Arhiva za 17 travnja, 2012


IMDb

Trailer

Jeste se ikada pronašli u situaciji da znate da neki film postoji, znate da je kultni, znate da ga svi posvuda hvale, znate da postoji čak i zabavni remake, ali nikako da ga sjednete i pogledate? Pa kad to i napravite dođete do zaključka kako je sve to malo puno vike nizašto? Ponekad se to zna dogoditi, iako ne namjerno. Point Blank mi stoji na redu za gledanje već duži niz godina. Točno ste pročitali: godina. Nikako da dođe na red, a nije da sam imao nekakav posebno dobar razlog za to. Lee Marvin je oduvijek faca koja visoko kotira na mojoj ljestvici faca, riječ je o jednom od onih tvrdih kriminalističkih filmova koja uvijek mogu progutati, a John Boorman je redatelj kojeg starija generacija jako dobro zna kao nekog tko zna snimiti pošteni film. I, tako, jedno veče naletim na njega (isto veče je pala i The Yakuza) pogledam i ostanem malo… bez teksta. Konačni dojam nije tako loš, dapače, sve što sam nabrojao kao prednosti su i dalje prednosti, no ne mogu se oteti dojmu da je to ipak malo više hvale nego usitinu i zaslužuje. Četiri godine kasnije pojavit će se Get Carter i ako usporedimo ta dva filma (samo okvirno) vidjet će se… manjkavost Pointa…

O čemu je riječ? O Walkeru koji želi svoju lovu. Partner i frend ga je zeznuo na početku, sprašio dva metka u njega i uzeo mu ženu. Walker, otporna živina kakva već jest, to preživi i onda kreće u potragu za svojim dijelom. Od vrata do vrata, od tipa do tipa, od ubojstva do ubojstva. I tako cijeli film. Problem je sljedeći. Ne radnja već atmosfera radnje. Jednim dijelom dominira nešto jako slično psihodeliji 60-ih (scena u noćnom klubu gdje se odvija tučnjava a tip pjeva pjesmu tako što jednostavno krešti ko svraka) te baš i niste sigurni što točno gledate: radnju ili stanje duha našeg lika. Drugi dio filma je jednostavno mehaničan. Walker ne priča puno već dela, a to delanje nema ni uzbuđenja, ni emocija, ni napetosti. Kao robot koji ide iz jednog prostora u drugi. Čak ni kad je žena u pitanju nema ništa osim praznine. Tu i tamo uleti osjećaj da ste ušetali u nekakvu noćnu moru (što funkcionira jako dobro, ako ćemo iskreno, ali ne i za ovakvu vrsta filma) no većinom se osjeti da se htijelo biti jeben i pošten. Bekompromisni krimić kojim bi dominirala art atmosfera? Ideja nije baš posve bezvezna (Sodenberg je razvalio takav pristup u The Limey) ali niti je Marvin dramski glumac, niti radnja zahtjeva takav pristup. Da je Cameron bio aktivan u ovim godinama, stari Lee bi vjerojatno dobio ulogu Terminatora, što bi vam trebalo reći sve o tome koliko izraza lica promijeni u filmu.

Za kraj sam sačuvao najbolje. Ne zato jer se radi o nekakvom velikom spoileru ako vam i kažem već zato što je gotovo nevjerojatno da se toliki trud na kraju ni ne isplati. Film završava ni na nebu ni na zemlju, bez da itko išta završi. Prvo je bilo WTF – koji quratz sam upravo gledao, dva sata tip ide ko buldožer uokolo i na kraju odšeta ko kakva pichica? Iako su ljudi koji su film pogledali oduševljeni takvim pristupom (mahom kritičari) prosječnom gledatelju će to biti isprazno kao i većina radnje. Remake koji je napravio Gibson (hint: Payback – obje verzije) po pitanju istog materijala ispada puno bolji film (ili filmovi, ako pogledate i redateljsku verziju) jer Walkerov lik (Porterov) dobija puno… humorističniju notu, a i akcija je izvedena s nekakvim stilom. Payback baš i nije fer nazvati remakeom kao takvim, ali radnja im istu putanju, pa tako da je to to. I Jason Statham se planira okušati u ulozi Walkera/Portera jerbu postoji cijeli serijal romana s istim likom, pa možda i on bude bio kakve dobre sreće, pa napravi nešto zanimljivo. Što se tiče originala, neću vam reći da ga ne gledate (filmovi se snimaju da ih ljudi gledaju) i većina će biti zadovoljna nastupom mrke njuške Marvina, ali odmah ste upozoreni kakvo će vam iskustvo biti. Da poslije ne pričate kako sam vam uvalio loš film.