Ghost Story (1981)

IMDb

Trailer

 

Uvijek me fascinirala umišljenost hrvatskih pisaca. To je fenomen za sebe.  Ne podnose kritike na svoje radove, ne daj bože da netko drugi objavi nešto slično jer odmah kreće anti kampanja, a stvari idu toliko daleko da čak ni strani pisci nisu ravni našem talentu. Daaaa, a onda je svizac zamotao čokoladu. Čemu ovakav uvod. Zato što sam čitao roman Petera Strauba Priča o duhovima, a onda, lumen kakav već jesam, trebalo mi je skoro godinu dana da skontam kako je po njoj snimljen i film. Roman je čist OK, staromodna priča o duhovima koja igra više na atmosferu ngo na grafičko nasilje, ali me iznenadilo kad je jedno naše lokalno spisateljsko ime odlučilo reći da je taj roman šrot. Zato što on tako kaže. N-da, pa sam onda ja pročitao i neke njegove stvari, tek toliko da vidim ima li ta izjava pokriće (nema) pa sam nakon cijelog tog zabavnog iskustva pogledao i film. E, sad, da je to rečeno za film, možda bih se i složio da nije riječ o vrhunskom proizvodu, ali to tako obično ide kod ekranizacija djela koje je… pa detaljno i opširno (u romanu cijeli grad pati od neke vrste ukletosti) i sam film je možda malo šlampavije napravljen, ali daleko je to od lošeg. Roman je klasika horor žanra (iako je Straub možda poznatiji po svojoj suradnji s Kingom nego po svojim radovima – King je roman stavio u vrh amerikaniš horor književnosti) a film je korektna ekranizacija, radi čega bi naša spisateljska imena horora trebala naučiti kad je pametnije šutjeti. Dosta o tome, idemo na film.

Dakle, za one koji prvi put otkrivaju ovaj naslov, radi se o svojevrsnom udruženju starih starosjedilaca koji iznenada počinju doživljavati neugodne susrete s nečim nadnaravnim. Naime, oni su kumovali jednom ne tako lijepom događaju prije dvadeset-trideset godina i stvari su došle na naplatu. Nadnaravne stvari su povezane s jednom ženom koju možete vidjeti u dobrom izdanju i u malo manje dobrom izdanju, a na kraju se dozna i što je pjesnik svime time htio reći. I naša četiri dedeka imaju svoju ulogu u tome, naravno, kao i jedna stara kućerina u kojoj viđaju žensku prikazu.

Na prvu loptu ovo zvuči malo kao sinopsis jedne verzije Žene u crnom, ali to je samo to, površna sličnost. Za početak odmah moram naglasiti kako ovo nije nikakav slasher ili neki slični tip filma već priča o ukletosti koji, kao i roman, igra na atmosferu, jezivu atmosferu i to mu više-manje uspjeva postići. Ima čak i koja buu scena, ništa fancy, dovoljno da vas malo razbudi, no jezivi ugođaj zabačenog grada okovanog u snijeg, plus stara kućerina koja stoji usamljeno na brdu, postižu efekt kakav imaju oni stari, klasični horori kao što su Pad Kuće Usher. Mana filma jeste ta što je sporog tempa, ponegdje čak i presporog, što je više forma za pisanu riječ nego za snimljeni kadar, pa često pleše na granici koja dijeli stvaranje atmosfere od stvaranje dosade (tu je i faktor podnošljivosti, tj. ako imate žicu za stare horore) te se bez muke može reći da nema baš ujednačen ritam. Postoji i određena doza intrige o tome što se ustvari dogodilo prije oho-ho godina s dotičnom damom, a to što smo u horor okružju odmah sugerira da je nešto loše (čime dobijamo i faktor predvidljivosti). Ipak, usprkos tome, vanjski ambijent nabrojanih stvari dodaje malo na boljem izgledu cijelog filma, a i glumački je tu nekako… neodređen. Tu je jedan Fred Astaire koji se u poznim godinama ostavio plesanja i ubacio u malo ozbiljnije stvari, ali osim što je poznat, baš i nije neki posebno dobar glumac. Točnije, nitko od glumaca nije baš nešto…dobar, u nedostatku boljih riječi, već su profesionalno odradili posao. Ono što ga izdvaja jeste originalna priča, dobar seting i radnja koja ima svojih prednosti, plus već spomenuta atmosfera. Nije da ću reći kako je to obaveza lektira za sve koji vole poštene filmove o ukletim kućama/ljudima, ali neće naškoditi i ako ga pogledate, tek toliko ako su vam dosadile moderne papazjanije koje nemaju nekog smisla.