Arhiva za 15 srpnja, 2012

The Devil Rides Out (1968)

Posted: 15 srpnja, 2012 in Ekranizacije, Horor

IMDb

Trailer

 

Oduvijek cijenim poštenu preporuku, dapače, ako je film starijeg datuma, nešto što se poklapa s mojim ukusom, to bolje. Zašto vam to govorim? Zato što je ovaj naslov ovdje samo zato što sam slučajno naletio na njega (u obliku preporuke) na Forumu.Hr i, iskreno priznajem, nikad čuo za njega, ali djelovao je dovoljno zanimljivo da mi aktivira radar znatiželje te da ga dobavim za gledanje. Tek sam kasnije doznao par zanimljivih stvari o njemu. Prva je da pripada kolekciji poznatih klasičnih horor filmova iz Hammer produkcije, što uopće nisam znao (bravo ja) a druga je da se radi o ekranizaciji jednog od romana iz poznate serije romana o okultnom pisca Dennisa Wheatleya. Reći ću bez provjere da vjerojatno za njega niste ni čuli (umro je 1977) ali čovjek je imao popularnost jednog Stephena Kinga svojedobno te je bio jedan od najprodavanijih pisaca svojeg doba. Njegov lik Duke de Richleau uglađeni je plemić koji ima poveće znanje o okultnom, satanizmu i sličnim veselim stvarima te predstavlja neku vrstu sofisticiranijeg Van Helsinga vražjeg okružja. Prodano. Čak sam se bacio u nabavku romana-dva iz serije jer zvuče kao materijal uz koji bih mogao odmarati male sive stanice kad ništa ne radim. I zadnje (ali nimalo manje bitno), Cristopher Lee je odlučio malo odmoriti svoje vampirske zube i objesiti crni plašt te zaigrati pozitivca. Čak, ide legenda, je potegnuo iz sve snage kako bi se film snimio. Kako je to cool.

Priča odmah udara u glavu, da tako kažem. De Richleau i njegov prijatelj Rex dolaze u posjetu trećem prijatelju i u njegovoj kući zatiču grupu… zanimljivih ljudi. To ne bi bio nikakav problem da isti ti ljudi nisu… malo čudni, a njihov prijatelj željan toga da ih se riješi po kratkom postupku. Richleau odmah shvati što se događa (crna magija, prizivanje vraga, mutni poslovi) i izvuče prijatelja van iz kuće da prekine odreb. Iste te noći, frend im bježi i oni se vraćaju natrag u kuću, ali ne pronalaze ništa (oh, nešto se ipak pojavi ali to otkrijte sami) te drugi dan kreću u iscrpniju potragu, kao i sukog s grupom satanista predvođenima karizmatičnim Mocatom. Kako naš negativac nije čovjek koji voli nedovršene poslove, tako će i naše junake dočekati još jedna noć nadnaravnog sukoba, a isti neće samo tako završiti jer će se protegnuti i na dan, kao i na otmicu kćeri Richleauvih prijatelja.

Van Helsing mi je lik kojeg iz nekog neobičnog razloga uvijek mogu provariti, bez obzira tko ga glumi (čak i onu papazjaniju s Hugh Jackmanom) jer predstavlja tvrdu tradiciju o ekscentričnom, ali opet ubojitom nemesisu opakim krvopijama. Richleau je isto to, samo što je uglađeniji (ali ista su stvar kad se pogledaju ti stariji filmovi) i podjednako ubojit (samo što ne zabija kolce i ne odsjeca glave) kad je u pitanju suprotstavljanje zlu. To vam govorim zato što mi je film samo radi tog koncepta likova puno bolji nego da se radilo o eksperimentiranju s bog zna čime. Film kao takav… pa, bolje od očekivanog. Ali, odmah upozorenje, to je klasika. Znači, drvena režija se uključuje u paket (iako ima par trenutaka kad je posve dobra) ne posebno dobro razrađeni likovi (vjerujem da su u seriji romana njihovi odnosi bolje povezani, kao i motivacija) i puno priče. Meni je cool kako su ti stari filmovi uspjevali izazvati jezu finim riječima, opisima i dijalogom, a malo manje besmislenim efektima, no ako niste taj tip… znate što možete očekivati. Režija je možda drvenkasta, ali ima dobar tempo (u koji se ugurala i jedna korektna automobilska potjera) kao i neke zastarijele poglede na te vražje obrede (ljudi plešu po šumi u ekstazi – rave party prije nego je rave izmišljen). Priča je… hmmm, malo ide u krug. Likovi pobjegnu, negativac vrati ono što želi, likovi opet napadnu i pobjegnu, negativac vrati ono što želi i tako skoro cijeli film. Nije da se radi o istoj stvari, ali malo se osjeti vrtnja u krug. Gluma je… prosječna, malo predramatična mjestimično (iako je ovo mila majka kako to zna ispasti) ali Lee mi je ionako uber cool pojava čak i da recitira telefonski imenik. Neće se svima svidjeti, to garantiram, ali malo klasike nikad nije naodmet, zar ne?