Arhiva za 13 kolovoza, 2012


IMDb

Trailer

 

Mislim da za Agathu Christie i njezina Herculea Poirota ne treba nešto posebno predstavljati čitateljima, kao ni gledateljima, no vjerujem da je svima u toj ulozi poznatiji David Suchet nego Albert Finney koji ga je odigrao samo jedanput, na velikom ekranu. Nije jedini, istu stvar napravio je i Peter Ustinov, što Poirota stavlja u rang Sherlocka Holmesa i plejade poznatih koji su ga odigrali, a mislim da je Ubojstvo u Orijent Expresu toliko poznat materijal da valjda već i svi vrapci znaju sve o njemu. Ipak, film je nekako marginaliziran u odnosu na poznatu seriju (skoro svi filmovi su tako prošli) pa da nabacim riječ-dvije već kad sam ga i sam tek sinoć pogledao po prvi put. Da odmah budem iskren, uopće nisam obožavatelj djela Agathe Christie, kao ni Herculea Poirota te njegovih malih sivih stanica. Romane nisam čitao (eventualno jedan ili dva) a od TV serije sam pogledao možda deset epizoda sve zajedno. Jedan sam od onih koji prednost daju Holmesu i njegovim metodama jer je Holmes… pa, zanimljiviji karakter. Ali ne mogu poreći da je Suchet od Poirota napravio ulogu karijere te da je mali belgijski detektiv u njegovoj izvedbi zanimljiviji od one koju je pružio Finney. Ironično, sama Agatha je izjavila da je njegova izvedba najbliže onome što je ona zamislila (prisustvovala je priemijeri ovog filma, njezin posljednji javni nastup) što je nekako jeziva pomisao jer u filmu šljaka sve – osim Finneya.

Iako je ovaj sadržaj onima koji prate doživljaje detektiva sitnog brka, malo podsjećanje: u poznatom vlaku Orient Expres dogodilo se ubojstvo. Imamo uobičajenu galeriju sumnjivaca, imamo jako sposobnog detektiva i imamo razriješenje zagonetke. Čista klasika, nema nikakvih posebnih iznenađenja. Film je adpatacija poznatog romana (jedna od nekoliko) i sve što trebate znati o njoj jeste da je svojedobno bila jezivo velik hit. Zašto ostaje misterija. Dobro, možda sam malo prestrog, radi se o posve korektnom filmu, s jezivo velikom glumačkom ekipom sastavljenom od pravih zvijezda, i vjerojatno postoji tamo negdje baza obožavatelja koji su pohrlili u kina pogledati ga. Stvar je konkretna – film drži vodu, kao i sve te adpaptacije koje se stalno vrte na malim ekranima i ovaj put ću preskočiti klasično škrabanje o samom filmu i jednostavno vas udariti u glavu – osobno mi nije sjeo jer je to Hercule Poirot.

Kako sam već rekao na nekom drugom mjestu, nikad nisam ušao u taj đir čitanja njegovih dogodovština i razriješavanje slučejva. Jer ih on uopće ne riješi. On razgovara s ljudima, svatko mu kaže svoju stranu priče i onda ih on sve okupi na jednom mjestu i, mon dieu, vi ste, gospodine, krivac. Rješenje relativno uvijek bude izvučeno praktički iz šešira, tj. bez osnove u samoj radnji. Te takozvane salonske misterije funkcioniraju na taj način, ali kad on počne pričati stvari koje mu nitko nije rekao ili nisu ničim naznačene – dobijem osjećaj da gledam Vidovitog Milana. Ovaj film nije iznimka od tog pravila, konačno rješenje je – vi koji ste čitali roman znate sve – nategnuto preko svake mjere, čak i za Poirotove dogodovštine. Ustvari, kad sam čitao roman (jedan od dva koja sam uistinu i pročitao) stekao sam dojam da ni sama Agatha nije znala kako da sve to razriješi, pa je napravila – ono što je napravila (bez straha, spoileri ovdje ne žive). I, da, ako vas uvod filma podsjeti na otmicu Lindbergova djeteta, to je pravo namjerno. Na stranu što je taj krimi/istraga/ja sve-znam dio nategnut, izvedba Alberta Finneya, koji je odličan glumac, je živi, jezivi užas. Poirot je u njegovoj verziji: neurotičan, glasan, dosadan, naporan, živa karikatura (brčići ala Adolf Hitler) gnjavež, davež i na rubu da ga prevezu u Vrapče.  Jedva pet posto njegova nastupa je nekako OK. Ostatak je da želite ući u film i zatući ga onim bodežom kojim je ubijen glavni mrtvac. I to nije dobra stvar. S druge strane, tu je galerija poznatih faca počevši od Sean Connerya, Ingrid Bergman (koja je pokupila i Oscara za ulogu), Michael York, Lauren Bacall, Anthony Perkins, Richard Widmark i Jacqueline Bisset. Izvan filmova katastrofe, teško da ćete naići na ovakav cast. Zabavna stvar za kraj: film se možda događa na vlaku, ali u jednom trentuku zaglavi u snijegu i čeka pomoć, baš dok traje istraga. Vlak zaglavi na relaciji između Vinkovaca i Slavonskog Broda, ali sam film nije sniman ni blizu bivše Jugoslavije, no zgodan detalj koji lokalnim ljudima zna izazvati osmjeh na licu. Za poklonike pisane riječu legendarne autorice, ovo će biti baš kako treba, za sve ostale – teško da će proći više od jednog gledanja.