Arhiva za 31 srpnja, 2012

Sibling Rivalry (1990)

Posted: 31 srpnja, 2012 in Komedija, Sam Elliott

IMDb

Trailer

 

Volite li inteligentu komediju? Po ovo inteligentnu mislim stvarno takvu, a ne ove derivate Američke Pite, Superbad i ine gluposti koje jednostavno nisu smiješne. Mislim na one komedije koje u sebi imaju originalni, autentični humor, sastavljen od dobrih, pametnih dosjetki, raspoloženih glumačkih pojava, odlično zamišljene priče i koje kroz cijelo svoje trajanje ne vrijeđaju inteligenciju stvarima kao što su: povraćanje, uriniranje, sranje i slične stvari. Ako volite, onda za vas imam jedan pravi mali slatkiš (a i da ubacim koju komediju na ove stranice jer sam ponešto u zaostatku s njima) za koji garantiram da će vas pošteno nasmijati i dokazati kako su komedije nekad bile materijal koji je u rukama majstora postajao apsolutno genijalni materijal. A usput će vas podsjetiti na jednu drugačiju generaciju glumaca koja je u dotičnom žanru bila kao kod kuće (iako neki baš i nisu, ali su svjedno odradili full funny posao) te da nije nikakvo čudo što današnja starija generacije od ovih modernih bullshit neduhovitih pizdarija bježi kao vrag od egzorciste. Također, odmah će se vidjeti kako se radi komedija situacije, nešto što je prisutno i danas, ali s jasno vidljivim temeljnim razlikama u pristupu. Jer ako ste mislili da seks vrijedi samo danas kao neko pravilo smiješnog filma, onda se tako grdo varate da vam to ne mogu ni opisati. Seks je… oduvijek bio prisutan kao neka vrsta humorističnog oduška.

Ovdje je on glavni problem glavne junakinje Majorie jer ga nema u životu. Ona je tipična američka kućanica koja ima naoko sređen i miran život, ali joj nedostaje ponešto vodoravne akcije u spavaćoj sobi jer je njezin muž zaboravio kako je to kad si bio mlađi frajer, a ne poslom okupiran pojedinac. I ona sad ima pune ruke posla. Bratov muž, kojeg nitko nije vidio već par godina, crna ofca u neku ruku, dolazi kući, na njoj je da pripremi doček, a posve slučajno će u shopingu upoznati visokog stranca oštrog brka s kojim će provesti jako vruće poslijepodne u hotelskoj sobi. Ona će…khm, svršiti, a stranac će svršiti. Doslovce. S praskom. Ona će onda jednostavno otići, ali tu u priču ulazi Nicholas, malkoc zbunjeni, ali dobronamjerni prodavač – roleta. On će pokušati ugraditi novu liniju u hotelske sobe kako bih ih bolje prodao, ali, avaj, pronalazi mrtvaca i novčanik naše junakinje. Njih dvoje, potpuni antitalenti za skrivanje ”zločina” će udružiti snage da cijelu stvar prikriju, no to nije sve. Večera je u tijeku, a svršeni brkati neznanac je, avaj, upravo brat njezina muža čiji dolazak svi očekuju.

Kad sam rekao da je ovo komedija u kojoj seks kao motiv ima jako veliku ulogu, nešto sam zaboravio napomenuti: nema eksplicitnih stvari. Znači, nema nečijeg pimpeka u glavnom kadru, nema znojnih klinčeva, ničega… nepristojnog. I to je izvedeno tako da ništa zapravo ni nedostaje, cijela situacija postaje upravo urnebesna kad se događaju stvari koje zapravo ni ne vidimo (skidanje kondoma ispod plahti) što je izmrli pristup, ali koji je prije svega tražio humor, a ne prvoloptaške fore. Glumački je… živa premija jer imate gomilu glumaca čiji je tempo za komediju vrhunski. Kirstey Alley, Carrie Fisher, Bill Pullman, Ed O’Neill, Scott Bacula, a u ulozi brkatog neznanca našao je poznati macho Sam Elliott (nije ni čudo što su našoj junakinji klecnule noge) i svaki od njih ima svojih malih trenutaka u kojima njihov komičarski talent dolazi do izražaja. To je, narafski, povezano s time da je film, iako možda malo ograničen određenim situacijama (radnja se odigrava u dan-dva) odlično povezan u cjelinu gdje se jedna situacija nadovezuje na drugu, a svaka od njima svoje potencijale za drugačiju vrstu humora, ili barem zabavnih trenutaka. Naravno, nema tu nekih posebnih iznenađenja, zna se kako će priča završiti, ali feel good osjećaj uvijek dobro dođe kao mala promjena. Naravno, JA vam film neću preporučiti zato što mislim da će vam biti smiješan kao i meni, ali ako ste za malu promjenu…


IMDb

Trailer

 

Gentlemen, start your engines!

Postoji jedna priča koju vam moram ispričati. Neki je već znaju, ali da otvorim dušu širem čitateljstvu. Vezana je uz film i vrijeme, naravno, dok nije bilo interneta, kad je sve bilo malo manje… dostupno. Dakle, odlučio je HTV pustiti Dane Grmljavine (ili Groma, kako vam draže) u nekom subotnjem terminu, 20:00h, odmah poslije Dnevnika. Kako sam radio… nešto drugo, propustio sam ga u cijelosti. Ali, bila je repriza u neke sitne sate. Nema problema, dočekat ću je (ionako je subota) i uspio sam pogledat… prvih 10 minuta. Naravno da sam zaspao. Ali, straha nema, drugi dan je repriza u nekom finom poslijepodnevnom terminu, ne mogu ga promašiti nikako. I uspio sam vidjeti zadnjih deset minuta, što je bilo i više nego elegantno kašnjenje. I, tako, dođe ponedjeljak i prvo što napravim jeste da odem u videoteku, stanem za pult i autoritativno zatražim VHS Dane Grmljavine. Cura koja je tamo radila gleda me ko da sam jučer s Marsa došao i kaže: Znate, bio vam je sad za vikend tri puta. Ne jednom, ne dva puta već tri puta! Pogledam curu svojim the best latino lover pogledom i odvratim: Toliko mi je taj film bio dobar da ga želim gledati još tri puta. Želiš i ti samnom? (ostatak priče nema sretan kraj) no, film mi je postao jedan od najdražih iz te bum-tras kategorije, imamo, ali kao da nemam scenarij umotvorina koje su skoro po izlasku postajale kultne stvari. Doduše, Days of Thunder je Top Gun na gumama, ali što su male sličnosti (ustvari ogromne) među prijateljima. I ovaj mi je nekako draži uradak nego Top Gun iako je film nafilovan provoloptaškim forama za podizanje emocija. Ako kojim slučajem nemate pojma o čemu pričam…

Cole Trickle je mlad, prav, nabrijan, hot shot vozač Formule koji misli da može voziti Nescar utrke. On to misli, ali voziti je nešto drugo, no ima glupu sreću pa za mentora dobije Harrya, prekaljenog mehaničara koji zna sve moguće trikove posla i čija je jedina želja da jednom osvoji Indianapolis 500. Harry i Cole će proći kroz sve, od početnika, do učenik/učitelj odnosa, a Cole će se naći i na rubu emocionalne provalije kad se skrši u jednoj nesreći. Iako će mu rane liječiti zgodna doktorica, na njemu samom će biti da odluči želi li stisnuti gas do daske i pobijediti na zadnjoj utrci ili će ići doma provjeravat ulje na benzinskoj postaji.

Zamjenite F-15 s custom autom za Nescar utrke i to vam je to, umalo identični filmovi, ALI… Days… su ipak opušteniji film, s malo boljim emocionalnim štosevima, što će reći da nije toliko ukočen kao Top Gun. To je zasluga i Roberta Towna, vrsnog scenariste koji zna što publika želi. A ona želi tipa u nevolji, tipa koji ima unutrašnje dileme i tipa koji će, usprkos svim problemima, pobijediti. Ovo zadnje ide skoro ko željeznička kompozicija. Prvo ne zna voziti (zna zabiti auto u sigurnosni zid) pa onda se ne sporazumjeva s Harryem, pa onda nesreća, a onda i traume u zadnjoj utrci. A kad ih riješi, auto će mu doživjeti svašta, od blokiranja gasa, pa do novih sudara, što će reći da našem junaku baš i ne ide, ali se čvrsto drži i pokazuje zavidni pobjednički duh. Klišej, svakako, ali uvijek rado gledan.

Ali, publika voli junake i Tom Cruise, dok je još bio fin i normalan dečko, ima to nešto radi čega nije bilo teško navijati za njega. Robert Duvall je kao starija i mudrija nit vodilja u njegovu životu, pa je tu zalutao i Cary Elwes kao zamjena za Val Kilmera (njegova jedina uloga je da živcira Colea) imamo i zgodnu doktorku Nicole Kidman (friška sišla s broda iz Austraije, s jakim naglasom i pjegicama na licu) a i prijatelja Michaela Rookera, koji će našem junaku ukazati da nisu svi protivnici pravi protivnici. Što da vam kažem, raspoloženi cast se nije baš isprsio s nekom glumom, ali su zanimljivi za vidjeti i bio je to easy posao, s zabavom u središnjem planu. Sve ih je pod kontrolom držao Tony Scott, koji je ovdje postao jako dobar frend s Simpson/Bruckheimer kompanijom, a dodao je filmu i svoj prepoznatljivi vizualni stil te jako dobro poznavanje filmske dinamike jer, iako film sada broji 20 i nešto godina, još uvijek mu se nije našao suparnika koji će ga pobijediti u maestranim prizorima utrka, kao i sudara. To mora vrijediti barem nešto, ako vam se već ne sviđa još jedan scenarij kojeg na okupu drži spajalica i molitva. Ponešto glumačkih legendi, ponešto dobrih emocionalnih ho-ruk trenutaka (taj motor je moj i moji dečki su pomogli gurati moj auto, reče Randy Quaid kad Coleu zaprijeti ispadanje iz utrke jer mu je krepao – starter i zato što protivnički timovi ne smiju pomagati jedni drugima) ima i jako dobrog humora (izađi na stazu i zabij se u signalni auto, reče Harry Coleu, jerbo je to jedini auto koji ovaj još nije bio udario) te navijačkog žara (ledena doktorica počne iz sveg glasa navijati za našeg junaka u zadnjoj utrci) što ga čini zabavnim, napetim… i šarenim. Mane? Koliko vam srce želi, ali neću sad o njima jer bi trebalo isto ovoliko prostora. Ukratko, ako ste alergični na SVE VRSTE KLIŠEJA, onda ovaj film bolje izbjegnite jer vam dođe ko katalog za iste. Izvan toga… gas do daske do nekih drugačijih filmskih vremena.