Arhiva za Travanj, 2012

Quigley Down Under (1990)

Posted: 29 travnja, 2012 in Akcija, Tom Selleck, Western

IMDb

Trailer

 

Nastavljam dalje u dobrom vestern okružju… samo što ovaj put dobijate nešto malo drugačije. Vestern u Australiji. To niste očekivali, zar ne? Stoji mi na hardu još otkako sam poharao alternativne izvore sa svime što sam mogao pronaći s Tomom Selleckom i uvijek sam imao određene… predrasude naspram njega. Mislim, ne shvatite me krivo, vestern i Australija… nije baš kombinacija koju vidite svaki dan, ali nakon što sam ipak odvojio malo vremena i pogledao ga… mogu samo reći: predrasude su zajebana stvar. Radi se o jednom poštenom i poprilično dobrom vestern filmu za kojeg uopće ne možete reći da se odigrava u zemlji klokana. Jednako je tako mogao biti snimljen u Wyomingu jer što se tiče eksterijera, pa, nema neke razlike. Drveća i pustinje posvuda izgledaju isto. Jedino što umjesto Indijanaca imate Aboridžine, ali njih ima u tako malo scena da kao da ih nema. I još me iznenadilo kad sam išao malo istraživati nakon gledanja da filmić ima jako dobru reputaciju, kao i fine kritike. Inače se ne zamaram takvim stvarima, ali, eto, već kad sam pogledao, da to podijelim s ostatkom svijeta.

O čemu je riječ. Mathew Quigley je jedan opaki sharp shooter kojeg unajmi nekakav bogati farmer iz zemlje klokana te ovaj potegne iz USA do A kako bi prihvatio odlično plaćeni posao. Jedina kvaka je u tome što bi Quigley, umjesto čopora dingo pasa, sa svojom posebno dizajniranom puškom (na jedno dva kilomatra skida muhi krilo) trebao smicati Aboridžine koje farmer baš i ne voli. Naš junak ima moralne stavove i isti ga jako brzo dovedu u sukob s gomilom farmerovih ljudi, a nakon što jedva spasi živu glavu, predstoji mu ovo: pustinja, upoznavanje lokalnih plemena i usputni obračuni koji vode, naravno, prema glavnom.

Jedna je stvar zanimljiva. U filmu uopće nema Australaca. Imate Irce, imate Engleze i imate Amerikance. Oh, da, imate i Aboridžine, ali onih aussie tipova kao što su Mel Gibson ili Russell Crowe ni za lijek. Zato vam kažem da nemate osjećaj da se sve to odigrava na nekom drugom kontinentu. Alan Rickman se nakon teroriziranja Nakatomi Tornja prebacio na teroriziranje australske ravnice i vidi se da je čovjek uživao u tome da bude zločest. Sarkastičan i zločest, što samo njemu uspjeva. Selleck je junak priče, ali i on svoj dio nosi bez problema, dopadljiv, sklon humoru, jedna opuštena izvedba radi koje je i postao popularan. Što se tiče dinamike filma, ostah iznenađen. Dobri humoristični dijelovi koji tako naglo budu presječeni brutalnim dijelovima (kao što je scena gdje Aboridžine bacaju niz stijene) da vas doslovce iznenade. Nema praznog hoda, što je najvažnije, a pucnjava je bogme izvedena fino, pregledno i uvjerljivo (iako ta puška koju Quigley koristi nakon 300 metara postane jako neprecizna) te ne bi smjelo biti prigovora na samu akciju. Redatelj Simon Vincer, koji je diplomirao vesterne sa serijom Lonesome Dove, ima stvari pod kontrolom te ga se s razlogom može nazvati solidnim redateljem. B redateljem, ali oni ionako znaju raditi najbolje stvari. Ako imate predrasude… bolje ih se riješite jer nikad ne znate kakav komad dobre zabave leži u nekom naslovu.

Six Against the Rock (1987)

Posted: 27 travnja, 2012 in Akcija, David Morse, Thriler, TV

IMDb

Trailer (Clip)

Welcome to the Rock…ups, kvragu, već sam upotrijebio taj početak. Ništa, dobre stvari vrijedi ponavljati (pročiščavam grlo) Welcome to the Rock, dame i gospodo, najzloglasniji i najefikasniji (ako vjerujete u to) zatvor koji je ikad krasio američki pravosudni sistem. Današnje teme: prison break. Ili barem pokušaj, što opet dođe na isto. Sada, vjerujem da je velika većina vas gledala onaj film gdje stari Clint žlicom sebi iskopa tunel (Escape from Alcatraz, za one koji su jučer rođeni) i vjerujem da velika većina vas zna da je to napravljeno po istinitom događaju. Jedan detalj (već kad sam tu) otkriveni su novi podaci o tom bijegu. Policija je mudro prešutila jednu stvar: s otoka na kojem su pronašli splav su vodili tragovi trojice ljudi, a u neposrednoj blizini prijavljena je krađa automobila. To je prešućeno zato što su oni u zatvoru vjerovali da bi insinuacija uspješnog bijega navela i druge pokušaje, a nisu htjeli ni da se uništi reputacija mjesta odakle nema bijega. Za tri bjegunca se nikad više nije čulo (što je malkoc neobično, ali koga briga, važan je bijeg) no oni nisu bili jedini koji su to pokušali. Ruke gore tko zna pravu pravcatu pobunu u zatvoru Alcatraz? Ništa? O, da, bila je. Trajala je dva dana i na kraju se pretvorila u pravi pravcati obračun između vojske i zatvorenika (pokušajte zaključiti tko je izvukao kraći kraj) te danas stoji u povijesnim analima kao jedini pokušaj bijega koji je uključivao preuzimanje samog zatvora. Posljedice? Promjena pravila i izbacivanje oružja iz protokola čuvanja. Ali, nakon ove povijesne lekcije, mi smo ovdje drugim poslom. Onim filmskim.

Problem prvi. Film ima predvidiv kraj, što je malo, s obzirom da je rađen po istinitom događaju, očito. Problem dva: filma nema nigdje na netu, što je tragedija jer sam svoj prastari VHS negdje zametnuo i sad uopće nemam svoje kopije. Film predstavlja rekonstrukciju plana, izvedbe i samih događaja u zatvoru, što je ambiciozno i odmah vas uvjeravam, uopće se ne osjeti da je napravljen kao televizijski film. Naišao sam na jedan mali članak u kojem su autori rekli da su ga napravili za televiziju jer nisu mogli pronaći nekog tko bi iskeširao veću lovu pošto film ima predvidiv kraj. Ne možete prodati priču, ako glavni junaci završe ili mrtvi ili natrag u zatvoru. Napetosti i akcije nimalo ne nedostaje jer je puškaranje snimljeno sa stilom i kvalitetno. Određene mane mogu se prigovoriti onom prepoznatljivom dojmu kad se osjeti da su snimali u sadašnjosti (iako se radnja odvije 1947 godine) te da je zatvor već oho-ho zatvoren i da u njemu osim glumaca nema nikoga. Ali, to su sporedne stvari. Možda malo siromašniji vizualno (tj. ako sam Alcatraz ne držite dovoljnom atrakcijom) no zato je to nadoknadio napetošću u priči (hej, mi muški se palimo na druge muškarce kad planiraju zbrisati iz zatvora, to nam je programirano u DNK) detaljima, akciji i glumom.

Nekako sam to ostavio za kraj kao najjači adut cijele priče. Iako je film televizijski, uspio je okupiti popriličnu gomilu poznatih lica. David Carradine, David Morse, (koji je imao tu sreću u karijeri da čak dva puta zauzima Alcatraz – The Rock) Denis Farrina i Jean Michael Vincent. OK, OK, neki će reći… koji k***c, ali ta ekipa je, za oni koji se živo sjećaju osamdesetih žarila i palila (iako ne i Morse, on je morao sačekati koje desetljeće da dobije priznanje za svoj rad) i općenito se nastupi ovdje smatraju boljim dijelom njihovih karijera (jerbo su se i Carradine i Vincent nasnimali smeća). Režiji možete zamjeriti određenu tromost, no u obzir uzmite i to da je sniman u ograničenim uvjetima, no ima širinu tamo gdje je potrebna. Dinamika i tempo bi trebali odgovarati svakome jer kad se ne priča onda se puca, a kad se ne puca, onda se planira. Sve u svemu, jedan od boljih prison break (pokušaja) filmova koje vam mogu preporučiti (tj. ako ga negdje uspijete nabaviti) već ako vam je dosadio stari Clint (taj film ima istu manu kao i ovaj: baš se osjeti da su snimani u zatvorenom zatvoru) pa vam je do neke promjene.

Moon 44 (1990)

Posted: 24 travnja, 2012 in Akcija, Science Fiction

IMDb

Trailer

 

Recimo to ovako: ja sam space junkie. SF je moj žanr, guilty sin, tajno zadovoljstvo, ovisnost i tako to. Ipak, preferiram starije naslove (ah, koja je to novost) jer ovi novi naslovi ne idu toliko pod SF koliko pod smeće. Doduše, žanr kao takav ima svoje najbolje razdoblje (uzmite samo sve ove silne strip-ekranizacije), ali to je visoka produkcija, maheri od redatelja, maheri od glumaca i maheri (iako u nešto manjem postotku) scenaristi. Tu baš i nema neke tajne. Ono što želim reći, kod realizacije nebo je granica. Svaki efekt koji poželite, nema problema, lova se osigurava. U tu branšu ide i Roland Emmerich jer čovjek je toliko puta razorio svijet da mu je postalo dosadno, pa sad ide režirati nešto drugo (iako, skromno priznajem, ovaj Anonymus ne zvuči loše po sadržaju) i dok je još bio u igri, producenti su doslovce lomili noge koji će mu prije ponuditi zavidnu količinu zelembaća da nešto rasturi. Ali, prije nego je došao na taj nivo, čovjek je imao ozbiljne namjere napraviti ozbiljne (idemo to tako reći, ali to je uvjetno) SF filmove, a to razdoblje zaokružuje maherski Stargate. Prije maherskog Stargatea čovjek je napravio dva filma koji su imali takav budžet da se može reći da ga nisu ni imali (za američke standarde) i Mjesec 44 je jedan od njih. Za njegov prvi, studentski rad, bit će još riječi jer sakupljam materijal za kolegu Dragonragea. Moon 44 za vrijeme svoje premijere bio je pokopan kritikama (ne dobrim) ali danas ima kultni status (jerbo je bio hit kad je pušten na VHS-u) i značajan je radi dvije stvari.

Prva je jer je u njemu glumio Dean Devlin, koji će kasnije postati Emmerichov kućni frend i producent daljnjih filmova (iako su se rastali, dečki su još uvijek dobri frendovi) i moram reći da je to bila dobra odluka jer je Devlin očajan kao glumac. No, ovdje bogme nije bio usamljen jer ama baš nitko od glavnog casta nema pojma o glumi (jedino Malcolm McDowell, koji se sigurno osjećao kao ugrožena vrsta na setu) pošto je Michael Pare već poznat po svojem neznanju glume (i sad preživljava kao kućni glumac Uwe Bolla) jednako kao i Brian Thompson (čiji je highlight karijere bio uloga negativca u Cobri), ali njihovi su nastupi takav pozerski klišej da sve to zajedno može bez muke ide pod onu vrstu trasha kakvu je milina gledati. Druga stvar: ovo je Emmerichov prvi američki film (iako financiran s dojče markama) i u njemu je već vidljivo što nas čeka. Macho glavni junak, on lineri, verbalne duhovitosti, likovi koji mjenjaju svoj karakter i žrtvuju se za druge. I dobra akcija. Oh, zanima vas i sadržaj? Stvarno? OK. Skupinu planeta napada neka nepoznata sila (roboti) i kradu vrijedan mineral. Planet nazvan Moon 44 ostaje jedini neosvojeni i tu dolaze naši junaci: zatvorenici koji znaju letjeti helikopterima i koji, u slučaju napada, moraju biti na prvoj liniji obrane. Tu je i žandar (Pare) koji mora otkriti mutne poslove unutar kompanije.

Film je imao jako mali budžet (7 milja dojče maraka) i tu se baš vidi, ali ono što je najbolje, djeluje posve OK, ali morate biti kalibrirani na filmove koji se ne srame korištenja maketa i izvođenja scena u gotovo gerilskim uvjetima. S druge strane, ”unutrašnji” dizajn postaje je jako cool, ako ćemo iskreno, što su mnogi primjetili jer Moon je jedan od zadnjih (ako ne i zadnji) SF koji koristi mračnu ikonografiju 80-ih (i nije izbjegao da ga uspoređuju s Alienom, Blade Runnerom…) što je još jedan plus (jebiga, ja budućnost ne vidim u staklu i bijelim bojama kao što je novi Star Trek film). Radnja nema iznenađenja, a bogme se mogu vidjeti reference na niz filmova (Star Wars, Blue Thunder…) što je plus i mana. Emmerich je pokazao da zna režirati čak i u ograničenim uvjetima (znači, ide to i bez velike love) i uspio je napraviti bućkuriš svega i svačega što je bilo popularno u 80-ima, a između svega toga i ugurati nešto svoje. Kakvi su bili uvjeti rada, produkcija, glumci i sve ostalo, to je uspjeh samo takav. Zato ga mi SF ovisnici često znamo spominjati kad nas netko povlači za jezik. Kao ultimativni primjer kako se radi dobar (i zabavan) SF B film. Takav mali biser bila bi neopisiva šteta zaboraviti.

Fandango (1985)

Posted: 23 travnja, 2012 in Drama, Kevin Costner, Komedija

IMDb

Trailer

 

Nakon što sam prošao kroz osvete, ubojstva, mučenja i svu silu ostalog zabavnog sadržaja, ponekd se i meni zna dogoditi da pogledam nešto drugačije. Ne baš često, izbirljiv sam po tom pitanju, ali kad se dogodi, dogode se dvije stvari. Ili film zapamtim ili ga zaboravim u roku odmah. Ako ga zapamtim…pa, obično završi ovdje, iako je Fandango već odavno na mojoj listi preporuka ako želite pogledati jedan zgodan road movie ili memory lane movie, dvije kategorije koje obično stoje zapostavljene među mojim zapisima, pa rekoh da i tu malu nepravdu ispravim (a i već kad sam napravio double feature od K. Costnera) jer… pa dobro je imati različitog sadržaja na ponudi. A i film je OK. Zanimljiv radi dvije stvari, točnije. Predstavlja prvu veću Costnerovu ulogu, i radi nje je započeo svoj uspon na zvijezdano nebo (iako film nije baš toliko dobar) te označava početak njegovog volimo-se-ne-volimo-se-timaterjebem odnosa s redateljem Kevinom Raynoldsom (sad se opet vole jer zajedničkim snagama rade na novoj kick ass vestern seriji), što je uvijek zabavno kad želite popuniti rubriku o raznim trivijalnostima (da ne kažete kako vas o ničemu ne obaviještavam). Film kao takav i nema neku posebnu radnju. Nastao je kao odgovor na Raynoldsov studentski film (koji je sadržavao jedino scenu skakanja padobranom) i, vjerujte mi na riječ, nećete ga pronaći ni na jednoj važnijoj listi tih memory lane filmova.

Ali, zato sam ja tu da vam malo skrenem pažnju na njega. Uglavnom, nekoliko frendova nakon završetka školovanja (a gdje je već polovica dobila poziv da se pridruže sukobu u tamo nekom Vijetnamu) odluči napraviti zadnje putovanje. Bez planova ili nekog posebnog smjera, doživljavajući zgode i nezgode, pomalo preispitujući sve što su do tada proživjeli, sagledavajući se kao osobe u cjelinu. Ima tu malo komedije, malo drame, malo bizarnosti (dečkima je netko trebao reći da šlepanje auta teretnim vlakom neće dobro završiti) i malo emocija jer jedan od likova se treba oženiti, dok mi shvatimo da je ta djevojka nekad davno (ali i još uvijek) žena života drugog lika.

Costner je razvalio svoj dio, mislim, voljeli vi tipa ili ne (meni je posve OK tip) ali imao je karizmu i znao je glumiti te kao vođa (nepredvidljivi) grupe krade pozornost cijeli film. Doduše, to i nije tako velik problem jer jedina izravna konkurencija mu je još jedna zaboravljena zvijezda Judd Nelson pošto su svi ostali poveći anonimusi u filmu. O, da, praktički jedina ženska uloga pripala je Suzy Amis. Važnija uloga – unuka bakice iz Titanica. Glavna uloga – sadašnja žena Jamesa Camerona (nije mu ni loš izbor), tako da istaći se i nije bio neki problem. Mana filma? Pa, vidi se da je nastao iz studentskog filma te da je cijeli postavljen oko jebeno duhovite i zabavne scene iskakanja iz aviona (vjerujte mi, avion i pilot ko da su iz Alan Forda izašli) te da je to glavna atrakcija radnje. Iako, ni ostatak nije za odbaciti, tj. ako volite razgovore, neslaganja i otkrivanja istine među likovima kroz ovo dvoje. Prednost je što film ne tuši prodikama o Vijetnamu, što je lagano moglo postati glavno središte. Dapače, on se ni ne spominje osim u jednoj sceni vatrometa koji opako sliči ratnom bojištu, gdje se naši likovi zapitaju: hoćemo li tamo najebati ko žuti. Ima i malo art pogleda na cijelu stvar (posebice zadnja scena gdje Costner nazdravlja praznom gradu kad se ekipa razišla) ali nema nekog praznog hoda, što je najbitnije (nije Raynolds loš režiser, samo kad mu se da). Ako očekujete nove Američke Grafite… o, boy, you’r shit out of luck, ovo ipak nije takav memory lane. Ovo je nešto manje, prizemnije, potpuno zaboravljeno i nanovo iskopano za vaše oči. Samim time i vrijedno barem jednog gledanja.

 


IMDb

Trailer

Kevin Costner ide osvetiti nepravdu napravljenu sebi i djevojci koju voli, a sve to režira Tony Scott, poznati ekspert za akcijske trilere. Kad vam to ovako sažmem, što bi prvo pomislili? Da bi mogli gledati jedan ekvivalent njegova Man on Fire? Svakako vam neću reći što da mislite, ali ću vam odmah reći da bi mogli i pogriješiti jer to ovdje nije čak ni u peti. Trileri ili općenito filmovi osvete prepoznatljivi su brand u ovakvom svijetu, ali kad ste posljednji put gledali film osvete koji, ajmo to tako reći, nije fantazija nego ima okus realnog? Prošlo je već neko vrijeme, zar ne? Čak i da nije, takve su stvari jako rijetke. Čak i kad filmovi ciljano žele biti realni, uvijek se provuče nekakva Charlie Bronson scena (ili dio radnje) gdje glavni lik dobije zadovoljštinu tako što napravi posao do kraja. Sad ću vam još nešto reći. Ako vam je to na pameti, ovaj film svakako izbjegnite, jednostavno nemojte gubiti vrijeme jer već znam da bi mogli ostati razočarani. No, s druge strane, ako ste spremni malo proširiti svoje vidike, ovo bi vam moglo biti jedno… drugačije iskustvo od onog što ste navikli. Niste imuni ni na romantične priče koje odmah u startu imaju prizvuk nesretnog završetka? Odlično, još jedna stvar pokrivena. Sad, kad ste odlučili što želite, ako vas je ovaj uvod zaintrigirao, bacimo se dalje na posao. Sadržaj.

Jay Cochrane je top gun pilot (cijeli uvod filma djeluje kao indirektni nastavak Top Guna) koji nakon 12 godina službe odlazi u mirovinu. Ili nešto slično. Neko vrijeme planira provesti kao gost dobrog prijatelja Tiberona Mendeza, meksičkog bogataša, očekivano, povezanog sa svim vrstama leganog i iliegalnog. Tibey je stara škola, častan, odan, a kao i svi njegova kalibra ima ženu-trofej, Miryea, koja počne s našim tog gun junakom pomalo očijukati sve dok se isto ne pretvori u strastvenu vezu. Mendoza za to dozna, Jay jedva ostane živ (neplanirano, usput rečeno), a Mireya završi u nekom jeftinom bordelu, s razrezanim licem, kao kurva koju će najveći šljam jebati po 50 puta na dan. Malo je reći da je Tibey jako zeznut lik kad je osveta u pitanju. Jay polako počinje krpati ostatke svojeg života i kreće u potragu za ženom svog života, usputno poravnavajući račune s onima koji su ih doveli do ove situacije. Samo, kada se krene u osvetu, jednu stvar je važno zapamtiti, ona nikad ne ispadne onako kako smo to zamišljali i svi uključeni u nju znaju imati posljedice.

Film je podijeljen na dva dijela. Jay i Mireya, cijela njihova veza, od početka do tragičnog razlaza, te Jay i njegova potraga za njom. Jedan dio je savršen, drugi dio malo manje, ali ne zato što je loše snimljen ili takvo nešto već zato što neke likove izgubi iz vida. Romantični dio filma jednostavno je… vrhunski napravljen posao. Madeleine Stowe je odlična glumica, ali je i jedna od najljepših glumica, a njezina kemija s Costnerom je itekako osjetljiva. Scott je svoje junake namjerno uvio u mračni oblak, mislim, odmah se od početka zna da to neće dobro završiti, no likovi su tako uvjerljivi (i izvan klišeja, već kad sam kod toga) da je osjećaj neugode koji osjećamo doživljaj koji se očekuje da pruži film o ukletim ljubavnicima. Stari glumački lisac Anthony Quinn fascinantan je kao Tibey, ali je jednako tako i već viđen lik. Patron, klasičan, vrhunski odglumljen i neki klišeji (tipa da ima mladu ženu trofej) neće nikome smetati. Ono što je bitno da je ispod mirne, gotovo dobroćudne pojave uspio sakriti i ljute emocije koje ga čine nepredvidljivim i jako, jako…jako opasnim tipom s kojim se ne treba zajebavati. Ali još je fascinantnije vidjeti kako je dobro odglumio slom nakon što unakazi ženu koju voli te završnica, gdje se Jay i on susretnu… neće ući u kultne scene svih vremena, no vidjet ćete da ni meci nisu potrebni da znate kako ste nekoga pobijedili. Mana je drugi dio filma jer se fokusira na Jaya, dok svi ostali pomalo padaju u drugi plan. Također, nema ni tog emotivnog naboja kao uvodni dio jer još uvijek smo u tonu nesretne ljubavi, pa akcija (koje skoror da ni nema, ako ćemo iskreno) ni ne uspjeva postići neki efekt. Ipak, u završnici, odlično odglumljen ljubavni trokut, pregršt odličnih glumaca u top formi, priča koja ne igra na klasični obrazac poubijaj-sve-što-hoda-i-otiđi-sa-smješkom, pregledna režija starog majstora (ovdje je još išao na vizualni doživljaj, a ne na količinu rezova u jdnom kadru) čine Osvetu jednim od najboljih filmova takve tematike, ali ujedno, ironično, i jednim od najpodcjenjivanijih te čak i namjerno zapostavljenih. Spremni za nešto drugačiji doživljaj toliko puta obrađene teme? Što da vam dalje pričam. Sve je rečeno.

El Dorado (1966)

Posted: 18 travnja, 2012 in John Wayne, Remake, Robert Mitchum, Western

IMDb

Trailer

Sedam godina nakon što je svojim vesternom Rio Bravo postavio neke nove standarde u samom žanru (inovacije koje traju do dana današnjeg) Howard Hawks odlučio je napraviti malo reciklažu samog sebe. Nastavak/remake, kako si uzmete, nikad nije dostigao slavu prethodnika, ali da budem iskren, radi se o puno boljem filmu. Znam, znam, original je original, pitag, gledljiv i tako to, ali El Dorado je puno…pitkiji film, opušteniji i s boljim glumačkim izvedbama. Tako to ide kad radite materijal koji ste već obradili i znate koje su bile mane u prvom pokušaju (hej, volim ja Rio Bravo, ali da ga krase drvena režija i drvene glumačke izvedbe, krase ga) te ih tako malo popravite. Ali, ujedno, nastavak ima i jednu malu manu. Koju, pitate? Pročitajte ovo do kraja, bit će spomenuta jer tko je vidio odmah sve otkriti na početku. Sad se pitate zašto bi ovo uopće čitali do kraja, zar ne? Tri razloga. John Wayne. Robert Mitchum (o kojem sam se bogami raspisao u zadnje vrijeme). I James Caan. Tri razloga su pred vama. Sada dosta o tome, idemo malo na radnju filma.

U nekom malom vestern gradu, jedan tip, revolveraš Cole, pomaže prijatelju šerifu Harrahu u riješavanju malih problema. Nakon toga odlazi svojim putem, ali negdje na tom putu, par mjeseci kasnije, doznaje da mu je frend postao cuger (radi ženske, radi čega drugog) te da nema šanse da uspije spriječiti veliki revolveraški showdown obližnjih stočara. Pa se Cole odluči vratiti i pomoći frendu, a na putu pokupi i novog frenda znanog i kao Mississippi. Prvo što moraju napraviti jeste srediti frenda šerifa da može stajati na nogama, a onda mogu krenuti u ljuti boj za pravdu. Ima tu svega pomalo, od humora, do obračuna, pa čak i malo ljubavnih iskri tako da nitko ne bi trebao biti uskraćen za nešto. Ono što je važno…

El Dorado u nekim dijelovima priče djeluje kao identična kopija Brava, počevši od pijanog lika (iako su Wayne i Mitchum zamijenili uloge, pošto je Wayne u Rio Bravo bi čovjek od limene zvijezde) do mladolikog lika (a odmah izrazito glasno naglašavam kako je James Caan puno bolji izbor od Ricky Nelsona) do tijeka radnje. Tako je pretraživanje ulice i sukob u salunu (gdje nacugani Mitchum povrati kredibilitet) identičan onom u Rio Bravu, a ima poveznica i sa gradskim zatvorom kao posljednjim utočištem. Izmjene su sljedeće. Waynov lik počeo je malo zbijati šale na vlastiti račun, ili na račun vlastitih godina, te ima problema s pokretljivošću. Caanov lik dobio je puno više prostora za djelovanje, a dodana mu je i ljubavna priča (jerbo su Wayne i Angie Dickinson u Bravu bili malo smiješni) koja djeluje prirodno. Režija je puno preglednija i opuštenija, humor jednostavniji i stvarno je smiješan (iako pripada onim god old days vesternima) a sporedni lik imenom Bull nije ni pola tako iritantan kao što je bio Stumpy u Rio Bravu. Mitchum je glumčina kakva Dean Martin nikad nije postao, ali njegova transformacija iz cugera u opakog revolveraša je slabija nego tamo, ali to je možda zato što ovaj lik nije dugogodišnji cuger već rekreativni, tek par mjeseci. Sjećate se spomenute mane? Ona je na samom kraju. Završni je obračun pomalo mlak. To je problem jer su negativci stvarno dobro prezentirani, a i izgrađivanje napetosti nije pobacilo te se ne može osjetiti da nedostaje koji metak više da to bude baš u skladu s cijelim filmom. Svejedno, radi se o punokrvnom vesternu kakvi su prije žarili i palili, pa čak i ako se pojavio u sami sumrak klasičnog puškaranja, još uvijek je dovoljno atraktivan da može bez muke zauzeti mjesto uz izvornik. Recimo drugo, po samoj kvaliteti, ali realno, može i prvo radi opuštenije izvedbe.


IMDb

Trailer

Jeste se ikada pronašli u situaciji da znate da neki film postoji, znate da je kultni, znate da ga svi posvuda hvale, znate da postoji čak i zabavni remake, ali nikako da ga sjednete i pogledate? Pa kad to i napravite dođete do zaključka kako je sve to malo puno vike nizašto? Ponekad se to zna dogoditi, iako ne namjerno. Point Blank mi stoji na redu za gledanje već duži niz godina. Točno ste pročitali: godina. Nikako da dođe na red, a nije da sam imao nekakav posebno dobar razlog za to. Lee Marvin je oduvijek faca koja visoko kotira na mojoj ljestvici faca, riječ je o jednom od onih tvrdih kriminalističkih filmova koja uvijek mogu progutati, a John Boorman je redatelj kojeg starija generacija jako dobro zna kao nekog tko zna snimiti pošteni film. I, tako, jedno veče naletim na njega (isto veče je pala i The Yakuza) pogledam i ostanem malo… bez teksta. Konačni dojam nije tako loš, dapače, sve što sam nabrojao kao prednosti su i dalje prednosti, no ne mogu se oteti dojmu da je to ipak malo više hvale nego usitinu i zaslužuje. Četiri godine kasnije pojavit će se Get Carter i ako usporedimo ta dva filma (samo okvirno) vidjet će se… manjkavost Pointa…

O čemu je riječ? O Walkeru koji želi svoju lovu. Partner i frend ga je zeznuo na početku, sprašio dva metka u njega i uzeo mu ženu. Walker, otporna živina kakva već jest, to preživi i onda kreće u potragu za svojim dijelom. Od vrata do vrata, od tipa do tipa, od ubojstva do ubojstva. I tako cijeli film. Problem je sljedeći. Ne radnja već atmosfera radnje. Jednim dijelom dominira nešto jako slično psihodeliji 60-ih (scena u noćnom klubu gdje se odvija tučnjava a tip pjeva pjesmu tako što jednostavno krešti ko svraka) te baš i niste sigurni što točno gledate: radnju ili stanje duha našeg lika. Drugi dio filma je jednostavno mehaničan. Walker ne priča puno već dela, a to delanje nema ni uzbuđenja, ni emocija, ni napetosti. Kao robot koji ide iz jednog prostora u drugi. Čak ni kad je žena u pitanju nema ništa osim praznine. Tu i tamo uleti osjećaj da ste ušetali u nekakvu noćnu moru (što funkcionira jako dobro, ako ćemo iskreno, ali ne i za ovakvu vrsta filma) no većinom se osjeti da se htijelo biti jeben i pošten. Bekompromisni krimić kojim bi dominirala art atmosfera? Ideja nije baš posve bezvezna (Sodenberg je razvalio takav pristup u The Limey) ali niti je Marvin dramski glumac, niti radnja zahtjeva takav pristup. Da je Cameron bio aktivan u ovim godinama, stari Lee bi vjerojatno dobio ulogu Terminatora, što bi vam trebalo reći sve o tome koliko izraza lica promijeni u filmu.

Za kraj sam sačuvao najbolje. Ne zato jer se radi o nekakvom velikom spoileru ako vam i kažem već zato što je gotovo nevjerojatno da se toliki trud na kraju ni ne isplati. Film završava ni na nebu ni na zemlju, bez da itko išta završi. Prvo je bilo WTF – koji quratz sam upravo gledao, dva sata tip ide ko buldožer uokolo i na kraju odšeta ko kakva pichica? Iako su ljudi koji su film pogledali oduševljeni takvim pristupom (mahom kritičari) prosječnom gledatelju će to biti isprazno kao i većina radnje. Remake koji je napravio Gibson (hint: Payback – obje verzije) po pitanju istog materijala ispada puno bolji film (ili filmovi, ako pogledate i redateljsku verziju) jer Walkerov lik (Porterov) dobija puno… humorističniju notu, a i akcija je izvedena s nekakvim stilom. Payback baš i nije fer nazvati remakeom kao takvim, ali radnja im istu putanju, pa tako da je to to. I Jason Statham se planira okušati u ulozi Walkera/Portera jerbu postoji cijeli serijal romana s istim likom, pa možda i on bude bio kakve dobre sreće, pa napravi nešto zanimljivo. Što se tiče originala, neću vam reći da ga ne gledate (filmovi se snimaju da ih ljudi gledaju) i većina će biti zadovoljna nastupom mrke njuške Marvina, ali odmah ste upozoreni kakvo će vam iskustvo biti. Da poslije ne pričate kako sam vam uvalio loš film.


IMDb

Trailer

Koliko vam je poznato ime David Morell? Ništa? Nema problema, većini ljudi je nepoznat (osim ako niste zagriženi čitatelj knjiga) no radi se o tipu kojeg poznajete htijeli vi to ili ne, barem njegovo nedjelo koje ga je proslavilo. Čovjek je, naime, napisao First Blood, koji je par godina kasnije postao prvi dio franšize o vijetnamskom veteranu Johnu J. Rambu. Prije nego kažete, čovječe, pusti nas da vrisnemo, riječ o jako kvalitetnom piscu koji slovi za jednog od inteligentnijih u branši te povezati njegovo umijeće i domet s Rambom bila bi pogreška. Opus mu je pun romana koji kombiniraju akciju, napetost, špijunažu i sve ostale zabavne stvari koje se danas vole popularno nazivati techno-triler. Ako ga usporedite s Robertom Ludlumom, nećete puno pogriješiti jer dijele neke sličnosti u nekim romanima. Zanimljiva stvar, filmski svijet ga baš i nije nešto posebno mazio, točnije, kao da ni ne postoji. Osim Ramba (koji je poprilično iskrivljen u odnosu na roman) u osamdesetima je izašla i miniserija koja je u našim krajevima bila prevedena kao Bratstvo Ruže, što je, iznenađenje, iznenađenje, i točan prijevod, a obično je možete pronaći na listama onog najboljeg što su 80-te u pogledu mini serija mogle ponuditi. Istina ili ne, prepustit ću to vama na odluku. Ja sam ovdje da vam kažem koju o seriji.

Nastala je u odijeku promjena koje su zahvatile špijunski žanr (ustvari, roman je nastao, ako ćemo iskreno) i vidljiv je utjecaj srodnika The Bourne Identity (još jedna serija koja jednostavno umire da dođe na ove stranice) jer špijuni više nisu depresivni tipovi skriveni u mračnim prolazima već odmetnute jedinke koje imaju sposobnost i umijeće da postanu izrazito neugodne i opasne jedinke, pogotovo jer se počeo ponavljati motiv izdaje među vlastitim redovima. Bond i ostali likovi doživljavali su jednu određenu krizu vlastite postojanja (i radi toga jer je Roger Moore postao deda) ali povremeni bljeskovi kreativnosti znali su biti itekako zapaženi. Također, svjetska dominacija otišla je u nepovrat arhive prošlosti (ni trenutka prerano) i njihova mjesta su počela popunjavati tajna društva, mračne organizacije, špije koje su sve samo ne klasični špijuni… shvatili ste, ne? Globalna promjena. U toj novoj atmosferi postoje i dva brata, Romul i Rem, dva siročića koje je odgojio top tajni agent u dva jako sposobna i jednako tajna agenta. Problem se pojavljuje kad jedan brat na neki bizaran način uspije zeznuti rutinski posao, a drugi navodno počini ubojstvo u utočištu za agente (gdje je nasilje zabranjeno). Njih dva pronaći će se u bijegu ispred nekoliko tajnih organizacija (KGB, CIA, NSA, SDP, HDZ… birajte) bez pravog motiva tko bi mogao stajati iza namještaljke ili zašto im je uopće smješteno. Ali, dečki neće sjediti skrštenih ruku, dapače, bit će to potjera u pravom smislu riječi, puna akcije, misterije, izdaje i intrige. Znate već, sve dobre stvari koje takve serije čine zanimljivim.

Serija je, kako rekoh, nastala u vrijeme kad su tajne organizacije dožvljavale opasnu rekonstrukciju, ali i sami televizijski program. Više usmjereniji akcijski serijali doživljavali su opasan procvat na malim ekranima (Miami Vice, Crime Story) a ono što je bilo dobro policajcima (jerbo su oni prvi započeli pucnjavu) moglo je vrijediti za sve ostale. Zato Bratstvo… ima finu količinu fizičke, kao i pirotehničke akcije, te baš i ne ostavlja dojam nečega što je bilo popularno u 70-ima, ali ni onoga što je proslavilo Bonda, pa čak i Mission Imposible (mislim na seriju, ljudi, seriju) jer odiše svježinom, kao i realnošću. Naravno, to vam je uzalud trud ako nemate žicu za špijune, tajne organizacije i slično jer ovo je usmjereni materijal, nije za svakoga. Štovaoci klasike tipa John Le Carre bit će razočarani, ali neki malo mlađi klinci mogli bi doći na svoje jer akcija 80-ih, tako često ismijavana radi svoje nerealnosti i sklonosti pretjerivanju, znala je biti itekako umjerena i intrigantna, ali samo ako je dolazila u kompletu s pametnijom pričom. Tu sad dolazimo do sivog područja. Iako serija ima radnju, ne čudite se ako se tokom gledanja zapitate tko tu koga jer to bila i bit, stvaranje malo zdrave paranoje, a možda se pokoji put zapitate i zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano. Prebrodite to, i ne postavljajte pitanja na koja vam odgovor ionako ne bi ništa značio, tako je kako je. Tko je vidio da se sve pojasni o tajnim organizacijama, čak i kad su špijunskog porijekla.

Znači, sad kad sam vam rekao zašto je ovo dobra serija, red je da vam kažem i radi koga je postala tako gledana. Robert Mitchum stoji kao glavni na naslovnoj špici, ali to baš i nije tako (jedan je od glavnih likova) i nije na odmet primijetiti kako je čovjek plodnu filmsku karijeru zamijenio za plodnu televizijsku karijeru (Rat i Sjećanja, itko?) te je ovo bio jedan nastup u kojem se i nije nešto posebno potrgao od glume, ali je bio takva glumačka pojava da je i bez glume znao privući gledatelje. Peter Strauss je u USA nešto kao jako poznato televizijsko ime (ekvivalent našem Goranu Grgiću) koji nije tako dobar u onome što radi, ali je opet dovoljno dobar da bude korak ispred netalentiranog krda koje kaska za njim. I za kraj, ali nimalo najmanje važan, David Morse. Danas je čovjek jedan veliki glumački laf, ali već iz početaka je vidljivo da se tu ne radi o glupoj sreći. Smiren i pouzdan, već je onda naznačio kako će od njega biti nešto. Ironično, ima i najmanju ulogu od glavnog trojca, no kad ste maher, ni ne treba vam previše prostora da se dokažete. Priča je možda mjestimično prerazvučena, režija isto tako zna biti drvenkasta, ali to su old days, kad je bilo važnije ispričati priču, a ne napraviti turističku razglednicu bez sadržaja.  Imate višak slobodnog vremena i niste u raspoloženju za nove filmove? Evo vam odgovora. Tri sata, 4 epizode (ili dvije po sat i pol) i svi problemi su riješeni.


IMDb

Trailer

Prije već oho-ho vremena kolega Dragonrage je u svojoj Blast… rubrici predstavio jedan zanimljivi retro naslov za kojeg sam znao već od prije, ali kojeg nisam nikako sjeo i pogledao u komadu, s punom pažnjom, što bi se reklo. Ali sam nekako u isto to vrijeme sjeo i zapisao dojmove o jednom sličnom uratku pod nazivom Black Rain, a kad govorite o ovom drugom, ne možete ne spomenuti ovaj prvi i vice versa. Zašto? Osim što dijele glavnog glumca, Takakura Kena, pojmove istok susreće zapad, dva filma dijele i neke jako očigledne sličnosti (pod čime mislim da je Ridley Scott malo pokrao slavni prethodnik po pitanju identičnih scena) ali u konačnici dva su konačna proizvoda dijametralno suprotna po pitanju kvalitete. Ne shvatite me krivo, Crna Kiša dobar, zabavan i posve OK film, ali je ujedno i čisti Holivudski bullshit jer s realnim prikazom japanske kulture ima isto toliko koliko i ja s istraživanjem tamne strane Mjeseca. Tamo jedan gajin (stranac) mora cijeloj japanskoj policiji pokazati kako se riješava slučaj tako što će se ponašati kao loose cannon? Aha, svakako. The Yakuza je pak suprotni primjer toga. Radi se o filmu koji je jako inteligentno predstavio japansku kulturu, poštujući je i prilagođavajući glavnog lika (Amerikanca) situaciji u kojoj se nalazi. Zadržao je izravnost njihovih pravila, ne osuđujući ih (iako nam mogu djelovati glupo) bez da pokušava pojasniti, jednostavno nam pokazujući kako funkcionira jedan posve drugačiji svijet.

Priču otvara razgovor između nekoliko japanskih kriminalaca o tekućim poslovima, nakon čega upoznajemo Harrya, amaerikanca koji je dobar komad svojeg života proveo u Japanu, gdje je doživio ono što se obično naziva najbogatijim iskustvom svojeg života. Kako je Harry nešto kao ekspert za tamošnju kulturu, frend ga angažira da se vrati tamo i pokuša vidjeti što može napraviti po pitanju otete frendove kćeri. Harry to i napravi, ali povratak u Japan znači i susrete s nekim ljudima koji su u dobu dok je tamo živio ostavili duboki trag u njegovu životu, djevojku Eiko (sada već odrasla žena) i njezinog brata Kena, tadašnjeg, a sada bivšeg člana yakuze koji ima potrebno znanje da pomogne Harryu. Njih dvojica, posve neobičan par uspiju izvući kćer Harryeva prijatelja iz ruku otmičara, ali to je tek početak problema koji će taj događaj pokrenuti, a razriješenje će ovisiti o tome koliko su njih dvojica različiti, tj. slični u pitanjima časti, odanosti i međusobnog poštovanja.

The Yakuza je film koji drugačijoj kulturi prilazi s povećim poštovanjem, bilo da se radi o nasilju, bilo da se radi o pravilima života. Pristup je promatrački, Harry je taj promatrač i mi kroz njegove oči gledamo, slušamo i shvaćamo ono što drugi likovi pojašnjavaju. Redatelj Sidney Pollack ni u jednom trenutku ne svija pravila kako bi odgovarala američkoj publici, a još manje pretvara cijelu japansku kulturu u skupinu idiota koji samo čekaju da se pojavi stranac da im pojasni neke stvari (što radi Scott u Crnoj Kiši). Japanska kultura jedna je od najstarijih i najintrigantnijih koje postoje, što se osjeti u filmu, čak i onda kad se na ekranu ne događaju pojašnjenja već akcija. Akcija, već kad sam kod nje, je pristojna (iako možda malo drvenkasto režirana) i za sve one koji očekuju da će će veliki Mitch razriješiti stvari svojim postupcima, gledate pogrešan film. Robert Mitchum, veliki glumac, veliki zločesti dečko Holivuda (koji jednog Michaela Douglasa pojede za doručak) ovdje je nevjerojatno uvjerljiv lik i to smireni lik. On je netko tko je živio ondje, zna pravila i sudjeluje u svemu, iako ispada da je tek podrška odličnom Takakura Kenu (koji je Crnoj Kiši igrao skoro pa identičnu ulogu i gdje je opet pojeo američki cast bez da se oznojio) za kojeg vam je kolega Dragonrage već napisao da je svojedobno bio nešto kao istočni Clint Eastwood. Njih dvojica nisu klasičan buddy-buddy par (što je dobro) a scenarij im obojici pruža priliku (kao i gledateljima) da vide dva različita pristupa rješavanju problema. Mitch tako svoje dugove razriješava s zapadnjačkim dijelom problema, koji je gotovo pa kaubojski, dok Ken istočni dio problema, koji je prava posveta klasičnim samurajskim filmovima. I to fukcionira bolje nego bi mogli pomisliti na prvi pogled jer dodaje na raznolikosti i dinamici. Teško da se moglo i promašiti s scenarijem kojeg su složili vrsni profesionalci Paul Shrader (Taxi Driver) i Robert Towne (Chinatown) a koji su potegli dodatnu milju u istraživanju da dobiju potrebnu autentiku, što je danas gotovo pa izmrla vještina (vidjeti Crnu Kišu kako prikazuje neke stvari) koja je nekad bila osnova dobrog scenariste. Režija je pregledna, smirena i upečatljiva (ali to je već zaštitni znak Pollacka) i konačni je proizvod zanimljiv film, za kojeg se može reći da ostavlja pun dojam, te čak ne djeluje ni zastarijelo iako već broji 40 godina na svojim leđima. Utjecaj? Pogledajte završnice Crne Kiše i ovog naslova, oproštaji na aerodromu su gotovo identični, kao i neke od scena (razgovor u školi za Kendo, npr) što samo potvrđuje pravilo da mali autori posuđuju, a veliki jednostavno kradu. Ako vas zanima film o drugoj kulturi, a da nije dokumentarni, skromno bih preporučio ovaj naslov. Zato što je dobar, pod broj jedan, i zato što je već postao zaboravljen, pod broj dva, a dobre stvari ne bi smjele biti samo tako zaboravljene. To bi bio broj tri. Domo arigato svima koji su ovo posve slučajno pročitali.

The Parallax View (1974)

Posted: 6 travnja, 2012 in Misterija, Thriler

IMDb

Trailer

 

I, tako, napokon sam se uhvatio malo kompa. Novi day job nije tako loš, ali nemam volje za ništa nakon njega, pa da nadoknadim malo pauze. Nečim dobrim, vjerujte mi na riječ, da se vratimo u dobre stare dane kad je paranoja bila glavni pokretač radnje te kao takva iznjedrila nekoliko visoko oktanskih naslova (ne u onom smislu) koje većina boljih kritičara voli istaknuti kad govori o rasnim trilerima kakvi se više ne snimaju. Doslovce ne snimaju, vjerujte mi na riječ. Ali, tema nije nimalo zastarjela, bilo je to aktualno onda (dodajte začin u obliku atentata na JFK-a) aktualno je i danas samo što su u današnje vrijeme tajna društva postala malo… modernizirana, za filmske potrebe, dok su ona stara imala eho stvarnosti pošto je Vlada bila ta koja je proganjala ljude (ako ne vjerujte meni, pitajte one koji su svjedočili o atentatu) i to nisu bili folks u crnom već puno mutnije spodobe. Sve je to možda malo izgubilo na nekakvoj mističnosti (da ne govorim kako zvuči kao nešto što bi smislio Mel Gibson u Zavjeri) ali glavna stvar koju morate napraviti ako želite da nešto opasno i ostane opasno – nemojte to pokazati. Ridley Scott je to znao kad je snimao Aliena, Spielberg je znao kad je radio Jaws, ali (pošto su to živine, jel’te) znao je to i Alan J. Pakula, samo što je on imao malo teži zadatak za napraviti. Koga se trebamo bojati? Trebamo li se ikoga bojati?

Priča započinje ubojstvom nekakvog političara. Ubojicu potom slijede agneti osiguranja i stvar završi jako loše po dotičnog (slobodan pad sa Svemirske Igle u Seattlu). Među svjedocima je i naš junak, novinar koji više djeluje kao nekakav zgubidan nego čovjek od ozbiljnog pera. Tri godine kasnije, tog novinara posjeti jedna prijateljica i pokaže mu jako lošu statistiku o nekoliko mrtvih ljudi. Svi poginuli u raznim nesrećama, sve obično. Osim što su svi oni bili svjedoci početnog atentata i frendica misli da je ona sljedeća. Novinar zaključi kako mu frendica malo pretjeruje… sve dok se njezine zle slutnje ne obistine. Prateći tragove koje mu je ona ostavila, naš junak pronalazi poprilično mutnih situacija, u koje su uključeni mutni ljudi, a sve zajedno vodi do jedne mutne korporacije. Kraj filma vam neću otkriti (jer bi to bilo, khm, neprofesionalno) ali vjerujte mi na riječ… može mirne duše ići ruku pod ruku s Arlington Road i sličnima.

Moram naglasiti da nije nužno da i sami budete pobornik teorije zavjere kako bi mogli pratiti film. Dovoljno je da poznajete koncept dotičnog. Pakula se ovdje ne zamara pojašnjenjima tko je ili što Parallax View (ime korporacije u filmu) čak ni čime se točne bave (iako to bude jasnije kako dolazimo do kraja) već mu je bitnije da su oni ovdje, oko nas. Ili možda nisu? Warren Beatty se snašao u ulozi novinara ko John Holmes u javnoj kući, glatko ko ruka i rukavica i izvedba mu je dobra, ali možda malo i prepoznatljiva jer ima sličan stil gluma u svim filmovima. Priča je dovoljno jasna da znate što se događa, ali opet ima sasvim dovoljno zamagljenih dijelova da se zapitate što se točno događa. To je ujedno i najveća prednost jer ovo je ona vrsta filma koja očekuje od samih gledatelja da se uključi u priču. Rekoh vam, izumrli koncept. Pakula je snimio jedan od meni najdražih trilera sveobuhvatno (Klute) gdje je pokazao majstorstvo ne prikazivanjem svega i svačega, čak ni pojašnjivanjem, a …View je samo nastavak tradicije, iako je ovdje riječ o ambicioznijem projektu (čitaj: veća teorija zavjere)  no pristup je ostao jednak, što nas u konačnici dovodi do toga da ovo nije film za ekipu. Točnije, ovo je bolje ne gledati ako se ne mislite skoncentrirati kako treba jer osim narativne strane (nije dosadan, da se razumijemo, ali ima sporiji tempo) atmosferičnost igra popriličnu ulogu. Dugački kadrovi u kojima nema govora, glazbe, eksplozija… fini i mirni pristup koji sliči voajerskom pošto se počnemo osjećati kao sporedni promatrači onoga što se zbiva. Ili svjedocima. Ako volite trilere u kojima je dobra stara paranoja glavna, gdje morate pratiti što se događa, ako niste ludi za tim da vam redatelj sve nacrta… sad, pošto ste sve ovo pročitali, pogledate film. Ne može biti jednostavnije od toga.