The Towering Inferno (1974)

Posted: Svibanj 14, 2012 in Avantura, Drama, Ekranizacije, Film Katastrofe, Paul Newman, Steve McQueen

IMDb

Trailer

 

”One tiny spark becomes a night of blazing suspens”

Oduvijek su mi se sviđale tagline rečenice kojima se predstavljaju filmovi, ponekad bi se pronašao pravi mali biser kreativnosti kojom bi se uspješno prodao gotov proizvod bolje nego da se sjedne i polako prepriča cijeli njegov sadržaj. Ako ste stvarno dobri u tome, mogli ste i prepričati sadržaj jednom rečenicom, ali opet ostaviti dovoljno toga neizrečenog da gledatelj na kraju priče pomisli kako je dobio puno više od onoga što je očekivao. Rečenica koja na plakatima predstavlja Pakleni Toranj istinita je do same svoje srži, bez preuveličavanja, uljepšavanja i nepotrebnog dodavanja, ali nakon što odgledate film do kraja, pa lijepo sjednete i shvatite kako su dva i pol sata prošla bez da ste ih pravo osjetili, prva pomisao morala bi vam biti kako ista ta rečenica čini i nepravdu filmu jer ono što on nudi je nešto što zahtijeva posebno poglavlje, možda čak i dva, dobre analize smještene u centar žanra katastrofe pošto se radi o alfi i omegi žanra, a koji ni nakon skoro četrdeset godina svojeg postojanja još uvijek nije počeo pokazivati tragove starenja ili zamora materijala. Ali, tagline rečenica sasvim je dovoljna za početak ovog teksta jer sve uistinu i krene s jednom malom iskrom…

…koja će se dogoditi u jednoj od prostorija najnovijeg poslovno/stambenog nebodera u središtu San Francisca i pokrenuti požar koji će desetljećima kasnije još uvijek trajati kad su filmske katastrofe u pitanju. Svečanu večer otvaranja iskra neće zaustaviti, točnije, držat će je bezopasnom jer neboder od 160 katova teško da može postati vatrenom zamkom iz koje neće biti izlaza, ali ta će tvrdnja ubrzo postati činjenično netočnom kad se krenu otkrivati propusti koji su napravljeni u izgradnji. I dok u luksuznom apartmanu na vrhu nebodera traje zabava koja okuplja glavni gradski sloj elitnog društva (počevši od bankara, investitora, gradonačelnika) glavni arhitekt zgrade (Paul Newman) pokušava otkriti koji su sve propusti napravljeni prilikom izgradnje kako bi uspješno spriječio katastrofu koja im se približava. Njegovi napori odmah su od početak osuđeni na propast jer vatra, predivni i potpuno nepredvidljivi element, pronalazi svoj put čak i do najskrovitijih kutova nebodera, pretvarajući svaki kat u jednu razinu pakla na kojoj se raspliću i osobne sudbine likova. I dok vlasnik zgrade (William Holden) pokušava svoje bogate goste uvjeriti kako je situacija pod kontrolom, sve manje vjerujući u istinitost svojih riječi, šef vatrogasaca (Steve McQueen) morat će poduzeti opasno rizične korake da uspješno spasi ljude iz okružja vatre i dima, pri čemu ni njegovi ljudi neće biti pošteđeni pogibije na dužnosti. Kada sve ideje i svi planovi padnu u vodu, jedino rješenje da zaustave vatru jeste tako da na nju bace svu silu vodenih rezervoara koji stoje na vrhu nebodera. Da bi pak to napravili, trebaju dignuti sve u zrak, što je zadak koji u sebi ne nosi nikakve garancije da će donijeti ikakav uspjeh.

Pisati o filmu kakav je The Towering Inferno znači pristupiti mu sa strahopoštovanjem kakvo trebamo osjećati prema vatrenoj stihiji koju ne možemo kontrolirati. To je Hollywood u svojem najboljem izdanju. Već sam uvod, u kojem se odaje počast vatrogascima poginulima na dužnosti, naznačuje jednu namjeru da se napravi priča koja će oduzimati dah, ali koja će ujedno biti i avantura veća od života jer to je ono što film kao doživljaj treba predstavljati. Žanr katastrofe u 70-im godinama prošlog stoljeća izazvao je senzaciju kao malo što do tada te, iako na prvi pogled može djelovati kao obična eksploatacija nečije nesreće, katastrofa je ovdje tek mehanizam koji pokreće druge stvari: zajednički rad, ujedinjenje i suradnju. Možda zvuči kao proleterska krilatica, no nakon što su bezgrješni junaci otišli u zalazak sunca, a heroji na zasluženi odmor, došlo je vrijeme i za običnog čovjeka da se pronađe u neobičnoj situaciji. Pakleni Toranj ima junake sastavljene iz galerije svakodnevnih likova, a kroz njihove svakodnevne stvari (kao što je veza šefa i njegove tajnice) doznajemo ponešto i o njihovim karakterima koji igraju popriličnu emocionalnu ulogu kad dođe do pogibeljne situacije. Koncept kao takav bio je svjež u to vrijeme kao jutarnja rosa,i mogao se osjetiti nalet originalnosti prilikom stvaranja priča iz pozadina, što film, uz još nekoliko iznimki iz tog razdoblja (Earthquake, The Posejdon Adventure) zanimljivim za gledanje čak i ako specijalni efekti nisu u kadru. Također, ne može se reći da se ne osjeti i dašak staroga glamura jer filmovi ovakvog kalibra bili su nešto kao ponuda koja se nije odbijala za vrhunsku garnituru starih glumaca (tu je i jedna Faye Dunaway, Fred Astaire, Richard Chamberlain, Robert Vaughn, itd, itd) pa, iako za neke možemo prije reći da su poznati više nego kvalitetni, to je cast kakav se nije viđao (barem ne u tolikom broju) izvan ovakvih filmova. No, takav popis glumaca na jednom mjestu trebao je i nekakav izazov, pri čemu se vraćamo na našu iskru s početka teksta.

Vatra kao takva izazov je samo takav za snimanje, a smjestiti poprište požara u pretežito zatvorene prostore, čak i oko glumaca (u par slučajeva i na njih) bio je izazov samo takav. Ne radi samog plamena već radi uvjerljivosti koja se trebala postići te dojmljivost filma leži i u tome što i dan danas nema problema s uvjerljivim stihijskim scenama koje ili razaraju sve ispred sebe ili obuhvaćaju ljude, stvarajući osjećaj neugode jednako kao i fasciniranosti. Stvaranju napetosti pomaže i to što se radnja neprestano mijenja fokus s lika na lika (ili situaciju) te gledatelj nikad ne zna točno što će se sljedeće dogoditi. Izgradnji napetosti pogoduje i način pripovijedanja, bez da se rade nekakvi prečaci u pojašnjavanju ili podilaženju gledateljima jednostavnim trikovima (da netko junački spasi nekoga) što film dovodi do skoro tri sata trajanja, koje ni ne osjetite jer se nikad ne gubi ritam ili dinamika, iako se može osjetiti pomalo zastarjeli, precizni način snimanja kakvi su omogućavali svim tim zvijezdama da imaju svojih pet minuta prostora te da se nitko od njih ne izgubi u nepreglednosti do koje je lagano moglo doći s obzirom na količinu likova i događaja oko njih. Na kraju je rezultat jednostavno fascinantan jer su autori uspjeli složiti čvrsto povezani kolaž međusobno različitih likova, ispreplesti nekoliko različitih priča u jednu (film je ekranizacija dva posve odvojena romana) i upotrijebiti sve moguće postojeće efekte iz udžbenika za stvaranje vizualno naprednog ostvarenja koji na slikovit način prikazuje da se Pakao zna stvoriti i na zemlji te da je visok 160 katova i okružen staklom. A sve to započelo je s jednom malom iskrom…

Oglasi
Komentari
  1. […] filma nije ništa originalno. Čak govore kako je Kim Ji-hoon samo reciklirao legendarni holivudski Pakleni toranj (The Towering Inferno, 1974.). Budimo realni, ljudi. To je film u kojem ljudi bježe iz zapaljenog nebodera i bore se s vatrenom […]

  2. Hank Moody kaže:

    Film je sasvim na mjestu, što se tiče filmova katastrofe 🙂 Moja žena potvrdila, a ona ti je mjerilo po pitanju filmova katastrofe 😀

    • Deckard kaže:

      Aha, snaga razaranja prepoznaje drugu snagu razaranja 😀 Imam i ja to doma. Morat ću to pogledati. Jednom sam bio jako, jako blizu 😀

  3. […] kad izađe na netu) i svakako neće ući u vrh filmova katastrofe (tamo ionako već poduže čami The Towering Inferno) ali nalazi se u dobrom društvu sličnih, glasnih, bučnih, nabrijanih i onih gdje logika baš […]

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s