Arhiva za 23 travnja, 2012

Fandango (1985)

Posted: 23 travnja, 2012 in Drama, Kevin Costner, Komedija

IMDb

Trailer

 

Nakon što sam prošao kroz osvete, ubojstva, mučenja i svu silu ostalog zabavnog sadržaja, ponekd se i meni zna dogoditi da pogledam nešto drugačije. Ne baš često, izbirljiv sam po tom pitanju, ali kad se dogodi, dogode se dvije stvari. Ili film zapamtim ili ga zaboravim u roku odmah. Ako ga zapamtim…pa, obično završi ovdje, iako je Fandango već odavno na mojoj listi preporuka ako želite pogledati jedan zgodan road movie ili memory lane movie, dvije kategorije koje obično stoje zapostavljene među mojim zapisima, pa rekoh da i tu malu nepravdu ispravim (a i već kad sam napravio double feature od K. Costnera) jer… pa dobro je imati različitog sadržaja na ponudi. A i film je OK. Zanimljiv radi dvije stvari, točnije. Predstavlja prvu veću Costnerovu ulogu, i radi nje je započeo svoj uspon na zvijezdano nebo (iako film nije baš toliko dobar) te označava početak njegovog volimo-se-ne-volimo-se-timaterjebem odnosa s redateljem Kevinom Raynoldsom (sad se opet vole jer zajedničkim snagama rade na novoj kick ass vestern seriji), što je uvijek zabavno kad želite popuniti rubriku o raznim trivijalnostima (da ne kažete kako vas o ničemu ne obaviještavam). Film kao takav i nema neku posebnu radnju. Nastao je kao odgovor na Raynoldsov studentski film (koji je sadržavao jedino scenu skakanja padobranom) i, vjerujte mi na riječ, nećete ga pronaći ni na jednoj važnijoj listi tih memory lane filmova.

Ali, zato sam ja tu da vam malo skrenem pažnju na njega. Uglavnom, nekoliko frendova nakon završetka školovanja (a gdje je već polovica dobila poziv da se pridruže sukobu u tamo nekom Vijetnamu) odluči napraviti zadnje putovanje. Bez planova ili nekog posebnog smjera, doživljavajući zgode i nezgode, pomalo preispitujući sve što su do tada proživjeli, sagledavajući se kao osobe u cjelinu. Ima tu malo komedije, malo drame, malo bizarnosti (dečkima je netko trebao reći da šlepanje auta teretnim vlakom neće dobro završiti) i malo emocija jer jedan od likova se treba oženiti, dok mi shvatimo da je ta djevojka nekad davno (ali i još uvijek) žena života drugog lika.

Costner je razvalio svoj dio, mislim, voljeli vi tipa ili ne (meni je posve OK tip) ali imao je karizmu i znao je glumiti te kao vođa (nepredvidljivi) grupe krade pozornost cijeli film. Doduše, to i nije tako velik problem jer jedina izravna konkurencija mu je još jedna zaboravljena zvijezda Judd Nelson pošto su svi ostali poveći anonimusi u filmu. O, da, praktički jedina ženska uloga pripala je Suzy Amis. Važnija uloga – unuka bakice iz Titanica. Glavna uloga – sadašnja žena Jamesa Camerona (nije mu ni loš izbor), tako da istaći se i nije bio neki problem. Mana filma? Pa, vidi se da je nastao iz studentskog filma te da je cijeli postavljen oko jebeno duhovite i zabavne scene iskakanja iz aviona (vjerujte mi, avion i pilot ko da su iz Alan Forda izašli) te da je to glavna atrakcija radnje. Iako, ni ostatak nije za odbaciti, tj. ako volite razgovore, neslaganja i otkrivanja istine među likovima kroz ovo dvoje. Prednost je što film ne tuši prodikama o Vijetnamu, što je lagano moglo postati glavno središte. Dapače, on se ni ne spominje osim u jednoj sceni vatrometa koji opako sliči ratnom bojištu, gdje se naši likovi zapitaju: hoćemo li tamo najebati ko žuti. Ima i malo art pogleda na cijelu stvar (posebice zadnja scena gdje Costner nazdravlja praznom gradu kad se ekipa razišla) ali nema nekog praznog hoda, što je najbitnije (nije Raynolds loš režiser, samo kad mu se da). Ako očekujete nove Američke Grafite… o, boy, you’r shit out of luck, ovo ipak nije takav memory lane. Ovo je nešto manje, prizemnije, potpuno zaboravljeno i nanovo iskopano za vaše oči. Samim time i vrijedno barem jednog gledanja.

 


IMDb

Trailer

Kevin Costner ide osvetiti nepravdu napravljenu sebi i djevojci koju voli, a sve to režira Tony Scott, poznati ekspert za akcijske trilere. Kad vam to ovako sažmem, što bi prvo pomislili? Da bi mogli gledati jedan ekvivalent njegova Man on Fire? Svakako vam neću reći što da mislite, ali ću vam odmah reći da bi mogli i pogriješiti jer to ovdje nije čak ni u peti. Trileri ili općenito filmovi osvete prepoznatljivi su brand u ovakvom svijetu, ali kad ste posljednji put gledali film osvete koji, ajmo to tako reći, nije fantazija nego ima okus realnog? Prošlo je već neko vrijeme, zar ne? Čak i da nije, takve su stvari jako rijetke. Čak i kad filmovi ciljano žele biti realni, uvijek se provuče nekakva Charlie Bronson scena (ili dio radnje) gdje glavni lik dobije zadovoljštinu tako što napravi posao do kraja. Sad ću vam još nešto reći. Ako vam je to na pameti, ovaj film svakako izbjegnite, jednostavno nemojte gubiti vrijeme jer već znam da bi mogli ostati razočarani. No, s druge strane, ako ste spremni malo proširiti svoje vidike, ovo bi vam moglo biti jedno… drugačije iskustvo od onog što ste navikli. Niste imuni ni na romantične priče koje odmah u startu imaju prizvuk nesretnog završetka? Odlično, još jedna stvar pokrivena. Sad, kad ste odlučili što želite, ako vas je ovaj uvod zaintrigirao, bacimo se dalje na posao. Sadržaj.

Jay Cochrane je top gun pilot (cijeli uvod filma djeluje kao indirektni nastavak Top Guna) koji nakon 12 godina službe odlazi u mirovinu. Ili nešto slično. Neko vrijeme planira provesti kao gost dobrog prijatelja Tiberona Mendeza, meksičkog bogataša, očekivano, povezanog sa svim vrstama leganog i iliegalnog. Tibey je stara škola, častan, odan, a kao i svi njegova kalibra ima ženu-trofej, Miryea, koja počne s našim tog gun junakom pomalo očijukati sve dok se isto ne pretvori u strastvenu vezu. Mendoza za to dozna, Jay jedva ostane živ (neplanirano, usput rečeno), a Mireya završi u nekom jeftinom bordelu, s razrezanim licem, kao kurva koju će najveći šljam jebati po 50 puta na dan. Malo je reći da je Tibey jako zeznut lik kad je osveta u pitanju. Jay polako počinje krpati ostatke svojeg života i kreće u potragu za ženom svog života, usputno poravnavajući račune s onima koji su ih doveli do ove situacije. Samo, kada se krene u osvetu, jednu stvar je važno zapamtiti, ona nikad ne ispadne onako kako smo to zamišljali i svi uključeni u nju znaju imati posljedice.

Film je podijeljen na dva dijela. Jay i Mireya, cijela njihova veza, od početka do tragičnog razlaza, te Jay i njegova potraga za njom. Jedan dio je savršen, drugi dio malo manje, ali ne zato što je loše snimljen ili takvo nešto već zato što neke likove izgubi iz vida. Romantični dio filma jednostavno je… vrhunski napravljen posao. Madeleine Stowe je odlična glumica, ali je i jedna od najljepših glumica, a njezina kemija s Costnerom je itekako osjetljiva. Scott je svoje junake namjerno uvio u mračni oblak, mislim, odmah se od početka zna da to neće dobro završiti, no likovi su tako uvjerljivi (i izvan klišeja, već kad sam kod toga) da je osjećaj neugode koji osjećamo doživljaj koji se očekuje da pruži film o ukletim ljubavnicima. Stari glumački lisac Anthony Quinn fascinantan je kao Tibey, ali je jednako tako i već viđen lik. Patron, klasičan, vrhunski odglumljen i neki klišeji (tipa da ima mladu ženu trofej) neće nikome smetati. Ono što je bitno da je ispod mirne, gotovo dobroćudne pojave uspio sakriti i ljute emocije koje ga čine nepredvidljivim i jako, jako…jako opasnim tipom s kojim se ne treba zajebavati. Ali još je fascinantnije vidjeti kako je dobro odglumio slom nakon što unakazi ženu koju voli te završnica, gdje se Jay i on susretnu… neće ući u kultne scene svih vremena, no vidjet ćete da ni meci nisu potrebni da znate kako ste nekoga pobijedili. Mana je drugi dio filma jer se fokusira na Jaya, dok svi ostali pomalo padaju u drugi plan. Također, nema ni tog emotivnog naboja kao uvodni dio jer još uvijek smo u tonu nesretne ljubavi, pa akcija (koje skoror da ni nema, ako ćemo iskreno) ni ne uspjeva postići neki efekt. Ipak, u završnici, odlično odglumljen ljubavni trokut, pregršt odličnih glumaca u top formi, priča koja ne igra na klasični obrazac poubijaj-sve-što-hoda-i-otiđi-sa-smješkom, pregledna režija starog majstora (ovdje je još išao na vizualni doživljaj, a ne na količinu rezova u jdnom kadru) čine Osvetu jednim od najboljih filmova takve tematike, ali ujedno, ironično, i jednim od najpodcjenjivanijih te čak i namjerno zapostavljenih. Spremni za nešto drugačiji doživljaj toliko puta obrađene teme? Što da vam dalje pričam. Sve je rečeno.