Arhiva za Srpanj, 2012

Sibling Rivalry (1990)

Posted: Srpanj 31, 2012 in Komedija, Sam Elliott

IMDb

Trailer

 

Volite li inteligentu komediju? Po ovo inteligentnu mislim stvarno takvu, a ne ove derivate Američke Pite, Superbad i ine gluposti koje jednostavno nisu smiješne. Mislim na one komedije koje u sebi imaju originalni, autentični humor, sastavljen od dobrih, pametnih dosjetki, raspoloženih glumačkih pojava, odlično zamišljene priče i koje kroz cijelo svoje trajanje ne vrijeđaju inteligenciju stvarima kao što su: povraćanje, uriniranje, sranje i slične stvari. Ako volite, onda za vas imam jedan pravi mali slatkiš (a i da ubacim koju komediju na ove stranice jer sam ponešto u zaostatku s njima) za koji garantiram da će vas pošteno nasmijati i dokazati kako su komedije nekad bile materijal koji je u rukama majstora postajao apsolutno genijalni materijal. A usput će vas podsjetiti na jednu drugačiju generaciju glumaca koja je u dotičnom žanru bila kao kod kuće (iako neki baš i nisu, ali su svjedno odradili full funny posao) te da nije nikakvo čudo što današnja starija generacije od ovih modernih bullshit neduhovitih pizdarija bježi kao vrag od egzorciste. Također, odmah će se vidjeti kako se radi komedija situacije, nešto što je prisutno i danas, ali s jasno vidljivim temeljnim razlikama u pristupu. Jer ako ste mislili da seks vrijedi samo danas kao neko pravilo smiješnog filma, onda se tako grdo varate da vam to ne mogu ni opisati. Seks je… oduvijek bio prisutan kao neka vrsta humorističnog oduška.

Ovdje je on glavni problem glavne junakinje Majorie jer ga nema u životu. Ona je tipična američka kućanica koja ima naoko sređen i miran život, ali joj nedostaje ponešto vodoravne akcije u spavaćoj sobi jer je njezin muž zaboravio kako je to kad si bio mlađi frajer, a ne poslom okupiran pojedinac. I ona sad ima pune ruke posla. Bratov muž, kojeg nitko nije vidio već par godina, crna ofca u neku ruku, dolazi kući, na njoj je da pripremi doček, a posve slučajno će u shopingu upoznati visokog stranca oštrog brka s kojim će provesti jako vruće poslijepodne u hotelskoj sobi. Ona će…khm, svršiti, a stranac će svršiti. Doslovce. S praskom. Ona će onda jednostavno otići, ali tu u priču ulazi Nicholas, malkoc zbunjeni, ali dobronamjerni prodavač – roleta. On će pokušati ugraditi novu liniju u hotelske sobe kako bih ih bolje prodao, ali, avaj, pronalazi mrtvaca i novčanik naše junakinje. Njih dvoje, potpuni antitalenti za skrivanje ”zločina” će udružiti snage da cijelu stvar prikriju, no to nije sve. Večera je u tijeku, a svršeni brkati neznanac je, avaj, upravo brat njezina muža čiji dolazak svi očekuju.

Kad sam rekao da je ovo komedija u kojoj seks kao motiv ima jako veliku ulogu, nešto sam zaboravio napomenuti: nema eksplicitnih stvari. Znači, nema nečijeg pimpeka u glavnom kadru, nema znojnih klinčeva, ničega… nepristojnog. I to je izvedeno tako da ništa zapravo ni nedostaje, cijela situacija postaje upravo urnebesna kad se događaju stvari koje zapravo ni ne vidimo (skidanje kondoma ispod plahti) što je izmrli pristup, ali koji je prije svega tražio humor, a ne prvoloptaške fore. Glumački je… živa premija jer imate gomilu glumaca čiji je tempo za komediju vrhunski. Kirstey Alley, Carrie Fisher, Bill Pullman, Ed O’Neill, Scott Bacula, a u ulozi brkatog neznanca našao je poznati macho Sam Elliott (nije ni čudo što su našoj junakinji klecnule noge) i svaki od njih ima svojih malih trenutaka u kojima njihov komičarski talent dolazi do izražaja. To je, narafski, povezano s time da je film, iako možda malo ograničen određenim situacijama (radnja se odigrava u dan-dva) odlično povezan u cjelinu gdje se jedna situacija nadovezuje na drugu, a svaka od njima svoje potencijale za drugačiju vrstu humora, ili barem zabavnih trenutaka. Naravno, nema tu nekih posebnih iznenađenja, zna se kako će priča završiti, ali feel good osjećaj uvijek dobro dođe kao mala promjena. Naravno, JA vam film neću preporučiti zato što mislim da će vam biti smiješan kao i meni, ali ako ste za malu promjenu…


IMDb

Trailer

 

Gentlemen, start your engines!

Postoji jedna priča koju vam moram ispričati. Neki je već znaju, ali da otvorim dušu širem čitateljstvu. Vezana je uz film i vrijeme, naravno, dok nije bilo interneta, kad je sve bilo malo manje… dostupno. Dakle, odlučio je HTV pustiti Dane Grmljavine (ili Groma, kako vam draže) u nekom subotnjem terminu, 20:00h, odmah poslije Dnevnika. Kako sam radio… nešto drugo, propustio sam ga u cijelosti. Ali, bila je repriza u neke sitne sate. Nema problema, dočekat ću je (ionako je subota) i uspio sam pogledat… prvih 10 minuta. Naravno da sam zaspao. Ali, straha nema, drugi dan je repriza u nekom finom poslijepodnevnom terminu, ne mogu ga promašiti nikako. I uspio sam vidjeti zadnjih deset minuta, što je bilo i više nego elegantno kašnjenje. I, tako, dođe ponedjeljak i prvo što napravim jeste da odem u videoteku, stanem za pult i autoritativno zatražim VHS Dane Grmljavine. Cura koja je tamo radila gleda me ko da sam jučer s Marsa došao i kaže: Znate, bio vam je sad za vikend tri puta. Ne jednom, ne dva puta već tri puta! Pogledam curu svojim the best latino lover pogledom i odvratim: Toliko mi je taj film bio dobar da ga želim gledati još tri puta. Želiš i ti samnom? (ostatak priče nema sretan kraj) no, film mi je postao jedan od najdražih iz te bum-tras kategorije, imamo, ali kao da nemam scenarij umotvorina koje su skoro po izlasku postajale kultne stvari. Doduše, Days of Thunder je Top Gun na gumama, ali što su male sličnosti (ustvari ogromne) među prijateljima. I ovaj mi je nekako draži uradak nego Top Gun iako je film nafilovan provoloptaškim forama za podizanje emocija. Ako kojim slučajem nemate pojma o čemu pričam…

Cole Trickle je mlad, prav, nabrijan, hot shot vozač Formule koji misli da može voziti Nescar utrke. On to misli, ali voziti je nešto drugo, no ima glupu sreću pa za mentora dobije Harrya, prekaljenog mehaničara koji zna sve moguće trikove posla i čija je jedina želja da jednom osvoji Indianapolis 500. Harry i Cole će proći kroz sve, od početnika, do učenik/učitelj odnosa, a Cole će se naći i na rubu emocionalne provalije kad se skrši u jednoj nesreći. Iako će mu rane liječiti zgodna doktorica, na njemu samom će biti da odluči želi li stisnuti gas do daske i pobijediti na zadnjoj utrci ili će ići doma provjeravat ulje na benzinskoj postaji.

Zamjenite F-15 s custom autom za Nescar utrke i to vam je to, umalo identični filmovi, ALI… Days… su ipak opušteniji film, s malo boljim emocionalnim štosevima, što će reći da nije toliko ukočen kao Top Gun. To je zasluga i Roberta Towna, vrsnog scenariste koji zna što publika želi. A ona želi tipa u nevolji, tipa koji ima unutrašnje dileme i tipa koji će, usprkos svim problemima, pobijediti. Ovo zadnje ide skoro ko željeznička kompozicija. Prvo ne zna voziti (zna zabiti auto u sigurnosni zid) pa onda se ne sporazumjeva s Harryem, pa onda nesreća, a onda i traume u zadnjoj utrci. A kad ih riješi, auto će mu doživjeti svašta, od blokiranja gasa, pa do novih sudara, što će reći da našem junaku baš i ne ide, ali se čvrsto drži i pokazuje zavidni pobjednički duh. Klišej, svakako, ali uvijek rado gledan.

Ali, publika voli junake i Tom Cruise, dok je još bio fin i normalan dečko, ima to nešto radi čega nije bilo teško navijati za njega. Robert Duvall je kao starija i mudrija nit vodilja u njegovu životu, pa je tu zalutao i Cary Elwes kao zamjena za Val Kilmera (njegova jedina uloga je da živcira Colea) imamo i zgodnu doktorku Nicole Kidman (friška sišla s broda iz Austraije, s jakim naglasom i pjegicama na licu) a i prijatelja Michaela Rookera, koji će našem junaku ukazati da nisu svi protivnici pravi protivnici. Što da vam kažem, raspoloženi cast se nije baš isprsio s nekom glumom, ali su zanimljivi za vidjeti i bio je to easy posao, s zabavom u središnjem planu. Sve ih je pod kontrolom držao Tony Scott, koji je ovdje postao jako dobar frend s Simpson/Bruckheimer kompanijom, a dodao je filmu i svoj prepoznatljivi vizualni stil te jako dobro poznavanje filmske dinamike jer, iako film sada broji 20 i nešto godina, još uvijek mu se nije našao suparnika koji će ga pobijediti u maestranim prizorima utrka, kao i sudara. To mora vrijediti barem nešto, ako vam se već ne sviđa još jedan scenarij kojeg na okupu drži spajalica i molitva. Ponešto glumačkih legendi, ponešto dobrih emocionalnih ho-ruk trenutaka (taj motor je moj i moji dečki su pomogli gurati moj auto, reče Randy Quaid kad Coleu zaprijeti ispadanje iz utrke jer mu je krepao – starter i zato što protivnički timovi ne smiju pomagati jedni drugima) ima i jako dobrog humora (izađi na stazu i zabij se u signalni auto, reče Harry Coleu, jerbo je to jedini auto koji ovaj još nije bio udario) te navijačkog žara (ledena doktorica počne iz sveg glasa navijati za našeg junaka u zadnjoj utrci) što ga čini zabavnim, napetim… i šarenim. Mane? Koliko vam srce želi, ali neću sad o njima jer bi trebalo isto ovoliko prostora. Ukratko, ako ste alergični na SVE VRSTE KLIŠEJA, onda ovaj film bolje izbjegnite jer vam dođe ko katalog za iste. Izvan toga… gas do daske do nekih drugačijih filmskih vremena.

Prison (1988)

Posted: Srpanj 29, 2012 in Horor, Renny Harlin

IMDb

Trailer

Imali smo uklete kuće, uklete osobe, ukleta imanja, ukleta ogledala, uklete aute… cijeli niz građevina, prostorija i predmeta. Čist logički i normalno je da imamo i jedan zatvor na popisu, pogotovo jedan iz doba kad su zatvorenike roštiljali na old sparkyju te koji je pun mračnih prolaza, vlažnih zidova i okružen metalnim cijevima. Jedno takvo mjesto dušu daje za hororac o nemirnom duhu koji voli drugima praviti probleme. Za ovaj filmić znam već duže vrijeme, zaintrigirao me jer je napravljen od strane redatelja koji se kasnije dokazao kao dobar mešter akcijskog filma (šteta što je Renny Harlin došao i ošao u povijest) te je u njemu glumio jedan praktički no name glumac koji je kasnije postao netko i nešto (Viggo Mortensen je došao i ostao na tronu) ali nikad ga nisam pogledao. Uvijek bi uletjelo nešto… drugo. I Harlin je korektan redatelj (barem bio) što se tiče horora jerbo je poslije ovoga napravio posve zabavnu Nightmare On Elm Street 4. Točnije, filmove je radio gotovo paralelno i oba su klasični predstavnici ”novijeg” vala horora 80-ih (malo blještavih specijalnih efekata, malo neona da sve to osvjetli i malo animatroničkih lutaka da popune praznine) te nisu pove za odbaciti. Iako vas neće preplašiti, da to odmah na početku raščistimo, ali im se ne može osporiti da su imali određenu originalnost u sebi.

Radnja se otvara negdje u 60-ima i smaknućenm jednog zatvorenika. Rez, idemo u sadašnjost, gdje neki odbora odbija izgraditi novi zatvor, ali će zato otvoriti stari, da se smanje troškovi. Upravitelj, jedan od čuvara s početka filma, ubrazava dovođenje zatvorenika, pokreću se popravci, a stvar će postati malo… krvavija kad se odluči da se stara komora za smaknuća otvori. Iz nje izlazi nešto slično…energiji koja odmah počne napadati zatvorenike i čuvare, ubijajući ih jednog po jednog, sve do završnice kad će se otkriti porijeklo zla koje ono predstavlja.

Zatvorski film susreće film u ukletim zdanjima, to je najkraći opis jer spaja oba ta svijeta u cjelinu. Imamo malo čarki između zatvorenika, pa imamlo malo paranormalnog djelovanja. Zatvorenici su uobičajena šarena družina svakakvih i ne gubi se puno vremena na njih (njihove su osobnosti svedene na golu osnovu) već su ovdje da budu… topovsko meso. Upravitelj je malo bolje napisani lik i ima nešto autoriteta na koji smo naučili kad gledamo ovakve filmove. Ono što bi mogli zamjetiti da je nedovoljno iskorišten motiv što jedan zatvorenik iz sadašnjosti izgleda isto ko i onaj koji je smaknut na početku filma, to je ostalo nedorečeno, pa čak i zaboravljeno iako mi nije jasno zašto. Vjerujem da bi bio zgodan detalj za dublju priču. Već kad smo kod pojašnjenja, na kraju se pojasni zašto su zatvorenici i čuvari mete (zlo baš i ne bira) ali nema pojašnjenja otkud taj natprirodni element u cijeloj priči. To su, recimo mane. Horor dio je ono što sam rekao o neonskim svjetlima (tako se najavljuje) pa malo sirovih filmskih rješenja s kojom litrom krvi (i te stvari djeluju posve dobro na ekranu) a pokojim trikom koji uključuje lutke (što isto tako dobro izgleda). Film ima dobar tempo i ponešto dobre stare fizičke akcije, glumci su svoje odradili pošteno (tu je i meni jako draga – i jednako tako podcjenjena – Chelsea Field) pa sve to ne djeluje amaterski. I lokacije su ispale dobro, ali samo zato što su snimali u pravom zatvorenom zatvoru (postoji i danas) što je dodalo plus-dva dojmu. Ništa ekstra, ali relativno zabavno i ko grom za ubit sat i pol vremena.


IMDb

Trailer

 

Još dok sam bio klinac dokopao sam se nekoliko stripova (EKs-Almanah) i tamo sam po prvi put pročitao storiju o nekakvom tamo Remu koji ima pomagača/učitelja Chiuna. Zanimljiv strip, moram priznati (inače je EKS donosio dašak egzotike na tržište tipa Conan, Spiderman…kao i GIGANT stripovi) te sam u cijelosti zaboravio na njega dok mi frendica nije jedne godine gospodnje 200-neke donijela pisani roman. Ustvari, taj roman je bio tek kap u moru pošto je Remo (ustvari The Destroyer serija) jedan od najdugovječnijih književnih serijala preciziran na mušku publiku (naš bivši ekvivalent bi bili NINĐA romani ili HEJZI) i u knjizi sam našao zanimljiv podatak (uz to da ima još oko 50-ak romana) o tome da je snimljen i film. Very nice. Doduše, gledao sam ga jednom prilikom na TV-u, ali tek jedva polovicu i u ovim danima blagodati koje nazivamo torenti, pronašao sam ga i bacio pogled kako treba. Mislim da film baš i nije učinio uslugu seriji romana, ali nije ni takva propast kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled.

Naša priča počinje smrću nekog tamo policajca koji se budi u bolnici, s novim lice, otiscima i imenom. Regrutirala ga je tajna organizacija da im pomogne riješiti neka važna pitanja gdje zakon ne dopire. Naš junak ne koristi oružje (to mu je kao neki trade mark) ali zato koristi sve drugo. Borilačke vještine, posebnu tehniku obračuna NE udaranjem i izbjegavanjem metaka. To ga tek treba naučiti mistični Chiun (zamisliti samo Mister Miyagija u tibetanskim šuljama) koji ne voli brzu hranu, ne voli pričanje, ne voli žene (mjesto im je u kuhinji i da rađaju djecu) ali zato obožava mudre izreke i američke sapunice (najiskrenija televizija). Remo i on počet će svoj trening, ali ujedno će se baciti i u akciju jer traba stati na rep opasnom trgovcu oružjem koji ima dobre veze u vojnom vrhu.

Specijalnost naših junaka jesu tih ubojstva i eliminacije koje trebaju izgledati kao nesreće. Zato ne koriste oružje. Film je originalno izašao pod naslovom Remo: Unarmed and Dangerous (Nenaoružan i Opasan), što je nakon par godina promjenjeno u sadašnji naslov iako nikad nije dobio neki nastavak koji bi opravdao promjenu. Film je… drven, da iskreno kažemo. Sve te ekranizacije koje se bave nekim dugovječnim junacima imaju isti problem… moraš početi od početka, da ljudi znaju tko, što, gdje i kako. Skoro pola filma otpadne na Remove lekcije, obuku i trening, dok akcija stoji u drugom planu. Originalna ideja je bila puno jača završnica (čitaj spektakularnija) kako bi se napravila kompenzacija što je malo uvod spor, ali se od nje odustalo radi malog budžeta te se napravila puno skromnija. Film je režirao Guy Hamilton, čovjek koje je napravio nekoliko Bond filmova i vidi se da je to bilo materijala za jedan pošteni, rasni akcijski film. Ne pomaže i to što je orijentiran samo na američku publiku (jako malo ljudi uopće i zna za The Destroyer serijal knjiga) te ako niste upoznati s pozadinom…pa recimo samo da ima puno boljih filmova koji opisuju odnos učitelj/učenik.Karakterni i poznati glumac Fred Ward je odigrao Rema iznenađujuće dobro (spoj pametnjakovića i rasnog akcijskog mužjaka) ali jedan stvarno kretenski potez jest dati Amerikancu ulogu Korejanca (te ga pritom debelo našminkati da sliči Azijatu) i uzalud je njih zabavan odnos kad lik sliči karikaturi. Uz njih su fer nastupe odradili dežurni negativac Patrick Kilpatrick kao i Kate ”Captain Janeway” Mulgrew. Korektni glumci, krivudavi tempo, malo drvena dinamika… ako ste za učitelj/učenik priče, moglo bi vam biti zabavno, ali ništa što bi mogli predugo pamtiti.


IMDb

Trailer

Kvragu, nedjelja je, dan odmora, ne, pravo vrijeme da uživate u debeloj hladovini, pijete nešto hladno i ne razmišljate o ničemu. Kad su takvi uvjeti u pitanju ne volim eksperimentirati, uzimam nešto provjereno, nešto što znam već napamet, nešto što nije previše komplicirano, nešto za što znam da će me zabaviti, nasmijati i opustiti. Ruka već sama odabire, autopilot je namješten na ovaj film tako da protiv toga ne mogu baš ništa. Interesantno, prvi dio B.H Žandara pogledam tek ponekad, treći izbjegavam koliko god mogu. Prvi dio mi je jako dobar, iako zrno prespor u nekim dijelovima, a treći dio mi je jednostavno koma. Drugio dio zato stoji u zlatnoj sredini. Neću reći da je najbolji (po nekim filmskim kriterijima, ofkors) jer nije. On je sve ono što filmski čistunci vole prigovarati popcorn filmovima: brz, glasan, naivan, užasavajuće jednostavnog scenarija, glup k’o vreća eksera. Filmski čistunci: Up yours! Od svih mana koje bi mu se mogle nabrojati, film ima jednu generalnu prednost – zabavan je do bola. Mislim, ako već idete raditi nastavak nečega, ili film za opuštanje, za boga miloga, napravite ga zabavnog. To je recept koji su pokojni Don Simpson, Jerry Bruckheimer i mešter akcije Tony Scott znali napamet. Mislite da su oni zatupili filmsku industriju? B.H.Cop 2 je jedan od nezaobilaznih klasika akcijskog filma 80-ih. Dovoljno rečeno, ne? I što je najbolje… film je još i dan danas urnebesan.

Dakle, netko u Beverly Hillsu radi jako loše stvari. Prvo opljačka zlatarnu, rasturi je cijelu, a onda ustrijeli časnog poručnika Bogomila. U igri je jako dobra plava britva ubojita izgledom i s oružjem u rukama. Ali, zajeb, Bogomil je jako dobar s određenim lajavcem iz Detroita, koji u roku odmah sustavlja sve svoje poslove (i pritom zajebe vlastitog poručnika da mu plati putne troškove) i odlazi u deep, deep, deeep undercover zadatak. Dva vjerna sidekicka Rosewood i Taggart spremno čekaju, ali pomoći Axelu Foleyu znači (opet) raditi urnebes po elitnom dijelu Los Angelesa, što našim junacima ne predstavlja neku posebnu muku. Od policijske postaje, do konjskih trkališta i naftnih polja, naš trio razbit će što se razbiti može, upucati tko god im se nađe na putu, dignuti u zrak svaku prepreku (ili je barem odgurati ustranu), a usput će baciti pogled i na Playboy vilu starog macana Hugh Hefnera.

Zanimljiva trivija: Hefner je ekipi dao dozvolu za snimanje samo ako curke tamo budu tretirali s poštovanjem. Ako vam tamošnja zabava djeluje kao da se radi o zabavi na plaži (curke s DD košaricama igraju odbojku) to je zato što je Scott jako dobar frend s Hefnerom (damn kako neki imaju sreće) i njegova je ideja bila da ih prikaže kao tipične curke iz Californie. Ako vam ta scena pak djeluje kao dio spota… to je zato što je to bio i plan. Osim toga, što se još pametno može reći o filmu? Iskreno? Ama baš ništa. Radnja je pusti me da vrisnem jednostavna, a scenarij je na okupu držala spajalica i molitva koliko je tanak bio. Kao i što radnja filma ide (pljačka A,B,C,D) tako ide i film, od jedne scene do druge, s time da je debelo prilagođen verbalnim mudrolijama Eddia Murphya i, I shit you not, ako ovdje nema najbolje replike, onda ih nema nigdje. Ali, film nije samo one man show, SVI su u njemu dobili priliku da se malo iskažu svojim komičarskim darom tako da većina scena (kad nešto ne dižu u zrak ili pucaju) djeluje kao dobra stara međuigra vrsnih komičara. I to se osjeti, ako ćemo iskreno, da su dečki imali provod života i opušteno snimanje, što je još jedan plus kod gledanja. Akcija je, trebam li to uopće i reći, odlična, iako ima scena-dvije kad je malo izvan fokusa (pucnjava u noćnom klubu) tako da… humor i akcija, plus nastupi zabavne garniture (Brigitte Nielsen nije nikad bolje izgledala) i ponešto kvalitete (Jurgen Prochnow i Dean Stockwell) te sigurna režija majstora Tony Scotta koja je filmu omogućila prepoznatljivi izgled i odičan vizualni dojam. Filma je dočekan na kritičarski nož (zar je itko sumnjao da će se dogoditi nešto drugo) ali je zato razvalio box office jer s 28 milja budžeta zgrnuo oko 300 milja zarade. Znam da ste to gledali. Znam da znate sve. Ali sam vam sve to morao reći još jednom.


IMDb

Trailer

Oduvijek sam bio fasciniran filmovima o zavjerama. Ne samo filmovima, romanima, teorijama zavjere i sličnim stvarima. Nisam vjernik, da se razumijemo, ne možete mi prodati bilo što, ali cijenim ako vaša priča ima glavu, tijelo i rep. Bez kompliciranja. To je u filmovima o urotama poprilična boljka, naprave je posve nerazumljivom i na kraju balade se znate zapitati koji ste vrag uopće gledali. Tko je pozitivac? Tko je negativac? Onaj tip u crnom kaputu… što je on tamo radio? Razumijemo se, ne? Više nije uvijek i bolje. Zato se sjećam dana (ljeta gospodnjeg 199-i neke) kad sam po prvi put vidio najavu za Živi Paket (jedan od ONIH prevoda) i zapitao sam se koji je to vrag. Bilo je to u nekoj filmskoj emisiji, kao novitet na videu, i reklama je išla u stilu ”Od redatelja Under Siege dolazi vam novi akcijski uradak…” Pa sam pogledao film. I bio mi je koma. Ne zato što je loš, dapače, već zato što sam očekivao nešto drugo. Pa sam prestao vjerovati filmskim najavama. I godinu-dvije kasnije, nekako sam ponovo naletio na njega (Gene Hackman ciklus filmova – samo na HTV-u) i ostao pravo iznenađen zašto mi se u prvom navratu film nije svidio. Doduše, nabacio sam koju godinu više, proširio malo horizonte i…voilà, sadržaj mi je bio taman po ukusu. A filmova o zavjerama sam se nagledao, poštena količina, i mogu otvoreno, čvrsto i argumentativno tvrditi, The Package je jedan od najboljih u svojem području. Ali, priča… tu me malo pratite.

Sve započinje sastankom državnih moćnika u Njemačkoj (Istočnoj) te sklapanju dogovora oko ukidanja nuklearnog naoružanja. Par vojnih generala, narafski, imaju nešto protiv toga i jedan on njih (onaj koji im se suprotstavio) doživi tragičnu sudbinu. Tu negdje i naš junak Gallagher, vojnik od karijere, čvrst tip koji je vidio svega i svačega. Njegova jedinica popuši kritiku što nije spasila onog generala. I on dobije novi zadatak: transport zatvorenika. Problem novi. Zatvorenik mu u USA pobjegne, a naš junak jako brzo shvati da taj zatvorenih nije taj tip već netko nepoznat. Tu sad pratimo i još jednog tipa, pravog vojnika, koji se ubacuje u neku neonaciste kao dio istrage. Taj tip će na kraju postati važniji dio priče, ali onaj glavni jeste, prošvercani zatvorenik je opasni killer doveden da skine državne moćnike koji imaju drugi dio uvodnog sastanka, ovaj put na američkom tlu. Svi koji išta znaju o njemu, bivaju ubijeni, a našem junaku ponestaje opcija ako želi zavjeru razotkriti kako treba i spriječiti atentat.

Izmori me pisanje sažetka (jer sam tako sjajan tip pa vam ne želim utrpati gomilu spoilera) ali poanta toga jeste: film je jezgrovit, ima priču koja ima slojeve i slojeve, a svaki detalj, ma koliko se na početku činio nevažan, na kraju savršeno sjeda u cjelinu. Nije to lagan posao za izvesti, treba imati precizan scenarij koji neće zaglupljivati stvari (ali ih ni praviti kompliciranijim no što jesu), redatelja koji zna raditi na finim malim finesama u kadru, a trebate imati i raspoloženi cast da vam to sve i odigra. Za one koji poznaju svijet akcije, ime Andrew Davis znači Under Siege i The Fugitive. Malo šablonski, ako ćemo iskreno, jer čovjek je snimio dosta toga, no u svoje je filmove uspio unijeti prepoznatljivi štih (posebice lajtmotiv grada Chicaga) kao i dinamičnu režiju koja ima preglednost, dobar tajming (to valjda pohvale idu montažeru) i protočnost. Kroz nekoliko priča, Davis je sve uspio uklopiti u cjelinu, sve jasno i sve je razumljivo. Priča kao takva malo vuče na Day of the Jackal (original, ne onaj bullshit remake) ali samo po grubim osnovama (killer/državnik) jer je sve drugo razrađenije. Likovi imaju mesa na kostima, sve je na svom mjestu. TO je uspjelo zato što je cast (pazi ‘vamo) sastavljen od: Gene Hackman, Tommy Lee Jones (on i Davis će raditi na 3 filma zajednu, uključujući ona dva spomenuta) Dennis ”Sipovicz” Franz, Pam Grier i Joanna  Cassidy (koju je uvijek lijepo vidjeti izvan Blade Runnera). Trebate što bolje od toga? Ama baš svi znaju glumiti… anomalija u nekom triler filmu. Znači: zavjera, gomila dobrih glumaca, precizna režija, odlična, slojevita priča… Vrhunski proizvod samo takav.

Target (1985)

Posted: Srpanj 26, 2012 in Akcija, Gene Hackman, Thriler

  

IMDb

Trailer (Clip)

 

Kada vam netko od vaših najmilijih priopći sretnu vijest kako putuje u Paris, taj predivni grad ljubavi… našamarajte ga, zatvorite u kuću i recite kako je to najbolje što možete smisliti jer ako idete u Paris, obično to ne završi dobro. Iskusio je to Harrison Ford u Frantic, kada mu otmu ženu, a bogme iskusio je to i Liam Nesson u Taken, kad mu otmu kćer. Ipak, prije njih, iskusio je to i Gene Hackman. I Meta se može opisati kao spoj upravo ta dva filma (iako je na velike ekrane došao prije njih) pošto ima sastojke koji su se poslije razdvojili (tu je u igri i žena i lik je bivši agent) ali ono što ga čini još zanimljivijim, uspio je ubaciti i one poznate hladoratovske priče, špijunski felling, film osvete te ostati posve razumljiv za publiku koja nije odrasla na romanima Fredericka Forsytha ili Johna La Carrea. Ako mene pitate, filmovi koji imaju malo dobrog starog europskog štiha oduvijek su zanimljiviji nego prežvakane američke metropole (iako ni Pariz nije daleko od toga da bude već prežvakan motiv) i kada imate dobrog redatelja (što Arthur Penn jest) pa dodate malo raznih začina (obiteljska drama, malo akcije, malo dobre stare potjere) i to jednostavno mora biti dobar film. Koji će se, iz nekog razloga, provući ispod radara. Zanimljivo je koliko je malo ljudi čulo uopće za njega, a što je još zanimljivije, još manje ih zna koliko je njegov osnovni plot ”pokraden” od izvikanijih filmova. Kako ovdje volimo rješavati globalnu nepravdu…

Dakle, kako rekoh, u nekoj mirnoj, američkoj sredini, Walter i njegov sin Chris ispraćaju njegovu ženu/mamu na avion za Paris i ostaju sami…da se malo zbliže jer imaju… pomalo ne-volimo-se odnos. Tata je čisti davež za sina, spor, oprezan, dosadan. Sin je pak malo življe krvi. I već kad pomislite kako bi ovo mogla biti jedna fina obiteljska drama, telefonski poziv remeti bračnu idilu. Žena je nestala, tako da tata i sin moraju potegnuti do Pariza kako bi vidjeli što se dogodilo. E, sad, tu stvari postaju malo zanimljive jer gotovo odmah nalete na ljude s oružjem, a sin će doznati kako je tata nekad davno bio jako opasan agent CIA-e te da uopće nije dosadan kako se čini na prvi pogled jer zna pucati, zna ubijati, a bogme zna i voziti, te će na sinu biti da uhvati korak s ovim otkrićima, te da obojica udruže snage da razriješe jedan stari račun iz prošlosti koji bi ih mogao koštati života u sadašnjosti.

Što se tiče tih hladnoratovskih priča… nikad nisam bio preveliki fan istih. Malo premonotono za moj ukus, ali, da odmah naglasim, Target nije takav film. Počne kao takav (ustvari, započne kao monotona obiteljska drama) ali jako brzo se tu stvari izmješaju. Naglasak je na… nerješenim računima. Naime, tata je nešto napravio (ili nije) u prošlosti i sad je vrijeme naplate, tako je jednostavno, ali priča ima malo onih trenutaka koji uključuju tipove u odijelima, tipove na telefonima i tipove koji prate tipove, to je jednostavno ta atmosfera 80-ih dok je Berlinski Zid još uvijek bio na svom mjestu. Nakon malo sporijeg uvoda, film ima sasvim dovoljno dinamike i akcije da vas drži na mjestu i jednu stvar moram reći… akcija (pogotovo dvije auto potjere) ima okus realnoga, što je gotovo zaboravljena umjetnost, a par scena gdje Fiat Uno (legenda od auta) ide po stepenicama i uskim prolazima može vas bez muke podsjetiti na The Italian Job (samo okvirno). Metropole ne dave u kadrovima (Paris i Hamburg) i ne ometaju radnju. Jedini općeniti prigovor bi bio da radnji treba malo da uhvati brzinu, početak je malo otegnut, ali ako njega pretovarite, ostatak je posve korektan, iako je malo i predvidljiv (odmah sam znao tko je glavni krivac i tko će kome smjestiti) ali neka vas to ne živcira puno jer filma i nema neku posebnu namjeru biti tajanstven. Glumački je kako treba, ali u mojoj knjizi Gene Hackman nema loše uloge, dok je Matt Dillon… ah, prolazan (ja ga inače baš i ne šmekam previše) te ne smeta previše. Malu europskog štiha, malo akcije, malo pametne režije (inače su Penn i Hackman kućni frendovi koji uvijek isporučuju dobro: Bonny&Clayde i Night Moves) i sasvim solidna priča trebali bi biti posve dovoljni da uložite 100 minuta života i to ne požalite.

 


IMDb

Trailer

 

Prije nekog određenog vremena sjeo sam i zapisao nekoliko riječi o The Monster Squad, dječijem filmu koji za glavne protagoniste ima horor ikone, a koji se savršeno nadovezuje na popularne The Goonies, koji u svojoj radnji ima ikone avanturističkog filma. Tamo sam baš spomenuo da bi bilo lijepo kada bi klinci osamdesetih imali nešto što bi mogli povezati i SF žanrom. To baš i nije bilo posve točno. Klinci osamdesetih (hej, i ja sam taj) imali su E.T-a. Nije da ja ne volim E.T-a, ali mi nikad nije bio previše… zanimljiv jer je bio (i još uvijek jest) naoružan popriličnom gomilom patetike kojoj klinci (barem neki) i nisu previše skloni. I imamo Navigatorov Let. Sve što zdravom klincu s prekomjernom maštom treba…tu je. Putovanje kroz vrijeme, nerazumjevanje okoline, jako cool objekt (koji leti nadzvučnom brzinom) nezemaljskog porijekla, par smiješnih side kickova i hrpu nimalo suptilnih reklama onoga što većina klinaca želi biti kad odraste. Hint – preko cijele šilt-kape koju junak David nosi stoji velikim slovima NASA. Film kao takav nikad nije stekao kultni staus (ili bolje rečeno popularnost) kao Goonies, ali ima sasvim korektan kult sljedbenika koji ga vole isticati kad se govori o dječijem filmu. Zašto? Zato što ne komplicira.

Priča vam je sljedeća. 1978 klinac imenom David odvoji se od roditelja i padne u šumi, u neku, recimo rupu. Klinac dolazi k sebi i odlazi doma, ali… nešto nije kako treba. Njemu je to bilo trenutačno, ali za sve ostale trajalo je 8 godina. David je proglašen nestalim, njegovi su roditelji zamalo digli ruke od njega, a da stvar bude još bolja, nije ostario ni dana. To jako zaintrigira grupu naučnika koji su u isto to vrijeme pronašli nepoznati leteći objekt. Kako stvari stoje, klinac i brod nekako su povezani, a prije nego znanstvenici odluče stvari malo utegnuti i doznati kako su povazani, David će dobiti priliku da uđe u brod, a onda da ga bogme i malo provoza uokolo.

Za početak ću reći… film nema patetike. Kao The Goonies. Čak ni kad je u pitanju ponovni reunion Davida i njegove obitelji to je odrađeno kako treba, bez da se puno vremena gubi na to. Živa rijetkost što se tiče američkih filmova, ali to je samo jako dobra ilustracija onoga kako i zašto film može jako dobro dihtati. Pogotovo dječiji. Fantastični elementi svedeni su na golu osnovu. Brod+zabavni alien+smiješni pomagači (ima neke životinje slične Gremilinima) = dovoljno originalno i pošteno prilagođeno dječijem uzrastu da im ne vrijeđa inteligenciju, a film uz njih mogu pogledati i odrasli jer uz sve to idu znanstvenici kao neizostavni inventar SF filmova o pridošlicama na naš divni planet. Ovi nisu zli, kako to već ide, jerbo su to NASA-ini stručnjaci i nema onog inventara o mogućim invazijama. Klinac glumi korektno (barem nije sveznajuće iritantno starmalo derište) a tu je zalutala i jako mlada Sarah Jessica Parker te Veronica Cartwright, koja baš nema sreće s tim alienima. Ono što mi je posebno milo kod ovakvih stvari, film ima tip-top dinamiku, čak su i efekti leta posve dobri, plus oni dijelovi kad je ”brod” u interakciji s normalnim okolišom. Tamo na coveru možda i piše Disney, ali film je pokrenut kao samostalni projekt, pa zato nije uobičajeni Disney proizvod osamdesetih. To je dobra stvar, da se razumijemo. Ako pitate za mane one su pravo jednostavne – to je dječiji film. Ako očekujte zle znanstvenike, nema ih, ako očekujte eksplozije i razaranje, nema ih, ako očekujete neka grand slam techno-bable pojašnjenja, nema ih. Ima zabave, solidnih specijalnih efekata, i puno dječijeg entuzijazma, a ako se želite malo vratiti u dane kad ste tako razmišljali… sve vam je tu.

 

Escape from Sobibor (1987)

Posted: Srpanj 23, 2012 in Drama, Ratni, Rutger Hauer

IMDb

Trailer

 

Već kad smo se na nedavnom postu o filmu Ladyhawke raspisali o Rutgeru Haueru, ovo mi dođe kao očekivani nastavak, recenzija još jednog filma koji je jako malo ljudi gledalo (što sam slučajno doznao kad sam ga preporučio na par mjesta) i recenzija još jednog filma gdje je Hauer svojom pojavom dodao par kilograma na težini filma, a bogme je pokupio i Zlatni Globus za glumu. I sad vi recite da čovjek ništa ne vrijedi. Ipak, dodajem i to da je ovo film temeljen na stvarnim faktima, događajima, ljudima te da je možda televizijskog porijekla, ali bogme to mu ne umanjuje vrijednost ni za jedan posto. Kad se spominju Židovi i logori smrti, većina će odmah, gotovo nagonski, reći Schindler’s List (1993), ali to nije jedini film koji govori o tome, a kad se spomenu bijegovi iz ratnih logora, većina će bez pardona reći The Great Escape (1963). Ovaj film mješavina je oba jer se radi o jedinom uspješnom bijegu iz logora smrti, no napravljen od strane običnih civila (i pokojeg ruskog vojnika). To ”uspješan” možda i nije najbolji opis učinjenog jer pobjeglo je tek pola zatvorenika, njih 300, od kojih je većina ponovo uhvaćen ili poubijana na licu mjesta, ali sami je bijeg Nijemce natjerao da logor zatvore i rasformiraju tako da je bijeg uspješan po tome. Radnja je… gotovo dokumentarna i ustvari je rekostrukcija života u logoru.

Uvod nas upoznaje s dolaskom grupe svježih zatvorenika u logor Sobibor, gdje se jasno vidi kako su se Židovi selektirali, što je bilo pametno napraviti ako želite preživjeti i na koji način su Nijemci održavali red. Nakon toga se selimo u sami logor, gdje pratimo nekoliko određenih logoraša i njihov zajednički život, rad, te dolazimo do početka planiranja, samog planiranja i izvedbe plana koji je u koncu doveo do bijega. Za razliku od sličnih uradaka, ovdje nije bilo tunela ili sličnog već su se odlučili na puno jednostavniju opciju, ubijanje stražara kad ih je u logoru najmanje, a da bi plan uopće uspio, svi su morali biti savršeno točni. Film se ne zadržava samo na tome već nam daje uvid i u Njemačku stranu priče, gdje je većina bila svjesna uzaludnog posla koji rade, kao i još gori ponos koji su neki osjećali što to uopće rade.Od svega po malo.

Film je, zanimljivosti radi, snimljen u bivšoj Jugoslaviji te se može vidjeti i nekoliko lokalnih lica. Ništa poznato, uglavnom sporedne uloge. Oni u glavnim ulogama mogli su garantirati i kvalitetu (Alan Arkin) i gledanost (Rutger Hauer) i, usprkos televizijskoj pozadini, svi uključeni su uložili trud kojeg se mogu posramiti i jače produkcije. Logor (iliti mjesto snimanja) djeluje autentično, a ne kartonski neuvjerljivo, što je dobra stvar ako želite raditi film o bijegu iz zatvora jer dobijate osjećaj da se odatle stvarno mora pobjeći. Radnja nema nekakvih posebno šokantnih scena (ipak je to išlo na TV) no uspjeva mu razviti popriličnu napetost od početka do kraja, kao i osjećaj neugode koji je još izraženiji. Likovi su korektno razrađeni, pomalo u svim nijansama, a užitak je gledati kako neki od njih doslovce znaju glumiti (da, Hauer ide među njih) i zanimljivo je da dotični nije dobio ulogu Nizozemca (koji su prije bijega bili dovođeni u logor) već Rusa Sashe (btw, stvarna ličnost) čiji dolazak u logor i pokreće planove za bijeg. Ruski vojnici nisu bili žrtve za plinske peći već su bili radna snaga u tim logorima (što mi je bila zanimljiva povijesna fakta) i nije nelogično da vojno lice prvo pokrene priče o bijegu iz zarobljeništva. Svemu tome pomaže i činjenica da nisu ništa mjenjali i da su držali povijesnih fakti, bez dodavanja ili preuveličavanja. Ako ste za jednu poštenu ratnu dramu, temeljenu na istinitim povijesnim faktima… vaša potraga uglavnom bi trebala završiti ovdje.


IMDb

Trailer

 

Poprilično sam siguran da nikad neću postati preveliki obožavatelj fantasy filmova. Kao ni knjiga. Kad čujem ljude oko sebe kako s takvim žarom i oduševljenjm nabrajaju na kojoj se stranici (ili minuti filma) neki lik okrenuo i vidio… nešto, gledam ih doslovce kao da su došli s Marsa. Uložio sam devet sati života u gledanje Gospodara Prstena i to, hvala lijepo na ponudi, više uopće nemam namjeru ponoviti. Knjige izbjegavam kao demon egzorciste. Ista stvar je i s ovom trakavicom zvanom George R. R Martin. Pročitao sam prvu knjigu i sve odgađam početi drugu, ali, s malo vedrije strane, Robert E. Howard mi ide samo tako, ali to je možda zato što njegove priče o Conanu ne kompliciraju kako to obično zna ići s djelima koje izlaze u tomovima. Narnijskim Kronikama nisam prišao bliže od dvjesto metara i to je taman to. Zašto ovakav uvod? Zato da vam demonstriram koliko smo fantasy i ja suprotna svijeta, niti znam pravila, niti znam detalje žanra, a još manje sam u stanju pratiti tko je koga kopirao ili pokrao nečije ideje. Sad kad sam vam to rekao, da odmah nadovežem kako Ženu Sokol uopće ne doživljavam kao fantasy film (iako, strogo gledano, to i jest) već kao jednu naprosto awsome ljubavnu priču, s malim elementima mistike. Da ikad u životu odlučim napisati nešto što bi se moglo smjestiti pod taj žanr, ovaj film bi bio izvor cjelokupne inspiracije (uz malu asistenciju već spomenutog Howarda, naravno). Iako pretpostavljam da o filmu znate već sve što se može znati, mali sažetak da osvježite pamćenje.

Uvod nas upoznaje s Gastonom, mladim lopovom koji uspije pobjeći iz zatvore /utvrde/dvorca/nečega i već kad se pomisli da bi mu to moglo biti uzalut vam trud svirači posao (jer ga nekakvi vojaci sustižu samo tako) odnikud mu u pomoć stiće pomoć u obliku viteza odjevenog u crno i s sokolom na ramenu. On je Navarre i Gaston će jako brzo shvatiti kako je njegova priča puno zanimljivija nego se to čini na pravi pogled. On i lijepa Lady Isabeau postali su žrtve jezive kletve  tamo nekog napaljenog Biskupa te, iako su zajedno, nikad ne mogu zajedno. Ona se preko dana pretvara u velikog sokola, a on po noći u još većeg vuka i sve što dijele je nekoliko sekundi prije obostrane transformacije, bez da se mogu dodirnuti. Gaston, koji će se naći između čekića i nakovnja, slikovito rečeno, postat će njihov suputnik, a nakon malih problema s biskupovim ljudima i zimskim uvjetima, svi zajedno će slučajno doznati da ipak postoji način da se poništi kletva. Kako? Oh, samo se vratiti natrag u biskupovu utvrdu, u točno odrijeđeno vrijeme, i izvesti kompliciran ritual.

Filmovi o ukletim ljubavnicima stari su valjda koliko i filmska traga, no rijetko koji od njih mi imaju ono nešto što ih čini vrijednima višekratnog gledanja. A što je najbolje, Ladyhawke uopće nema ništa posebno u svojoj radnji što naglašava ljubav Navarra i Isabeau, nema patetičnih scena, ljigavog dijaloga i napornog uvjeravanja publike da su oni par iz snova. Točnije, njihov odnos ima nešto gotovo poetski, iako nemaju zamalo ni jednu zajedničku scenu skoro do samog kraja filma. Njihova suzdržanost po tom pitanju, čak i distanciranost u ponašanju, imaju takav efekt na gledatelje da svi jednostavno odmah osjećaju jednu vrstu staromodne uzvišenosti u njihovu odnosu i to je ono što bi se reklo narodnim riječnikom vražje dobro napravljen posao. Naravno, treba imati i cojones, pa priznati da je to ustvari ljubavni film, ali, hej, ljubav kao pokretač radnje nije tako atraktivna kao… vilenjaci? i kad kažem ljudima da iste sekunde mijenjam tri Gospodara Prstena za Ženu Sokol gledaju me kao da sam ja došao s Marsa. Hej, ja sam romantičar, vjerujem u uzvišene ljubavi i sretne krajeve, a ne bacanje prstenja s neke tamo jebene planine.

Da ne bude kako film vrijedi samo radi toga (to je samo najveći plus u njemu, ništa drugo) glumački je odabran…savršeno? OK, Matthew Broderick je slaba karika, on je u svim filmovima slaba karika, ali je ovdje bio tek pican koji se još nije počeo ni brijati, pa je podnošljiv. Rutger Hauer uopće nije bio prvi izbor za glavnu ulogu već Kurt Russell. Hmmmm. Nije da ja ne volim starog Kurta, ali on bi bio potpuni miscast pošto je Hauer u tim godinama bio vrhunska roba. Kršan, visok, markantan, slika i prilika kako izgleda vitez tog vremena (iako je, tehnički gledano, kapetan straže, ne vitez) odjeven u crno i zagrnut plaštom mistike.Michelle Pfeiffer (meni jedna od najljepših glumica… uopće) izgleda baš kako treba izgledati jedna prelijepa, tajanstvena djeva koja zagrije srce kršnom kapetanu (njih dvoje samo tako mogu zamisliti kao Sinišu i Kontesu Neru) i ona već spomenuta suzdržanost u njihovu odnosu njihov odnos stavlja na jedan možda malo idealizirani pedestijal, no nitko ne može osporiti da imaju pravu kemiju. Neke novije klince vjerojatno će smetati što film uopće nema specijalnih efekata(tek par njih u završnici) te da izvorne lokacije (čitaj – hebena šuma stvarno izgleda kao šuma) dodaju blagi začin realnosti. Režija je precizna i pregledna, ali zar je netko sumnjao da će takva biti kad ju je radio mešter Richard Donner? Ipak, treba naglasiti da nije baš posve cjepljena protiv statičnosti u određenim trenucima jer ovo je raniji Donnerov rad, prije nego se pronašao u opuštenijem akcijskom žanru. Intrigantna priča, vrhunski nastupi odličnog glumačkog para (iako, ruku na srce, nisu baš previše glumili) prava doza mistike i staromodne romantike… da su svi fantasy filmovi ovako dobri vjerojatno bih ih više gledao.