Manhunt: Search for the Night Stalker (1989)

IMDb

Trailer (Clip)

 

Nakon malo odmora od pisanja (ali zato pun quratz poslovnih obaveza) da se vratim nešto kreativnijim mislima i prošetam kroz stvar-dvije za koje apsolutno sto posto znam da su zaboravljene, a postoji i velika mogućnost da niste nikad ni čuli za ovaj film. Neka vas to ne zabrinjava, niste jedini, pri nekih cirka dvadesetak godina našao sam se ispred televizijskog ekrana, subota uvečer, i počeo gledati nešto samo zato što sam vidio da je u glavnoj ulozi – Cruz Castillo. Doduše, Eden Capwell nije bilo ni blizu, ali kako sam bio popriličan ovisnik o Santa Barbari (nisam kriv, bila je to jedina serija u ratnim danima) tako je ovaj naslov dobio svoju šansu, eto, radi posve drugačijih razloga. I bila su to dobra vremena, da odmah priznam, subota navečer znala je puknuti dva sasvim dobra filma koji su uključivali em malo akcije, em malo horora, em malo… pa, svega. Te su me subote fino odgojile da nije lijepo podcjenjivati film samo zato ako je rađen za televiziju, znaju takvi iznenaditi samo tako. I moram priznati da sam se znao itekako navući na one mini serije koje su bile rekonstrukcija nekog stvarnog zločina (par tih stoji u skladištu za drugu rubriku) Enivej, da ne bi sad cijelo vrijeme smarao vas time, malo ćemo o serijskim ubojicama. Oni fiktivni (tipa Hannibal Lecter i John Doe) poznati su diljem svijeta. Iako ne postoje. Nema ih. S druge strane, prava ekipa kao što su Ted Bundy i John Wayne Gacy postoje, ali filmovi napravljeni s i o njima su za quratz. Zadnji niz (Dahmer, Gacy i Night Stalker) su apsolutni gubitak vremena, očajna gluma, scenarij i cjelokupni dojam. Jedino je je Spike Lee napravio dobar posao s Summer of Sam), ali tamo je manje važan ubojica David Berkowitz, a više atmosfera New Yorka dok je trajalo ubijanje. I sad, napokon, dolazimo na poantu naše priče.

Richard Ramirez, poznatiji kao Nightstalker (Noćni Vrebač) harao je L.A om i stekao tako finu reputaciju da je morao ući među elitu onih najgorih i najpoznatijih. Hoćete po načinu ubijanja (radio je sve i svašta) do njegova ponašanja u sudnici (kao, tip je lud) gdje mu ni deda Charles Manson nije ravan. Situacija je bila ista ko i na Zapadnoj Obali dok je ubijao Samov Sin, napeta, paranoična i krvava (sad zvučim ko neka RTL najava, ali, tako je bilo) i žandari su imali pune ruke posla da ga ukebaju. Doduše, Ramirez nije bio neki nuklearni fizičar, pa je i ostavljao tragove iza sebe, no đaba vam oni kad je bio doslovce neuhvatljiv. Mic po mic, žandari su uz dokaze i izjave svjedoka uspjeli doznati njegov identitet, a onda su ga ljudi prepoznali i uhvatili (doslovce na ulici, zamalo ga zatukli). 1989 dobio je smrtnu kaznu i od onda čeka izvršenje (još uvijek je alive and kicking u San Quentinu).

Ovaj mali film spaja nespojivo, jezu ubojstava i paranoju grada. S gotovo nikakvim budžetom i nikakvim zvijezdama (iako je to i mala nepravda pošto su A Martinez i Richard Jordan sasvim korektni glumci) film je uspio uhvatiti atmosferu, likove i stvoriti popriličnu napetost iako se zna kako je sve to završilo. Pratimo rad dvojice detektiva koji su radili na slučaju i njihov pogled na policijsku istragu, pa imamo stranu medija koji su jako dobro znali da samo pogoršavaju stvari bombastičnim naslovima, a pratimo i Ramireza samog dok je radio zločine. Sam Ramirez (tj. njegova strana) i nije bog zna kako razrađena, to je više rekonstrukcija nego jasan psihološki profil, ali zato su dva žandara lijepo ocrtani, bez nekog forsiranja. Film nema ni eksplicitnih scena nasilja (ipak je to film za TV) i količina krvi je dovoljna da naglasi zločin, ali nema nekog šokiranja. Debela prednost je i to što se film doslovce drži povijesnih fakti, kako je bilo, što je bilo i tko je bio, a to je, za one koji vole based on a true story filmove, prava poslastica. Martinez i Jordan su svoje odradili pošteno i kvalitetno (ipak su oni primarni cilj filma) i nekako mi je Martinez postao puno više simpa lik kad sam ovo odgledao nego kao Cruz Castillo. Režija je više manje pregledna (iako ima malo… slabijih djelova gdje su nastupili slabiji glumci) i sve to ima glavu i rep. Zaboravljeno, ali kvalitetno. Imate mračnu stranu u sebi koja voli istraživat stvarne zločine, ali ste ujedno i publika koja voli kvalitetan film… vaše su muke razriješene. Iako, moram odmah naglasiti, filma gotovo da i nema na netu. Možda ako budete imali ekstremno puno sreće…

Death Train aka Detonator (1993)

IMDb

Trailer

 

Captain Jean-Luc Picard i Commander James Bond zajedničkim snagama spašavaju svijet od luđaka naoružanog nuklearnom bombom. Zar to ne zvuči kao dobar tagline? Ja mislim da da, posebice ako želite privući svu vrstu publike da pogledaju film. Patrick Stewart zaigrao je ovdje u pauzi između snimanja Star Treka, a Pierce Brosnan prije nego je zaigrao Bonda. Da su baš napravili bang up job i nisu, ali film je daleko od lošega, dapače, sasvim pristojan B uradak koji ima iznenađujuće puno toga u sebi. Počevši od svoje povijesti, one pisane. Serijal romana nastao je po pisanoj riječi Alaistara McLeana, čovjeka odgovornog za klasike kao što su Where Eagles Dare i The Guns Of Navarone (i kojeg sam ovdje spomenuo već oho-ho puta) te se film tako i reklamira. To je jako dobra reklama, ali nije istinita. McLean nije napisao te romane, umro je prije toga, ali je ostavio skice za priče o posebnoj jedinici UN-a koja riješava vruće krize. Romane su napisali drugi autori. Tek toliko da vas ne zavede ona upotreba imena slavnog pisca. Druga stvar, film je jako zanimljiv ljudima ovih prostora jer je snimljen na našim lokacijama, a u nekoliko manjih uloga pojavljuju se i lokalni glumci (Zvonimir Zorčić, Ranko Zidarić i Vili Matula) s tim da je Matula dobio i najveću minutažu, podijelivši ekran s Picardom i Bondom. Sada znate pozadinu, da čujete i središnji dio.

Plaćenik Tierney ukrcava atomsku bombu na teretni vlak i kreće s njima na poduži put od Njemačke do Irana. Kada se za to dozna, specijalna jedinica UN-a (UNACO) kreće u misiju zaustavljanja vlaka, oslobađanja taoca i deaktivacije bombe. Problema ima kao u priči, a u pozadini je i jedan ruski general koji želi vratiti slavu starom SSSR-u tako što će izazvati nuklearni sukob. Očekujte akciju, očekujte izdaju, očekujte neočekivano.

Iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti kako je ovo nešto siromašnija produkcija (i nimalo pogriješiti pri tome) film je iznenađujuće dinamičan. Akcija u njemu nije loša, izravna, zabavna i sasvim u duhu B filma koji se ne srami svojeg porijekla. Glavni zaplet malo je off beat… nuklearni teroristi i slični dio su inventara prošlosti, ali, čak i uz neke besmislice, dosta korektno podržava to da radnja bude smještena na pokretni vlak. Lokacijski je malo… izvan kadra jer Zagreb je ”glumio” većinu europskih metropola (Munich, Zurich) ali možete uhvatiti dijelove gornjeg grada (Markov Trg) dok se legenda Christopher Lee šeta po njemu. Ista stvar napravljena je i u nastavku (Brosnan i Alexandra Baywatch Paul ponovili su svoje uloge) gdje je Zagreb (Gornji grad) ”glumio” Amsterdam. Ovdje pak imamo samo jedan problem… s likovima. Nije da ekipa ne zna glumiti, ali ovo nije materijal za pravu glumu i dijalozi su mjestimično toliko suhoparni da izazivaju izostanak bilo kakve kemije između likova, tj. odnosima među njima. Uz zrno bolji scenarij, malo ispoliranije dijaloge, ovo je mogao ispasti klasu bolji uradak, ali nećemo sitničariti jer ima i puno gluplje akcije za gledati (među koje ide i nastavak). Ležerni nastupi Brosnana i Stewarta drže vodu, Alexanda je, recimo to iskreno, malo promašen izbor za ulogu jako sposobne akentice, Lee je to odradio na autopilotu, a show je pokrao Ted Levine kao Tierney. Ne oduševljava previše, ali ni ne smara previše, 100-njak minuta solidne zabave i sve ovisi jeste li baždareni na ovakvu vrstu filmova.

Timestalkers (1987)

IMDb

Trailer (cijeli film on line)

 

Putovanje kroz vrijeme. Klišej, zar ne? Jedan od stvarno puuuuno korištenih motiva u SF filmovima koji, usprkos tome, još uvijek pali. Doduše, ne više tako uspješno kao prije, ali kroz 80-te taj je ”modni detalj” donio nekolicini filmova itekako dobru podlogu za dobre priče (The Terminator, Back to the Future), ali mi smo ovdje da se podsjetimo na to da postoje i drugi filmo – televizijski. Koncept poutovanja kroz vrijeme nije bio ograničen samo na veliki ekran, onaj mali je znao ponekad izbaciti zanimljivu stvar, a ova je… pa, poprilično dobra. Uzmite motiv putovanja kroz vrijeme, pa uzmite malo vestern ikonografije, dodajte tome dva glumačka lafa i dobijete… zanimljiv uradak kojeg se danas rijetko tko i sjeća (uglavnom je potpuno nepoznat ljudima), pa da malo obrišemo prašinu i s njega. Prvi problem koji je vezan uz njega jeste da je zamalo u cijelosti nedostupan za nabavku (ipak, pomaže što postoji on line) kao i neke kvalitetnije pikčrs, što je prvi i najveći trag da ga je pojela prošlost. Moja verzija stoji na izlizanom VHS izdanju (uhvatio sam ga na televiziji prije nekih desetak godina) i podsjetio sam se na nju posve slučajno, kad sam se napokon uhvatio posla i počeo čistit tavan. Srećom, video-player mi još uvijek radi.

Enivej, riječ-dvije o sadržaju. Radnja započinje u ”sadašnjosti”, s jezivom smrću žene i klinca običnog profesora povijesti. Godinu dana kasnije, on prihvaća frendov poziv da se malo izvuče iz kuće i ode s njim na dražbu nekakvih Old West tričarija (jerbo je stručnjak za taj dio povijesti) te da se malo zabavi. Naš junak tamo kupi nekakve sitnice, bezvezarije, slike i tako to te ih gleda s pola zanimanja dok ne uhvati jedan mali, neobični detalj. Jedna slika pokazuje bezimenog revolveraša, tipa koji je navodno roknuo par likova tamo na Old Westu, ali ono što privuče pažnju našem junaku jeste to da tip nosi Magnum 357 iz 80-ih. Slika je, ipak, autentična, a propitivanje našeg junaka ga dovede u susret s ženom koja želi njegovu pomoć oko istrage pozadine tog revolveraša, kao i nekog prastarog obračuna. Tu sad stvari postanu zanimljivije jer žena može putovati kroz vrijeme te joj je cilj ucmekati tipa s Magnumom. Zašto? Zato što je njegov cilj ucmekati nekog njezinog pretka kako bi izbrisao cijelu njezinu lozu postojanja. Zašto? Jer u budućnosti ona stavlja veto na likovo istraživanje putovanja kroz vrijeme (Kinski je ustvari malo čaknuti znanstvenik). Naš junak profesor na kraju će iskusiti Old West iz prve ruke jer znanstvenik rokne usamljenog revolveraša koji je pomogao pra-pra-pra-pra pretku žene te na njemu ostaje da spasi dan.

Inače nemam baš naviku ovoliko prepričavati sadržaj, ali zanimljiva stvar jeste to da film ima poprilično toga ispričanog u svojem trajanju, gotovo da je teško povjerovati da je scenarist bio tako… spretan u pričanju, što baš i nije čest slučaj kad je riječ o televizijskim filmovima i film uopće ne počinje kao nekakav SF. Prvo vuče na obiteljsku dramu (kad liku pogine žena) pa malo na one epizode kad Jura traži antikvarijate uokolo, pa tek onda počinje poprimati obrise nečega što je puno dalje od uvoda. Meni osobno je naintrigantniji dio kad lik istražuje porijeklo slike, pa kad se govori o famoznom obračunu sa ženinim pretkom jer… to je povijest, a ja mucho volim stvari koje imaju neki nerazjašnjeni trag iz starih vremena. Filmu svakako možete zamjeriti to što je televizijski, ali nećete mu zamjeriti to već što se vidi da je imao okvirni budžet te da su efekti iskoristivi, ali poprilično bezlični (likovi koriste vremeplov koji ima oblik prevelikog sata) te zna sličiti boljoj epizodi Star Treka (one verzije s Picardom). Logika i ostalo… ne zamarajte se, to je SF, srećom pa ga dobra priča izvlači iz svega toga, a ne ide to i bez klišeja (imati vremeplov, a ne pokušati spasiti ženu i klinca… je, mo’š mislit) koji i odgovaraju ovom formatu. Režija je korektna, ali ništa ekstra (nije to radio Cameron ili Zemeckis) i služi svrsi, a dodatni plus je što dva glavna lika (Klaus Kinski i William Devane) znaju glumiti, a nisu ni bez nekakve karizme. Neću reći da je ovo prime-time film za subotu navečer, ali za jedno vruće poslijepodne, uz debelu hladovinu, ovo prolazi bolje nego bi mogli to zamisliti. I to su 80-te. To je čisti science fiction dok su priča i ideje bile važnije od realizacije. Ako vam to nije dosta… nemamo što dalje pričati.

Charley Varrick (1973)

IMDb

Trailer

 

Zahvaljujući jednom komentaru čitatelja ZK na postu o filmu Fletch, nekako sam naišao na jedno vrlo važno otkriće – znam zašto Charley Varrick nikako da mi sjedne kako treba. Nemojte to shvatiti krivo, to je filmčina, koji je radio majstor, u kojem je glumio lafčina, ali Walter Matthau za mene nikad nije bio i nikad neće biti netko koga mogu ozbiljno shvatiti kao sposobnog kriminalca dok se zahebava s mafijom čije je novce popalio. On je ko Chevy Chase, komičar koji je dobio ponešto… drugačiju ulogu, ne komičnu, ali koja takva izgleda jer čim ga vidite, nekako vam se na lice pojavi osmjeh. To uopće nije loša kombinacija jer Fletch, gdje je Chase, jeste križanac komedije i rasnog krimića, no Varrick nije križanac, u njemu nema komičnih elemenata i ako ne možete starog Walta prihvatiti kao ozbiljnog kriminalca, pa recimo da će to biti zanimljivo gledanje. No, dosta o meni, idemo malo o mom autu… Varrick mi je top notch krimić, ona izumrla vrsta kakve su u 70-ima radili i rijetko kad promašivali s njima (a svakako pomaže što su ih radili majstori) te mi stoji na mjestu broj 2 na listi onih koje volim pogledati s vremena na vrijeme. Bio bi i jedan, ali The Gateway je jedan i jedini, tu nema pomoći. Zašto je to tako (ne u vezi Bijega već Varricka) ne znam ni sam. Valjda sam rođen u pogrešnom desetljeću. U onom u kojem sam trebao biti rođen (ustvari sam rođen u istom kad je i film snimljen, samo je godina puno kasnija) priča ide nekako ovako…

Charley i njegovi kompanjoni odluče operušati jednu malu, zabačenu banku jer se čini kao lagan posao, unutra-van, bez puno mudrosti. Stvari se malo zakompliciraju, a dogodi se i pucnjava koja nije u planu te stvari postanu jasnije tek kasnije, kad naši junaci shvate kako su digli veću količinu love od očekivane. Puno veću. I lova, naravno, pripada mafiji, koja baš i nema takta s onima koji ih pokradu, ali Charley je mudar tip koji ima par mudrih rješenja u rukavu za razriješiti situaciju u svoju korist. Ili barem probati jer mafija ne prašta (to su bila vremena) posebice ne nekom tamo zaprašivaču usjeva.

Oduvijek sam bio slab na pljačkaše banaka koji koriste pištolj, ali još više mozak. Planiranje pljačke i izvedba na malo inteligentniji način dobar su način da se otkrije kreativnost em scenariste, em redatelja, a Don Siegel je ovdje u vrhunskoj formi. Nema starog Clinta u velikoj slici, ali ni ne smeta, znao je on snimiti film i bez njega. Prednosti i mane. Prednosti su što je ovo film koji ne žuri, uredno se izgrađuje priča, detalji su važni, fino i pregledno režirani te tek ponekad, samo ponekad, dođe jako blizu toga da ima prespor tempo. Mana je manjak karakterizacije. To i jest i nije mana, Siegela ne zanima kakav je Varrick tip čovjeka, jel su ga roditelji mrzili ili ne, ali ga zanima ono što radi. Njegov je karakter predstavljen kroz njegove postupke. Zna biti malo usko gledano, ali ipak nije neki bezumni tip s revolverom u ruci. To se odnosi na sve likovi, ne samo na njega, što donekle stvara dinamiku ali i jednodimenzionalno gledanje. Da ne kažem prosto – likovi znaju biti debelo kartonski. Scenarij je protočan, nema nekih nepotrebnih stvari, ali zna biti previše – pričljiv. Pojašnjenje – likovi pojašnjavaju stvari koje u normalnom razgovoru ne bi pojašnjavali (Varrick svojem kompiću priča kako su se upoznali) što je informativno – za publiku, no ne i previše praktično. Glumački je posve OK (Matthau zna glumiti, čak i u neobičnoj ulozi) a tu je i stari Siegelov frend Andrew Robbinson iz Dirty Harry filma. Njih dva su čudan, off beat par, ali imaju prolaznu kemiju, što je dobra stvar jer nisu iritantni. Nije bez razloga i svega što sam vam nabrojao ovo postao klasik, a ako ste tip za klasike (i dobar old fashion heist film) šteta bi bilo da ostanete uskraćeni za jedno pozitivno iskustvo. Uvijek je lijepo gledati majstore na djelu, bilo ispred, bilo iza kamere.

Star Trek V: The Final Frontier (1989)

IMDb

Trailer

Svaka vožnja mora imati barem jednu rupu na svojoj ruti, to je kao činjenica zapisana u kamenu, a filmski serijali, pogotovo oni dugovječniji, nisu nikakva iznimka od tog pravila. Nakon četiri nastavka koji su lijepo zaradili, pokrenuli serijal, dobili i ponešto finih kritika, bilo je i za očekivati da će se kad-tad pojaviti jedan koji će biti sve suprotno od toga. U Star Trek svemiru, Posljednja Granica obično ima počasno mjesto… kao najlošiji dio. Što je istina, ako ćemo iskreno, film je loš, no nije katastrofalan i cijela ta priča ima svoje zašto i zato te bi bilo nesportski barem naglasiti te dijelove da se dobije cijela slika. Iako je možda najlakši put svaljivanje krivice na Williama Shatnera, koji je odlučio preuzeti redateljsko kormilo Enterprisea iz ruku Leonarda Nimoya, to je samo jedan dio problema koji su uspjeli udariti u film, a oni najjači obično su još naglašeniji: ambicija i tanka priča. Sada, netko će reći da Star Trek serijal i duboke priče nikad ni nisu bile par iz snova, ali to je daleko od istine. Hard science fiction materijal oduvijek se znao skrivati u pozadini, no ležište je obično bilo prebačeno na nešto jednostavnije stvari, svakodnevnije (osveta, humor, društvene razlike) dok je tek prvi dio išao linijom manjeg otpora. Posljednja Granica pokušala je vratiti se na taj put i doživjela gadno izlijetanje iz tračnica. Ambicioznost i tanke priče nikad nisu išle zajedno, za to treba jak scenarij, što peti dio franšize nije imao. Ali… idemo redom.

Nakon što je Povratak Kući postao najgledaniji film serijala (130 milja čistog profita) producenti su odlučili staviti dodatni pritisak na Shatnerova leđa, da nastavak bude barem blizu tog financijskog rezultata. Nakon što je akcija već prošla kroz dva nastavka, pa onda humor, netko je odlučio napraviti malo tvrđi SF film, da bude raznolikosti, vjerujući da ozbiljnost pogoduje uspješnosti. Priča koja govori o Vulkancu, Spockovu izgubljenom bratu, te koji otme Enterprise da bi krenuo u epsku potragu za – Bogom? – na papiru je možda djelovala dobro, onako, žestoko filozofski, ozbiljno i sve to, ali u cijelom tom procesu zaboravilo se na jednu stvar. Filmovi temeljeni na jednoj ideji nikad ne prođu tako dobro jer kad se stvari ograniče na jednu ideju, onda se ograniči i kreativnost, što je ovdje i više nego očito. A izostanak kreativnosti doveo je do toga da film nema centralnog negativca pošto Sybocka ne možemo mrziti (iako ima nešto univerzalno što imaju svi vjerski fanatici) ali ga baš i ne možemo razumjeti. Čak i cijela ideja oko određene točke na kojoj ”završava” svemir djeluje previše smiješno (nekako u stilu da je Zemlja ravna ploča i da se na njezinu kraju nalazi gadan vodopad) gotovo kao da je osnovnoškolac smislio zaplet te ga popunio s prvim idejama koje su mu došle na pamet.

Scenarij je sam po sebi, odmah u početku, postao velik dio problema, ali i njegova realizacija se nadovezala na to kao šumski požar jer ambiciozna ideja zahtjeva i opasno dobru izvedbu, što je nemoguće za izvesti ako nemate pravu podršku. Stalni suradnik na efektima ILM ovaj put je uzeo pauzu (štrajk, lova, kamatari, što god) i film je vizualno ispao na razini obične epizode originalne TOS serije. Kad se tome pridoda Shatnerova drvena režija u dijelovima koji bi svoju atraktivnost trebali temeljiti na vizualnom, nije nikakvo čudo što film djeluje najmanje tri stepenice ispod ostatka serijala. Potpuni promašaj ipak je izbjegnut dopadljivošću uvodnog dijela, gdje je interakcija među glumcima opuštenija te se provuklo i ponešto humora i film ustvari drži vodu dok se ne otkrije pravi motiv otmice Enterprisea. Jer u tom trenutku prestaje sva inspiracija (scenaristička) i započinju narativni problemi. Publika je to odmah uvidjela, a nije pomogao ni izostanak specijalnih efekata te je konačni score filma bio debelo ispod očekivanja (oko 50 milja zarade). Vrlo važno upozorenje prije gledanja ide nekako da se očekivanja drže stvarno nisko, da se ne gleda na uspješnost prijašnjeg dijela serijala i tek onda se može dobiti prolazna ocjena. Ali, ista ta ocjena nikako ne bi bila prolazna da se radi o filmu koji nema veze sa Star Trek serijalom, to je stavka koju vrijedi naglasiti, i teško da bi dobio ikakvu preporuku za gledanje. Ovako je skup poznatih lica, poznate terminologije i poznatog okružja samo donekle spasio stvar od generalne propasti, a tko zna… ako niste baš previše zahtjevna publika, možda vas i na trenutke zabavi. Samo možda.

The Philadelphia Experiment (1984)

IMDb

Trailer

Science fiction filmovi 80-ih. Što vam prvo dolazi na pamet? E.T? Aliens? Terminator? The Thing? OK, kužim vas, snobovi ste kao i ja, idete na poznato i sigurno, ali sad idemo sporednim putem, pa na glavna vrata. Eksperiment Philadelphia je ono što se sad naziva kultnim filmom, jedan od predstavnika margine žanra, naslov koji nije baš nešto zaradio, nije dobio ni neke bog zna kako pohvalne kritike i više manje… samo je izašao. Doduše, dobio je ponešto medijeske pozornosti jerbo se ime John Carpenter vezalo uz njega, a to nikad nije tako mala stvar (pogotovo u 80-ima) koji je autor priče (i scenarija) te ga je producirao. Trebao ga je i režirati, ali bolje išta nego ništa. E, sad, da je to sve što se vezalo uz taj film. Idemo, ruke gore, tko je uopće čuo za ”stvarni” eksperiment Philadelphia? To vam je urbana legneda o vojnom brodu USS Eldrige i pokusu nevidljivosti izvedenom 1943. Navodno. Mornarica negira bilo što u vezi tog imena. Naravno da negira, rekao bi Fox Mulder. Pokus nevidljivost bio je tesiranje novog radara, nešto kao stealth tehnologija prije stealth tehnologije, i to je dovelo do… rupe u vremenu, da tako kažem. Taj urbani mit postao je osnova filma jer nastavak ranje ide…

…dva mornara propadaju iz 1943 u naše vrijeme. Naravno, dečki se vode kao nestali (ili mrtvima) još od 1943, ali kako njihovo pojavljivanje ne prođe baš nisko ispod radara, uskoro ih počnu loviti oni koji su originalni pokus i zeznuli. Jerbo njihov je dolazak napravio neke nezgodne rupe u prostor-kontinium- time zoni (long live Star Trek žargon) te trebaju napraviti nešto da se to popravi. Inače doviđenja sadašnjosti. Ali to nije baš tako jednostavno, uz muke proganjanja, pucanja i tako tih stvari, naš glavni junak će se i zaljubiti u djevojku koja mu pomaže, što stvari čini još malo više kompliciranim.

Gledano danas, ovo je film koji ima vrhunsku priču, ali malo traljaviju izvedbu. Pod tim mislim na vizualni dio jerbo su efekti kad vojni brod doživi svoj… transfer kroz prostor malo zastarijeli te čak i uz najbolju volju (i zanesenost) mogu proći pod… srednja žalost. Ali priča je zato derivat onoga na čemu su The X-Filesi živjeli skoro deset godina. Prava stvar, izmješana s fikcijom, vlada zna sve odgovore, tajne koje leže zaboravljene pod nakupinama godina i prašine. A u to ubacite dobru staru potjeru, junake koje ama baš svi žele uhvatiti i dobru dozu ljubavne priče koja ima učinak samo zato što su nam likovi itekako dopadljivi, što je uspjeh sam po sebi. Kažem uspjeh jer da Michael Pare uspije iznijeti film na svojim leđima… to je uspjeh. Ali, kako je on ograničen u glumi, tako mu treba davati i uloge, a ova jednog običnog, malog, priprostog i jednostavnog mornara mu leži ko budali šamar. Pošto smo već navikli da Nancy Allen bude žena od akcije (tko bi još mogao biti wing-man Robocopu) a usput i zanosna kao jutarnja ruža, njih dvoje čine odličan par. Ne ovi bullshit parovi koji kao da su došli s modnih pista već onako, realni. I, jebiga, ja uvijek pušim takve priče, a kad junak krene srediti stvar, doslovce sam navijao da se vrati natrag k njoj kad sve završi. Znači, na stranu šlampavost pri efektima, imamo priču, imamo glumce, imamo akciju, imamo dinamiku, imamo… sve što jednom filmu treba da bude dobar, zanimljiv i kultni. Već vam je dosadio Terminator? Upustite se u jedan mali eksperiment…

 

Miracle Mile (1988)

IMDb

Trailer

 

Već kad je kolega Hank na svojem blogu obradio jedan postapokaliptični film, naišla mi je mala inspiracija o tome što da pogledam već kad imam slobodan dan. S jedne strane sam razočaran ko pas što je Hell ispao takav… slab uradak jerbo sam popriličan fan takvih uradaka, ali s druge strane uvijek mi je drago što postoje drugi naslovi kojima možete presjeći loš dojam, pa vam loš film dođe kao uvertira u pravu stvar. Prije nekih 15 godina sjedio sam tako ispred malih ekrana i naletio na nešto… zanimljivo, posve slučajno, i jedini razlog zašto sam nastavio gledati jeste nastup Anthony Edwardsa ( I feel the need for speed, Goose-man). I tako me film očarao da sam u vrijeme interneta, torenata i ostalih veselih stvari odmah položio svoje pohlepne ručice na njega kako bi ga dodao kolekciji stvari koje valjda nikada neće postati loše. Doduše, neće svima sjesti kako treba, ali to je već vaša osobna stvar. Također, ovo nije post-apokaliptični film kakav su dotični Hell ili The Road (knjiga je ipak bolja) već je apokaliptični. Smak svijeta dolazi i nema vam spasa…OK,OK, ima, ali treba malo potegnuti da se isti ostvari. I ono što je ovdje fascinantno, nema pirotehnike (tek u nekoliko zadnjih kadrova) i svega ostalog što inače čini apokaliptični film već ima jedna… ljubavna priča. To niste očekivali, je’l te. I ima opasno dobar soundtrack koji je radila grupa Tangerine Dream (inače skoro pa kućni bend Michaela Manna) i glazba je… potpuna simbioza sa slikom, vjerujte mi na riječ. Aha, trebao bih reći koju i o sadržaju.

Daklem, krećemo ovako. Harry je naš junak i on posve slučajno jednog popodneva upoznaje djevojku za koju se može reći da je ona mogla biti ona prava. On i Julie provedu jedan zajednički dan te dogovore sastanak kasnije te večeri u jednom lokalu, ali Harry uspije zakasniti. Ne jer je tako lijen tip već zato što mu rikne budilnik. Ipak, on dolazi do lokala i shvati da se mimoišao s Julie, ali ipak nekako vjeruje da bi se gaf s nedolaženjem mogao ispraviti. I vjerojatno bi ga ispravio da nije napravio sljedeću stvar. Podigao slušalicu na javnoj telefonskoj govornici. Muški glas ga obaviještava kako je došlo do lansiranja nukleranih projektila, noćna mora koja traje od 60-ih se ostvarila i za svega sat i pol Europa i Amerika će doslovce prestati postojati, postat će nuklearna pustoš. U lokalu se stvara… atmosfera, jedni vjeruju u taj poziv, drugi ne. Nekolicina odluči napustiti grad i otići na sigurno, no Harry prije toga želi pronaći Julie kako bi i ona otišla s njim. Započinje utrka s vremenom koje jako brzo prolazi.

Jedna mi je stvar oduvijek bila fascinantna: kako dovraga napraviti atmosferičan film bez da u njega slupaš sve moguće specijalne efekte? Odgovor je poprilično jednostavan: izbjegneš sve moguće specijalne efekte i snimiš prazne ulice Los Angelesa (Miracle Mile je naziv jednog njegovog dijela). Film se uopće ne fokusira na apokalipsu, paniku (jedva da itko zna što će se dogoditi do same završnice) razaranje i sve ostalo što obično ide u kalup ovakvih filmova već na ljubavnu priču između dvoje dopadljivih likova. Edwards je faca, vjerujte mi na riječ, čovjek možda nije tako lijep, nije tako zgodan, nije tako poznat ili popularan, ali da zna glumiti, zna. I on je tip ko ja ili vi, običan, s običnim problemima i željom da se svidi curi koju je tek upoznao. Njih dvoje su skoro pa idealni za poster o povučenosti, sramežljivosti i običnom prirodnom ponašanju te uopće nije čudo što nam prirastu srcu, čime je napetost hoće li se izvući postignuta samo tako (da svi tako znaju odabradti glumce pola filmova bi odmah bilo bolje). Prazne ulice Los Angelesa imaju duboku atmosferičnost, gotovo hipnotički dojam, što se malo poremeti pred kraj kad se stvari panika na ulicama, no ti zadnji dijelovi filma ne igraju toliku ulogu u radnji koliko dočaravanju samog kraja. Ovdje nema Bruce Willisa da nas spasi (hej, volim ja njega, ali lijepo je da svijet po koji put ode dovraga) ali ima ponešto akcije (uglavnom Harry vs obični elementi, kao što je policija) koja je u svojstvu prepreka koje mu onemogućavaju da bez problema pronađe djevoku svojeg života. Volim atmosferu, volim dobru ljubavnu priču i volim stvari koje se pričaju na novi način. Kraj je… heh, kao da ću vam reći, ali opravdava reputaciju originalnijih, što ne znači da će vam biti po volji (ili možda hoće). Jedina mana bi vam mogla biti u likovima. Ako vam budu dopadljivi, zakon, priča će ići samo tako. Ako ne budu…onda ni ostatak neće biti sjajan. I malo mu treba da se zalaufa s radnjom jer dobrih pola sata djeluje kao običan ljubić, čime se preokret radnje može činiti… predalekim. Mane više ovise o vašem raspoloženju, tj. kako doživite atmosferu. Osim toga, ako ste za jedan… neobičan apokaliptični film (koji je još ujedno i dobar, odličan, skoro pa najbolji)… vaša potraga završava ovdje.

Retro Televizija – The Sacketts (1979)

IMDb

Trailer (Opening)

 

Već kad sam se prije određenog vremena raspisao o kultnoj seriji Lonesome Dove, nekako sam se upustio u malo, čisto informativno, istraživanje tih televizijskih vestern projekata i, posve slučajno, naletio na nešto slično, iako cijelo jedno desetljeće starije izdanje slične priče. Doduše, znao sam da ova mini-serija postoji, naletio sam na nju dok sam pisao o filmu The Shadow Riders jer se ekipa koja je tamo glumila tako dobro složila na prijašnjem projektu da sam morao vidjeti o čemu je riječ. Vidio, pronašao je i malo je odležala na hardu dok je nisam pogledao, ali nakon što sam je pogledao došao sam do zaključka kako nije nikakvo čudo što je vestern pronašao svoje mjesto pod suncem u obliku televizije jer nakon što pogledate seriju odmah vam bude jasno zašto je došlo do prezasićenja. Nije da je serija nešto posebno loša, ali je jednako tako sve u njoj već toliko puta viđeno da se jedan period snimanja ovakvih projekata može opisati i kao štancanje meksičkih sapunica. Na Zapadu ništa novo, već viđena priča, likovi koji idu po šabloni da su čiste dobrice itd, itd, itd. Nakon što je pogledate to će vam biti slično iskustvu čitanja legendarnih ”Laso” romana (ako ste ikad čitali takve) jer dok traje, bit će vam zabavno, ali par dana kasnije mi mogli imati poteškoća s prisjećanjem što ste točno gledali. To nije baš ni nekakvo iznenađenje jer Louis L’amour je slavan pisac vestern romana, kao i Zane Gray, ali da je bio dobar pisac… baš i nije. Više srećković što su ga producenti pronašli i napravili poprilično ekranizacija njegova rada, što ga je učinilo još popularnijim.

Radnja prati tri brata iz obitelji Sackett i njihovu odiseju preko Divljeg Zapada, a koja ubraja potragu za blagom, gonjenje stoke, mali revolveraški obračun koji opako podsjeća na legendarni obračun kod O.K Korala (to je dobra stvar), političke intrige i slične stvari koje su sačinjavale uobičajeni repertoar tadašnjeg Zapada. Prate se dvije paralelne priče jer najstariji brat je odvojen od prva dva, a prva dva se na putovanje otiskuju nakon što susjed s kojim se ne vole baš ubije ženu jednog od njih na dan vjenčanja, pa drugi brat ubije njega. Kako je onda pravda bila podložna raznim interpretacijama, počevši od revolvera, pa do vinčesterke, oni odluče otići, pronaći novo mjesto za život i tu počinje njihova priča. Najstariji brat pak isto tako ubije tipa radi varanja na kartama (protivnik je bio loš u varanju i još gori u potezanju Colta) te i on krene na put, ali njegova priča ide u smjeru pronalaženje prastarog blaga koje su sakrili nekakvi tamo… netko, uglavnom. Prva dva brata se zapošljavaju kao goniči stoke, pa dolaze u grad, pa upoznaju žene svojih života, a u sve to je uguran i jedan bogati moćnik, pa malo političkih intriga oko Meksika (Alamo je bio tamo iza ugla) i uz puno peripetija sva tri brata će se pronaći, udružiti i krenuti, kako i dolikuje vestern klišejima, u zadnji obračun sa svima onima koji su se okupili da ih liše života.

Znači, serija pokriva apsolutno sve što predstavlja neki klišej Divljeg Zapada. Revolveraški obračuni, bogate moćnike, potjere… što je ujedno i upozorenje, ali i jedna vrsta nostalgije. Takve stvari su izmrle na televiziji (barem u obliku serija) jer vesterni, čak i oni televizijski, teže nekoj vrsti realnosti, a ako i ne, onda se fokusiraju na jednu od svih tih spomenutih stvari. Epske avanture više ne postoje na malim ekranima. Nije to djelo scenarista, koji su htjeli da to bude whole shabang vestern paket već je riječ o ekranizaciji čak tri romana o braći Sackett (stari Louie u prologu/naraciji kaže da ih je poznavao, što mu baš i ne vjerujem) koji su spojeni u jednu cjelinu. Pisani su odvojeno, ne kao Lonesome Dove, radi čega radnja djeluje iscjepkano i ne previše povezano. Najviše se ističe potraga za zlatom najstarijeg brata, dok su druga dva brata uklopljena u cjelinu koja funkcionira solidno. Likovi su šablona dobar/loš/zao, nema nekakvih sivih zona, a nije se ništa posebno radilo ni na njihovim karakterima. Ni na ostalima, već kad sam kod toga, te na njih gledajte kao na gotov proizvod koji se mora prihvatiti. E, sad, bilo bi to puno gore da tu nije jedna zanimljva garnitura ”nepoznatih” glumaca. Ovo nepoznatih znači samo u kontektstu toga da su takvi bili dok se snimala, ali kasnije su postali itekako poznati. Tom Selleck i Sam Elliot su face o kojime više ne treba govoriti previše, tu su zalutali i legende vesterna Glen Ford i Ben Johnson, ali još nekoliko glumaca koji su zanat ispekli u filmovima Sama Peckinpaha (imena su posve nevažna) tako da, ako vam se netko učini poznat, to je zato što jest. Oni svojom pojavom (i sasvim pristojnim nastupima) još malo poboljšavaju stvar, ali u glubalu, ovo je jednokratki proizvod namjenjen svima koji vole pošteni komad vesterna, za jedno nedjeljno poslijepodne (iako je malo i predugačak za tu normu) jer nakon što ga odgledate, neće vas baš povući da ga pogledate još koji put. Ali serija nije toliko loša, svojedobno je bila pravi mali hit na televiziji, samo što se koncept vesterna tokom godina promijenio i ovo sad djeluje… pa malo zastarijelo. Ako ste nostalgično raspoloženi…

Star Trek IV: The Voyage Home (1986)

IMDb

Trailer

 

Uvijek kad naletim na pitanje ”koji vam je najdraži obiteljski film” nekako uspijem izvaliti Zvjezdane Staze, Povratak Kući, onaj gdje ekipa iz budućnosti lovi par kitova u prošlosti te pritom stvara čuda neviđena. Tko god da čuje taj moj odgovor prvo me pogleda kao da sam osobno došao iz 23 stoljeća, a onda slijedi prijateljsko uvjeravanje kako sam nešto pomiješao. Star Trek serijal nije namijenjen obiteljskog druženju, fotonska torpeda i fazori, nepristojni negativci i sve ostale zabavne stvari ne idu u opis onoga što se obično drži materijalom uz kojeg bi, recimo, svi obiteljski članovi mogli provesti ugodno vrijeme. Nakon njihovog uvjeravanje slijedi moje, koje obično započinje s ”Ali, znate, u ovom nastavku nema toga i toga…” što obično zna uroditi plodom… nakon određenog broja sati uloženog u detaljno opisivanje radnje filma. I svih mogućih gegova na koje mogu naletjeti u njemu. Izmori to čovjeka. Predrasude su zeznuta stvar, to vam moram otvoreno reći, i ako niste skloni određenom eksperimentiranju, prijateljski savjet je da ne čitate dalje ovaj tekst. Ako ste pak skloni…pa, poslušajte priču ponovo (vjerujem da je neki znaju i jako dobro) jer vrijedna je ponavljanja.

Četvrti dio možda nije najbolji dio cijelog serijala, ali je bez premca i daljnje rasprave najduhovitiji. Nakon što su prošla dva nastavka (drugi i treći, jel’te) bili napetog ugođaja, puni atrakcija za sve uzraste (kako koji od njih, naravno) došlo je doba da se ponovo pokuša proizvesti nešto novo. Ovaj nastavak je ideja samog Spocka (poznatijeg pod zemaljskim imenom Leonard Nimoy) koji je samoinicijativno otišao kod producenata i rekao da bi ovaj nastavak trebao biti nešto lakši, bez ka-bum dijelova koji su serijal postavili na tračnice uspješnosti. Jedna obična, topla, humoristična priča o stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo. Malo je reći da se kroz film proteže jedna zgodna ekološko propagandna poruka veličine samo Enterprisea, ali Spasite kitove inicijativa je akcije takva vrsta radi koje mi takve moralne poruke apsolutno ne smetaju.  Pao je dogovor, pa je pao još koji dogovor u vezi same priče, scenarija, humora ( detalji, detalji, detalji) i USS Star Trek Numero 4 mogao je krenuti svojim putem, s kapetanom Nimoyem za redateljskim kormilom.

Ukratko, 23 stoljeće je, ljudi su par stotina godina ranije uspješno poubijali sve moguće kitove u svim našim oceanima i sad je došao dan naplate. Nepoznata sonda gadne snage dolazi do Zemlje i ispušta čudne zvukove koje kapetan Kirk i njegova posada uspije dešifrirati kao… glasanje kitova. Kako su kitovi autohtoni stanovnici jedino Zemlje, sve što se može napraviti jeste sjesti i plakati nad grdom sudbinom koja nam se sprema. Ili možda ne. Kitova je moguće pronaći… u prošlosti. Kako? O, lagano, određena brzina, određeni kut, malo kruženja oko Sunce i stvar je riješena (osim što naši junaci taj put rade u klingonskoj ratnoj ptici koju su popalili u trećem dijelu nakon što su napravili totalku na vrlom Enterpriseu). U prošlosti tek započinju zanimljivi problemi jer susret dvije posve različite kulture ne može proći bez nekoliko… incidenata.

Današnja komedija pati od onog što se tradicionalno naziva zahodskim humorom (kod mene u knjizi piše bullshit humor koji nije smiješan) i napraviti inteligentnu komediju nije lagan zadatak. Također, teško je uopće započeti s nabrajanjem i uočavanjem svih nijansi humora koji se proteže kroz cijelu priču. Tako je tu i zamjena identiteta (Chekov bude proglašen za Ruskog špijuna koji radi za, khm, Zvjezdanu Flotu, što je prvi hint da se nazovu kola za Vrapče) kritika medicinskog sustava, posebice američkog (McCoy metode zbrinjavanja pacijenata uspoređuje s Inkvizicijom i time da su oni još bili blagi) tehnologije (Scotty pokušava razgovarati s računalom u dobu kad je ono jedva radilo i preko tipkovnice) a nije moglo ni bez kulturnih referenci (urnebesni dijalog između Kirka i Spocka i značenju psovanja u običnom razgovoru). Film ima i ponešto izravne akcije kakva bi se trebala poduzeti protiv nezakonitog kitolova (nahuškati klingonski ratni brod na kitolovca je jako dobro riješenje) malo drame da ne bude sve baš opušteno (alienska sonda dok kažeš keks posisa sve zalihe energije na Zemlji) i malo efekata da se zna kako jer je to ipak Trek film (putovanje oko Sunca). Kako je sve to snimano na Zemlji, glumci su ovaj put mogli imati normalnu interakciju s drugim glumcima (umjesto da zure u plavu platno) te je i njihov doprinos veći, no možda ne toliko bolji koliko opušteniji. Režija je uobičajeno dobra te filmu, usprkos humorističnom i opuštenom tonu, ne nedostaje i dinamike i zanimljivosti, kao i preglednosti. Opušteni je pristup doprinjeo da film postane najveći hit u serijalu (do pojave posljednje papazjanije) s oko 130 milja zarade na 20 uloženih, a inovirao je i putovanje kroz vrijeme kao nešto što ima potencijala za još pokoji nastavak. Kad se danas pogleda, film je bio popriličan eksperiment i kockanje jer odstupiti od rutine koja se pokaza uspješnom nije mala stvar, a njegovi rezultati su takvi da se može reći i nešto izvan Star Trek svemira – inteligentan humor je i najbolji humor. Ako ne vjerujete meni na riječ, pogledajte film, sve će vam biti jasno.

 

 

L. A. Takedown (1989)

IMDb

Trailer

 

Prije Vrućine bio je L.A. Takedown. Pošto vjerujem da među onima koji ovdje ponekad zalutaju pročitati koju riječ ima pravih znalaca te im ta činjenica ne igra veliku ulogu, ali iznenađujuće je koliko malo ljudi zna da je obožavani Heat ustvari remake starijeg filma, faktički nepoznatog L.A. Takedown (bio je neki lokalni prijevod za taj film, ali da se ubijem nemam pojma kako je išao). To ne bi bila nikakva zanimljiva novost (rimejkovi se rade na dnevnoj bazi) da ga nije napravio Michael Mann. E, da, oba filma su njegova, da budemo još točniji. Još dok je radio na televiziji (posebice kao producent kultnih Miami Vice i Crime Story serijala) složio je scenarij o igri mačke i miša žandara i lopova i… popušio, uglavnom. Veliki studiji nisu bili baš nešto oduševljeni idejom (što je zanimljiva stvar jer je Mann oduvijek bio redatelj s velikim R, ali nije bio baš nešto financijski isplativ) te je on film snimio u TV formi. Kad je ipak stekao malo veći (financijski) kredibilitet, odlučio se vratiti izvornom materijalu jer je oduvijek vjerovao da je to priča za jedan rasni kriminalistički film. Jel pogriješio? Nije. Ali, nećemo o Vrućini, o njoj se ionako sve reklo. Ajmo mi malo na L.A. Takedown.

Radnja vam je poznata. Profesionalni lopov i njegova ekipa kreću napraviti još jedan posao, ali za petama im je profesionalni žandar koji će napraviti sve što treba da ih zaustavi. Cijeli film je identičan slavnijem remakeu, ali nešto nedostaje. Idemo redom. Film je televizijski, pa ne očekujte nešto veličanstveno već jednostavno odlično napravljeni posao. Za TV produkciju. Dijalozi su tu, razrada likova također, svi oni su uložili zgodan posao da to na nešto sliči, ali nema Pacina i DeNira da iznesu dodatne bodove na svojim leđima. Već kad smo kod toga, nema ni ostalih (Val Kilmer, Jon Voight, itd, itd) te na kraju balade ovo ispada sasvim ugodan krimić, ali prosječan. Alex McArthur nije previše zanimljiv kao glavni negativac s kojim bi mogli nešto posebno suosjećati, točnije, malo je bezukusan (ipak je tu DeNiro napravio bang up job) dok je Scott Plank kao žandar nešto bolji (on i Pacino su to odradili svojski). Između njih dva nedostaje onaj potrebni naboj, iako su kao karakteri kirurški precizno ocrtani, tu nema zamjerke. Ako za njih niste nikad ni čuli, neka vas to ne iznenađuje, karijere su im uglavnom televizijske, hrpa serija i to je to. Malo poznatija ekipa sastoji se od Michael Rookera i Daniel Baldwin. Jedan zna glumiti, drugi se potrudio nešto odglumiti, ali to je to. Izvedbe su koju stepenicu iznad prosjeka, što je pohvalno (ipak je Mann bio iza kamere) ali daleko je to od posebno dobrog.

Vizualno film ne izgleda loše, iako je napravljen u televizijskom budgetu (Heat je imala 50 milja budžeta) te su neke sitnice izbačene van, radi efikasnijeg snimanja. Kraj je drugačiji i nedostaje nekoliko pod radnji koje su u remakeu uključivale sporedne likova, što ovaj film čini nekako izravnijim, ne toliko zakukičastim tko koga želi prevariti. To je dovelo do toga da originalni scenarij Mann ”skreše” sa 180 minuta na 110, što je još uvijek jako dobro (tako se radi kresanje radnje već ako to moraš raditi) te se nije izgubilo ništa na originalnoj priči. Akcija je sasvima pristojna, a zadnji obračun (onaj famozni na ulicama L.A.-a) nije toliko vatren, no još uvijek je par stepenica iznad bezukusa koji se zna utrpavati u takve filmove. Kako sam našao jedan ”službeni” komentar, ovo je osnova za remake, nešto kao stilska vježba provjerenog majstora te ga kao takvog treba gledati. Ipak, radi se o sasvim pristojnom krimiću koji u ustajaloj TV ponudi strši ko djevac u javnoj kući i ne bi ga trebalo odbaciti samo tako jer pruža dobar uvid u to kako majstori znaju napraviti dobar proizvod čak i ako su pod velikim ograničenjima. Film je rijedak, jako, za nabavku, ali ga ima ( kolega Dragonrage ga je iskopao) pa ako ste spojeni s ostatkom svijeta, malo truda i volje i to je to.