Arhiva za 24 travnja, 2012

Moon 44 (1990)

Posted: 24 travnja, 2012 in Akcija, Science Fiction

IMDb

Trailer

 

Recimo to ovako: ja sam space junkie. SF je moj žanr, guilty sin, tajno zadovoljstvo, ovisnost i tako to. Ipak, preferiram starije naslove (ah, koja je to novost) jer ovi novi naslovi ne idu toliko pod SF koliko pod smeće. Doduše, žanr kao takav ima svoje najbolje razdoblje (uzmite samo sve ove silne strip-ekranizacije), ali to je visoka produkcija, maheri od redatelja, maheri od glumaca i maheri (iako u nešto manjem postotku) scenaristi. Tu baš i nema neke tajne. Ono što želim reći, kod realizacije nebo je granica. Svaki efekt koji poželite, nema problema, lova se osigurava. U tu branšu ide i Roland Emmerich jer čovjek je toliko puta razorio svijet da mu je postalo dosadno, pa sad ide režirati nešto drugo (iako, skromno priznajem, ovaj Anonymus ne zvuči loše po sadržaju) i dok je još bio u igri, producenti su doslovce lomili noge koji će mu prije ponuditi zavidnu količinu zelembaća da nešto rasturi. Ali, prije nego je došao na taj nivo, čovjek je imao ozbiljne namjere napraviti ozbiljne (idemo to tako reći, ali to je uvjetno) SF filmove, a to razdoblje zaokružuje maherski Stargate. Prije maherskog Stargatea čovjek je napravio dva filma koji su imali takav budžet da se može reći da ga nisu ni imali (za američke standarde) i Mjesec 44 je jedan od njih. Za njegov prvi, studentski rad, bit će još riječi jer sakupljam materijal za kolegu Dragonragea. Moon 44 za vrijeme svoje premijere bio je pokopan kritikama (ne dobrim) ali danas ima kultni status (jerbo je bio hit kad je pušten na VHS-u) i značajan je radi dvije stvari.

Prva je jer je u njemu glumio Dean Devlin, koji će kasnije postati Emmerichov kućni frend i producent daljnjih filmova (iako su se rastali, dečki su još uvijek dobri frendovi) i moram reći da je to bila dobra odluka jer je Devlin očajan kao glumac. No, ovdje bogme nije bio usamljen jer ama baš nitko od glavnog casta nema pojma o glumi (jedino Malcolm McDowell, koji se sigurno osjećao kao ugrožena vrsta na setu) pošto je Michael Pare već poznat po svojem neznanju glume (i sad preživljava kao kućni glumac Uwe Bolla) jednako kao i Brian Thompson (čiji je highlight karijere bio uloga negativca u Cobri), ali njihovi su nastupi takav pozerski klišej da sve to zajedno može bez muke ide pod onu vrstu trasha kakvu je milina gledati. Druga stvar: ovo je Emmerichov prvi američki film (iako financiran s dojče markama) i u njemu je već vidljivo što nas čeka. Macho glavni junak, on lineri, verbalne duhovitosti, likovi koji mjenjaju svoj karakter i žrtvuju se za druge. I dobra akcija. Oh, zanima vas i sadržaj? Stvarno? OK. Skupinu planeta napada neka nepoznata sila (roboti) i kradu vrijedan mineral. Planet nazvan Moon 44 ostaje jedini neosvojeni i tu dolaze naši junaci: zatvorenici koji znaju letjeti helikopterima i koji, u slučaju napada, moraju biti na prvoj liniji obrane. Tu je i žandar (Pare) koji mora otkriti mutne poslove unutar kompanije.

Film je imao jako mali budžet (7 milja dojče maraka) i tu se baš vidi, ali ono što je najbolje, djeluje posve OK, ali morate biti kalibrirani na filmove koji se ne srame korištenja maketa i izvođenja scena u gotovo gerilskim uvjetima. S druge strane, ”unutrašnji” dizajn postaje je jako cool, ako ćemo iskreno, što su mnogi primjetili jer Moon je jedan od zadnjih (ako ne i zadnji) SF koji koristi mračnu ikonografiju 80-ih (i nije izbjegao da ga uspoređuju s Alienom, Blade Runnerom…) što je još jedan plus (jebiga, ja budućnost ne vidim u staklu i bijelim bojama kao što je novi Star Trek film). Radnja nema iznenađenja, a bogme se mogu vidjeti reference na niz filmova (Star Wars, Blue Thunder…) što je plus i mana. Emmerich je pokazao da zna režirati čak i u ograničenim uvjetima (znači, ide to i bez velike love) i uspio je napraviti bućkuriš svega i svačega što je bilo popularno u 80-ima, a između svega toga i ugurati nešto svoje. Kakvi su bili uvjeti rada, produkcija, glumci i sve ostalo, to je uspjeh samo takav. Zato ga mi SF ovisnici često znamo spominjati kad nas netko povlači za jezik. Kao ultimativni primjer kako se radi dobar (i zabavan) SF B film. Takav mali biser bila bi neopisiva šteta zaboraviti.