s likovima i u kojem se smjeru razvijala priča Nije da je dotična forma posve izumrla, dobili smo pošteni ekvivalent u obliku TV filmova, obično bude riječ o dva dijela koji muku muče s minutažom i sadržajem koji jednostavno nije u stanju držati pozornost na tri sata (posljednji koji mi pada na pamet je slabašni Bag Of Bones) i to je to. Došlo, prošlo i u cijelosti zaboravljeno. Nije da sam koncept ponekad nije bio lišen bezvezarija, naopako, snimalo se sve i svašta, no neke od mini serija danas su nedostižni klasici koji imaju bolje ocjene nego previše reklamirani filmovi, no svejedno su i dalje u drugom planu radi svojeg televizijskog porijekla, koje se oduvijek držalo manje vrijednim. Nekako je pošteno pružiti šansu pokojoj mini seriji (već kad se isto radi s filmskim klasicima o kojima se zna skoro sve) kako bi se svi zajedno podsjetili na vrijeme kad je televizijski program bio puno bolji nego danas, kad su vrhunske zvijezde bez pardona pristajale nastupiti u ovakvim projektima, a čiji je konačni učinak takav da se i dan danas o njima priča te ih je stvarno teško nadmašiti. Usamljena Golubica vrhunski je primjer kako se radi odlična serija, ali i adaptacija popularnog romana jer ovo prvo ne mora nužno isključivati ovo drugo te je gotovo nevjerojatno kako je u nekim prošlim vremenima postojala određena simbioza između pisane riječi i snimljene slike te se nije osjećala potreba da se materijal modernizira kako bi se dobio pokoji gledatelj više ili da bi serija bila prilagođena višebrojnoj (čitaj mlađoj) publici. Ono što je još nevjerojatnije jeste to da je velika, gotovo epska priča, uspjela spojiti nekoliko posve različitih životnih putova u jednu nadasve suvislu cjelinu, u kojoj su svi uključeni uspješno demonstrirali svoje glumačke sposobnosti (a neki su tek treba postati prava imena filmskog svijeta) dočaravajući duh starog Zapada iz kojeg izvire nekakva autentika.

Serija se otvara trenutačnim životom dvojice bivših teksaških rendžera, Augustusa i Woodrowa, u malom, zaboravljenom i praktički napuštenom gradiću Lonesome Dove. Iako odmah imamo osjećaj kako su njih dvojica nekad davno bili jahači na duge staze i legende Divljeg Zapada te da je boravak na ovakvom mjestu nešto kao debelo zaslužena mirovina, ne djeluje nam kao da su baš zadovoljni takvim načinom života. Povratak starog prijatelja Jakea u njima će probuditi stari žar za avanturom te će se otisnuti na jedno, nekoliko tisuća kilometara dugačko, putovanje od prašinom prekrivenih ulica Texasa do zelenom travom prekrivenih obronaka Montane, neistraženi teritorij, s nekoliko tisuća grla stoke i konja. Putovanje, očekivano, nije nimalo ugodno, a naši junaci proći će sve, počevši od susreta s indijancima gdje će im najviše glavobolje zadavati tip imenom Plavi Patak kao glavni nemesis, pa s konjokradicama, gdje će morati donijeti teške odluke trebaju li poštovati zakon ili objesiti prijatelja, pa sa slučajnim prolaznicima čije su priče ispričane kroz nekoliko usporednih priča koje pratimo paralelno s glavnom. Tako tu imamo šerifa kojemu je pobjegla žena kako bi pronašla nekog tamo bivšeg pa pratimo samu ženu na njezinu putovanju s dvojicom zaostalih tupsona, pa je tu i šerifov pomoćnik, a pruža nam se i pogled na jednu udaljenu farmu koja u početku i nema neke veze s ostalim likovima, no na samom kraju postane jasno zašto je važna. Sve se te sporedne priče i njihovi likovi u jednom trenutku trajanja serije susretnu i dožive nešto zajedničko te, iako radnja možda djeluje rascjepkano, sve to čini jako dobru, gotovo epsku cjelinu koja jako dobra hvata bit starog Zapada i određenog, izumrlog načina života. Ako očekujete fore tipa Clint Eastwood, cool revolveraške obračune i misteriozne strance s cigarom u ustima… zaboravite, toga ovdje nema. Likovi su prizemno realni i nema sretnih završetaka za sve njih, a situacije su daleko od idealnih ili uljepšanih jer ovdje poanta nije bila prodati općeniti mit, već grubu istinu, koja radi toga na trenutke djeluje poezijski, a na trenutke krvavo i nasilno.

Iako iz današnje perspektive djeluje kako je serija nabijena poznatim glumcima, to je u trenutku snimanja bila tek djelomična istina. Ovo je savršeni primjer kako netko zna odabrati cast koji će u godinama koje tek trebaju doći pokazati ono što zna te da je od samih početaka jasno zašto je velika većina od njih zaradila Oscare, iako na iste nisam sklon gledati kao na mjerilo kvalitete. Od pravih zvijezda u vrijeme snimanja to je bio jedino Robert Duvall, ali ni Tommy Lee Jones nije bio baš daleko, iako je u tim godinama tek počeo stvarati pravu reputaciju rasnog glumca. Duvall bez muke portretira pričljivog, zajebantski nastrojenog Gusa, čime predstavlja idealnu protutežu šutljivom i mrkom Jonesovom Callu. Dvije zvijezde čak ni nemaju najveću minutažu (barem ne samostalno) ali to ovdje uopće nije neka mana jer sekundirao im je Danny Glover kao još jednu veće ime s velikog ekrana te Angelica Houston. Društvo im je pravio i Robert Urich, koji je tada bio top TV zvijezda malih ekrana (Serije S.W.A.T – ona po kojoj je napravljen kasniji film i Spenser). Diana Lane i Chris Cooper u to doba nisu bili čak ni TV zvijezde, zgodna skoro pa no name glumačka imena koja su kasnije potvrdila svoju kvalitetu, a ako imate brzo oko, u jednoj od najmanjih uloga možete vidjeti i Steve Buchemia. Serija kao takva, ako je gledati po glumačkom ansamblu, ima sve ono što je potrebno da bude vrhunska, čak i da se radi o nekakvoj slabijoj produkciji jer čak i ako na ekranu nema vizualnih poslastica, postoje one glumačke, koje prazan hod smanjuju do takve mjere da vam se čini kako šest sati trajanja prolazi u hipu.

Mana nema, to je barem najjednostavniji dio za napisati, iako uvažavam da će nekome tko je naučio na klasične John Wayne i Clint Eastwood vesterne ovo biti sporo i ne tako atraktivno. Određena se zamjerka može uputiti i na stvaranje vremenskog razdoblja ili izostanak istog jer cijelo putovanje traje nekoliko mjeseci, a dok ga gledate ispada kao da je riječ o tjedan dana. Što se tiče produkcijskog dijela on je na zavidnoj visini, upotrijebljeno je preko stotinu konja i stoke da bi se dočarala atmosfera velikog stada, a u prednosti se može ubrojiti i dočaravanje lokacijske različitosti pošto dobro osjetite razliku između prašnjavog Texasa i zelene Montane te se ne dobiva osjećaj kao da je sve snimljeno tamo negdje iza ugla, tek toliko da bude snimljeno. Serija je nastala po romanu cijenjenog pisca i scenariste Larrya McMurtrya, koji je za roman pokupio Pulitzerovu nagradu, i određena mana cijele priče jeste što je serija dobila čak četiri dodatna nastavka (tri su napravljena po McMurtryevim romanima) i svaka od njih prati različite životne dobi Gusa i Calla te ako se kojim slučajem odlučite na gledanje cijele sage, poželjno je gledati svaki dio zasebno, bez uspoređivanja, jer Lonesome Dove predstavlja sredinu, pa kad dođete do kraja i vidite kako su završili neki od likova, ta bi vam spoznaja mogla poremetiti užitak gledanja. Osim toga, ako niste fan čitanja, ovaj mali draguljčić u trajanju od 6 sati (i ako volite pošteni vestern) mogao bi vam ispuniti sva moguća očekivanja (počevši od glumaca, pa do radnje) bez da trepnete ili osjetite da već prošlo toliko vremena.


IMDb
Trailer 1
Trailer 2

Prvu stvar koju moram naglasiti jeste da nikad nisam čitao strip. Ima neko vrijeme da sam ga skinuo, posložio na hard, pročitao prvi broj i onda je došlo do jezivog kratkog spoja (radi starog kompjutera a ne stripa) i nestao je netragom. Nemam blagog pojma kako ide time line, character line, place line i tko koga jebe line. Potpuna nepoznanica. Došle su novije stvari, zanimljivije i cijela je priča s comic strip zombi sagom zaboravljena. Tu je nekako najavljena i serija. Stvorio se popriličan hype oko svega, ponajviše među fanovima dobrog starog horora, koji kao da je na televiziji pronašao svoje mjesto pod suncem. I oni malo ozbiljniji gledatelji imali su što za reći jer je cijeli projekt pokrenuo cijenjeni Frank Darabont, na što bi neki spretniji mogli reći kvaliteta kakvu rijetko dobivamo.

Da se odmah razumijemo, ja sam stara škola, odgojena, odrasla i othranjena na hororima koje su radili John Carpenter i George Romero i podatak da netko tko uistinu zna režirati ide raditi seriju koja će u sebi imati zombije (plus sve one postapokaliptične krajolike napuštenih gradova) nisam dočekao s nekim dude, to će biti jednostavno awsome osjećajem. Ne da je Darabont loš redatelj, naprotiv, ne i da zombija više skoro da i nema (ako ne računamo one papazjanije koje je snimao sam Romero) već jednostavno nisam bio nešto u elementu za slavlje jer nisam imao pojma što bih trebao slaviti. Kako rekoh, živjeh u totalnom zamračenju što se tiče stripa, likova i događaja u njemu. Seriju nisam čak ni pratio pobožno sve dok nisu izašle sve epizode, a i onda mi je stajala na hard-disku dobrih dva-tri mjeseca prije nego sam se uopće sjetio da je imam. Pogledao je, pospremio na jedan prazni DVD i to je bila cijela priča. Dojmovi? Tako-tako, ako ćemo iskreno. Ima u njoj akcije, ima tu i horora, likova, cijelo čudo veselih i zabavnih stvari, ali cjelokupni je dojam bio tresla se brda rodila se prosječna serija koja barem ne puca na klasičnu teen publiku koja pojmove horor, strava i užas povezuju s Vampirskim Dnevnicima ili Sumrak franšizom. Darabont je napravio solidan posao s pilot epizodom (možda i zato što traje kao prosječni film) no sve ostalo je izgradnja, pa čak i natezanje nekih dobrih ideja. Na što ću se još vratiti.

Druga sezona. 13 epizoda. Rekordi u broju gledatelja po prikazivanjima. Opet sam je ignorirao sve dok se nije nakupilo nekih osam epizoda, pa sam ovaj put malo ranije uključen u cijeli prijenos. Točnije, uključio sam se ponajviše radi negativnosti koja je počela pratiti seriju. Darabont je otpustio sve scenariste jer su prestali pratiti strip. What ever, kako bilo i tako to. Pa je budget srezan za skoro pola, što je bila zanimljiva vijest jer se ni prva sezona nije isprsila s nekakvim skupim izgledom, a onda je otišao i Darabont jer mu nije odgovarao tempo rada na televiziji. Iako nisam sklon čitanju kritika, ponekad bih pročitao neke ozbiljnije dojmove i velika većina se ili slaže da je serija ostala OK ili su se generalno slagali da ne vrijedi ništa. Koliko god da sam u tom trenutku poželio postaviti pitanje: što ste očekivali, The Walking Dead by Zack Snyder? to nisam mogao napraviti jer nove epizode nisam gledao, a ni serija mi nije bila highlight dana da bih se uopće zamarao s pitanjima na koje uopće nisam želio odgovore. Ipak, već kad sam odgledao sve što su torenti mogli ponuditi, nekako sam se našao ispred praznog word papira i riječi su krenule. Tko očekuje da ću seriju braniti do posljednjeg metka…uzalud vam čekanje, to mi uopće nije namjera. Tko pak očekuje da ću je oglodati do same kosti… you’re shit out of luck, neću napraviti ni to. Što ću onda napraviti? Još malo pisati.

The Walking Dead je sasvim pristojna serija koja ima očajne ideja u sebi, a te ideje su (možda bih to trebao nazvati zamislima vrlih scenarista) ono što joj kvari postizanje određene kvalitete kojoj teži. Premisa o grupi različitih ljudi koja preživljava u jeku zombi apokalipse nije ništa novo, folks, to je sve već viđeno i očekivati da će s tom premisom netko otkriti toplu vodu… što da vam kažem, očekivanja su vam previsoka. Najproblematičniji dijelovi oni su koji jednu ideju (u pravilu odličnu) razvuku do granice kad postane jako tanka te je zaokruže vrhuncem koji bi bio još upečatljiviji da je došao malo ranije. U drugoj sezoni to je traženje nestale djevojčice i ideja se provlači kroz čak pet ili šest epizoda, što neizbježno dovodi do razvodnjavanja emocionalnog naboja prijeko potrebnog da takav dio radnje uspije. S druga strane cijeli taj promašaj (iz čega vrijedi izuzeti početak i kraj potrage) kompenzira se stabilnim karakterima svih likova. Prije nego netko digne svoj glas i upita o čemu uopće govorim, kakvi likovi, serija uspijeva zadržati sve svoje likove na putovima koje su im odredili. Čak i ako dolazi do promjene nečijeg karaktera, ta je promjena postupno izgrađena i nije proizvoljna kako to već zna biti tamo gdje se preokreti među likovima rade samo da bi postojao nekakav preokret.

Opet radimo skretanje i dolazimo do potencionalnih ideja koje nikad ne budu do kraja realizirane. Zašto Rick u prvoj sezoni neprestano govori u svoj radio čovjeku sa sinom ako se on više uopće neće pojaviti? Taj određeni prikaz zadržavanja zdravog razuma time gubi svaki značaj i što je još gore, cijela ideja se u drugoj sezoni jednostavno zaboravlja i izbacuje iz radnje. Dio s Merlom Dixonom imao je snagu, no istu je izgubio onog trenutka kad je postalo jasno da će lik ostati zaboravljen. Možda je Darabont sve to vidio, vidio koliko je stvari ostalo napušteno i digao ruke jer nije bilo smisla popravljati štetu nastalu uraganom pet godina nakon što je uragan već prošao. Da ne bude kako je serije skup ideja koje ili nisu dobro zaokružene, ili su rastegnute, primjeri odličnih rješenja također su prisutni. Noć kad Shane i Otis posjećuju bolnicu primjer je kako se može nešto napraviti bez previše kompliciranja i izvesti da se postigne napetost, zanimanje publike i da dojam nakon svega potraje još koji dan. Povremeni upadi karakterizacije nekog izvan glavne struje (Daryl traži Sophiu i doživi neugodan pad s konja) također su sasvim pristojni primjeri kako se može nešto dodatno reći i ništa važnoga izgubiti. Sve to kad se baci na jednu hrpu pokazuje koliki ogromni potencijal leži kad se napravi intrigantniji scenarij. Primjeri su u savršenom omjeru s onima koji pokazuju suprotnu priču i, osobno vjerovanje, glavni razlog što serija nije dobila izlaznu kartu jeste to što se pad kvalitete podudara s povisivanjem.

Cijela priča ne može proći bez spominjanja slučajnih žrtva kod likova, što se nije trebalo dogoditi, ali već kad se dogodilo, najgore od svega je što je fokus prebačen na one koji su najmanje zanimljivi. Pri tome ne mislim kako je moralno i humano Rickovo stajalište naporno za slušati, glas razuma postojat će uvijek i dobro je došao, no ne i onda kad postane jedini glas. Nekoliko likova čija je pojava puno zanimljivija i ima materijala za razradu (kao što je Daryl Dixon) tako trpe i stoje u sjeni, gotovo kao da vrebaju priliku da se pokažu, no scenaristi (koji su debelo preplaćeni ako se mene pita) iz epizode u epizodu otkrivaju da nisu u stanju stvoriti grupu zanimljivih, intrigirajućih likova jer se fokusiraju na one glavne, gotovo školski napravljene te ona najavljivana smjena (svima otkaz po kratkom postupku) ne bi bila nimalo loša ideja. Zdrava inovacija uvođenje je novih likova, posebice jednog klasičnog pater familiasa Hershela, čiji stavovi i tvrdoglavo vjerovanje u svoje stavove (iako su neki od njih pogrešni) dodaje na svježini i prijeko potrebnoj zdravoj interakciji s ostalim alfa mužjacima na koje smo već navikli. I lik ima mesa na kostima, prihvaćali mi njegovo slijepo vjerovanje u nešto ili ne, te u skladu s dobrim prikazom njegove promjene, tj. njegova vjerovanja ima miris i okus onoga što su trebali dobiti svi likovi, a ne tek pojedinačni.

I dok čekamo da se dogodi generalni otkaz svih scenarista, još jednom se vraćamo na sami koncept serije kojemu se pronalazi toliko prigovora. Da vam kažem jedan važan podatak: radi se o TV seriji. Jednostavno je nemoguće, matematički, scenaristički, logički, nelogički i bilo kako drugačije napraviti od svake epizode Dawn of the Dead. Zombiji su možda glavni problem modernog svijeta, ali izvesti cliffhanger s pucnjavom, bježanjem i ubijanjem dovelo bi seriju do jako brzog i nesretnog kraja, bržeg od šest uvodnih epizoda. Zato imamo pokušaje prilagođavanja novim uvjetima. Preživljavanje. Traženje smisao u besmislu. I, da, problemi trudnoće, zaljubljivanja, dubokih misli i odgajanje djece neće samo tako nestati ako su zombiji pred vratima, no teško da iste možemo nazvati dobro izvedenim segmentima jer obično djeluju kao moralke posebno snimljene da bi bile naglašene. Prilagođavanje i najtežim uvjetima fokusiranjem na obične, svakodnevne stvari, dobra su protuteža ubijanjem svega što hoda, puže ili šepa, no izvedeno je bez takta, a neke stvari znaju doći jako blizu forsiranju i razvlačenju. Sve to pruža dovoljno materijala da se ima za svakoga ponešto, (koncept bez kojeg televizijska serija jednostavno ne može preživjeti na duže staze) i osobno nisam pronašao nešto što bi me posebno iritiralo (osim možda što se neke sporedne stvari razvlače u nedogled) jer svaka epizoda koja je brojala jednog zombija bude presječena s jednom koja ih ima dvadeset. Omjer je pošten, kako god da se pogleda i kao takav funkcionira savršeno jer ne dovodi nijednu stranu do zasićenja (stvari se ionako malo ubrzaju prema završnici) te jedino što se može priželjkivati za budućnost da se napravi nešto po pitanju onih ideja koje nemaju svrhu, a imaju potencijal. Da se nešto bitno izgubilo Darabontovim odlaskom, nije. Da se dobilo, nije. Serija je nastavila svoj put tamo gdje je prva sezona stala, s time da je smanjenje budžeta dovelo do vraćanju provjerenom konceptu stvaranja jedne lokacije (farme) oko koje bi se radnja odvijala. Taj koncept, ukoliko se ne promijeni, neće odgovarati i trećoj sezoni, a nastavi li se sa zapostavljanjem sporednih likova doći će do gubitka raznolikosti karaktera i ponude koja bi privukla više gledatelja.

Trebao bih reći ponešto i o svemu ostalom, zar ne? Barem okvirno, tek toliko da se popune praznine, no sve što ću reći nebitno je naspram stvari koje sam želio naglasiti. I zato što mi je manje važno na koji će se način razletjeti nečija glava od onoga u kakvoj će se situaciji pronaći junaci. Bilo napetoj, onakvoj koja se može opisati kao post-apokaliptični Alamo, ili onoj koja bi više odgovarala nekakvoj epizodi Santa Barbare. Efekti ovdje ne igraju nikakvu ulogu (OK,OK, igraju i dobri su, no lijepo je što nisu baš preuzeli glavnu riječ) jer ono na čemu bi treba opasno poraditi jeste pozadina, kao i izgradnja povoljnih situacija. Treba li se serija vratiti originalnom stripu kako bi se na ekran uspješno prebacile sve one fine gadne stvari za koje čujem da ih tamo ima? Da. Ne. Možda. Iskreno me nije briga jer strip nisam čitao (vjerojatno nas ima još takvih) te to sad ne bi više ništa značilo osim što bi se baza gledatelja pojačala za nekog dodatnog gledatelja. Ipak, imati seriju u kojoj hodajući mrtvaci izgledaju kao hodajući mrtvaci, gdje se događa da dragi likovi budu ubijeni i gdje raznošenje nečije glave nije cenzurirano poradi osjetljivih duša, nije mala stvar. To je uspjeh. Posebice kad se zna kako je deda Romero iste srozao svojim zadnjim filmovima. Horor fanovi možda neće biti previše zadovoljni, oni koji vole melodramu…pa, za njih mi nije jasno zašto ovo uopće i gledaju, no nije loše vidjeti da stara škola još uvijek nije posve izumrla nauštrb dodvoravanja publici koja horor vidi kao gomilu manekena odjevena u dizajnerske krpice. Meni sasvim dovoljno da pogledam i treću sezonu kad izađe, a čak je ni ne očekujem s nekim nestrpljenjem. Za sve ostale… vjerujem da ste gledali i gore stvari, gluplje stvari i patetičnije stvari, pa tako možete pogledati i ovo. Nećete baš ništa izgubiti, a red je odmah naglasiti kako nećete ni previše toga dobiti.


IMDb

Trailer

Da nastavimo u istom tonu. Trebao sam malo dobrog starog divljeg Zapada da iz sistema isperem Vampirske Dnevnike, revolveraše, močnike i dame u nevolji. Izaberem gotovo pa nastavak od prijašnjeg vesterna (nastavak samo u smislu da je Selleck opet tu te je opet ekranizacija jednog Louisovog vesterna) i već sam se pripremio na blaženi pustio-sam-mozak-na-pašu provod te sam se čak  ugodno i iznenadio. Između redove rečeno, ovo je puno bolji film. Doduše, i stariji je (ili je mlađi, ovisi kako gledate) pa su se neke stvari modernizirale (tipa da sad vidite krv kad pogode tipa) te mi čak nije previše smetalo ni što je priča klasika. Revolveraš, učiteljica, drugi revolveraš, bogataš i obračuni. To je to, između postoji malo detaljnija priča, i teško da će vas nešto posebno zaintrigirati, no da ne kažete kako sam snob koji neće prepričati ni ono što je čisti klišej…

Tri frenda pobjegnu s nekog broda, dolaze u neki vestern gradić i preuzimaju brigu o ranču četvrtog frenda. Tamo je nekad bila njegova žena, koja je sad u gradu, učiteljica (to je valjda jedino zanimanje gdje je žena mogla djelovati intelektualno) i na nju je oko bacio dežurni bogataš, krimić, vlasnik cijelog grada. Ne radi dame već radi ranča jer je vrijedan. Stanovnici su u strahu, ali naš junak ima opasan brk, još opasniju ruku i ne treba dugo da svi zajedno jedni drugima stanu na žulj.

Zanimljiva stvar, film se baš i ne fura na neki revolveraški đir, on postaje dio radnje u završnici i ide pod one bolje u filmskome svijetu. Puno koltova, puno vinčesterki i puno pucnjave. Do tada je radnja sporija, likovi su posve OK (usprkos klišejima) priča je malo… blesava (tri tipa samo tako dođu na tuđi ranč) no na nju treba gledati samo kao motiv da se svi oni spoje u jednu cjelinu. Naravno, malo ljubavnih iskri nije naodmet, a kako je Virginiu Madsen uvijek lijepo vidjeti, ni ne smeta nam što je za svog dragog odabrala brku Sellecka. On je pak sasvim dovoljno uvjerljiv kao dežurni šutljivi revolveraš i ima određenu karizmu te ga gledati nije nikakav problem (mislim, ja ga mogu gledati u svakoj ulozi, ali to sam ja). Dežurni negativac je Mark Harmon i bilo mi je čist neobično ga vidjeti kao zlog i pokvarenog tipa jer sam ovisnik o NCIS-u, gdje je potpuno suprotni karakter. I ono što obično spasi ovakav film (ili mu doda par bodova ako je već korektno napravljen) to je kad vidite da su glumci guštali u radu. Vesterni su njihovo kao nasljeđe, pa biti u jednom gotovo je stvar prestiža, iako više nisu na cijeni kao nekad. Ekipa se dobro zabavila, film je ispao više nego gledljiv…i to je cijela mudrost.


IMDb

Trailer

Film za nedjeljno poslijepodne. Što to znači? Da apsolutno ništa ne gubite ako ga ne pogledate, ali apsolutno ništa ni ne dobivate ako ga pogledate, tako je jednostavno. Još od doba kad su filmovi na televiziji bili rijeđi od vode u Sahari, nedjelja je bila rezervirana za lagani materijal, nešto što neće vrijeđati gledatelje golotinjom, prejakim nasiljem i sličnim veselim stvarima koje su danas tako sveprisutne, a opet se biralo da to ima donekle i nekakvu zabavnu vrijednost. E, sad, vesterni su kako god okrente bili dobar odabir, s njima niste mogli pogriješiti čak i da hoćete, no 80-te su unijele ipak malo raznovrsniji meni od onog koji je bio prisutan dok je John Wayne šetao prerijama i zajebavao mlade učiteljice. Ovo je više Zane Gray pristup vesterna, a svi su valjda pročitali jednu njegovu knjigu. Ovo nije ekranizacija Zane Graya, ali je ekranizacija Louisa L’Amoura. On je isto što i Gray, samo što se filmski svijet nagledao njegovih ektanizacija, a bogme i poznatih glumaca u glavnim ulogama, Počevši od Wayna, pa do Eda Harrisa. Ima tu i zanimljivosti, da ih ne zaboravim. Sam Elliott i Tom Selleck zaigrali su u dvije zajedničke ekranizacije, ali i u dvije zasebne (koliko sam mogao pronaći) čineći ih jednima od rijetkih koji su se držali izreke “ako radi, ne popravljaj”.

Što se tiče ovog filma, nastao je kao dogovor sklopljen na rundi pića. Selleck, Elliott i Jeff Osterhage tako su se našli jedan dan, nakon što su zajednički snimili vestern mini-seriju The Sacketts, popili koju rundu i zaključili kako ne bi naškodilo da snime još nešto, već kad je serija bila dočekana s odobravanjem i već kad su se tako dobro zabavili. Nazvali su starog Luisa, rekli mu da nešto složi i on je napisao roman koji je postao kamen temeljac ovog filma. Radnja je slična kao i serija, isti glumci opet glume braću, ali su okrenuli priču. Tri brata, svaki na svojoj strani svijeta, ponovo se spoje nakon što završi građanski rat. Jedan je bio doma, Jedan u vojsci Sjevera, a jedan u vojsci Juga. Dođu doma i imaju što vidjeti. Grupa jako zločestih bjegunaca od pravde poharala je njihov grad, otela žito i stoku (kvragu, da) a nda se poslužila i njihovim ženama. To neće samo tako proći. Njih tri stvaraju malu potjeru koja će potegnuti čak i do Meksika da izvuče svoje najbliže, uz malo narodnog humora, malo pucanja i pokoji štapin dinamita.

Film ima avanturistički štih u onoj mjeri koliko ih imaju svi TV vesterni. Pucnjava je poštena, ali nema tu krvi ili nekih akrobacija, dosjetke su fora (pogotovo nastup veterana Bena Johnsona) i ima jedan od onih iritantnijih soundtracka sastavljenih od usne harmonike i violina. Priča je zabavna, ako ćemo iskreno, pretjerivanje, ali simpatično (posebice kad vidite hrpu žena kako mirno sjedi na plaži) i nastupi glavnih likova (Selleck i Elliott imaju dobru kemiju na ekranu, a vidi se zašto su kasnije postali zvijezde) više su simpatični nego atraktivni. Tu nema mrkog Eastwwodovskog pogleda, kao ni zabacivanje nogu Johna Wayna i sat i pol bezbrižne zabave prođe samo tako. Doduše, drugi dan više nemate pojma što ste točno gledali, ali dok ga gledate, uvuče vas u radnju, htjeli vi to ili ne. Ovo je neka vrsta tranzitnog filma. Imate klasiku, onu koju čine naslovi kao što su Rio Bravo, pa imate ove novije vesterne (ili one s Eastwoodom iz 80-ih) a imate i ovo, filmove koji ne vrijeđaju sami žanr, samo pokazujući da je Wild Wild West nepresušna inspiracija. Preporučio bih jako niska očekivanja, pa vas možda iznenadi. Sat i pol utrošenog vremena nećete zažaliti.


IMDb

Trailer

Nakon fine pauze i malo odmora (doduše radnog) da zapišem i pokoju riječ već kad sam jedan film iz branše sličnih stavio kod kolege Dragonragea. Inače, ako vam se čini da se u posljednje vrijeme ovdje spominju nekakvi privatni deksteri, to je posve namjerno, uhvatio sam se čitanja i ponešto pisanja o takvima, pa sam odmah nekako nadovezao i filmove. Već kad sam u elementu, jel’ te. I mogu javno reći da se ovakvi filmovi više ne snimaju. To je tragično u smislu da je puna gomila potecionalno zanimljivh priča ostala tamo negdje u arhivi zaborava, a radi veće zarade, klasika se prilagođava ukusima mlađe publike. Ne shvatite to krivo, novi Sherlock mi je zabavan film, ali postoji temeljna razlika između onog što taj lik ustvari jest od onog u što je pretvoren. Zato uzmem nešto malo starijeg. Većina ne vidi neke prednosti u tome, filmovi s prvatnim detektivima nisu posebno inovativni i jedino što se u njima mjenja jeste godina radnje. Lik kao takav ostaje gotovo isti. I dok je to u knjigama posve OK, u filmu ipak privlačnost ovisi o glumcu koji ga igra. Paul Newman je već odigrao lik Lewa Archera u Harperu, i napravio je to u skladu s vremenom. Deset godina kasnije, napravio je to opet i svoju izvedbu prilagodio novom dobu. Rezultat? Odličan. Ali to je moje mišljenje.

Archer ovaj put dobiva poslovnu ponudu od “one koja je otišla”, bivše za koju još ima nešto osjećaja. Treba njegovu pomoć jer je netko uvjenjuje, no ta ucjena samo je vrh ledenog brijega na kojem se nalaze obiteljski odnosi, pa onda odnosi posluge s obitelji, pa su u igri i naftna bogatstva, pa prijevare, pa loši naftni magnati…itd, itd. Archer započinje posao time što mora pronaći nestalog vozača obitelji, ali to ga odvodi do novih slojeva priče te da vam je cijelu ispričam trebao bih uzeti sadržaj romana te vam to prepisati. Ima elementa klasičnog noir filma, ali oni ovdje ne prevladavaju, a i lik je postao ciničniji od svoje pojave u Harperu, iako s jednakom upornošću. Priča leži na likovima te stvarima koje se događaju između njih ispričani kroz međusobne interakcije uz ponešto korektne akcije, koja tučnjava i pokoji ispaljeni metak. Čista akcija nikad nije ni živjela u ovakvoj vrsti filmova.

Paul Newman svoj dio odradio je vrhunski, gotovo bolje nego u Harperu, čak i zrelije jer je već bio bolji glumac. Znam kako to zvuči, naravno, ali u Harperu je tek uzimao zamah, pa je i izvedba bila poletnija. Ovdje je više cinik, ali i sarkastičan istražitelj s kojim se može poistovjetiti jer on je neka vrsta i promatrača kroz čije oči pratimo sve. Manju ulogu odigrala je i njegova stvarna žena Joanne Woodward (jedan od rijetkih iskrenih hollywoodskih brakova koji je trajao 50 godina) kao bivša djevojka, sada klijentica, a ubacila se i jako mlada Melanie Griffith (22 godine tada) kao razmažena kćer obitelji. Materijal nija baš skrojen za prevelika glumačka dostignuća, no legendama to ionako nikad nije predstavljalo problem da pokažu što znaju i bez toga. Slojevit krimić, pune priče, dobrih likova… možda nisu najpoznatiji dio Newmanove karijere, ali su svakako najkvalitetniji ili barem pri vrhu bilo njegove karijere, bilo samog žanra.