Arhiva za 22 srpnja, 2012


IMDb

Trailer

 

Poprilično sam siguran da nikad neću postati preveliki obožavatelj fantasy filmova. Kao ni knjiga. Kad čujem ljude oko sebe kako s takvim žarom i oduševljenjm nabrajaju na kojoj se stranici (ili minuti filma) neki lik okrenuo i vidio… nešto, gledam ih doslovce kao da su došli s Marsa. Uložio sam devet sati života u gledanje Gospodara Prstena i to, hvala lijepo na ponudi, više uopće nemam namjeru ponoviti. Knjige izbjegavam kao demon egzorciste. Ista stvar je i s ovom trakavicom zvanom George R. R Martin. Pročitao sam prvu knjigu i sve odgađam početi drugu, ali, s malo vedrije strane, Robert E. Howard mi ide samo tako, ali to je možda zato što njegove priče o Conanu ne kompliciraju kako to obično zna ići s djelima koje izlaze u tomovima. Narnijskim Kronikama nisam prišao bliže od dvjesto metara i to je taman to. Zašto ovakav uvod? Zato da vam demonstriram koliko smo fantasy i ja suprotna svijeta, niti znam pravila, niti znam detalje žanra, a još manje sam u stanju pratiti tko je koga kopirao ili pokrao nečije ideje. Sad kad sam vam to rekao, da odmah nadovežem kako Ženu Sokol uopće ne doživljavam kao fantasy film (iako, strogo gledano, to i jest) već kao jednu naprosto awsome ljubavnu priču, s malim elementima mistike. Da ikad u životu odlučim napisati nešto što bi se moglo smjestiti pod taj žanr, ovaj film bi bio izvor cjelokupne inspiracije (uz malu asistenciju već spomenutog Howarda, naravno). Iako pretpostavljam da o filmu znate već sve što se može znati, mali sažetak da osvježite pamćenje.

Uvod nas upoznaje s Gastonom, mladim lopovom koji uspije pobjeći iz zatvore /utvrde/dvorca/nečega i već kad se pomisli da bi mu to moglo biti uzalut vam trud svirači posao (jer ga nekakvi vojaci sustižu samo tako) odnikud mu u pomoć stiće pomoć u obliku viteza odjevenog u crno i s sokolom na ramenu. On je Navarre i Gaston će jako brzo shvatiti kako je njegova priča puno zanimljivija nego se to čini na pravi pogled. On i lijepa Lady Isabeau postali su žrtve jezive kletve  tamo nekog napaljenog Biskupa te, iako su zajedno, nikad ne mogu zajedno. Ona se preko dana pretvara u velikog sokola, a on po noći u još većeg vuka i sve što dijele je nekoliko sekundi prije obostrane transformacije, bez da se mogu dodirnuti. Gaston, koji će se naći između čekića i nakovnja, slikovito rečeno, postat će njihov suputnik, a nakon malih problema s biskupovim ljudima i zimskim uvjetima, svi zajedno će slučajno doznati da ipak postoji način da se poništi kletva. Kako? Oh, samo se vratiti natrag u biskupovu utvrdu, u točno odrijeđeno vrijeme, i izvesti kompliciran ritual.

Filmovi o ukletim ljubavnicima stari su valjda koliko i filmska traga, no rijetko koji od njih mi imaju ono nešto što ih čini vrijednima višekratnog gledanja. A što je najbolje, Ladyhawke uopće nema ništa posebno u svojoj radnji što naglašava ljubav Navarra i Isabeau, nema patetičnih scena, ljigavog dijaloga i napornog uvjeravanja publike da su oni par iz snova. Točnije, njihov odnos ima nešto gotovo poetski, iako nemaju zamalo ni jednu zajedničku scenu skoro do samog kraja filma. Njihova suzdržanost po tom pitanju, čak i distanciranost u ponašanju, imaju takav efekt na gledatelje da svi jednostavno odmah osjećaju jednu vrstu staromodne uzvišenosti u njihovu odnosu i to je ono što bi se reklo narodnim riječnikom vražje dobro napravljen posao. Naravno, treba imati i cojones, pa priznati da je to ustvari ljubavni film, ali, hej, ljubav kao pokretač radnje nije tako atraktivna kao… vilenjaci? i kad kažem ljudima da iste sekunde mijenjam tri Gospodara Prstena za Ženu Sokol gledaju me kao da sam ja došao s Marsa. Hej, ja sam romantičar, vjerujem u uzvišene ljubavi i sretne krajeve, a ne bacanje prstenja s neke tamo jebene planine.

Da ne bude kako film vrijedi samo radi toga (to je samo najveći plus u njemu, ništa drugo) glumački je odabran…savršeno? OK, Matthew Broderick je slaba karika, on je u svim filmovima slaba karika, ali je ovdje bio tek pican koji se još nije počeo ni brijati, pa je podnošljiv. Rutger Hauer uopće nije bio prvi izbor za glavnu ulogu već Kurt Russell. Hmmmm. Nije da ja ne volim starog Kurta, ali on bi bio potpuni miscast pošto je Hauer u tim godinama bio vrhunska roba. Kršan, visok, markantan, slika i prilika kako izgleda vitez tog vremena (iako je, tehnički gledano, kapetan straže, ne vitez) odjeven u crno i zagrnut plaštom mistike.Michelle Pfeiffer (meni jedna od najljepših glumica… uopće) izgleda baš kako treba izgledati jedna prelijepa, tajanstvena djeva koja zagrije srce kršnom kapetanu (njih dvoje samo tako mogu zamisliti kao Sinišu i Kontesu Neru) i ona već spomenuta suzdržanost u njihovu odnosu njihov odnos stavlja na jedan možda malo idealizirani pedestijal, no nitko ne može osporiti da imaju pravu kemiju. Neke novije klince vjerojatno će smetati što film uopće nema specijalnih efekata(tek par njih u završnici) te da izvorne lokacije (čitaj – hebena šuma stvarno izgleda kao šuma) dodaju blagi začin realnosti. Režija je precizna i pregledna, ali zar je netko sumnjao da će takva biti kad ju je radio mešter Richard Donner? Ipak, treba naglasiti da nije baš posve cjepljena protiv statičnosti u određenim trenucima jer ovo je raniji Donnerov rad, prije nego se pronašao u opuštenijem akcijskom žanru. Intrigantna priča, vrhunski nastupi odličnog glumačkog para (iako, ruku na srce, nisu baš previše glumili) prava doza mistike i staromodne romantike… da su svi fantasy filmovi ovako dobri vjerojatno bih ih više gledao.