Arhiva za Svibanj, 2012

Manhunter (1986)

Posted: 31 svibnja, 2012 in Ekranizacije, Thriler

IMDb

Trailer

Oduvijek sam držao da je Lovac na ljude imao jedan određeni peh u svojem životu. Točnije, dva. Nije imao Jodie Foster i Anthony Hopkinsa. Početak i kraj priče. Nemojte me krivo shvatiti, Silance of the Lambs je vrhunski triler, jedan od rijetkih koje mogu gledati uvijek, bez obzira što sadržaj mogu recitirati napamet (točnije, knjigu, ali to su iste stvari) i uvijek me nekako stegne oko srčeka kad vidim kako se njegov prethodnik nekako odbacuje u stranu i praktički zaboravlja nauštrb razvikanijih nastavaka. Ono što ti nastavci nemaju jeste svježina. Manhunter je jedan od prvih naslova koji su uveli govorni pojam serijski ubojica na velike i male ekrane, a njegov pristup ”razmišljaj kao ubojica” danas je standard koji se toliko izlizao da nećemo pogriješiti i ako ga nazovemo ”klišej”. Ipak, daleke 1984, kad svijet nije bio toliko međusobno povezan, serijski ubojice bili su nešto kao celibritiji (Gacy, Dahlmer, Bundy, Ramirez) ali jako malo ljudi zna da je odijel za bihevieorističko proučavanje zaslužan što se danas puno lakše prepozna jedan serijski killer. Njihovi ”psihološki profili” su kamen temeljac te je roman Red Dragon prvi donio uvid što se točno događa u glavama ljudi koji rade s serijskim ubojicama. Ako želiš uhvatiti lošeg tipa, moraš postati taj tip… možda pali u cijenjenoj B produkciji, ali ovdje je bit toga da se gleda ubojičinim očima. Mjesto zločina je slika koju treba pročitati, a Will Graham je najbolji u svojem poslu. Nije ni čudo što je to najjači lik kojeg je Harris stvorio (ne mješati to s najpoznatijim jer tu je Clarice ipak u prednosti) jer osim što je najbolji u svojem poslu, Graham je lik koji se koristi svojim umom da sredi opake tipove koji vole noć za svoje aktivnosti.

Radnje se otvara time da Graham ljenčari na nekakvoj plaži, odmara, uživa u mirovini. On je kriminalni psiholog koji je u prošlosti uhvatio par serijskih ubojica i to je ostavilo traga na njemu. Sada se pojavio još jedan takav. Dvije obitelji poubijane bez milosti te ostavljene izložene kao u bizarnom teatru mraka. Graham se nevoljko vraća natrag u FBI i započinje svoju istragu, u kojoj će mu savjet-dva dati i poznati serijski ubojica Hannibal Lecter  (u ovom filmu je doživio lagano preimenovanje u Lektor) kojeg je upravo Graham strpao u zatvor pri susretu kojeg je jedva preživio. Lecter je još malo raspiljugan na Grahama radi toga, ali jeziva intucija i intelekt kojeg Grahama posjeduje zanimljivi su poznatom ubojici te se uključuje u igru time što nahuška ubojicu (poznatijem kao Zubić Vila jer voli grickati svoje žrtve) na Grahama. Ali, Zubić Vila nije neki bezlični ubojica iz mraka, on je poprilično sjebani pojedinac koji vuče traume iz vlastitog djetinjstva i želju za normalnim životom kao Isus svoj križ, ali prava narav obojice kad tad će ih odvesti na put da se susretnu.

Oduvijek sam držao da je Thomas Harris s Crvenim Zmajem napravio posao života. Sve kasnije je čisto izvlačenje love na račun popularnosti, s tim da je u Jaganjce još unio nešto spisateljskog žara. Posljednji film iz franšize (Hannibal Rising) je već neviđena papazjanija koja Lectera predstavlja kao nekakvog superheroja koji lovi samo one koji su smrt zaslužili. Aha. I onda je svizac zamotao čokoladu. Prvi roman je jedno duboko i mračnu putovanje u jedan pomračeni um i ono što ga čini iznimkom u žanru jeste to što vidimo obje strane priče. Francis Dollarhyde je jedan sjebani tip, ali ne svojom voljom i dobro je da negativac ima nešto mesa na kostima, da ima karakterizaciju i da nije samo jedan iz gomile. Nije ni Graham sjajan tip, ali on je sjeban zato što je nadaren da vidi mračnu stranu, da vidi očima ubojica koje proganja (ne doslovno, nije vam ovo neki trash SF) i da pronađe smisao u njihovim krvavim ekspedicijama. Problem. Manhunter nije baš doslovna ekranizacija, ima tu izmjena, malih. Završnica je ponešto izmjenjena (kvragu, izmjenio bih je i ja, depresivna je) i sam Dollarhayde/Zubić Vila je postao malo… neugledniji na ekranu (u knjizi je to sasvim pristao tip). Izmjene su… više estetske svrhe, da se razumijemo, nema tu izmišljanja tople vode. Ono što je ovdje glavni adut cijele priče… vrhunska režija Michaela Manna. Mislim, lik je redatelj kakvi se u Hollywoodu pojavljuju na kapaljku, i kad jedan takav lik snimi film o serijskom ubojici (i to jedan od prvih koji se debelo koristi psihologijom i ”novim” načinom njihova hvatanja) onda znate da je to slatkiš za gledanje samo takav. Mann i precizna karakterizacija likova idu zajedno kao ruka i rukavica, a Manhunter nije nikakava iznimka. Čovjeka zanimaju likovi, ne akcije koje provode (one su nuspojava svijeta u kojem žive) i za neke koji nisu navikli na smireni tempo, radnja će biti prespora. Što je i istina, film ima fini smireni tempo, atmosferičan, što u prijevodu znači da ovo NIJE film za ekipu i ovo NIJE film gdje će vam stvari letjeti u kameru samo da se nešto događa. Dosta statičnih kadrova koji vas stavljaju u Grahamovu perspektivu gledanja, a onda vas malo prebacuje u voajersku poziciju dok gledate kako Zubić Vila muči muku sa samim sobom. Ne izostaje ni neke malo akcije, ali ona je jako pažljivo raspoređena i može mu se zamjeriti određeni klišej kraj gdje junak sredi negativca (istina, nešto slično je i u knjizi, samo malo drugačije). Glumački je… eh, kako da to složim. Jezivo kvalitetan, ali ima taj peh da se nijedan od glumaca nije probio u A listu, što je donekle i… zapostavilo njegov bolji status. William Petersen, Dennis Farina, (zanimljiva mala trivija: Petersen i Farina su debitirali na filmu u Mannovom filmu Thief, u malim, gotovo cameo ulogama) Tom Nonnan, Stephan Lang, Brian Cox… Što da vam dalje pričam. Ekipa koja svojim imenima jamči odličnu glumu izvan holivudskog blještavila. Na kraju priče… Lecter je postao franšiza, pa je postao izmoreno kljuse koje Harris i dalje siluje, planiraju se čak dvije serije s tim likovima (ovu s Grahamom još i mogu nekako progutati) ali uvijek će postojati onaj prvi…od kojeg je sve krenulo.


IMDb

Trailer

 

Ja sam rock ‘n’ roll tip, AC/DC tip, Rolling Stones tip, Eric Clapton tip… pustite Cecu, Daru, Gocu i ine pokraj mene i ozbiljno riskirate da vam zavitlam radio u glavu (a imam jako velik radio, old timer od radija, jedan od onih uz koje morate imati oružani list). Narodnjaci su za mene… Asylum produkcija, da upotrijebim filmsku metaforu, to ne prolazi čak ni pod razno. Ali, kad čujem čisti, nekompromisni rock, to je uživanje. Duševna, tjelesna, misaona i sve ostale nirvane koje možete zamisliti. I još Walter Hill snimi rock ‘n’ roll bajku, s radnjom koja ima sve ono što svi svi kao klinci zamišljali da radimo. Da smo jedan bad ass tip s malo riječi, da je princeza naše ulice (ona za koju znamo da je nikad nećemo imati jer će je imati tip kojem iz radija trešti Dara Bubamara) u jednoj stvarno zajebanoj situaciji i da smo mi jedini koji je možemo izvući. Mi smo, narafski, svjesni da će ona otići s tim drugim tipom, ali zato dobijamo zadovoljštinu što znamo da smo puuuuno bolji od tog drugog tipa. Je’l smijem javno reći da sam u ekstazi svaki put kad naletim na ovaj film? Ili barem njegov soundtrack. I što je još bolje… film je tako jebački podcijenjen da je to apsolutno nevjerojatno. Mislim, to je kultni film, ali nećete ga nikad pronaći u top pet Hillovih filmova (doduše, čovjek se nasnimao pravih stvari da je teško i odabrati nešto) što je zanimljiva stvar kako god da pogledate. Za one koji su uspjeli prespavati osamdesete, ne proživjeti devedesete i odustali od starih filmova u nultim godinama, jedan mali podsjetnik na radnju.

Ellen Aim je rock zvijezda (uvijek oku ugodna Diana Lane) koja u noći svojeg big ass rock koncerta bude oteta od strane zalizanog, ljigavog, Marlon Brando kopije, tipa (uvijek pouzdani Willem Dafoe). Njezin producent a’la Tonči Huljić (Rick Moranis koji ovdje jednostavno nema što tražiti) unajmi bivšeg plaćenika, jako zajebanog i šutljivog tipa imenom Cody da je ode potražiti u jako loš dio grada i spasi. Cody je, da ne bude dosadno, i bivši od naše Ellen. Ona je ostavila njega, on nju, nikad nisu bili zajedno… koga briga, iskra je tu. I Cody (jedina poštena uloga Michaela Parea) će to napravit, malo za lovu, malo za svoje principe itd, itd. Između svega toga… malo pirotehnike, malo klasične šore i malo vrhunske glazbe da se publika dobro zabavlja.

Na stranu moji glazbeni ukusi i sve to, ovo je film koji ima jedan od onih rijetkih atmosfera koje ne možete nigdje pravo smjestiti. Radnja djeluje kao da je iz sadašnjosti, ali sve što vidite vuče nekako na mix 50-ih i 60-ih i malo 70-ih. Likovi ide po toj direktivi. Jedini film koji me tako vizualno uspije zaintrigirati jest Burtonov Batman. Nemam pojma zašto, filmovi nisu ni slični, ali imaju taj vizualni štimung koji odgovara bajci smještenoj u neko neodređeno mjesto. Hill, kao vrsni redatelj dobre akcije, ovdje isporučuje očekivano, a mali prigovor se može uputiti na nerazrađenost likova i poneki dijalog među njima. Mana s jedne strane, ali funkcionira i kao svjevrsna posveta klasičnom filmu gdje su prave muškarčine lokalne pjevaljke nazivali babe, sugar i slično. Malo se dodaje dojmu da nitko od njih ne zna glumiti (što je Pareovom slučaju i istinito) i aspolutno promašeni Moranis (što jednostavno moram naglasiti više puta). Radnjom malo vuče na Hillove The Warriors jer osnovni plot je podjednak – grupa ljudi prolazi kroz opasno područje do svoje sigurne zone, ali to je samo to, sličnost. Dinamika je još uvijek dobra te se ni ne osjeti da je filmić star desetljeće, dva (skoro pa i tri) što mi je uvijek drago vidjeti (ali to je kod Hilla i njegovih ranijih radova već uobičajeno). Ako ste za modernu bajku, pogledajte film. Ako ste za modernu rock bajku, obavezno pogledajte film. Pametniji savjet od toga nemam.

Moontrap (1989)

Posted: 22 svibnja, 2012 in Science Fiction

IMDb

Trailer

 

Nakon što sam se predozirao povećom količinom dobrih SF filmova, na red je došla detoksikacija nečim… ne tako dobrim. Ali, to je subjektivna stvar, ako ćemo iskreno, i nikad nisam bio sklon proglasiti neki film lošijim nego što u stvarnosti jest (osim Sumrak sage) jer uvijek postoje dvije strane cijele priče. Dobre i loše. Većina će reći to je trash za ekipu i u većini slučajeva ću se složiti s njima (posebice ova nova Asylum produkcija) ali kad govorimo o starijim naslovima…pa, treba uzeti nekoliko stvari u obzir. Izvedba ne mora nužno značiti loš film, lova za poštene efekte ne mora biti dostupna, ali važno je kako će se ispričati priča. Moontrap sam gledao davno. Stvarno jako, jako, jako davno i to dok je bio dostupan na VHS-u. Cura u videoteci ga je reklamirala pod novi film (199-i neke) dok je istina da je film cijelo desetljeće stariji. Toliko o informiranosti ljudi koji tamo znaju raditi. Da budem još iskreniji, vjerojatno bih ga i preskočio da preko pola covera nije pisalo od tvoraca Star Treka, što je, khm, bedastoća na kvadrat. Jedina poveznica sa Star Trek franšizom jesta ta što je glavni glumac Walter Koenig, koji tamo igra Pavela Chekova. Ovdje nema onaj rašn naglasak i, koliko sad vidim, to mu je jedini film gdje je imao doslovce glavnu ulogu. Pa, OK, nije da se garnitura iz Treka nešto posebno proslavila izvan toga. Sad, priča…

Dvojica astronauta u orbiti Zemlje pronađu olupinu nekakvog space shipa dolutalog vrag zna odakle. Kreće mala inspekcija u kojoj se otkrije jedno mumificirano tijelo te nešto… što nema pravi opis. Alienski artafekt, najblaže rečeno. Pa to oni sve donesu na Zemlju i sranja počnu gotovo odmah. Taj dio jest nekakva opaka mašina koja se može slagati iz svakojakih djelova, nakon čega napravi mali masakr. Srećom, Chekov to riješi sa sačmaricom, a onda slijedi povratak u svemir. Točnije, Mjesec. Jer tamo ima nečega, starog, zaboravljenog i jako opasnog.

SF osamdesetih (onaj s nešto nižim budžetima) ima jednu draž. Blisku povezanost trasha s jako ozbiljnim temama, tj. tonom filma. Ovdje space kadrovi uopće ne izgledaju loše, ali je animatronika tog stvora loša, pa onda opet malo dobrih space kadrova, malo zastarijele animatronike. Izgled filma varira od posve solidnog do pravo trash neuvjerljivog, pri čemu mislim na efekte. Gluma naših junaka (tu je zalutao i legenda Bruce Campbell) je…očekivana. Nije da si nisu dali truda, ali Star Trek i Evil Dead nisu poligoni za glumački trening. Priča je posve OK (gledao sam i gluplje zaplete) te se dosta referira na one invasion filmove na kojima su neki možda odrasli. Ne može ni bez Terminator usporedbe (samo su rezultati lošiji po pitanju efekata) ali sve to uspijeva stvoriti nekakvo okružje misterije kakvu više ne možete vidjeti u nekom novom SF filmu. To mu je mala prednost, ali da će vam ostati u nekom dužem sjećanju, i neće. Nije potpuni gubitak vremena, nekako da zaokružim dojam.


IMDb

Trailer

Danas ako želite nešto riješiti i biti sigurni da će to ostati riješeno trebaju vam dvije stvari. Plava koverta i oku ugodna gomilica eurića. Ništa se to posebno nije mijenjalo od prijašnjih vremena. Plave koverte su se dijelile oduvijek, ali nisu sve bile napunjene eurima već su neke znale imati i ponešto… drugačiju ponudu. Onu koja uključuje redateljski stolac. Nakon što je The Wrath of Khan došao u kina, pokupio ugodnu gomilu dolara i požnjeo dobre kritike, nastavak sage bio je samo pitanje vremena, mjeseca, dana i sata. Problem koji se pojavio jeste taj što je na kraju drugog dijela jedan od ključnih likova završio svoju službu na USS Enterpriseu, doslovno, te nije bio nešto posebno zainteresiran da se vrati natrag. Ipak, svi mi imao svoju cijenu, a tako i Leonard Nimoy. Želio je sjesti za pravo kormilo jednog Trek filma i studio mu je to omogućio. Problem jedan riješen. Problem dva. Kako vratiti natrag jednog od najomiljenijih likova serijala natrag u Star Trek svemir bez da to bude proglašeno… bezveznim. Ipak nisu mogli ignorirati drugi dio (ili barem njegovu završnicu) pa je cijeli taj povratak (doduše i potraga) postao okosnica trećeg dijela. I tu dolazimo do trećeg problema. Ne velikog, ne baš tako ni izraženog, ali dovoljno zanimljivog da ga se mora spomenuti. Treći dio serijala nastao je na jednoj ideji o tome da je pojedinac ipak važniji od većine i da se radilo o neovisnom filmu, koji nije morao biti spojen na prethodni dio radi kontinuiteta priče, vjerujem da bi bio puno bolji nego što jest. No, već kad je snimljen, da kažemo ponešto o dobrim i lošim stranama još jednog malog eksperimenta koji će kasnije postati uobičajena rutina među glumcima popularne franšize.

Nakon što je Khan aktivirao bombu/projekt Genesis u prethodnom dijelu, uspješno se stvorio novi planet. Ali, kako to već ide, mane su već tu. Planet nije stabilan, a ima i nekih čudnih nuspojava kao što je možebitno oživljavanje nekih… pridodanih materijala. U Federaciji, Kirk i kompanija sjedi doslovce na rukama jer zapovjedništvo je odlučilo ne popravljati teško oštećeni Enterprise, a i planet Genesis je postao jako huš-huš tajna (toliko o utopijskim pogledima na svijet). Cinični Dok McCoy pak ima svojih malih problema, i to s zelenokrvnim goblinom (njegovo ime od milja za Spocka) jer mu je isti u naslijeđe ostavio…pa, sebe. Unutar njegova uma. Da stvar bude još bolja, pojavljuje se i Sarek, Spockov otac, koji naše junake informira da se svima dragi Vulkanac može vratiti natrag među živi svijet u posebnom obredu. Ali, prvo treba vratiti tijelo, a usput i riješiti pitanje-dva nekoliko agresivnih Klingonaca (o, da, ovdje su još bili ljuti protivnici) što je posao koji će zahtijevati još pokoju žrtvu od naših junaka.

Kada se sve zbroji, film je dostojan nastavak započete serije, ali ono što je kod njega zamjetljivo jeste da je ostao nekako… bez pravog ukusa. Nakon što je drugi dio uspio otvoriti posve novi put u serijalu, kombinirajući dobru akciju, kao i osjećaj avanture, u ovom se odlučilo dati šansu i spiritualnoj strani cijele priče. Ništa komplicirano ili previše filozofski nastrojeno (što je napravljeno u prvom filmu) kako se ne bi izgubila dinamika koja je doprinijela da serijal promijeni svoj vizualni izgled iz statičnog u moderniji. Ali, jednako tako se osjeti da nisu htjeli previše mijenjati dobitnu formulu prethodnika, pa se i ovdje upotrijebio opasan negativac kako bi publika kojoj misaone razine filma ne odgovaraju previše imala svoju zabavu. Nažalost, Christopher Loyd, iako dobar glumac (ali gotovo neprepoznatljiv pod klingonskom maskom) nije stvorio lik kao što je bio prethodni Khan već je ispao još jedan od u nizu bezličnih negativaca koji svojom pojavom ne znače ništa posebno. Kako je publika u prošlom nastavku dobila nešto emotivnog začina u obliku Spockovog žrtvovanja, ovdje se upotrijebio isti trik, ali sa slabijim rezultatima pošto sporedni likovi iz prošlog filma (Kirkov sin i Saavik) nisu dobili nikakav prostor da se razviju te nam do sudbine ovog prvog nije ni najmanje stalo. Cijeli scenarij kao da je malo muku mučio s popunjavanjem sadržaja koji je izgrađen oko ideje o Spockovom povratku.

Ipak, nećemo ga proglasiti promašenim jer ima sasvim zadovoljavajuću količinu vizualnih atrakcija (budžet je ovaj put bilo malo veći, 17 milijuna) a sama priča, ako joj oprostite neke prvoloptaške mane, ne vrijeđa inteligenciju zato što se vidi uložen trud da ne dođe do toga. Zanimljivo je i to da se Star Trek franšiza ponovo povezala s imenom George Lucasa. Njegov Industrial Light & Magic studio preuzeo je još u Khanovom Bijesu izradu specijalnih efekata, što je doprinijelo da filmovi izgledaju puno bolje od prvog dijela, a ni Potraga… ne zaostaje za njim, ponegdje ga čak i nadmašujući. Iako je postao još jedan veliki financijski uspjeh, Potraga za Spockom nekako je uspjela ostati u drugoj polovici serijala, onoj koju možete gledati, za koju možete reći da je punokrvni dio serijala, koja će isporučiti očekivano, ali koja baš i ne ostaje previše u sjećanju kao neki drugi nastavci. Usprkos tome, doznali smo i to da je Leonard Nimoy sposoban redatelj koji je bio u pravo kad je mislio da može savladati jedan ovakav projekt, a time je utro put i nekim drugim glumačkim kolegama da naprave istu stvar. Eksperiment je time u potpunosti uspio.


IMDb

Trailer

Kažu ljudi da je Khanov Bijes najbolji film iz serijala Star Trek filmova. Tko sam ja da se protivim ljudima. Pomaže i to što se uistinu i radi o jako dobrom filmu, pa ne moram ispravljati pogrešne navode ili krive pretpostavke, ali da je baš najbolji… to je ipak nešto što ovisi o nečijem osobnom ukusu, o čemu se, po pravilu ne bi trebalo raspravljati. Ja sam razred-dva mlađa generacija, pa će mi Picard i njegova družina uvijek biti za nijansu draža, no to ne umanjuje činjenicu da je Bijes jedan od školskih primjera kako nešto popraviti i ne izgubiti ništa od dobitne formule te ga pretvoriti u naslov koji ne ovisi o generacijama ili vašoj osobnoj odanosti drugim posadama. Nakon što je prvi film zaradio 90 milijuna i nakon što su njegovi tvorci junački podnijeli opće kritike da je spor i dosadnjikav, planovi za nastavak ipak su mogli biti pokrenuti, ali ujedno i promijenjeni. Iako cijenim njegove osnove o širenju humanosti kroz sliku i riječi, nastavak je ovdje samo radi pozitivnih brojeva s blagajni, što mu nećemo zamjeriti jer je ekipa iza kamere prvo sjela i rekla da, ako žele zadržati staru publiku i dovesti novu, moraju ponuditi drugačiji koncept od već viđenog. Redatelj Nicholas Meyer dobio je samo dva uvjeta za rad na nastavku kojih se morao pridržavati. Nemoj slučajno da film bude dosadan i produkcijski troškovi ima da budu tako niski kao da se pleše limbo. Rečeno-napravljeno. Šest ljudi stvorilo je napet scenarij (što prkosi onoj izreci puno babica, kilava djeca) koji po prvi put uvodi dobitni dio slagalice (karizmatični negativac) te mijenja odnos ozbiljan science fiction udio na stranu avanturističkog science fiction dijela, što je potez koji postavlja kurs, da se slikovito izrazim, cijelog serijala prema neistraženim stranama filmskog stvaralaštva.

Kirk i njegova posada ovaj put moraju riješiti neke stare poslove, za koje su misli da su odavno završeni, s genetički poboljšanim primjerkom vrhunskog ratnika imenom Khan Noonien Singh. Khan i posada Enterprisea imaju dugu zajedničku prošlost, točnije od onda otkad ga je kapetan Kirk prognao na napušteni planet i ostavio ondje u uvjerenju da će se snaći sami. To je bila istina, ali nešto se dogodilo i Khanov je plodni planet postao pustinjska pustoš (u kojoj je Khan izgubio i svoju družicu) te se sad, oho-ho godina kasnije, njemu pruža dojmljiva prilika za osvetu jer all mighty Federacija traži prazan planet za testiranje nove naprave imenom Genesis. Genesis je ideja o tome da se prazan planet pretvori u plodan, ali jednako tako može proći i kao opasna bomba jer, ako se na planetu nalazi bilo kakav život, bomba ga izbriše radi stvaranja novog. Cilj: Zemlja. Plan: izbrisati ljudsko stanovništvo. Nakon što preuzme federacijski brod, Khan i Kirk mogu započeti opasnu bitku gdje će obojica dobiti priliku za testiranje vlastitih osobnosti. Jedan prednosti genetskog inženjeringa, a drugi godine iskustva putovanja po svemiru.

Osobno, ja volim pošteni fajt između karizmatičnih ljudi, nema ništa boljeg za gledanje ako scenaristi znaju svoj posao i naprave ga većim od života. To je i bit Trek serijala: avanture veće od likova samih (što ne iznenađuje jer tvorac serije Gene Roddenbery je cijeli taj koncept istraživanja i služenja po pravilima pokupio iz romana o Horatiu Hornbloweru) i kad se koncept isporuči u ovakvom obliku – sve mane se mogu oprostiti. Ili barem ne otvoreno spominjati. Doći ćemo i na to jer za početak treba napomenuti jedan mali podatak iza kamere. Ovaj je film koštao svega 10 milijuna, ali ne zato jer je ekipa radila za kruh i vodu već zato što je redatelj Meyer prvo sjeo i pogledao prvi film, pa uzeo sve što se moglo uzeti od onoga što nije završilo na ekranu (čak je upotrijebio i ono što se već vidjelo: kad Enterprise stoji na pristanišnom doku to je ravno iz The Motion Picturea) te je tako srezao troškova na veličinu kikirikija. Film je zahtijevao jako malo nadogradnje u odijelu za specijalne efekte (osim interijera) što je praktična stvar kad bolje pogledate. Montaža je napravila sljedeću stvar. Ubrzala je izmjenu kadrova i tako dobila na dinamici te film djeluje svježe čak i danas, a ujedno je i prikrila upotrebu ostataka iz drugog filma. Pošten posao, kapa dolje i tako to. Sljedeća stvar. Dijabolični negativci uvijek su bili prisutni, a ujedno tako su postali i klišej. Spuštajući osnovni sukob na osobnu razinu dobila se zgodna karakterizacija  glavnom negativca, što Khana čini rijetkom zvjerkom među SF negativcima jer ga baš i ne možemo samo tako mrziti, a ne smeta (nimalo) ni poletna izvedba Ricarda Montalbana te nije nikakvo čudo što je jedan od najpopularnijih nemesisa cijelog serijala (sve me strah što će JJ Abrams napraviti s njim). I, da, nekako je neobično za vidjeti da su inspiraciju crpili iz šekspirijanskih likova (iako velike kićene riječi znaju biti malo over the top tokom filma) što je još jedna zabavna novotarija kojoj će se serijal vratiti tokom godina koje dolaze. Znači, imamo dinamiku, imamo dobrog negativca (ustvari je cijela ekipa bila u dobrom glumačkom raspoloženju) i imamo posve zadovoljavajuću priču koja zadržava pažnju. A imamo i određenu emocionalnost koju stvara ne baš očekivani kraj. Koji? Za to ćete ipak morati pogledati film. Doduše, imamo i nekih uobičajenih problema kao što je gluma sporednih likova (nisu bili baš svi na razini zadatka) te neka… dječja scenaristička rješenja (kao što je univerzalni kod za preuzimanje cijelog broda) ali to su sporedne sitnice za koje su i autori znali da će malo… stršati te su ih ugurali u dijelove kad je napetost najveća da se ne vide. Teško da ga možemo nazvati filmom bez ijedne mane, ali možemo reći da su odlično prikrivene, što ga čini zabavnim, napetim, donekle i originalnim te bi ispao sasvim solidan film i da nije povezan s ostatkom Star Trek svemira. Ali već kad je povezan s ostatkom svemira, onda ćemo tu činjenicu staviti pod još jedan plus. Najbolji film u cijelom serijalu? Odgovor na to pitanje neka bude vaš osobni izbor.


IMDb

Trailer

 

Da nije George Lucasa, ne bi bilo ni Star Treka. Sad kad sam vam privukao pažnju i kad već mogu čuti horde fanova kako se spremaju da me linčuju radi te izjave, odmah da nadovežem kako je to istina. Pošto se pojavila zla krv zato što je redatelj posljednjeg Star Trek filma više puta naglasio kako je veći obožavatelj Star Warsa nego Star Treka (pa nas ni ne čudi što film sliči onom prvom) ta povezanost traje već duže vrijeme, točnije od samih početaka oba serijala, ali ne na način na koji bi vi mogli pomisliti. Stvar je čisto financijske naravi, zelembaći, gomila njih, glavni je razlog zašto je uopće nastao prvi Star Trek film. A počelo je sa Star Wars, koji su, posve neočekivano, postali opasan stroj za stvaranje novca na kino blagajnama te tako natjerali neke glavešine filmskih studija da se zapitaju što bi vrijedilo iskoristiti iz prašnjave arhive kao novu poslasticu za gledatelje. Originalna serija nije bila baš tako gledana, ruku na srce i tako to, već je kultni status stekla brojnim repriziranjem, što je opet hvale vrijedan učinak za nešto što je opasno sličilo trashu. Zabavnom trashu, ali ipak trashu. Film kao takav uopće nije bio planiran za kino već za televiziju, nešto kao dva sata intro za novu seriju, a tako bi i ostalo da se u priču nije ubacio i drugi krivac zašto postoji Trek franšiza. Steven Spielberg. Njegovi Close Encounters of Third Kind drugi su jezivi stroj za kupljenje novca od navine publike te je Paramount Studio odlučio da njihov film ipak neće ići na TV nego pravo u kino, jer, očito, došlo je vrijeme isplativog SF-filma.

Gledajući iz današnje perspektive, prvi film iz franšize (nazvan jednostavno Igrani Film) čudan je po svim mogućim kriterijima koji ljudi očekuju da vide kad se govori o Zvjezdanim Stazama. To je film koji koristi opasno tvrd science fiction mojo te kao takav iskače ne samo kao ponuđeni naslov godine kad je izašao već i u ostatku serijalu ostalih Trek filmova. Umjesto fazora i fotonskih torpeda imamo mistiku i hladni neistraženi svemir te spoznaju kako smo u omjerima beskonačnosti posve beznačajni. Sam koncept istraživanja nepoznatog nije nov, dapače, cijela originalna serija nastala je na tim temeljima, ali ovdje su dodana pitanja u vezi nadrastanja kreacije svojih kreatora, što na prvi pogled djeluje nekako filozofski, čak i hladno, ali stimulirajuće intrigantno s obzirom na blještavu površnost naslova koji su punili kina. Da ne kažem kako je bilo… neočekivano vidjeti jednog James T. Kirka, tog najvećeg švalera preko sedam galaktika, kako ustvari djeluje ozbiljno i posve u istražiteljskom duhu. Priča oko koje su se okupili svi članovi starog serijala jednostavna je: nepoznati objekt razorne snage prilazi Zemlji i na Kirku je da vidi što se može napraviti. USS Enterprise kreće u svoju novu, filmsku misiju. Misterija i nepoznato, plus neki likovi koji su u deset godina repriziranja postali dio američke javnosti, zvučalo je kao koncept koji ne može propasti. Ili pobaciti. No, dogodilo se ponešto od oboje.

Sama priča filma nije loša, dapače, intrigirajućih ideja nikada dosta, a kad se tome pridoda da postoji mali twist na kraju (porijeklo tog nepoznatog objekta) radnja filma najmanji je problem. Ne treba previše uzimati za zlo što likovi nemaju nikakve karakterizacije, njihova je pozadina poznata (iako su izvan Amerike bili tako-tako poznati) te se scenarij nije previše prenatrpavao detaljima koji bi možda pomogli razvoju likova, ali bi još više zatupili oštrinu početne ideje. Glavni problem je u činjenici da je film: dosadan. Nećemo uljepšavati, reći ćemo kako stvari stvarno stoje. Predugačak, preusporen i to bez nekog razloga osim da se postigne atmosfera ozbiljnog SF filma. Sama ozbiljnost postignuta je dobrom idejom, a dugački kadrovi stvorili su i ponešto atmosfere koja zna prizvati klasik 2001 Odiseju u Svemiru u sjećanje, no kad se sve zajedno zbroji, nepotrebna statičnost i opasno drvena režija (koja dolazi u kombinaciji s neinventivnim kadrovima) gotovo da poništavaju postignuti trud. Njegova vizualna strana korektna je, ali ispod razine očekivanog jer u cjelokupni izgled uloženo je 45 milijuna dolara (što ga je jedno kratko vrijeme činilo i najskupljim filmom po omjeru tadašnje vrijednosti dolara) i za te je godine to bila jezivo visoka cifra. Film je svejedno uspio postići solidan uspjeh na blagajnama (oko 90 milja zarade) i otvoriti vrata daljnjim projektima, ali to mu je nekako sekundarna vrijednost. Originalna je u tome što se odlučio biti drugačiji od onoga što je bilo u tadašnjem kino repertoaru i publici ponuditi nešto novo, ozbiljnije, što je potez hvale vrijedan. I uspio je zadržati osnovnu bit originalne serije: istraživanje, otkrivanje novih stvari, itd, itd, što je još jedan potez hvale vrijedan. Ako se zadržimo na njegovoj priči i radnji, radi se o filmu koji ne podcjenjuje vlastitu publiku već ih poziva da se samostalno uključe u cijeli proces postepenog otkrivanja smisla iza obzora nepoznatog. Ako se zadržimo na vizualnoj strani… pa, radi se o naslovu koji muku muči s vlastitom dinamikom i sporim hodom, ali ako želimo biti objektivni, u obzir treba uzeti obje strane i film pogledati bez predrasuda. Voljeli vi Star Trek svemir ili ne, s ovim je naslovom ipak započelo jedno dugačko putovanje koje traje do danas (a i dalje) a svi počeci znaju biti teški. Live long and prosper.

 


IMDb

Trailer

 

”One tiny spark becomes a night of blazing suspens”

Oduvijek su mi se sviđale tagline rečenice kojima se predstavljaju filmovi, ponekad bi se pronašao pravi mali biser kreativnosti kojom bi se uspješno prodao gotov proizvod bolje nego da se sjedne i polako prepriča cijeli njegov sadržaj. Ako ste stvarno dobri u tome, mogli ste i prepričati sadržaj jednom rečenicom, ali opet ostaviti dovoljno toga neizrečenog da gledatelj na kraju priče pomisli kako je dobio puno više od onoga što je očekivao. Rečenica koja na plakatima predstavlja Pakleni Toranj istinita je do same svoje srži, bez preuveličavanja, uljepšavanja i nepotrebnog dodavanja, ali nakon što odgledate film do kraja, pa lijepo sjednete i shvatite kako su dva i pol sata prošla bez da ste ih pravo osjetili, prva pomisao morala bi vam biti kako ista ta rečenica čini i nepravdu filmu jer ono što on nudi je nešto što zahtijeva posebno poglavlje, možda čak i dva, dobre analize smještene u centar žanra katastrofe pošto se radi o alfi i omegi žanra, a koji ni nakon skoro četrdeset godina svojeg postojanja još uvijek nije počeo pokazivati tragove starenja ili zamora materijala. Ali, tagline rečenica sasvim je dovoljna za početak ovog teksta jer sve uistinu i krene s jednom malom iskrom…

…koja će se dogoditi u jednoj od prostorija najnovijeg poslovno/stambenog nebodera u središtu San Francisca i pokrenuti požar koji će desetljećima kasnije još uvijek trajati kad su filmske katastrofe u pitanju. Svečanu večer otvaranja iskra neće zaustaviti, točnije, držat će je bezopasnom jer neboder od 160 katova teško da može postati vatrenom zamkom iz koje neće biti izlaza, ali ta će tvrdnja ubrzo postati činjenično netočnom kad se krenu otkrivati propusti koji su napravljeni u izgradnji. I dok u luksuznom apartmanu na vrhu nebodera traje zabava koja okuplja glavni gradski sloj elitnog društva (počevši od bankara, investitora, gradonačelnika) glavni arhitekt zgrade (Paul Newman) pokušava otkriti koji su sve propusti napravljeni prilikom izgradnje kako bi uspješno spriječio katastrofu koja im se približava. Njegovi napori odmah su od početak osuđeni na propast jer vatra, predivni i potpuno nepredvidljivi element, pronalazi svoj put čak i do najskrovitijih kutova nebodera, pretvarajući svaki kat u jednu razinu pakla na kojoj se raspliću i osobne sudbine likova. I dok vlasnik zgrade (William Holden) pokušava svoje bogate goste uvjeriti kako je situacija pod kontrolom, sve manje vjerujući u istinitost svojih riječi, šef vatrogasaca (Steve McQueen) morat će poduzeti opasno rizične korake da uspješno spasi ljude iz okružja vatre i dima, pri čemu ni njegovi ljudi neće biti pošteđeni pogibije na dužnosti. Kada sve ideje i svi planovi padnu u vodu, jedino rješenje da zaustave vatru jeste tako da na nju bace svu silu vodenih rezervoara koji stoje na vrhu nebodera. Da bi pak to napravili, trebaju dignuti sve u zrak, što je zadak koji u sebi ne nosi nikakve garancije da će donijeti ikakav uspjeh.

Pisati o filmu kakav je The Towering Inferno znači pristupiti mu sa strahopoštovanjem kakvo trebamo osjećati prema vatrenoj stihiji koju ne možemo kontrolirati. To je Hollywood u svojem najboljem izdanju. Već sam uvod, u kojem se odaje počast vatrogascima poginulima na dužnosti, naznačuje jednu namjeru da se napravi priča koja će oduzimati dah, ali koja će ujedno biti i avantura veća od života jer to je ono što film kao doživljaj treba predstavljati. Žanr katastrofe u 70-im godinama prošlog stoljeća izazvao je senzaciju kao malo što do tada te, iako na prvi pogled može djelovati kao obična eksploatacija nečije nesreće, katastrofa je ovdje tek mehanizam koji pokreće druge stvari: zajednički rad, ujedinjenje i suradnju. Možda zvuči kao proleterska krilatica, no nakon što su bezgrješni junaci otišli u zalazak sunca, a heroji na zasluženi odmor, došlo je vrijeme i za običnog čovjeka da se pronađe u neobičnoj situaciji. Pakleni Toranj ima junake sastavljene iz galerije svakodnevnih likova, a kroz njihove svakodnevne stvari (kao što je veza šefa i njegove tajnice) doznajemo ponešto i o njihovim karakterima koji igraju popriličnu emocionalnu ulogu kad dođe do pogibeljne situacije. Koncept kao takav bio je svjež u to vrijeme kao jutarnja rosa,i mogao se osjetiti nalet originalnosti prilikom stvaranja priča iz pozadina, što film, uz još nekoliko iznimki iz tog razdoblja (Earthquake, The Posejdon Adventure) zanimljivim za gledanje čak i ako specijalni efekti nisu u kadru. Također, ne može se reći da se ne osjeti i dašak staroga glamura jer filmovi ovakvog kalibra bili su nešto kao ponuda koja se nije odbijala za vrhunsku garnituru starih glumaca (tu je i jedna Faye Dunaway, Fred Astaire, Richard Chamberlain, Robert Vaughn, itd, itd) pa, iako za neke možemo prije reći da su poznati više nego kvalitetni, to je cast kakav se nije viđao (barem ne u tolikom broju) izvan ovakvih filmova. No, takav popis glumaca na jednom mjestu trebao je i nekakav izazov, pri čemu se vraćamo na našu iskru s početka teksta.

Vatra kao takva izazov je samo takav za snimanje, a smjestiti poprište požara u pretežito zatvorene prostore, čak i oko glumaca (u par slučajeva i na njih) bio je izazov samo takav. Ne radi samog plamena već radi uvjerljivosti koja se trebala postići te dojmljivost filma leži i u tome što i dan danas nema problema s uvjerljivim stihijskim scenama koje ili razaraju sve ispred sebe ili obuhvaćaju ljude, stvarajući osjećaj neugode jednako kao i fasciniranosti. Stvaranju napetosti pomaže i to što se radnja neprestano mijenja fokus s lika na lika (ili situaciju) te gledatelj nikad ne zna točno što će se sljedeće dogoditi. Izgradnji napetosti pogoduje i način pripovijedanja, bez da se rade nekakvi prečaci u pojašnjavanju ili podilaženju gledateljima jednostavnim trikovima (da netko junački spasi nekoga) što film dovodi do skoro tri sata trajanja, koje ni ne osjetite jer se nikad ne gubi ritam ili dinamika, iako se može osjetiti pomalo zastarjeli, precizni način snimanja kakvi su omogućavali svim tim zvijezdama da imaju svojih pet minuta prostora te da se nitko od njih ne izgubi u nepreglednosti do koje je lagano moglo doći s obzirom na količinu likova i događaja oko njih. Na kraju je rezultat jednostavno fascinantan jer su autori uspjeli složiti čvrsto povezani kolaž međusobno različitih likova, ispreplesti nekoliko različitih priča u jednu (film je ekranizacija dva posve odvojena romana) i upotrijebiti sve moguće postojeće efekte iz udžbenika za stvaranje vizualno naprednog ostvarenja koji na slikovit način prikazuje da se Pakao zna stvoriti i na zemlji te da je visok 160 katova i okružen staklom. A sve to započelo je s jednom malom iskrom…

Ghost Story (1981)

Posted: 11 svibnja, 2012 in Duhovi, Ekranizacije, Horor

IMDb

Trailer

 

Uvijek me fascinirala umišljenost hrvatskih pisaca. To je fenomen za sebe.  Ne podnose kritike na svoje radove, ne daj bože da netko drugi objavi nešto slično jer odmah kreće anti kampanja, a stvari idu toliko daleko da čak ni strani pisci nisu ravni našem talentu. Daaaa, a onda je svizac zamotao čokoladu. Čemu ovakav uvod. Zato što sam čitao roman Petera Strauba Priča o duhovima, a onda, lumen kakav već jesam, trebalo mi je skoro godinu dana da skontam kako je po njoj snimljen i film. Roman je čist OK, staromodna priča o duhovima koja igra više na atmosferu ngo na grafičko nasilje, ali me iznenadilo kad je jedno naše lokalno spisateljsko ime odlučilo reći da je taj roman šrot. Zato što on tako kaže. N-da, pa sam onda ja pročitao i neke njegove stvari, tek toliko da vidim ima li ta izjava pokriće (nema) pa sam nakon cijelog tog zabavnog iskustva pogledao i film. E, sad, da je to rečeno za film, možda bih se i složio da nije riječ o vrhunskom proizvodu, ali to tako obično ide kod ekranizacija djela koje je… pa detaljno i opširno (u romanu cijeli grad pati od neke vrste ukletosti) i sam film je možda malo šlampavije napravljen, ali daleko je to od lošeg. Roman je klasika horor žanra (iako je Straub možda poznatiji po svojoj suradnji s Kingom nego po svojim radovima – King je roman stavio u vrh amerikaniš horor književnosti) a film je korektna ekranizacija, radi čega bi naša spisateljska imena horora trebala naučiti kad je pametnije šutjeti. Dosta o tome, idemo na film.

Dakle, za one koji prvi put otkrivaju ovaj naslov, radi se o svojevrsnom udruženju starih starosjedilaca koji iznenada počinju doživljavati neugodne susrete s nečim nadnaravnim. Naime, oni su kumovali jednom ne tako lijepom događaju prije dvadeset-trideset godina i stvari su došle na naplatu. Nadnaravne stvari su povezane s jednom ženom koju možete vidjeti u dobrom izdanju i u malo manje dobrom izdanju, a na kraju se dozna i što je pjesnik svime time htio reći. I naša četiri dedeka imaju svoju ulogu u tome, naravno, kao i jedna stara kućerina u kojoj viđaju žensku prikazu.

Na prvu loptu ovo zvuči malo kao sinopsis jedne verzije Žene u crnom, ali to je samo to, površna sličnost. Za početak odmah moram naglasiti kako ovo nije nikakav slasher ili neki slični tip filma već priča o ukletosti koji, kao i roman, igra na atmosferu, jezivu atmosferu i to mu više-manje uspjeva postići. Ima čak i koja buu scena, ništa fancy, dovoljno da vas malo razbudi, no jezivi ugođaj zabačenog grada okovanog u snijeg, plus stara kućerina koja stoji usamljeno na brdu, postižu efekt kakav imaju oni stari, klasični horori kao što su Pad Kuće Usher. Mana filma jeste ta što je sporog tempa, ponegdje čak i presporog, što je više forma za pisanu riječ nego za snimljeni kadar, pa često pleše na granici koja dijeli stvaranje atmosfere od stvaranje dosade (tu je i faktor podnošljivosti, tj. ako imate žicu za stare horore) te se bez muke može reći da nema baš ujednačen ritam. Postoji i određena doza intrige o tome što se ustvari dogodilo prije oho-ho godina s dotičnom damom, a to što smo u horor okružju odmah sugerira da je nešto loše (čime dobijamo i faktor predvidljivosti). Ipak, usprkos tome, vanjski ambijent nabrojanih stvari dodaje malo na boljem izgledu cijelog filma, a i glumački je tu nekako… neodređen. Tu je jedan Fred Astaire koji se u poznim godinama ostavio plesanja i ubacio u malo ozbiljnije stvari, ali osim što je poznat, baš i nije neki posebno dobar glumac. Točnije, nitko od glumaca nije baš nešto…dobar, u nedostatku boljih riječi, već su profesionalno odradili posao. Ono što ga izdvaja jeste originalna priča, dobar seting i radnja koja ima svojih prednosti, plus već spomenuta atmosfera. Nije da ću reći kako je to obaveza lektira za sve koji vole poštene filmove o ukletim kućama/ljudima, ali neće naškoditi i ako ga pogledate, tek toliko ako su vam dosadile moderne papazjanije koje nemaju nekog smisla.


IMDb

Trailer

1974 godine, žanr katastrofe dobio je svojeg najboljeg predstavnika, The Towering Inferno, alfu i omegu koncepta koji je u to vrijeme žario i palio kroz Hollywood. Vrhunske zvijezde, vrhunski efekti, vrhunska napetost (vrhunsko sve ostalo, čemu biti skorman) i naravno da je studio odlučio zakoljenčiti svoje glavne zvijezde s još jednim filmom slične tematike. Glavni trojac, Paul Newman, Steve McQueen i William Holden prvim su filmom dodali uspješnu financijsku recku svojim životopisima, ali njegovim ”nastavkom” to su uspjeli zeznuti. Tko je prošao sretno u cijeloj priči? McQueen. Tako što je umro, što je jako loš crni humor, priznajem, ali jedino ga je smrt izvukla iz toga da ne mora napraviti još jedan ugovoreni film. Što se tiče Holdena i Newmana, oni su svoj dio ispunili i godinama kasnije grdo žalili za tim (Newman je film stalno nazivao ”onaj prokleti film o vulkanu”) ali kako je sve to započelo. Mali uvod, tek toliko da se zagrijete. Kroz 6 godina, studio je tražio materijal koji bi ujedinio njihove najveće zvijezde da bi izbor na kraju pao na ekranizaciju romana ”The Day the World Ended”, ali ne gledajte to kao na ekranizaciju već kao na premisu filma. 1980 godine, žanr katastrofe došao je do svojeg zlatnog kraja (uz toliko hitova koji su se godinama nizali, to je bilo i očiti kraj) i sve što se tada snimalo išlo je isti kalup. Grupa ljudi, gadna situacija, odnosi među njima ko u Larinom Izboru. Kada su pročitali scenarija, većina njih stisla je zube, odradila posao i ‘đenja đaci. Rezultat? Još veća katastrofa nego ona na filmu.

Na idiličnom rajskom otoku (koji je ustvari bez imena, ali to su Hawai) grupa likova vodi svoje živote. Imate tako bezskrupuloznog biznismena, vlasnika cijelog otoka, pa nekog drugog bogataša, pa jednog naftnog radnika, pa njegovu bivšu ženu i nekoliko gostiju u hotelu. Svi oni imaju neke svoje male probleme, odnose i tako to (ubija se vrijeme oko sat vremena) sve dok ekipa ne skuži da bi obližnji vulkan mogao reći ka-boom. Vlasnike svega i svačega to ne podržava (film pravi pogreške jer nije jasno između prva dva bogataša tko je vlasnik i gazda čega) i uljepšava stanje, naftni tip je tip koji popusti pred navalom svojih ljudi da ostanu na bušotini i, naravno, sranje se dogodi. Kako je lava pravo na putu prema hotelu, grupa odlučnih odluči otići na drugi dio, sigurniji dio, otoka i tu počinje ona poznata priča o preživljavanju.

Problem filma jeste taj što nema što ponuditi. Odnosi između likova nisu zanimljivi i napisani su tek toliko da postoji nešto prije katastrofe (i još uopće nije jasno tko koga i čija je koja funkcija) te u obzir treba uzeti i sljedeće. Glumci su bili prisiljeni ugovorom nastupiti u njemu. Newman je svoj dio odradio rutinski (srećom, pa je lik karizmatičan i profesionalac) bez nekog žara, Holden je cijelo vrijeme bio ljut na sve i svakoga zato što je naveden drugi po redu kod glumaca (usput je bio i bolestan) dok su ostali samo gurali svoj dio kroz gomilu scena kojima baš i nisu vidjeli smisao. Da ne govorim kako su odnosi među likovima nezanimljivi (pri čemu uopće nisam shvatio tko koga hebe ili želi pohebati ili je pohebao). Drugi problem: sirovi efekti. Ne shvatite to krivo, sirovi efekti znaju biti dobri, ali ovdje je opis sirovo upotrijebljeno u lošem smislu. Meni je dan danas Dante’s Peak pojam vulkanskog filma (iako ga većina baš i ne voli) i kad vidite loše primjere zemljopisa na ekranu (u jednom trenutku vulkan je na domet pljuvačke od hotela, a u drugom kojih desetak kilometara dalje) i lošu upotrebu pirotehnike (ipak nisu mogli sravniti pravi hotel sa zemljom, pa čak ni maketu) vidi se da je komad materijala bio prevelik za progutati. Nedostaje i neke akcije, tj. cliffhanger scena. Postoje samo dvije, prelazak rupe na cesti i prelazak srušenog mosta. Izvan toga skoro pa ništa. Nema napetosti, nema adrenalina. Dodajte k tome da su glumci svoj posao radili ili ljuti ili pod prisilom pa nije teško zaključiti ni zašto je film bio jezivi flop u kinima (na 20 uloženih vratio je jedva 3 milijunčeka) ni zašto ga se dan danas drži za jednim od najgorih filmova katastrofe uopće. Pošto ja volim istaći i dobre stvari… hah, plakati su mu zakon, savršeno holivudsko prodavanje magle jer vidite zgrade koje se ruše i vatru, ali toga tamo nema. Lijepo je vidjeti i sve te glumce na okupu, pa makar svi bili loše volje i uvijek mi je OK vidjeti kad netko pokušava napraviti film koji nema teroriste, bombu i tako to. Osim toga, teško da će zadovoljiti i one najzagriženije pobornike žanra.

Sahara (1995)

Posted: 8 svibnja, 2012 in Akcija, Ratni, Remake, TV

IMDb

Trailer (Clip)

 

Kako stojite s ratnim klasicima koji su ustvari napravljeni kao oblik propagiranja i podržavanja ratnih napora? Još bolje pitanje, kako stojite s njihovim remakovima? Sahara (1943) jedan je od takvih filmova, snimljeni da prikažu junačku borbu savezničkih snaga u dalekim zemljama. Još ga nisam pogledao (tek sam danas postao svjestan da uopće postoji) ali malo je smiješno kako su nekad stvari bile izravne. Glavninu ekipe koja tenkom prelazi poznatu pustinju i vodi ljudi boj ima prizvuk oni viceva koji započinju s ”Ušli Musliman, Katolik i Židov…” jer svaki član predstavlja određenu nacionalnost koja se borila u sklopu savezničkih snaga (Francuz, Amer, Britanac, Škot…) a nije ni remake lišen tog obrasca. I dok je original bio ponešto ozbiljniji filmić, remake je jedan vrsta ekvivalenta Napada na policijsku postaju jer imamo određenu ruševinu i skupinu vojnika koji su više nalik tužnom zboru nego pravoj vojsci i koja se odupire brojnijem neprijatelju. Alamo mi također dolazi u misli, ali ovo prva je više izraženije. Mana je sljedeća. Film je dostupan na netu (upravo provjereno) ali nema službenog dvd, blu-ray, gold-ray ili shit-ray izdanja tako da je… pomalo još uvijek ispod radara. Kopija na netu je VHS Rip, ne baš sjajne kvalitete, ali prosjaci ne mogu birati, ne, a i film je tako nepravedno zapostavljen da je to smiješno. Stoga, ovdje smo da malo ispravimo nepravdu. Jer izvan kina postoje video-naslovi, a izvan toga i oni televizijski, čeku Shara i pripada, ali neka vas to ne brine, tu ima dovoljno svega da nećete ni pomisliti na njegovu pozadinu. U čemu je stvar?

Grupa odsječenih vojnika (šarene nacionalnosti, ofkors) nađe se na putu kroz Saharu, gdje posve slučajnu pronađu napuštenu ruševinu i presušeni bunar iz kojeg jedva da mogu izvući litru-dvije vode. Problem je u tome što prema njima ide par divizija njemačke vojske i koja će, ako prođe, dospjeti na jako važan položaj da zada savezničkim snagama velike glavobolje. Naši junaci odluče napraviti samoubilački stav i braniti utvrdu te stvoriti privid da u bunaru ima vode kako bi zadržali Nijemce i tako pomogli svojim trupama. Ljuti boj može započeti, a kako je to unaprijed misija koja je osuđena na propast, očekujte velike žrtve. S obje strane.

Iskreno, volim ratne filmovi koji ne kompliciraju. Imaš pozitivce, imaš negativce i raspali. Akcija je posve pristojna za tako… ograničene uvjete i puškara se sasvim fino, na sve strane. Radnja i osnovni plot je dovoljno uvjerljiv da ne izaziva podsmijeh (iako su dani velikih žrtvovanja pojedinaca za dobrobit grupe stvar davne prošlosti) a likovi su dovoljno životopisni (iako više karakterno skicirani nego duboko predstavljeni) da nam prirastu srcu te čak počnemo gledati sa strepnjom tko će ostati živ, a tko otići u vječna lovišta. Eksterijeri i interijeri su dovoljno pristojni za mali budžet koji je film imao i pametno iskorišteni (ne dobije se baš osjećaj da ste u poznatoj pustinji, no može i bez toga) radi čega su sličnosti s Napadom... pravo očite. Glumački je odrađen pristojno, nema tu nekih amatera koji nemaju pojma o glumi, a James Belushi drži vodu kao vođa tima, iako unosi i dosta svojeg komičarskog duha u sve to, pa djeluje poprilično opušteno (iako potgne iz pete kad je situacija napeta da bude na razini zadatka). Sve u svemu, mali film, mali budžet, neizvikani glumci, jednostavna radnja… za ubit sat i pol ko grom i nećete reći da vam je bio dosadan, časna pionirska riječ.