Arhiva za Kolovoz, 2012


IMDb

Trailer

 

Uvijek me zanimalo zašto se Patriotske igre nalaze na listama filmova koje govore o Irskoj, IRA i njihovoj borbi za nezavisnost. Ako želite nešto doznati o ta tri spomenuta pojma: ovdje ih nećete pronaći. Da oprostite na mom francuskom izgovoru, ovo je film koji želi biti jeben i pošten, no ako mu oduzmete taj stvarni podkontekst, dobijete zanimljiv triler o osveti. Samo zanimljiv, ne dobar, ne odličan, već jednostavno zanimljiv jer nije tipično holivudsko silovanje okrutnosti, krvoprolića i besmislene akcije. Ipak, da se vratimo na onaj dio o j&p pošto je on najzanimljiviji. Jack Ryan, poznati CIA teoretičar, posve slučajno, dok mirno šeta Londonom s obitelji, naleti na, ni više ni manje, nego na teroristički napad. Frakcija IRA-e odlučila je smaknuti – kraljevsku obitelj. Kako i sami likovi u filmu kažu, kraljevska obitelj nema nikakvu pravu funkciju u engleskoj hijerarhiji, pa je napad na njih besmislen, odmah stječemo sliku da će negativci biti ono što se popularno naziva: attention seekerima. Znači da im je do ispravljanja nepravdi stalo koliko do lanjskog snijega. U tom malom obračunu, Ryan, kako i dolikuje vrsnom amerikancu, pacifistu po opredjeljenju, uspije skinuti nekoliko zamaskiranih gadova, od kojih je jedan i brat drugog gada, koji će tek onda krenuti na osobnu osvetu naspram vrlog doktora Ryana i njegove obitelji. Početak i kraj svake veze koju film ima s IRA-om kao takvom. Irska jedva da se spomene.

Zašto je to tako? Zato što je Tom Clancy trebao novog negativca za svoj roman, a kako je Ruse već iskoristio dok se igrao s supertajnom, nečujnom i opakom ruskom podmornicom Crveni Oktobar, Irci (oni koji imaju sklonosti terorizmu) došli su kao jako doba zamjena. Ali, to nisu oni Irci, niti je to ona IRA jer odmah po napadu, likovi nam pojašnjavaju kako su to neki tamo odmetnuti igrači kojih se i sama IRA odrekla preko narodnih novina. Znači, ništa od nekog povijesnog konteksta gdje bi mogli nešto naučiti. Ova ekipa je jednim potezom scenarističkog pera postala već viđeni manijakalni zbor negativaca koji su tu da budu smetnja glavnom junaku. Spomenu oni svoje političke ciljeve, ali onako, u prolazu, tek toliko da bude taj osjećaj. Prava IRA se pojavi u filmu (u izvedbi veterana Richarda Harrisa) ali samo da se lešinarski slika pred kamerama i govori patetičnim glasom kako su njihove molitve uz Ryanovu ranjenu kćer. To traje cirka dvije scene. Što još imamo u filmu? Oh, svašta.

Prva stvar koju trebate napraviti jeste izbaciti taj politički kontekst i dobijete puno bolji film. Ryan je sasvim pristojan lik (književni, filmski…birajte) i njegovo okružje je zanimljivo zbog toga što su to zgodni politički trileri (iako je politika ta koja u njima najmanje dobro funkcionira) koji imaju i ponešto dobre akcije. Sean Bean (tada još u ne tako poznatoj fazi – GoldenEye je bio baš iza ugla) dobro je odigrao dežurnog negativca odlučnog da poravna račune s Ryanom. On i Harrison Ford dobro su odigrali suprotne strane (iako ne mogu da se zapitam što bi bilo da je Alec Baldwin ostao u igri) ali nema neke posebne razrade njihova odnosa. Jedan je fanatik, drugi je čovjek u nevolji, početak i kraj karakterizacije. Akcija ima ono poznato špijunsko zaleđe, znači OK razradu kojoj prethodi dosta razgovora i mudrovanja, no što pojačava dojam da ovo ipak nije prvoloptaški film o tome da treba sve poubijati (što bi, recimo, napravio Steven Seagal). Dobro pojačanje pružaju i spomenuti Harris, no tu je i jedan Samuel L. Jackson, James Fox i Patrick Bergin (koji je, ironično, uz Harrisa jedino irsko lice u filmu) i mora se priznati da je redatelj Phillip Noyce napravio dobar omjer među svima njima te nikome ne nedostaje minutaže da pokaže tračak dobrog glumačkog pedigrea. Zanemarite političku pozadinu film i dobijete pristojan triler, dodajte političku pozadinu i shvatit ćete da holivudska mašinerije vraga zna kako pravu i to jako nasilnu povijest jedne zemlje iskoristiti za dobar film.

The Morning After (1986)

Posted: 25 kolovoza, 2012 in Jeff Bridges, Thriler

IMDb

Trailer

Nakon par dana odmora (novi day job) i nakon nekih malo novijih filmova (o kojima apsolutno nemam namjeru reći ni slova, hvala lijepo) da se vratim malo na dobre stare dane. Ne namjerno, ako ćemo iskreno, ponovo sam u flat modu rada, pa sam posjetio “trgovine” i “nakupovao” nešto materijala za gledanje. Nešto je već pogledano, nešto nije, uglavnom… može se, ima se. Ali, da se vratimo na biznis.  Kako sam bio u raspoloženju za neki dobar triler, ovo je nekako došlo na vrh popisa. Ne zato jer to toliko dobar film već zato što sam nedavno gledao Klute, pa rekoh sam sebi da nadovežem s još jednim naslovom gdje je Jane Fonda imala svojih pet minuta slave (jerbo se jako brzo nakon tog filma povukla iz filmova na skoro dvadeset godina) a i privukao me sadržaj. Ustvari, intrigantna ideja o jednom običnom događaju koji postane nešto sasvim drugo. Svi smo imali jutro poslije, uvijeno u maglovitu izmaglicu alkohola, ne, i što bi bilo da se probudite na nepoznatom mjestu, s nepoznatim tipom/ženskom u krevetu i ona/on su, khm, mrtvi?  Ideja uopće nije loša za uvod filma, da vam pravo kažem, zagrizete mamac. Iako je kasnije to malo li-la, uvod je intrigantan. A kako sam ja neki kvazi-pisac, tuđa inspiracija uvijek pozitivno djeluje na mene. Naše Jutro poslije započinje s…

… buđenjem glavne junakinje. U krevetu. U kojem leži mrtvac. S nožem u grudima (doživio je infarkt radi noža u srcu, reče ona preko telefona), ali naša junakinja nema pojma što se dogodilo jer se… onesvijestila. Ima malo veći problem s pićem, pa se to događa na redovitoj bazi. nakon prvog plana da jednostavno pobjegne iz grada (gdje usput upozna pomalo smušenog, Tannera) ona se vraća u taj stan da pobriše sve svoje tragove, no… još netko ima slične planove. Netko tko voli promatrati. Sad ona i Tanner trebaju dokučiti tko, što i zašto ima pik na nju, te koja je poanta da ona popije optužbu za umorstvo.

Fonda kao da je na ti s likovima koji imaju na savjesti grijeh-dva jer i ovdje daje potpuno zanimljivu izvedbu. Njezin lik je: alkoholičar/glumica i tako, party girl. Jeff Bridges nimalo ne zaostaje i njih dvoje imaju kemiju kao odličan glumački par (dvije potpuno suprotne individue koje se zaljube u čudnim okolnostima) te film radi toga više vuče na nekakvu dramu nego na triler. Gledano cjelokupno, trilerski dio funkcionira u početku, u sredini, no rasplet je malo… izvan takta. Prvo, ideja o buđenju pokraj mrtvaca je fenomenalna, pa je tu malo “gledamo iz perspektive nekoga drugog” pristup (ponajviše iz nekih skrivenih kutova) i to funkcionira dobro, pa se dogodi još jedna fora scena (mrtvac, tuš…vidjet ćete sami) i onda nekako dođemo do kraja. Sad, kraj ima smisla, ali malo mu je napetost slaba jer nema previše likova na koje možemo sumnjati. I ne dobijemo baš previše pojašnjenja zašto je naša junakinja odabrana, to nekako pročitate u kontekstu. Ali, uz Fondu i Bridgesa tu i jedan Raul Julia, pa, ako baš ništa drugo ne držite intrigantnim, tu su njihove glumačke izvedbe. Trileski dio je zgodan, dramsko/ljubavni tako nekako, srednja žalost, ali kako to ide u red onih mirnijih uradaka, koji su više atmosferični nego eksplozivni, moglo bi vam biti dobro uloženih sat i pol vremena. Iako, realno, nećete ga baš nešto posebno dugo i pamtiti.

Hooper (1978)

Posted: 18 kolovoza, 2012 in Akcija, Komedija

IMDb

Trailer

 

Pošto osobno znam da među onima koji povremeno pročitaju ove retke ima i onih koji su uzeli kameru u ruke te snimili nešto svoje, ovo je nekako posvećeno njima. Jer su i oni radili akcija/kaskaderske stvari, pa bi bio red da oni (ali i svi ostali koje zanima u filmu koji govori o filmovima, dobiju jedan mali tekst o filmu koji govori o – kaskaderima. Kako su dotični nekoliko desetljeća bili posve na margini filmskog svijeta (ako se ne varam prije nekoliko godina su počeli dobivati nagrade za svoje nastupe i posao) nije teško dokučiti zašto je Hooper najbolji film koji govori o dotičnoj profesiji. Zato što je jedini. Mislim, ima filmova koji govore o filmovima, postupku stvaranja, snimanja i odnosima s glumcima (i nisu dokumentarni) ali kaskaderi kao profesija jako malo su zastupljeni na velikim ekranima. Jedini koji mi dolazi u sjećanje jest The Stunt Man, ali koji je priču o tim ljudima ukomponirao na posve drugačiji način (lik u taj posao ulazi posve slučajno) dok je Hooper i prikaz tog svijeta, ali i jedna vrsta kritike. Danas je CGI glavni faktor kod gadnih scena koje zahtjevaju fizičku akciju, no u dobrim starim vremenima ako ste htjeli automobil provesti kroz kadar (i preskočiti pokoji most usput) trebali ste imati živog čovjeka u pravom automobilu. Zvuči jednostavno, ali nije. To je profesija gdje kaskadari ginu kao muhe (OK,OK, možda sam malo pretjerao) ali zahvaljujući njima jedan James Bond može biti cool koliko god želi jer ga drugi portretiraju na ekranu (Timothy Dalton je imao gadnu svađu s producentima jer je želio odraditi scenu na Gilbraltasku sam – i uspio je, radi čega su ga kaskaderi gledali s malo većim poštovanjem) kao i svi ostali akcijski likovi.

Sonny Hooper je vrhunski kaskader – koji je još živ (kako kaže tag line) i vrhunski je prefesionalac u svojem poslu. Nema što nije napravio, ali godine polako dolaze po svoje i mlađe snage kucaju na vrata. Jedan od njih je Sky, mladi dare devil tip koji radi atraktivnije stvari i polako počinje zamjenjivati Hoopera, no njih dva, iako rivali, morat će udružiti snage da izvedu stunt svih vremena. Skok preko srušenog mosta pojačanim autom koji ima – raketni pogon. Različite generacije: ujedinite se.

Film kao takav nema baš pravu narativnu strukturu, radi se o više povezanih segmenata koji čine cjelinu. Tako je tu dio kaskaderskog društva (i redatelj Hal Needham i Burt Reynolds su bili kaskaderi u početku karijere) i njihovog povezivanja (uglavnom su opušteno društvo sklono dobrom provodu, s pokojim ”pravim” stuntovima – vožnja auta u rikverc po autocesti) pa onda ide red ”filmskih” scena gdje je razlika između Hoopera i Skya u sljedećem. Hooper je stara škola, odgojena na radu u vesternima, dok Sky predstavlja mlade snage koji rade na Bond filmovima. Tako je ”film” u filmu ”The Spy Who Laughed at Danger” spoof Bonda (za koji su autori skoro dobili tužbu) i u tim se dijelovima dobro vidi kako funkcioniraju stvari iza scene. Također, producenti i ini žele sto veće, spektakularnije scene, baš ne birajući hoće li biti preopasne za ljude koji ih trebaju izvesti jer su kaskaderi ionako sporedni likovi u takvim stvarima. A nije izostala ni spektakularnost jer posljednjem skoku s raketnim autom prethodi jedna luda vožnja kroz grad koji se zarušava (auto sve izbjegava u zadnji trenutak, znate već – klasika) ali djeluje vrhunski, što mu je u doba premijere donijelo instant kultni status među određenim krugovima ljudi. Teško da ćete vidjeti nekakvu vrhunsku glumu, sve je podložno laganim zahebancijama, ali pouzdani nastupi nekolicine glumaca iz najboljih dana karijere (uz Reynoldsa tu je i Jan-Michael Vincent) dosta materijala o filmovima i filmskoj pozadini, malo dobre stare fizičke/kaskaderske akcije pruža dovoljno zabave, ali treba napomenuti i kako je riječ o površnom filmu, bez iole ozbiljnije karakterizacije, namjenjenom jedino za zabavu.

 

 

Mona Lisa (1986)

Posted: 17 kolovoza, 2012 in Drama, Kriminalistički

IMDb

Trailer

 

Sveto trojstvo engleskog krimića čine: Get Carter, The Long Good Friday i Mona Lisa. U mojoj knjizi, barem. Znakovito je to što u prvom glumi Michael Caine, u drugom Bob Hoskins, a u trećem – obojica. Gdje god da su se pojavili, to mora dobro završiti. Iako, da budem iskren, Mona Lisa (još uvijek mi nije jasan posve taj naslov jer, osim pjesme koja se provlači kroz film, nema nikakve veze s dotičnom) mi je više ljubavni film, drama, nego što je krimić. Ali, ima taj prepoznatljivi štimung na koji smo naučili kod Engleza, pa i mali fini krimi zaplet koji se provlači kroz cijelu radnju te bi bio grijeh da se ne spomene u tom kontekstu. Završnica je kratka, slatka i silovita, malo podsjeća na Taxi Drivera, dio kad Travis odluči očistiti ulice od zla, iako je to ovdje produkt situacije, a ne otvorene namjere. Zato iz nekog razloga engleski krimići bolje funkcioniraju (i imaju jači odjek na gledatelja) jer sve što oni (Englezi, jel’te) naprave u ovakvom filmu ima nekog stila i služi kao nadopuna radnju, a ne samo minutaže. Također, Bob Hoskins se ovih dana javno povukao iz glume radi bolesti, pa je ovo gledanje bilo nekako u njegovu čast jer čovjek je imao stvarno odličnu karijeru (krimić i komedija, ne može to svatko spojiti) te uvijek lijepo gledati majstora na ekranu.

A priča započinje izlaskom Georgea iz zatvora. George je običan tip, ne previše kompliciran, malo sirov oko rubova i izravan u riječniku. Teško da bi ga se moglo nazvati genijalcem, što mu osigurava posao vožnje skupocjene prostitutke Simone. Njih dvoje, potpune različitosti, u početku imaju onaj poznati ”mrzim te” odnos koji se polako pretvera u odnos povjerenja te će George, zato što je Simone postaja jako važan dio njegova života, zakoračiti u svijet porno-industrije, mutnih svodnika i maloljetnih kurvi ne bi li pronašao djevojčicu imenom Cathy, koja je Simone jako važna.

Ovo je ljubavna priča. Donekle. Više je traženje nekoga srodnog s kime bi mogli podijeliti neke stvari. To što likove dolaze i miljea koji nije glamurozan samo pojačava dojam cijele priče jer oba lika plivaju po samom dnu, da tako kažem, iako ispod dna postoji još jedno dno. George je simpa lik, ali Hoskins je vrstan glumac, pa ispod te pojave leži i pravi mali vulkan intenziteta za koji samo čekate da eksplodira. To dodaje onu potrebnu jačinu njegovom karakteru. Cathy Tyson malo je bezlična u usporedbi s njim, ali čine uvjerljiv par koji jedno u drugom pronalazi ono što im je potrebno. George nekoga koga će voljeti, a ona nekoga kome će vjerovati. Karakteri su ocrtani jednostavno, ali uvjerljivo i s dovoljno dubine da ne izgubimo zanimanje za njih. Michael Caine odradio je pomalo rutinski nastup (jer je i sporedna uloga) vjerojatno zato što je prihvatio ulogu, ali više nije bio u toliko raspoloženju da igra negativce, no neka vas to ne zavara da je čovjek samo pokupio ček i otišao dalje, ubacio je malo prepoznatljive psihoze te je kao i Hoskins, nepredvidljiv i vidite da mu je gluma kao druga koža. Dva majstora… neprocjenjivo. Priča je jednostavna, Neil Jordan ne gubi vrijeme na detaljno predočavanje svijeta pornografije (kao što to vidimo u filmu Hardcore) već u nekoliko poteza oslikava svijet koji je iskvaren, bolestan i drugačiji čak i za naše likove. Negativac-dva dovoljna su da malo jači krimi elementi budu tu, prisutni u radnji te da elementi socijalne drame i crnog engleskog krimića budu jedna cjelina. Možda je film star, možda nije toliko atraktivan (ili šokantan) no još uvijek pali ko mina. Sve što možemo napraviti jeste uživati u majstorskim nastupima i poželjeti Hoskinsu da se oporavi.


IMDb

Trailer

 

Mislim da za Agathu Christie i njezina Herculea Poirota ne treba nešto posebno predstavljati čitateljima, kao ni gledateljima, no vjerujem da je svima u toj ulozi poznatiji David Suchet nego Albert Finney koji ga je odigrao samo jedanput, na velikom ekranu. Nije jedini, istu stvar napravio je i Peter Ustinov, što Poirota stavlja u rang Sherlocka Holmesa i plejade poznatih koji su ga odigrali, a mislim da je Ubojstvo u Orijent Expresu toliko poznat materijal da valjda već i svi vrapci znaju sve o njemu. Ipak, film je nekako marginaliziran u odnosu na poznatu seriju (skoro svi filmovi su tako prošli) pa da nabacim riječ-dvije već kad sam ga i sam tek sinoć pogledao po prvi put. Da odmah budem iskren, uopće nisam obožavatelj djela Agathe Christie, kao ni Herculea Poirota te njegovih malih sivih stanica. Romane nisam čitao (eventualno jedan ili dva) a od TV serije sam pogledao možda deset epizoda sve zajedno. Jedan sam od onih koji prednost daju Holmesu i njegovim metodama jer je Holmes… pa, zanimljiviji karakter. Ali ne mogu poreći da je Suchet od Poirota napravio ulogu karijere te da je mali belgijski detektiv u njegovoj izvedbi zanimljiviji od one koju je pružio Finney. Ironično, sama Agatha je izjavila da je njegova izvedba najbliže onome što je ona zamislila (prisustvovala je priemijeri ovog filma, njezin posljednji javni nastup) što je nekako jeziva pomisao jer u filmu šljaka sve – osim Finneya.

Iako je ovaj sadržaj onima koji prate doživljaje detektiva sitnog brka, malo podsjećanje: u poznatom vlaku Orient Expres dogodilo se ubojstvo. Imamo uobičajenu galeriju sumnjivaca, imamo jako sposobnog detektiva i imamo razriješenje zagonetke. Čista klasika, nema nikakvih posebnih iznenađenja. Film je adpatacija poznatog romana (jedna od nekoliko) i sve što trebate znati o njoj jeste da je svojedobno bila jezivo velik hit. Zašto ostaje misterija. Dobro, možda sam malo prestrog, radi se o posve korektnom filmu, s jezivo velikom glumačkom ekipom sastavljenom od pravih zvijezda, i vjerojatno postoji tamo negdje baza obožavatelja koji su pohrlili u kina pogledati ga. Stvar je konkretna – film drži vodu, kao i sve te adpaptacije koje se stalno vrte na malim ekranima i ovaj put ću preskočiti klasično škrabanje o samom filmu i jednostavno vas udariti u glavu – osobno mi nije sjeo jer je to Hercule Poirot.

Kako sam već rekao na nekom drugom mjestu, nikad nisam ušao u taj đir čitanja njegovih dogodovština i razriješavanje slučejva. Jer ih on uopće ne riješi. On razgovara s ljudima, svatko mu kaže svoju stranu priče i onda ih on sve okupi na jednom mjestu i, mon dieu, vi ste, gospodine, krivac. Rješenje relativno uvijek bude izvučeno praktički iz šešira, tj. bez osnove u samoj radnji. Te takozvane salonske misterije funkcioniraju na taj način, ali kad on počne pričati stvari koje mu nitko nije rekao ili nisu ničim naznačene – dobijem osjećaj da gledam Vidovitog Milana. Ovaj film nije iznimka od tog pravila, konačno rješenje je – vi koji ste čitali roman znate sve – nategnuto preko svake mjere, čak i za Poirotove dogodovštine. Ustvari, kad sam čitao roman (jedan od dva koja sam uistinu i pročitao) stekao sam dojam da ni sama Agatha nije znala kako da sve to razriješi, pa je napravila – ono što je napravila (bez straha, spoileri ovdje ne žive). I, da, ako vas uvod filma podsjeti na otmicu Lindbergova djeteta, to je pravo namjerno. Na stranu što je taj krimi/istraga/ja sve-znam dio nategnut, izvedba Alberta Finneya, koji je odličan glumac, je živi, jezivi užas. Poirot je u njegovoj verziji: neurotičan, glasan, dosadan, naporan, živa karikatura (brčići ala Adolf Hitler) gnjavež, davež i na rubu da ga prevezu u Vrapče.  Jedva pet posto njegova nastupa je nekako OK. Ostatak je da želite ući u film i zatući ga onim bodežom kojim je ubijen glavni mrtvac. I to nije dobra stvar. S druge strane, tu je galerija poznatih faca počevši od Sean Connerya, Ingrid Bergman (koja je pokupila i Oscara za ulogu), Michael York, Lauren Bacall, Anthony Perkins, Richard Widmark i Jacqueline Bisset. Izvan filmova katastrofe, teško da ćete naići na ovakav cast. Zabavna stvar za kraj: film se možda događa na vlaku, ali u jednom trentuku zaglavi u snijegu i čeka pomoć, baš dok traje istraga. Vlak zaglavi na relaciji između Vinkovaca i Slavonskog Broda, ali sam film nije sniman ni blizu bivše Jugoslavije, no zgodan detalj koji lokalnim ljudima zna izazvati osmjeh na licu. Za poklonike pisane riječu legendarne autorice, ovo će biti baš kako treba, za sve ostale – teško da će proći više od jednog gledanja.

 

Scarecrows (1988)

Posted: 10 kolovoza, 2012 in Horor

IMDb

Trailer

 

Velika većina prosječnih gledatelj, onih koji imaju otvorene vidike i koji ne prave razliku između novih i starih filmova, reći će vam da su stari horori puno bolji nego ovi današnji. I spreman sam se složiti s tom tvrdnjom: stari horori znaju imati ono nešto (ne nužno faktor straha radi kojeg bi mogli iskočiti iz omiljene fotelje) što im pruža određenu prednost naspram modernog doba gdje vlada poprilična bezidejnost. Čast iznimkama, naravno, ali u poplavi običnog prolijevanja krvi, remakova, amaterizma vidljivo je kako danas svaka amaterska duša može uzeti kameru i snimiti komad filma te ga prezentirati običnom konzumeru željnom dobrog starog osjećaja straha. Sad, kada smo raščistili da stari horori imaju određenu prednost naspram novih (odaberite sami: radi režije, radi efekata, radi atmosfere, radi originalnosti) da odmah raščistimo i drugu stvar. I starih horora znaji biti generalno loši. Ne mislim sad na drvenu režiju ili glumce amatere (ja dan danas ne mogu gledati Petak 13 koliko je to loše sklepan film) već na stvarno loše filmove čija namjera nije bila da budu loši, upravo naprotiv, ekipa iza kamere i ispred svojski se potrudila da to na nešto sliči. Ali… failovi se događaju. Ovo bi bio jedan od njih.

Priča na papiru i ne izgleda toliko loše. Grupa pljačkaša, nakon uspješnog pohoda, bježi teretnim avionom u nepoznatom smjeru. Jedan od njih, potaknut dobrom starom pohlepom, odluči zeznuti ostalu družinu tako što izbaci paket s lovom, pokuša dignuti avion u zrak te sam iskoči van, u neku divlju pripizdinu gdje jedva da ima ljudi. Ostatak družine ipak spasi avion te krene tražiti odjeglog kolegu, a kad ga nađu (i oni iskoče van) shvate da su došli na jedno jako čudno mjesto. Napuštena farma nalazi su u okruženju čudnih strašila za ptice, a kako stvari stoje, strašila nisu ni najmanje oduševljena što su dobili posjetioca.

Inače mogu bez muke provariti te derivare Noći Živih Mrtvaca i Napada na Policijsku Postaju, stvarno mogu, to su besmrtni koncepti koje će dobar redatelj (čak i ako nije tako dobar) pretvoriti u zabavnu premisu te izvući najbolje od toga. Ovdje to, nažalost, nije slučaj. Znam da u hororima nikad nije bilo materijala za Oskara, ali ovdje je gluma loša, pravo loša. Svi glume identično, kao da su imali probu koja je ostala snimljena i to je to. Ženski likovi, muški likovi, nema razlike – ravno kao lijepi plavi Dunav. To je za početak. Odmah po uvodu vidimo da će to biti jedan od onih filmova koji ionako tanku ideju rastežu još više. Pola filma likovi se doslovce šetaju uokolo, po mraku i vode dosadnjikve razgovore, s stvar se dodatno pogorša kad se vodi dijalog koji sugerira jedno, a ispada drugo (strašila, očito, mogu kopirati radio frekvencije) što još malo… nateže radnju. Likovi su apsolutno nezanimljivi, bez karakterizacije (pljačkaši i taoci ponašaju se isto) što dok kažete keks dovede do toga da vas boli briga za njihovu sudbinu. Napetost skoro da ni ne postoji, ponajviše radi opasno drvene režije, a ne pomaže ni to što je horor dio (ubojstva, je’l) odrađen generalno šlampavo, bez neke posebne inspiracije. Kako sam sklon tome da u svemu pronađem i dobre stvari… tako je ovdje solidno odrađen dio sa scenografijom. Napušteno imanje izgleda zanimljivo, jezovitije nego sama strašila, radnja po mraku ima nekih svojih prednosti te tu i tamo zna stvoriti dobru atmosferu, kao i nešto uspjelih efekata. I, da, film uopće ne izgleda kao da je snimljen u 80-ima već modernije, pa vi sad odlučite kolika vam je to prednost ili mana. Ovo je proizvod namjenjen za brzu konzumaciju i još brže zaboravljanje. Horor fanovi neće biti oduševljeni (to malo donosim zaključak na prečac) ali ima stvarno i puno lošijih stvari za gledanje dok vam je jedini cilj ubit sat i pol vremena.

 

Best of The Best (1989)

Posted: 9 kolovoza, 2012 in Drama, Eric Roberts, Sportski

IMDb

Trailer

 

Da smo u današnjem vremenu, stvari bi išle nekako ovako. Odabrali bi se glumci, po mogućnosti da su u dobroj tjelesnoj formi, onda bi šest mjeseci proveli s nekim instruktorom na intenzivnim pripremama da se dovedu u formu, a u međuvremenu bi naučili pokoji potez-dva da izgledaju uvjerljivo na ekranu. Ono što mi je oduvijek bilo fascinantno koliko se malo pažnje takvim stvarima prije pridodavala pažnja. Najbolji do najboljih danas ima jedan zgodna krug sljedbenika i popriličan ugled u sferi sportskog filma, ali u njemu ama baš nitko, osim Phillipa Rhee, nema pojma o karateu. Njihov stil borbe je umlati protivnika kao da se radi o uličnoj tučnjavi, a pokret-dva koji naprave da nečemu sliči djeluje kao da gledate klince koji su nešto vidjeli, pa to kopiraju. To, doduše, nije smetalo nikome da od amatera naprave stručnjake (jerbo je i Dudikoff prošao kao ninja) ali ovdje karate igra sporednu ulogu. Ovo nije film o razbijanju protivnika (doduše, jest, ali nije) već je riječ o drami. Sportskoj drami. Možde najboljoj ikad snimljenoj, ali poštenoj, s jednom od najefektivnijih završnica koje sportski film može imati. Nakon originala došli su nastavci (Roberts, Penn i Rhee nastupili su u nastavku, a Rhee u 3 i 4 dijelu) koji jednostavno nemaju veze s vezom. Ako ste kojim slučajem nešto načuli o ovom filmu, ali ste naletjeli na to da je dio lošeg akcijskog/fajterskog serijala, onda da ispravimo zablude jer prvi dio je… cjelina za sebe.

U toj cjelini imamo meč stoljeća. Amerika protiv Koreje. Pet najboljih karatista (iako je to neki mix borilačkih vještina) s obje strane odmjerit će snage za titulu najboljeg. Radnja vam je bolna klasika: okupljanje tima, početak vježbi, zbližavanje i na kraju meč. Nema nikakvih iznenađenja u svemu tome. Ima klišeja. Kao u priči. Tim se, naravno, baš i ne voli, svatko je tvrdoglavi pojedinac koji zna najbolje, ali uz timski rad, sve se prepreke savladavaju do zajedničke cjeline. Suparnički tim je monstruozan, rigorozni trening i takva fizička sprema da vam se čini kako gledate gomilu Nexus 6 replikanata (borbeni model) koje nitko i ništa ne može pobjediti. Iako fizički i svakako ostalo slabiji, američki tim uložit će cijelo srce da ostvari pobjedu.

Film je možda pun klišeja (uzmite da tu imamo i samohranog oca, borca kojemu je brat umro u ringu, trenera koji je pravo opak) ali jedna stvar mu se mora priznati – promiče sportski i natjecateljski duh samo tako. Nije ni čudo da je većini boraca iz slične branše ovo jedan od dražih naslova (čak ga je Cro Cop spomenuo jednom prilikom) jer film je naivno izravan u svojoj poruci, ali to je najpoštenija stvar koja se od njega može dobiti. Koreografija je srednja žalost (to vam tako ide kad vam samo 25% glumaca uistinu i zna karate) ali fajtovi ne izgledaju loše kako bi mogli pomisliti. Američki tim (osim Rheea) se mlati kombinacijom koja podsjeća na uličnu tučnjavu, ali, hej, ako će time pobjediti protivnika, svaka ima dala. Završnica je priča za sebe. Već kad pomislite da bi mogli gledati jedan od najgorih klišeja uopće, dogodi se nešto suprotno (neću vam reći rezultat meča), a onda se dogodi još jedna stvar (ni to vam neću reći o čemu je riječ) radi čega vam i mala knedlica stane u grlu. Jer, Korejski tim ipak nisu monstrumi kakvi mislimo da jesu te dobijemo okružje kakvo bi sport, bilo koji, trebao predstavljati. Natjecateljski duh, poštena igra, ljudskost… Nazovite ga naivnim, nazovite ga klišejom, ali sport kao pojam nije osramotio, dapače. I dok se Olimpijada polako bliži svojem kraju, malo da podebljate natjecateljski duh nečim što je već pomalo zaboravljeno i poprilično nepravedno zapostavljeno.

The Ambulance (1990)

Posted: 8 kolovoza, 2012 in Eric Roberts, Thriler

IMDb

Trailer

Oduvijek me fascinirala mogućnost nekih ljudi da obične stvari pretvore u objekte straha, ili barem zanimljivu stvar oko koje će izgraditi radnju. Prednjači, naravno, Stephan King, no u filmskom svijetu ta čast ide svakako Larry Cohenu. Larry je tip koji nam je donio na veliki ekran bebe ubojice u kultnom I’ts Alive. Larry je tip koji je iskoristio fasciniranost mobitelima i napravio zgodan akcijski film Cellular o tim mali, nadasve praktičnim stvarčicama. A Larry je tip koji je cijelu radnju filma smjetio u – telefonsku govornicu. Larryev opus mi je postao jako zanimljiv radi tih stvari te je bilo samo pitanje vremena kad ću naletjeti na nešto slično iz njegova opusa. A Larry je jako maštovit tip jer ovaj put nam je prodao priču u kojoj objekt zla predstavlja – Hitna Pomoć. Mislim, koliko je to awsome, ne? Pozli vam, nazovete Hitnu i više se za vas ne čuje. U filmu se koriste ona stara, masivna kola, glasna ko sam vrag i naveliko poznata. Ne kao automobil Hitne već kao vozilo Ghostbustersa i samo sam čekao da negdje u pozadini krenu riječi something strange in your neighborhood da upotpune dojam. I djeluju pravo spooky, radi čega film ima neki nadnaravni štih, Twillight Zone štimung, zrno horora okružje, iako je primarno riječ o trileru. Kakvom?

O takvom gdje naš junak Josh odluči biti spontan i predstaviti zgodnoj djevojci koju svaki dan gleda na ulici. Upoznavanje uspije, recimo, ali njoj pozli i ubrzo se pojavi vozilo Hitne koje je odveze u bolnicu. Tako barem kažu jer kad je Josh krene tražiti, nema je nigdje. Naravno, njegovu priču o nestanku ne doživljavaju baš ozbiljno, no nakon još nekoliko slučajeva, Josh i mlada policajke krenut će u samostalnu istragu i dokazivanje toga da fantosko vozilo uistinu postoji.

Ovo je film koji vas odmah na početku uhvati na udicu… tko, što i gdje. Rijetkima to uspije. Zato je početak malo… nadnaravan, ali, kako rekoh, riječ je o trileru te se više svodi na običan čovjek u neobičnoj situaciji nego na neke horor elemente. Ali, film ih ima. Cijeli automobil djeluje pravo jezivo, pogotovo kad ga vidite po mraku i u pokretu. Naš junak će se naći i u njemu i na njemu i oko njega tako da ga jako dobro vidimo, a konačno razriješenje je korektno, u skladu s filmom. Čak i nakon što doznamo neke stvari, upotreba dugačkog automobila ne gubi na zanimljivosti (ipak je on glavni geg cijelog filma) jer tek onda dobije par sočnih scena koje će vas bez muke podsjetiti na kultni hororac Christine (jerbo oba naganjaju ljude po ulici i oba su crveni) što je samo plus. Eric Roberts, pomalo zaboravljena ikona B filmova, ovdje je dala svoj dio u obliku uvjerljivog, pomalo smotanog junaka kojem nitko ne vjeruje, društvo mu je pravio James Earl imam-glas-za-dokumentarce Jones (njih dva su već odradili suradnju na sportskom Best of The Best) a u manjoj ulozi pojavila se Janine Turner u netipičnom izdanju. Za one koji je znaju iz Života na Sjeveru i Clifhangera, djelovat će im drugačije jer ima – dugačku kosu. Zgodna ideja o vozilu Hitne koje otima ljude, par glumačkih imena, pristojna razina trilera/akcije/humora i to bi trebalo biti dovoljno da ga pogledate barem jednom, iako ne garantiram da će vam ostati u predugačkom sjećanju.

Klute (1971)

Posted: 7 kolovoza, 2012 in Donald Sutherland, Roy Scheider, Thriler

IMDb

Trailer

 

Da ovaj put započnem s nečim drugačijim: hrvatskim filmom. Mislim, već sam nekoliko puta ovdje iznio svoje mišljenje o njemu i ono nikako nije dobro, no zanimljivo mi je kako većina njih uspije biti jednostavno negledljivo sranje. Ne tražim specijalne efekte i invazije aliena (to Ameri ionako rade dobro, pa nek to bude njihov posao) ali zar je tako nemoguće napraviti triler koji bi ujedno bio gledljiv, napet i zanimljiv svim uzrastima. Većina se slaže da imamo jad, bijedu, socijalnu angažiranost (yea, right) i komorne drame: da bih riječ tome prigovorio. Ali u hr. filmu komorna drama obično znači tupi, krvavi pogled u čašu s rakijom. Glavno opravdanje: kako napraviti zanimljiv film s takvom atmosferom. Odgovor je banalno jednostavan: svi lijepo sjesti u školske klupe i gledat Klute dok vam oči ne iscura iz glave. I onda sve ponovit. Ne govorim to zato što mi je Klute number one krimić, majka svih psiholoških trilera, već zato što je to film… pod A) ima svega nekoliko likova, B) dijalog je ispoliran do blistavog sjaja, C) u njemu su pretežno dugi, statični i atmosferični kadrovi i D) ima kriminalističko/trilerski zaplet koji su sebi ne nosi ni kap krvi. Za kraj E) napet je ko puška, bez daljnjeg. I kad gledam neke domaće majstore ”komornih” ostvarenja… mila majko, zar je toliko teško napisati i režirati fini triler kojega bi, pazi ono glavno, ljudi možda i išli gledati u kina. Napravite remake ako nemate vlastitih ideja. Da se vratimo natrag na original, iako, pretpostavljam, o ovom kultnom i ne baš zaboravljenom filmu znate sve.

Radnje je takva da pratimo Johna Klutea u njegovoj potrazi za nestalim biznismenom Tomom Grunemanom. Jedina stvar ili jedini trag koji ima jest callgirl i prostitutka Bree Daniels. Prije nego je nestao, Gruneman joj je posalo nekoliko stvarno opscenih pisama, ali Bree, kojoj je lice nestalog nepoznanica, je imala i susret s jednim nasilnim čovjekom nešto prije toga. Na Kluteu je da otkrije radi li se o nestalom biznismenu ili je riječ o nekom drugom.

Odakle da počnem uopće? Ovo je film bez mane, da to odmah raščistimo jer ako ćete mu za zamjerku uzeti statičnost, baš šteta, produžite dalje, ovo nije ono što bi trebali gledati. Redatelj Alan Pakula ima mirnu ruku pri kadriranju, zadržava kameru na licima svojih junaka, na njihovim pogledima i malim, ali opet toliko važnim pokretima koji označavaju stanje njihova duha. Da je to nijemi film, značilo bi ništa, ali kako sliku prati i audio, to je savršena simbioza slike i zvuka. Dijalog je… nešto nevjerojatno. Spor, bogat ukusom, mirisom i aromom, dugačak, ali opet ne djeluje tako, pojašnjavajući, no opet ne otkriva sve, genijalno uklopljen u igru sjena koje okružuju naše junake. Cijeli taj trilerski dio odigrava se u običnim prostorijama, u interakciji s likovima (postoji jedva par kadrova vanjskog svijeta) savršeno integrirajući karakterizaciju u radnju običnim riječima. Nema napada na vaša čula, nema divlje montaže, rezova… slika koju gledamo doslovce klizi od prve do zadnje minute. Nameće se osjećaj straha, paranoje, osjećaj da nas netko promatra i da je taj netko jako blizu nas. I još u cijelu tu računicu ubacite glazbu. Jednostavna, sastavljena od jedva jednog instrumenta (neka vrsta udaraljki praćena tihim ženskim glasom) ali toliko jeziva da vas trnci prolaze samo dok je slušate. I na kraju balade: glumci. Donald Sutherland u skoro pa netipičnom izdanju kao smireni, cool istražitelj koji jednostavno postavlja pitanja. Jane Fonda je pobrala i Oscara za svoju interpretaciju žene koja je razvučena između posla, želje da napusti taj posao, da bude voljena i da ne živi u strahu (vjerujemo joj u svim segmentima). Malu ulogicu ljigavog svodnika odigrao je i poznati pozitivac Roy Scheider (bilo je to prije nego se krenuo zajebavat s velikim morskim psima i letenjem opasnim helikopterima) uputpunjavajući skromnu galeriju odlično izabranih glumaca koji su bez muke stvorili ozračje i iznijeli napetu priču. Savršen od glave do pete. I vi sad recite da mali, komorni trileri, ne mogu biti atraktivni. Samo ih treba znati napraviti.

 

 

 

Brannigan (1975)

Posted: 7 kolovoza, 2012 in John Wayne, Kriminalistički

IMDb

Trailer

Kako kaže jaedan zanimljiv komentar na kojeg sam naišao: do polovice sedamdesetih, klasični vestern žanr bio je klinički mrtav i mjesto usamljenim junacima koji jašu prerijama prepušteno je urbanim kaubojima koji nose policijske značek. Clint Eastwood je u to vrijeme počeo polako, ali sigurno rasturati sa svojim Dirty Harry filmovima (prije pojave Brannigana već su dva bila vani) ali nije ni najveći kauboj od svih spavao. Sa 68 godina John Wayne je odlučio pokazati kako i u njemu ima snage da se pridruži mlađim snagama te je zaigrao policajca u poznatom McQ iz ’74. To ”policajca” nemojte shvatiti baš doslovno jer, iako se radnja odvija na betonu, Wayne je i dalje ko u preriji. Dok se film montirao i spremao za izlazak pred publiku, on je promptno uzeo još jednu, skoro identičnu, ulogu. Urbanog policajca koji ima kompliciran slučaj za riješiti. Ironično, to su bila jedina dva filma gdje je odigrao policajce, a sam priznaje kako bi Brannigana preskočio da je znao kako će McQ postati tek umjereni uspjeh (čitaj osrednji) jer Brannigan i dan danas stoji kao jedan od njegovih najmanje uspješnih filmova.Anyway, nije riječ o lošem filmu, dapače, usuđujem se reći da je stvar-dvije napravio bolje nego prethodnik, no kad vam s jedne strane za vratom diše netko kao što je stari (tada mladi) Clint, teško da možete polučiti uspjeh kakav bi htjeli. Čak, ako malo bolje pogledate, kraj Brannigana ima i svojevrsni hommage završnici Magnum Force filma, što vam dođe skoro ko predavanje štafete mlađoj generaciji. O čemu se radi?

O još jednom tvrdoglavom, upornom, svojevoljnom žandaru koji ovaj put iz USA odlazi do Velike Britanije kako bi preuzeo zatvorenika za kim je podignuta optužnica na novom kontinentu. Samo, istog tog kriminalca otmu neki nepoznati tipovi i Brannigan treba udružiti snage sa famoznim Scotland Yard operativcima kako bi razriješili tu malu zbrku. Negativci žele debelu otkupninu, a Brannigan, kako i dolikuje tvrdom svojeglavom žandaru, jako brzo kreće u samostalne istrage ne bi li pronašao rješenje. I, da, ima pratnju. Plaćenog ubojicu koji nikad nije naučio riječ ”odustajanje”.

Koliko ste već puta gledali film u kojem jedan policajac dolazi u drugi grad (i drugu kulturu) te svojim metodama razriješava slučaj. Ja nekoliko njih, ali prvi koji mi dolazi u misli je Black Rain. Zašto je to bitno? I nije, ali Brannigan radi jednu stvar dobro: ne vrijeđa inteligenciju. Kako je Ridley Scott sveopćem gledateljstvu predstavio cjelokupnu japansku policiju kao skupinu nesposobnih idiota kojima je potreban jedan loose cannon Amer da riješi slučaj, ovdje je Scotland Yard u skladu sa svojom reputacijom. Uglađen, ali efikasan, te je Brannigan skoro i kao promatrač. Iako ima samostalne točke djelovanja, naš junak je ipak pod njihovom paskom i stvarno je ugodno vidjeti kada scenaristi ipak prouče stvar-dvije prije nego idu raditi nebuloze tipa Ameri mogu sve. Priča je više trilerska nego akcijska, za što pretpostaljam da je glavni krivac zašto je film popio neuspjeh. Dugački kadrovi koji prate policijske akcije (primopredaju novca) nažalost malo su monotoni i možda malo prestatični. Presjeku ih dobri akcijski prizori, koji su pak kratki i bolje monirani te tako imamo problem znan i kao muka s tempom. Vrijedi spomenuti i kako je hitman u ovom filmu jedan od najboljih na velikom ekranu. Vozi crni Jaguar i nosi zgodne cvike cijelo vrijeme te ga vidimo tek kao obris, što je ispalo odlično. Wayne, kao i obično, nije glumio već je bio sam svoj (znači, svaka druga uloga) ali dobro mu je parirao poznati glumac/redatelj/vlasnik Jurskog Parka Richard Attenborough kao sposobni egleski žandar. Njih dva imaju fora buddy-buddy odnos, iako teško da ga se može nazvati takvim. Tu je i posve solidna akcijska završnica, jedna skromna car chase scena, poprilična gomila kadrova Londona iz 70-ih i sve u svemu, riječ je o poštenom, ali poprilično tromom trileru kojeg vrijedi pogledati samo kao dio Waynove avanture izvan prerija.