Arhiva za 20 svibnja, 2012


IMDb

Trailer

Danas ako želite nešto riješiti i biti sigurni da će to ostati riješeno trebaju vam dvije stvari. Plava koverta i oku ugodna gomilica eurića. Ništa se to posebno nije mijenjalo od prijašnjih vremena. Plave koverte su se dijelile oduvijek, ali nisu sve bile napunjene eurima već su neke znale imati i ponešto… drugačiju ponudu. Onu koja uključuje redateljski stolac. Nakon što je The Wrath of Khan došao u kina, pokupio ugodnu gomilu dolara i požnjeo dobre kritike, nastavak sage bio je samo pitanje vremena, mjeseca, dana i sata. Problem koji se pojavio jeste taj što je na kraju drugog dijela jedan od ključnih likova završio svoju službu na USS Enterpriseu, doslovno, te nije bio nešto posebno zainteresiran da se vrati natrag. Ipak, svi mi imao svoju cijenu, a tako i Leonard Nimoy. Želio je sjesti za pravo kormilo jednog Trek filma i studio mu je to omogućio. Problem jedan riješen. Problem dva. Kako vratiti natrag jednog od najomiljenijih likova serijala natrag u Star Trek svemir bez da to bude proglašeno… bezveznim. Ipak nisu mogli ignorirati drugi dio (ili barem njegovu završnicu) pa je cijeli taj povratak (doduše i potraga) postao okosnica trećeg dijela. I tu dolazimo do trećeg problema. Ne velikog, ne baš tako ni izraženog, ali dovoljno zanimljivog da ga se mora spomenuti. Treći dio serijala nastao je na jednoj ideji o tome da je pojedinac ipak važniji od većine i da se radilo o neovisnom filmu, koji nije morao biti spojen na prethodni dio radi kontinuiteta priče, vjerujem da bi bio puno bolji nego što jest. No, već kad je snimljen, da kažemo ponešto o dobrim i lošim stranama još jednog malog eksperimenta koji će kasnije postati uobičajena rutina među glumcima popularne franšize.

Nakon što je Khan aktivirao bombu/projekt Genesis u prethodnom dijelu, uspješno se stvorio novi planet. Ali, kako to već ide, mane su već tu. Planet nije stabilan, a ima i nekih čudnih nuspojava kao što je možebitno oživljavanje nekih… pridodanih materijala. U Federaciji, Kirk i kompanija sjedi doslovce na rukama jer zapovjedništvo je odlučilo ne popravljati teško oštećeni Enterprise, a i planet Genesis je postao jako huš-huš tajna (toliko o utopijskim pogledima na svijet). Cinični Dok McCoy pak ima svojih malih problema, i to s zelenokrvnim goblinom (njegovo ime od milja za Spocka) jer mu je isti u naslijeđe ostavio…pa, sebe. Unutar njegova uma. Da stvar bude još bolja, pojavljuje se i Sarek, Spockov otac, koji naše junake informira da se svima dragi Vulkanac može vratiti natrag među živi svijet u posebnom obredu. Ali, prvo treba vratiti tijelo, a usput i riješiti pitanje-dva nekoliko agresivnih Klingonaca (o, da, ovdje su još bili ljuti protivnici) što je posao koji će zahtijevati još pokoju žrtvu od naših junaka.

Kada se sve zbroji, film je dostojan nastavak započete serije, ali ono što je kod njega zamjetljivo jeste da je ostao nekako… bez pravog ukusa. Nakon što je drugi dio uspio otvoriti posve novi put u serijalu, kombinirajući dobru akciju, kao i osjećaj avanture, u ovom se odlučilo dati šansu i spiritualnoj strani cijele priče. Ništa komplicirano ili previše filozofski nastrojeno (što je napravljeno u prvom filmu) kako se ne bi izgubila dinamika koja je doprinijela da serijal promijeni svoj vizualni izgled iz statičnog u moderniji. Ali, jednako tako se osjeti da nisu htjeli previše mijenjati dobitnu formulu prethodnika, pa se i ovdje upotrijebio opasan negativac kako bi publika kojoj misaone razine filma ne odgovaraju previše imala svoju zabavu. Nažalost, Christopher Loyd, iako dobar glumac (ali gotovo neprepoznatljiv pod klingonskom maskom) nije stvorio lik kao što je bio prethodni Khan već je ispao još jedan od u nizu bezličnih negativaca koji svojom pojavom ne znače ništa posebno. Kako je publika u prošlom nastavku dobila nešto emotivnog začina u obliku Spockovog žrtvovanja, ovdje se upotrijebio isti trik, ali sa slabijim rezultatima pošto sporedni likovi iz prošlog filma (Kirkov sin i Saavik) nisu dobili nikakav prostor da se razviju te nam do sudbine ovog prvog nije ni najmanje stalo. Cijeli scenarij kao da je malo muku mučio s popunjavanjem sadržaja koji je izgrađen oko ideje o Spockovom povratku.

Ipak, nećemo ga proglasiti promašenim jer ima sasvim zadovoljavajuću količinu vizualnih atrakcija (budžet je ovaj put bilo malo veći, 17 milijuna) a sama priča, ako joj oprostite neke prvoloptaške mane, ne vrijeđa inteligenciju zato što se vidi uložen trud da ne dođe do toga. Zanimljivo je i to da se Star Trek franšiza ponovo povezala s imenom George Lucasa. Njegov Industrial Light & Magic studio preuzeo je još u Khanovom Bijesu izradu specijalnih efekata, što je doprinijelo da filmovi izgledaju puno bolje od prvog dijela, a ni Potraga… ne zaostaje za njim, ponegdje ga čak i nadmašujući. Iako je postao još jedan veliki financijski uspjeh, Potraga za Spockom nekako je uspjela ostati u drugoj polovici serijala, onoj koju možete gledati, za koju možete reći da je punokrvni dio serijala, koja će isporučiti očekivano, ali koja baš i ne ostaje previše u sjećanju kao neki drugi nastavci. Usprkos tome, doznali smo i to da je Leonard Nimoy sposoban redatelj koji je bio u pravo kad je mislio da može savladati jedan ovakav projekt, a time je utro put i nekim drugim glumačkim kolegama da naprave istu stvar. Eksperiment je time u potpunosti uspio.