Manhunter (1986)

IMDb

Trailer

Oduvijek sam držao da je Lovac na ljude imao jedan određeni peh u svojem životu. Točnije, dva. Nije imao Jodie Foster i Anthony Hopkinsa. Početak i kraj priče. Nemojte me krivo shvatiti, Silance of the Lambs je vrhunski triler, jedan od rijetkih koje mogu gledati uvijek, bez obzira što sadržaj mogu recitirati napamet (točnije, knjigu, ali to su iste stvari) i uvijek me nekako stegne oko srčeka kad vidim kako se njegov prethodnik nekako odbacuje u stranu i praktički zaboravlja nauštrb razvikanijih nastavaka. Ono što ti nastavci nemaju jeste svježina. Manhunter je jedan od prvih naslova koji su uveli govorni pojam serijski ubojica na velike i male ekrane, a njegov pristup ”razmišljaj kao ubojica” danas je standard koji se toliko izlizao da nećemo pogriješiti i ako ga nazovemo ”klišej”. Ipak, daleke 1984, kad svijet nije bio toliko međusobno povezan, serijski ubojice bili su nešto kao celibritiji (Gacy, Dahlmer, Bundy, Ramirez) ali jako malo ljudi zna da je odijel za bihevieorističko proučavanje zaslužan što se danas puno lakše prepozna jedan serijski killer. Njihovi ”psihološki profili” su kamen temeljac te je roman Red Dragon prvi donio uvid što se točno događa u glavama ljudi koji rade s serijskim ubojicama. Ako želiš uhvatiti lošeg tipa, moraš postati taj tip… možda pali u cijenjenoj B produkciji, ali ovdje je bit toga da se gleda ubojičinim očima. Mjesto zločina je slika koju treba pročitati, a Will Graham je najbolji u svojem poslu. Nije ni čudo što je to najjači lik kojeg je Harris stvorio (ne mješati to s najpoznatijim jer tu je Clarice ipak u prednosti) jer osim što je najbolji u svojem poslu, Graham je lik koji se koristi svojim umom da sredi opake tipove koji vole noć za svoje aktivnosti.

Radnje se otvara time da Graham ljenčari na nekakvoj plaži, odmara, uživa u mirovini. On je kriminalni psiholog koji je u prošlosti uhvatio par serijskih ubojica i to je ostavilo traga na njemu. Sada se pojavio još jedan takav. Dvije obitelji poubijane bez milosti te ostavljene izložene kao u bizarnom teatru mraka. Graham se nevoljko vraća natrag u FBI i započinje svoju istragu, u kojoj će mu savjet-dva dati i poznati serijski ubojica Hannibal Lecter  (u ovom filmu je doživio lagano preimenovanje u Lektor) kojeg je upravo Graham strpao u zatvor pri susretu kojeg je jedva preživio. Lecter je još malo raspiljugan na Grahama radi toga, ali jeziva intucija i intelekt kojeg Grahama posjeduje zanimljivi su poznatom ubojici te se uključuje u igru time što nahuška ubojicu (poznatijem kao Zubić Vila jer voli grickati svoje žrtve) na Grahama. Ali, Zubić Vila nije neki bezlični ubojica iz mraka, on je poprilično sjebani pojedinac koji vuče traume iz vlastitog djetinjstva i želju za normalnim životom kao Isus svoj križ, ali prava narav obojice kad tad će ih odvesti na put da se susretnu.

Oduvijek sam držao da je Thomas Harris s Crvenim Zmajem napravio posao života. Sve kasnije je čisto izvlačenje love na račun popularnosti, s tim da je u Jaganjce još unio nešto spisateljskog žara. Posljednji film iz franšize (Hannibal Rising) je već neviđena papazjanija koja Lectera predstavlja kao nekakvog superheroja koji lovi samo one koji su smrt zaslužili. Aha. I onda je svizac zamotao čokoladu. Prvi roman je jedno duboko i mračnu putovanje u jedan pomračeni um i ono što ga čini iznimkom u žanru jeste to što vidimo obje strane priče. Francis Dollarhyde je jedan sjebani tip, ali ne svojom voljom i dobro je da negativac ima nešto mesa na kostima, da ima karakterizaciju i da nije samo jedan iz gomile. Nije ni Graham sjajan tip, ali on je sjeban zato što je nadaren da vidi mračnu stranu, da vidi očima ubojica koje proganja (ne doslovno, nije vam ovo neki trash SF) i da pronađe smisao u njihovim krvavim ekspedicijama. Problem. Manhunter nije baš doslovna ekranizacija, ima tu izmjena, malih. Završnica je ponešto izmjenjena (kvragu, izmjenio bih je i ja, depresivna je) i sam Dollarhayde/Zubić Vila je postao malo… neugledniji na ekranu (u knjizi je to sasvim pristao tip). Izmjene su… više estetske svrhe, da se razumijemo, nema tu izmišljanja tople vode. Ono što je ovdje glavni adut cijele priče… vrhunska režija Michaela Manna. Mislim, lik je redatelj kakvi se u Hollywoodu pojavljuju na kapaljku, i kad jedan takav lik snimi film o serijskom ubojici (i to jedan od prvih koji se debelo koristi psihologijom i ”novim” načinom njihova hvatanja) onda znate da je to slatkiš za gledanje samo takav. Mann i precizna karakterizacija likova idu zajedno kao ruka i rukavica, a Manhunter nije nikakava iznimka. Čovjeka zanimaju likovi, ne akcije koje provode (one su nuspojava svijeta u kojem žive) i za neke koji nisu navikli na smireni tempo, radnja će biti prespora. Što je i istina, film ima fini smireni tempo, atmosferičan, što u prijevodu znači da ovo NIJE film za ekipu i ovo NIJE film gdje će vam stvari letjeti u kameru samo da se nešto događa. Dosta statičnih kadrova koji vas stavljaju u Grahamovu perspektivu gledanja, a onda vas malo prebacuje u voajersku poziciju dok gledate kako Zubić Vila muči muku sa samim sobom. Ne izostaje ni neke malo akcije, ali ona je jako pažljivo raspoređena i može mu se zamjeriti određeni klišej kraj gdje junak sredi negativca (istina, nešto slično je i u knjizi, samo malo drugačije). Glumački je… eh, kako da to složim. Jezivo kvalitetan, ali ima taj peh da se nijedan od glumaca nije probio u A listu, što je donekle i… zapostavilo njegov bolji status. William Petersen, Dennis Farina, (zanimljiva mala trivija: Petersen i Farina su debitirali na filmu u Mannovom filmu Thief, u malim, gotovo cameo ulogama) Tom Nonnan, Stephan Lang, Brian Cox… Što da vam dalje pričam. Ekipa koja svojim imenima jamči odličnu glumu izvan holivudskog blještavila. Na kraju priče… Lecter je postao franšiza, pa je postao izmoreno kljuse koje Harris i dalje siluje, planiraju se čak dvije serije s tim likovima (ovu s Grahamom još i mogu nekako progutati) ali uvijek će postojati onaj prvi…od kojeg je sve krenulo.