Arhiva za Rujan, 2012


IMDb

Trailer

Trailer 2

Kada bi sad otišli i upitali svoje mame, bake, ujne. tetke, strine i susjede što se dobrog gledalo tokom 80-ih, radi čega su se prekidali svi poslovi, muževi dobivali izgon iz kuće/stana, a djeca ostavljala gladna: dobili bi nekoliko odgovora. Bila je tu Dinastija, naravno. Sjećate se dogodovština bogatog Blakea Carringtona koji je postao sinonim za obične razgovore (misliš da sam bogat k’o Carrington), pa su tu bile Ptice umiru pjevajući, australska konkurencija američkim serijama, gdje je Richar Chamberlain slamao ženska srca (iako je gay) kao svećenik koji ima život ispunjen peripetijama sa svojom Maggie, a onda imate i Sjever i Jug. Sjećeate se toga? Orry Maine i George Hazard, dva velika prijatelja koji zajedno (i razdvojeno) prolaze kroz godine koje su prethodile američkom građanskom radu, a onda i samom ratu. Serija je doslovce žarila i palila na malim ekranima te, iako je danas znaju gledati s malim podsmjehom, činjenica je da je serija školski primjer kako se radi vrhunski televizijski proizvod kojemu je namjena da traje i traje. Iako je danas opće prihvaćeno mišljenje kako je za njezin uspjeh zaslužna pojava popularnog Patricka Swayzea, ironično, to je toliko daleko od istine da bi vam trebao dalekozor da je vidite. Swayze je u to vrijeme bio običan no name glumac, koji je iza sebe imao tek zrno zapažene nastupe u Red Dawn i Outsiders. Glumački serija danas izgleda kao pravi eye candy, ali to je došlo tek kasnije. IPAK, ima nešto u njezinom castu na koji ću se još vratiti. Sljedeća stavka dnevnog reda: serija dobro izgleda jer je uložena dobra lova u nju. 25 milijuna dolara je za tadašnje pojmove bila jedna astronomska cifra koja je izazivala strahopoštovanje, ali vidi se da je lova itekako dobro uložena. Od kostima koji su se nosili, do interijera i eksterijera, pa do epskih scena bitaka koje su označile američki građanski rat. Sve izgleda odlično, čak i danas, skoro trideset godina kasnije. Vjerujte mi na riječ, baš sam je nedavno ponovo pogledao (da, pročitali ste dobro, ponovo) i stojim iza svojih riječi bez žaljenja.

Za one koji su nekako uspjeli prespavati/ignorirati/ne čuti za sadržaj: kratki podsjetnik. Orry i George se upoznaju na školovanju u West Pointu i odmah postaju najbolji prijatelji. Jedan je Južnjak, što podrazumjeva plantaže i robove, a drugi je Sjevernjak, što podrazumjeva tvornice i…, pa, bogatsvo. Iako suprotnih nazora, njih dvojica održavat će kontakt kroz godine koje dolaze, a svaki na svojoj strani imat će pune ruke peripetija s vlastitim ljubavnim problemima, obiteljima, spletkama i namještaljkama. Jedna od najpoznatijih televizijsikih ljubavnih priča ide upravo na račun Orrya i njegove odabranice Madeline pošto njihova ljubav biva prekinuta njezinin vjenčanjem za matorog supranika Maienovih, a svoj komad radnje dobit će i likovi oko njih. Usporedno s zapletima koji odgovaraju klasičnim sapunicama, počinje se polako izgrađivati stanje tenzija koje će u konačnici dovesti do građanskog rata, kao i razlaza između dva prijatelja (samo po pitanju zaraćenih strana) i njihovih muka na ratištima diljem Amerike.

Serija originalno ima 12 epizoda, ali kako su to naši televizijski genijalci odlučili malo produžiti, tako su svako prepolovili i dobili dvostruko veći broj (inače, epizoda traje sat i pol vremena) te se razdvajaju na Knjigu 1 i na Knjigu 2 (postoji i Knjiga 3, ali o tome nešto kasnije) te su snimljene u klasičnoj maniri jedan godina-jedna knjiga. Prvi dio serije zadržava se više-manje na prijateljstvu Goerga i Orrya, njihovim odnosima, ljubavnim šemama – znate već, klasična sapunica, ali se i prikazuje zašto je došlo do građanskog rata. Da ironija bude veća, robovlasništvo je bilo potpuno sporedno pitanje u tome te Abraham Lincoln u prvi mah uopće nije ni razmišljao da to napravi. Knjiga 2 su ratne godine, pregledi poznatih sukoba (iako ne onih glavnih, kao što je Gettysburg) i daljnje muke naših junaka koji su sad skoro pa na istim funkcijama, ali na suprotnim stranama. Vć sam spomenuo nešto od glumačkog casta, ali da to razradim malo detaljnije. Ova serija je zvijer što se toga tiče, monstrum, ali u vrijeme kad je nastala bilo je tek par zvijezda koje su mogle reći da su to. David Carradine bi bio jedan od njih.Jean Simmons druga. Početak i kraj. ALI… serija je imala pun kufer stare garde glumaca koji su odlučili nastupiti bez honorara, počevši od Elizabeth Taylor, Roberta Mitchuma, Johnny Casha, Gene Kelly, te James Stewarta u svojoj posljednjem glumačkom nastupu. No, to nije sve (kao u reklami za super usisavač) – dobar je komad glumačkog casta nakon ove serije postao dio pravog sjajnog Hollywooda, počevši od samog Swayzea, preko Kirstey Alley, Jonathana Number One Frakesa do Forresta Whitakera, a ako imate stvarno brzo oko, u nekoliko scena možete vidjeti i nastup Michaela Dudikoffa prije nego je počeo mahati katanom i ubijati ljude (iako, ovdje to radi s puškom repetirkom), ali, ironično i serija i American Ninja snimljeni su u isto vrijeme, samo što je serija prije izašla. Njezina kvaliteta varira, ako ćemo iskreno. Ako ste skloni trivijalnim zapletima, ljubavima koje imaju gadan predznak propasti, obiteljskim zahebancijama… onda je serija prvoklasna, barem Knjiga 1. Knjiga 2, ratni dio, pomalo gubi na fokusu jer ulaze novi likovi (povijesni, kao što su Abe Lincoln, Jefferson Davies i generali Robert I Lee te Ulyessius S Grant – na kojeg su Južnjaci još uvijek nadrkani jer je spalio pola Juga dok je trajao rat) koji općenito govore o ratu: nadahnuto ili malo manje nadahnuto, s tim da neki glavni likovi čak postaju sporedni (Orry Maine jedno vrijeme gotovo da nestane s ekrana) tako da, ako niste skloni rekonstrukcijama povijesnih bitaka (koje su odlično napravljene, bogato i raskošno) Knjiga 2 bi vam mogla biti nešto dosadnija od prvog dijela. Svejedno, mora se spomenuti da je uspješno dočaran i prolazak godina jer glumci su, uz minimalno šminke i tek drugačijom frizurom uspjeli dočarati dojam starenja, što je pripomoglo u boljem dočaravanju prolaska vremena, te stvaranju osjećaja da prijateljstvo dva prijatelja traje već oho-ho vremena. a za kraj vrijedi spomenuti i odličan soundtrack poznatog skladatelja Billa Contija, čija glazba (da ne bude da je čovjek poznat samo po Rockyu) stvara dojam potrebne epike, glamura i emocija.

Nakon što je serija završena, zaokružena i snimljen kraj koji je, barem onim koji su pogledali seriju, odgovarajući, deset godina kasnije holivudska mašinerija odlučila je napraviti i treći dio. I zamalo sve upropastiti. Jer, sadržaj je sljedeći: glavni nemesis obitelji Main i Hazard je ostao živ, odmah na početku ubije Orryja i Georgovu ženu te na kraju George i Madeline postanu par. Malo je reći da je serija ispala čista katastrofa (Orry je u knjizi poginuo u ratu, ali je preživio u seriji) iako se skoro 70 % originalnih glumaca vratilo da odigra svoje uloge (ne i Swayze, koji je pametno rekao Hell No!) te treći dio fanovi uglavnom – ignoriraju. Bez obzira na taj nesretni dodatak, originalna serija, koja je snimana u koninuitetu danas je jedna od napoznatijih mini-serija uopće i još uvijek je jako dobra, sadržajna i na visokoj produkcijskoj razini, no teško da će vam se svidjeti ako niste kalibrirani na ovakvu vrstu proizvoda. Ali, možda vam se svidi dašak nekog prošlog vremena kad su stvari bile puno jednostavnije.

The Hidden (1987)

Posted: 25 rujna, 2012 in Akcija, Science Fiction

IMDb

Trailer

 

Ah, 80-te… jedno divno razdoblje za SF žanr. Imamo tu Terminatora, imamo tu i Back to the Future, imamo i Aliens… jedno gotovo dječije naivno razdoblje kad su filmovi dolazili ko po pokretnoj traci i niste znali koji je bio bolji od kojega. Nije bilo kao danas. Imate najave, pa imate nekakve viral video pizdarije koje morate gledati kako bi stekli dojma tko, što, gdje i kako, imate promocije u kojima neki kvazi intelignetni scenaristi koriste riječi kao što su ”epsko”, ”nikad viđeno”…i na kraju dobijete nešto kao što je Prometheus. Film vam doslovce vrijeđa inteligenciju, ali, hej, radio ga je scenarist Losta i redatelj Blade Runnera, to mora nešto vrijediti. Hvala lijepo, posve sam siguran da mi je kvocijent inteligencije veći od sobne temperatura da padnem na lijepe priče i nečiji prijašnji rezime (iako smo Blade Runner i ja blisko povezani) jer sve to vrijedi frišku figu kad vidite da je film (ne samo Prometheus) leglo lijepih riječi i očajne intonacije. Zato volim 80-te. Tina Turner je rasturala, James Cameron je bio redatelj kakvom su se mogli samo nadati svi štovaoci SF žanra (sad je jebena money bitch i dosadna buha sa onim hebenim Avatarom) i Ronald Reagan je bio u Bijeloj kući. Savršeno vrijeme. Doduše, manijaci su ponekad znali ušetati u obližnji MacDonalds i poubijati nekoliko nevinih civila, ali, hej, to su bili dani kad se takvo što događalo (danas je to u modi više nego onda, ako ćemo iskreno) i kad netko napravi film koji djeluje kao preslika nekoliko novinskih članaka, dobije kultni status jerbo je jako dobar, onda znate da je to moglo proći samo u 80-ima. I jednako tako proći malo ispod radara jer je konkurencija bila… pa velika.

Dakle, o čemu ćemo danas pričati? O ljudima koji ubijaju druge ljude. Naime, iz nekog razloga, dobri građani, koji nemaju ni kaznu za pogrešno parkiranje, odjednuom počinju rokati ljude, gaziti ljude, mlatiti ljude… kao u onim pričama iz crne kronike. Policija, naravno, vjeruje da je to zato što je, eto, takav dan, pun mjesec, loš horoskop… U pomoć im dolazi zeleni agent FBI-ja koji, kako stvari stoje, zna zašto se to događa, i za partnera dobije čvrstog gradskog pajkana da ga vodi kroz grad. Njih dva, naravno u najboljoj maniri buddy-buddy parova, imaju odnos nepovjerenja, ali se i to promjeni. Zato jer je priča nevjerojatna. Naime, postoji jedan gadan alien koji zauzima ljudska tijela (značenje imena filma: skriven) i onda radi cirkus. FBI agent je drugi alien i njegov posao je da uhvati prvog aliena. Kako? Oh, s jako puno pucnjave jer tek kad ljudski domaćin bude totalno rasturen, onda alien izlazi van iz njega i to je prilika da bude ubijen.

Ludnica od sadržaja, ne? No, film je isto tako ludnica. Ne loše, da se razumijemo, već jako dobra. Malo vuče na Terminatora jer naša dva junaka imaju itekako pune ruka posla s ljudskim domaćinima jer su skoro, pa neuništivi (frajeru se živo fućka za ljudske domaćine) i svi ili gaze ljude autima ili imaju pune ruka oružja (a postoji i dio radnje kad jedan od njih napadne policijsku postaju). Film je jedna velika pucnjava, stvarno fino režirana, dinamična, čak i krvava, vatrena ako to situacija traži. Film se otvara jednom od boljih car chase scena (Ferrari vs Patrolni Auti) i do pola vam se čini da gledate običan krimić jer, iako je ovo primarno SF, u njemu nema ništa što bi to potkrijepilo (jedva dvije-tri scene s efektima) no neka vas to ne smeta jer to ne znači da film nema štimung i jako zgodnu atmosferu, a bogme mu ne nedostaje ni dobrog tempa, kao ni odlične međuigre glavnih glumaca. Tu je jedan jako mladi Kyle Maclachlan, svjež nakon suradnje s Lynchom, te Michael Nouri koji je svoj prime time imao u kultnom plenom filmiću Flashdance. Njih dva imaju finu kemiju, malo pametnog humora, ali i ritam kad je akcija te nose radnju samo tako (doduše, nisu nešto posebno glumili jerbo to ovdje i nije bilo potrebno). Scenarij se ne zadržava na glupostima ili pretjerivanju, a zanimljiva stvar je ta da je nastao (što sam već spominjao prije nekog vremena) pod paskom tada jako mlade filmske kuće New Line Cinema, koja je svoje početke podređivala takvim malim, skromno budžetiranim filmovima, koji su kasnije postali skromni hitovi. Jedan od redatelja koji je radio za njih je i Jack Sholder (spomenut već na ovim stranicama) kojemu je ovo bio treći film za njih i stvarno je prava pravcata nepravda da mu je najpoznatiji film Nightmare On Elm Street 2 jer je ovo kud i kamo originalniji uradak. Znači, ako volite stari SF, dobre, ali B glumce, pametniji scenarij, dosta dobre stare pucnjave, jurnjave i makljaže… s ovim nemožete pogriješiti. Nikako.

Casino Royale (2006)

Posted: 20 rujna, 2012 in Akcija, Avantura, James Bond

IMDb

Trailer

 

Predrasude su jako, jako loša stvar. Usprkos tome, svi ih imamo. Ja ih prvi priznajem. Kad sam čuo vijest da će tamo neki Daniel Craig zaigrati ulogu najpoznatijeg tajnog agenta na svijetu (kojem inače svi znaju ime, pa toliko o tajnosti) prva pomisao bila mi je: who the fuck is Daniel Craig? To vam je, dragi moji, tip koji se šlatao s Larom Croft (iliti njezinim zemaljskim imenom: Angelinom Jolie) u onom hip-hop avanturističkom wanna be Indiana Jones filmu. OK, ja sam konzumer bedastoća, pa mi je prva Lara bila i simpa uradak, ali taj tip… nemojte mi to raditi. Taj lik je… plavokos! Zar to ama baš nitko nije vidio. Mršav je, karizma mu je na razini kuhane ribe… gdje je nestao Clive Owen koji je to trebao odraditi kako treba, muški, s votka-martinijem (mućkanim, ne miješanim) u jednoj ruci i upravljačem Ashton Martina u drugoj. Craig je, iskreno vjerujem, prvi glumac u franšizi koji se uspio zamjeriti apsolutno svima, ne samo onim najzagriženijim fanovima kojima je Connery Bog, već baš svima. I mladom i starom življu, čak i onima koji uopće ne šmekaju James Bonda. To je uspjeh. Pa je onda izbio zub na snimanju prve akcijske scene. Da ponovim: prve. Pa je izjavio (i to javno, Daniel, you plonker!) da ne zna voziti auto s klasičnim mjenjačem. Pa ubijte ga odmah, dajte mi protestni transparent da to napravim u vaše ime… mislim, stvarno. Pierce Brosnan je bio već malo ofucan u toj ulozi, ali ipak je to nekako odradio (mislim na zadnji film, ne) i otišao sa smiješkom (iako je ispičketao sve po spisku producentima što su ga zamijenili prije odlaska) ali ovaj lik neće stići ni otići. Zamijenit će ga iz straha da im negdje ne pogine, što nikako ne bi bila loša ideja (mislim da nije bila samo moja misao kako bi to razriješilo pola problema) jer što drugo reći za glumca s kojim neke od najljepših glumica ne žele dijeliti kadar? Čak ni negativci nisu bili oduševljeni jer je film od početka (ma što početka, od same najave) zaudarao na neuspjeh pokraj kojeg brodolom Titanica izgleda kao šetnja parkom. Jedva nekako su se uspjeli sakupiti glumci, snimiti sve što treba i otići doma misleći kako će sve to biti još samo jedna od onih neugodnih epizoda kakve se znaju dogoditi u Bond serijalu. Oh, boy, kakva je to pogreška bila. U ravnini one kad su ljudi mislili da je Zemlja ravna ploča. Casino Royale napravio je za James Bond serijal sljedeće: dao mu jaku šok terapiju, nafilao ga adrenalinom, probudio ga u maniri ”kanta puna hladne vode po glavi” i uspio natjerati cijeli svijet da – zašuti. Producenti su počeli, sramežljivo, brojati zarađenu kintu, a kritičari su (uz jedan zajednički khm, khm) počeli polako izvlačiti svoja pera i pisati uvode: pozdrav, ja sam taj i taj i ja sam imao loše mišljenje o filmu.

Kažem vam, svi mi imao predrasude. Ja prvi među vama. Kada sam po prvi put vidio Casino Royale (a još uvijek sam bio u fazonu nemojte me hebat s tim Craigom) prva pomisao bila je: e, to je filmčina. Mislim, filmčina. Netko se napokon sjetio napraviti Bonda onakvim kakvim jest: sirov oko rubova, sklon destrukciji, vođen emocijama, opasno vičan nesuradnji, još više nepoštivanju zapovijedi… Mislim, nije to otkrivanje tople vode, tako je to napisao Ian Fleming samo što je filmskim stvaraocima trebalo koje… oh, samo desetljeće dva-tri da to pokopčaju. Ali, već kad su skopčali, pretvoriti Bonda malo manje u manekena za muška odijela, a malo više u sirovog ubojicu osvježilo je žanr baš na pravi način. I, da, prvi priznajem da je Craig svojom interpretacijom stvorio ono nešto što je nedostajalo tom liku: malo drugačiji mentalni sklop, pogotovo onaj emotivni. Emocije nikad nisu loša stvar, a znaju dodati na jačini samo tako, posebice kad imate priču koja uključuje zbližavanje dvoje ljudi, pa onda i jednu jako gadnu izdaju, koja u konačnici definira našeg junaka. Definicija Bondovog karaktera bila je karika koja nedostaje u njegovim filmovima, kao i kontekst situacija koje su ga dovela do položaja na kojem je sad. Iako je danas jako popularan trend vraćanja junakovim korijenima, ovdje je to odrađeno suptilno, s daškom realizma, koji je još jedna inovacija u serijalu gdje je pojam realizam = čisti science fiction.

Glumački je cast sastavljen od rijetkih individua koje se nisu uplašile fijaska (pogodite tko se zadnji smijao nakon premijere filma) te je tu jedna koja se nije plašila podijeliti ekran s plavokosim glumcem, Eva Green, koja je uspješno spojila malo glamura, malo zanosa, malo finog erotizma, sve što treba imati jedna profinjena Bond cura. Još jedna hrabra duša, Mads Mikkelsen, strašan danski glumac, također je odradio svoju posao negativca junački, bez imalo straha da bi mogao ostati u sjeni nekih poznatijih kolega iz prijašnjih filmova. I, hvalahvalahvala, izostale su one bullshit pizdarije o negativcima koje misle lokalno, a djeluju globalno, s nekim evil planovima da zaposjednu sve živo i neživo. Društvo im je radila i Judy Dench, dama koja je svoj dio odradila i u Brosnanovim filmovima, prvoklasno ako smijem primijetiti (ne može svatko reći James Bondu da je zastarjeli dinosaur) zaokružujući malo, ali probrano i hrabro društvo. Film je na pladnju donio ravnomjeran omjer akcije, čisto fizičke, s jako, jako malo CGI-ja, karizmatične nastupe glavnog glumačkog casta, ni na trenutak nije dosadan, zamoran ili naporan, i priču koja ne igra na šablonu nacrtajmo sve, publika je glupa. Gotovo nevjerojatno. Trebao bih ovaj mali tekst završiti nekakvom dobro zaokruženom poantom o predrasudama, ali ostao sam bez inspiracije zato ću to svesti golu osnovu: ne ocjenjujte knjigu prema koricama, sadržaj bi vas mogao itekako iznenaditi. Čak i kad je u pitanju plavokosi James Bond.


IMDb

Trailer

 

Pogledao sam The Expendables 2. Znam, jaka stvar, who gives a shit, buuuu, itd, itd. Nije loš film, priznajem, bolji nego ”jedinica”, opušteniji i zabavniji. Naravno, kad u kadar uđe stari Chuck, all hell breaks loose, drugačije ne može. I sad se vi pitate kakve veze ima taj film s ovim filmom. Vrlo jednostavna stvar. Norrisov lik se zove Booker, a ime je dobio po liku kojeg je Chuck glumio u ovom filmu. Što se tiče njegove filmografije, nisam baš jako dobro upoznat s njom, ako izuzmemo one najpoznatije naslove (Lone Wolf, The Code of… i MiA) jer Chuck, koliko god bio zanimljiv kao pojava, baš i nema neke kvalitetne filmove. Da, znam, on je legenda i tako to, dosta nas je odraslo na njegovim filmovima, bla, bla, bla, ali iskreno gledajući, ima stvarno loših filmova. Ipak, ne treba suditi knjigu po koricama, tako sam si uzeo zadatak da pogledam nekoliko njih koje uporno izbjegavam. Iako to sad zvuči kao neka tlaka, baš i nije, samo što možda baš i nisam u elementu za njegove filmove (općenito baš akciju) ali, već kad sam ovako otvoreno iskren, Dobri dečki nose crno ispao je bolje od očekivanog. Sad mi je malo jasnije zašto je Norris bio prozivan legitimnom zamjenom za Charlesa Bronsona, filmovi mu imaju takav štimung.

A ovdje je riječ o pomalo huš-huš temi: ratnim zarobljenicima, onima vijetnamskim. To je priča koja bogme nikad nije dobila potpuno razriješenje, a film počinje baš s time: sastanak nekih glavonja i njihove planove da izvuku neke od njih. Tu sad već sve malo zvoni na neku preteču Ramba, ali vojni tim doživi iznenađanje: nema zarobljenika, ali ima Charlia kao u priči, i oni jedva izvuku živu glavu, shvaćajući da ih je vlastita vlada sjebala. Radnja radi rez i počinje pet godina kasnije. Naš junak Booker sad je zaljubljenik u utrke i na Vijetnam ni ne pomišlja sve dok mu na vrata ne zakuca zgodna novinarka i ne postavi par pitanja. Nisu samo pitanja problem jer netko počne rokati preživjele ljude iz njegova tima.

Ovo nije akcija film, ovo je više triler-akcija-politički film, kombinacija koja uopće ne izgleda loše. Scenarij je pametno iskoristio tadašnje kontroverze, ali ih nije u potpunosti iskoristio, samo naznačio, što je šteta. Zatvorene igre političara uvijek su zabavne, kad ih se postavi u pravi kontekst. Scenarij je… rječit, nije krut, dijalozi su zabavni i vidi se uloženi trud. Akcija je režirana tek korektno, u skladu s vremenom, znači pomalo drveno i ima tek jednu veliku vatrenu scenu (na samom početku) dok je ostatak podređen tučnjavama, gdje Chuck mlati sve one koje treba premlatiti (dva dobra fajta). Iako je film imao tek jedan milijun budžeta (zaradio je 18, što Chucka pretvara u pravi stroj za štancanje novca) to se ne osjeti previše, ali nema ni nekih posebnih lokacija ili velikih scena. Relativno zanimljiva priča, korektan nastup Chucka (koji se potrudio da da sve od sebe što se tiče glume) radnja koja nije glupasta kao i nekim njegovim kasnijim filmovima… ne znam što da vam kažem, možda malo zastarijelo, ali poprilično efektan film uz kojeg vrijeme prolazi bezbolno.

Clean and Sober (1988)

Posted: 16 rujna, 2012 in Drama

IMDb

Trailer (Clip)

 

Da vam budem iskren, mrzim ove današnje rasprave Nolan/Burton Batman, ali baš ih mrzim iz dubine duše. Realizam u filmovima o čovjeku koji se oblači kao Šišmiš? Dajte, molim vas. Razumijem ozbiljniji pristup filmu, hvala dragom Bogu pa nam je Scumacher svima pokazao kako izgleda neozbiljan pristup, ali opet, pretjerivanje je pretjerivanje. I još kad se naglasi da je Bale glumac kakakv nikad nije hodao licem Zemlje… dođe mi muka. Ne zato što je on dobar glumac (meni je onak, niš posebno) već zato što je The Dark Knight trilogiju obogatio plemenitim glumačkim pozivom jer taj mali faktor je nedostajao u Burtonovom Batmanu pošto Michael Keaton – ne zna glumiti. I to je, hvala lijepo, izazivam vas na dvoboj u samu zoru, vi birajte oružje. Razumijem da hype oko filmova napravi čuda (što danas s obzirom kad se sve uzme nije nikakav problem) i da takvi filmovi znaju postati itekakvi hitovi, ali ne razumijem podcjenjivanje onog što je izašlo u vrijeme kad je masovna reklama bila tek sjaj u oku Billa Gatesa i Stevea Jobsa i koje je svoju snago pokazalo time što je uspjelo jednostavnim načinom – kvalitetom. Batman iz ’89 godine nema ničega što ima dana, jedva da se znala pokoja informacija o filmu sve dok nije izašao, ali ono što se znalo jeste tko će glumiti. OK, Jack je Jack, s njim ne možete pogriješiti, ali tamo je zaglavio i Keaton koji je svoju kvalitetu dokazao u kultnom Bubimiru. Zajebavam vas. Ali, iste te godine pokazao je da uistinu zna glumiti, samo što je film debelo ispod radara radi Batmana. Pa, kako ovdje volimo ispravljat krive drine… riječ-dvije o Ketonu prije Batmana.

On je Daryl Poynter, japi s Wall Streeta koji ima sve: dobru gajbu, dobar auto, posao u kojem rastupa i komade koji ga salijeću. Naravno, živi punim plućima: cuga, droga i sve ostalo. Sve dok se jednog jutra ne probudi i ne pronađe predoziranu curu u krevetu. Kako je malo prije toga pronevjerio velike novce, njegov život jako brzo postane… kompliciran. Da pobjegne od svega, prijavljuje se u centar za odvikavanje. Ne zato što ima problem jer ga nema (klasika kod ovisnika) već da se malo odmori, no kako vrijeme odmiče, Daryl će shvatiti da je zajebao jako puno stvari u životu te da malo cuge i koke nije mali problem, već jako veliki. Korak po korak, krenut će u rješavanje vlastitih sranja.

Na papiru, klišej do klišeja, ne, i jest, film to donekle je, ali samo na papiru. Daryl je tip kojeg baš i ne volimo: samodopadan, neodgovoran, boli me kurac za sve živo i kad ga vidimo u sranju, drago nam je radi toga. Ipak, kako stvari odmiču, postaje nam nekako simpatičniji jer svi koji se odluče barem riješiti problema zaslužuju nečiju podršku. Film ne gubi vrijeme na tragične priče o tome što je sve napravio već nas baca u samo stanje stvari, Daryl ostaje nepoznanica, no kroz razgovore (kojih ovdje ima puno) shvaćamo da je otišao pravo na dno. Stvar koju vrijedi naglasiti, film ima dosta monologa (Daryl na telefonu ponajviše) i Keaton je rasturio to. Ali, mislim, kad gledate scenu kad nagovara roditelje da dignu hipoteku na kuću… ponižavajuće, izravno i emocionalno. Pola filma je gotovo one man show, ali neka vas to ne brine, ima tu još likova. Tako mu društvo pravi i Morgan Freeman (i to u doba kad je bio skoro pa nitko i ništa) i njih dva imaju dobru kemiju. Pomalo doznajemo i o potupku odvikavanja, ali ne previše jer je pojednostavljeno za film i traje, recimo, pola filma. Druga polovica je povratak u stvarni život, gdje je dojam malo slabiji jer se fokusira na odnos Daryla i jedne pacijentice (a Kathy Baker baš i nije nešto ekstra) te suočavanje s posljedicama stvari koje su se dogodile prije nego je otišao u centar. U konačnici, ispada korektna cjelina s malo već viđenom pričom, ali zato s odličnim glumačkim izvedbama, malo drugačijim pristupom (lik nema porodicu) i ako ste za malo dobre stare drame, ovo vam neće vrijeđati inteligenciju, a također će vam pokazati da Keaton – zna glumiti.

Firewalker (1986)

Posted: 15 rujna, 2012 in Avantura, Chuck Norris, Komedija

IMDb

Trailer

 

Oduvijek sam padao na filmove o potragama za izgubljenim blagom, čak i ako su loši, jednostavno ih obožavam. Doduše, neki od njih su pravi mali dragulji, drugi su živa koma, ali kad kažete 80-te, pa blago, pa potraga odmah vam u sjećanje dolazi – Indiana Jones. To nije nimalo loša stvar jer je to vrhunski film, bez prigovora, i stvar koju je donio u nasljeđe (barem što se tiče 80-ih godina) jesu njegovi klonovi. Za one koji su malo bolji s tom tematikom prvo ide King Solomon’s Mines, a onda, za one koji su baš detaljno upoznati s tematikom, Firewalker. To vam je bilo eksplotisanje poznatih naslova na način na koji se danas rade XXX parodije poznatih hitova, ALI,…imali su šarma više nego današnje parodije. Možda zato što nisu bile parodije u pravom smislu te riječi (Rudnici Kralja Solomona su, istini za volju, materijal odakle je i proizašao Jones tako da ni ne mogu biti parodija) i možda zato što su pokušavali napraviti nešto svoje u jako, jako ograničenim uvjetima. Jedini grijeh im je bio što su se šlepali za poznatijom robom, ali tu je priča već malo drugačije. Oba filma nastali su pod patronatom filmske kuće Cannon i ako je nešto bilo popularno u svijetu, oni su se potrudili napraviti svoje verzije. Ninje, borilački filmovi, pa i avanturistički, sve je našlo mjesta pod njihovim krovom. I većinom ih radio njihov kućni redatelj J. Lee Thompson (oba ova, Mines i Firewalker su njegova) što je dobra i loša stvar. O tom potom. Prvo, biznis.

Max i Leo dva su frenda koji idu na…pa, u lov na razna blaga. Doduše, nemaju baš i sreće, ali tko pita, važna je avantura. Kad i zgodna plavuša ponudi mapu s lokacijom velikog bogatstva, naravno da će krenuti u potragu. Od nemila do nedraga (američkih rezervata, pa do srednjoameričkih prašuma) naša mala trojka upoznat će šamane, vojnike, pobunjenike i razne druge individue koje će im otežati ili pomoći na putu da se dokopaju blaga.

Film, da odmah naglasim, ne isporučuje ništa. Priča je tanka, mjesta radnje uglavnom se svode na studijske interijere i eksterijere stražnjih dvorišta, nema neke mistike, a i režija je bogme drvena, s nekim stvarno lošim rješenjima da bi se dobila dinamika. Jednostavno rečeno, ovo je loš film, ali ima određenog šarma koji ga spašava od potpune propasti. Chuck Norris i Louis Gossett imaju jako dobru boddy-buddy kemiju na ekranu i, koliko to bilo čuidno, smiješni su da ne povjeruješ. Radnja, koliko god bila smotana, ustvari nema praznog hoda i film se gleda s lakoćom, a neki dijelovi su pravo urnebesni (kad naš trojac putuje vlakom odjeveni kao svećenici) te je gotovo šteta što nije bilo više takvih trenutaka. Ima fajta, naravno, i on je napravljen kako treba (samo treba malo čekati da Chuck počne lemati ljude, to se dogodi tek na pola filma) i ako možete pregurati sve ostalo, onda će vas tokom gledanja i zabaviti. Jer teško da imate puno prilika vidjeti Chucka u nekon nesavršenom izdanju (lik ne može pogoditi vrata od štaglja pištoljem) te su ti komični dijelovi jedini koji film izdvajaju iz krda sličnih (isti pristup ima i King Solomons Mines). Gledano danas, to je film napravljen za šaku dolara (milijon-dva dolara) i koji se vozi na valu popularnosti Indiane Jonesa – John Rhys-Davies povezuje sva tri filma (to je ona loša stvar koju sam spomenuo) i teško je ne pomisliti kako se uz samo malo više ambicije mogla napraviti još jača komedija (iako je film i ovako bio hit u svoje vrijeme) koja bi ostala u još jačem sjećanju. Za obožavatelje Chucka, ali neće pogriješiti ni oni koji ne žele previše razmišljati o onome što gledaju, pa čak se žele i neki put nasmijati. Sve više od toga bilo bi forsiranje nečega što u filmu nema.

 

Alone In The Dark (1982)

Posted: 9 rujna, 2012 in Horor, Thriler

IMDb

Trailer

 

Razmišljam da započnem s nekim novim načinom predstavljanja filmova, nešto eksplozivno, senzacionalističko i pamtljivo ( od autora koji su vam donijeli Stravu u Ulici Brijestova dolazi novo poglavlje neviđenog užasa…) ali sam odustao od te ideje jer… nije to za mene (a inače se naježim kad čujem one RTL/NOVA TV najave ŽNJ akcića gromkim iritantnim glasom), pa ću nastaviti u staroj tradiciji. O svemu pomalo. Ali, nisam lagao, ljudi koji su vam donijeli Stravu… donose vam i ovaj film, samo što nisam znao dok ga nisam pogledao. Ili počeo gledati. Naime, iza filma stoji New Line Cinema, koji su maheri za te horor serijale (moderna Hammer produkcija) jer osim Strave, tu je i Final Destination. Zašto je to bitno? Pa, i nije, ali kad su kretali s radom, plan je bio raditi male, small budget hororce koji će postati isplativi. To je bitno zato što njihovi uradci imaju em korektnu režiju, em korektnu izvedbu, em korektnu priču. Malo, ali kvalitetno, i da vam odmah priznam… ostah iznenađen kako je ovaj filmić uspio. Naravno, ne treba ga brkati s ovim novim bullshit uratkom gdje je Christian Slater jer ovo je stara škola koja, na nesreću, ima isto ime, pa se može dogoditi da vam lagano promakne.

Na repertoaru su: duševni bolesnici. Znam što ćete već reći: takvih ima u svakom drugom horor filmu i složit ću se bez prigovora, ali ovdje su još bili malo manje eksponirani, a malo više jezoviti pošto metode liječenja nisu bile tako… napredne te su predstavljali neodređenu opasnost društvu. Neodređenu da nikad niste znali na čemu ste s njima. Priča nam otvara dolazak mladog psihijatra u ne baš strogu umo-bolnicu i njegovo upoznavanje s okolišem. Kad shvatimo tko, što, gdje i kako, događa se druga stvar. Zamračenje. Koje pomogne 4 opasna psihopata da pobjegnu i da krenu prema psihijatrovoj kući jer vjeruju da je on ubio njihovog starog doktora. Jako brzo dolazi do opsade, a naši junaci trebat će malo zauzdati svoj moral i upustiti se u ljutu bitku kako bi izvukli živu glavu.

Reći ću samo jednu stvar: vrhunski film. Počevši od priče, pa do izvedbe te čak ni sitne mane ne smetaju (ima ih ionako svaki film) da dojam bude odličan. I još se radi o prvom igranom filmu Jacka Sholdera, čovjeka koji možda nije stekao reputaciju kao Wes Craven ili John Carpenter, ali koji je za znalce žanra čvrsta pojava koja je isporučivala kvalitetu jer je nakon ovoga napravio i The Nightmare on Elm Street 2 te jedan cijenjeni, ali malo marginalizirani The Hidden. Još ćemo malo ostati na ”tko”. Tu je i garnitura odličnih glumaca, počevši od legendi Jack Palancea, Martina Landaua i Donalda Pleasancea. Prva dva odigrala su svoje uloge s kvalitetom kakva se rijetko viđa u horor filmu (padali su tu i Oscari u kasnijim godinama) te njihovi paranoični Pukovnik i piromanski Svećenik izazivaju neugodu čak ni kad ih nema u kadru. Za Landaua bi se moglo i pomisliti da nema tri čiste u glavi kad mu vidite onaj Jocker osmjeh dok se igra s žrtvama. Glavnu ulogu odigrao je Dwight Schultz, što vam ne govori ništa, znam, ali ako ste malo bolje pratili Star Trek svemir, onda ga možda i prepoznate kao simpatično smotanog Reginalda Barcleya ili kao originalnog Murdocka iz serije The A-Team. Ekipa je… iznad standarda za jedan horor film. Sada prelazimo na ”što”.

Film nema krvi, tako da ne pomislite da idete gledati još jedan slasher. Psihološki trileri/horori nisu bili nepoznanica u to vrijeme, ali raditi ih, u jeku vremena kad su razno razni slesheri bili na vrhuncu popularnosti djeluje kao malo čudna odluka. Isplativa u svakom slučaju jer film, usprkos plakatu koji sugerira jednu, stoji izdvojeno iz krda koje ga je tada pratilo. Napetost leži u finom kadriranju, izostanku otvorenih prizora klanja, a većinu vremena ni ne vidimo negativce na ekranu, no, bez brige, znamo da su ondje. Možda mu treba da kod početka prebaci u veću brzinu i možda nam likovi nisu baš najbolje razjašnjeni (koji se to vrag dogodio psihijatrovoj sestri prije nego je došla u kuću) ili neki dijelovi radnje (gdje su nestala tijela nekih likova) ali zato je jeza izgrađena odlično s malim stvarima (scena na krevetu i nožem) i kad krene prava stvar, osjećaj neugode traje do kraja. Čak je i glazbeni score iznenađujuće kvaliteta za svoje vrijeme te fino prati radnju. Rekao bih na kraju balade, skoro savršeni horor/triler za kojeg mi je čist čudno da se ne pojavljuje malo više na nekim listama the best off, ali to mu ne smeta da danas ima kultni status i ugodnu gomilu sljedbenika. Dosadio vam je fušeraj 80-ih? Pa, ima i dobih stvari iz tog desetljeća, vidjet ćete čim pogledate film.


IMDb

Trailer

 

I, tako, prelistao sam malo ovaj svoj mali blog i shvatio jednu osnovnu stvar: pisao sam o svemu i svačemu, ali ne i o dokumentarnim filmovima. Iz nekog razloga sam ih izbjegavao spomenuti, ali kad bolje razmislim, i to je dio filmskog svijeta, pa nema smisla da ih zaobilazim kad već mogu ponuditi isto tako zanimljivog materijala kao i filmovima, ako ne i više. To ”više” možda ne znači svakome isto, ako ste jedan od onih koji ne preferiraju filmske dodatke, filmske trivije, filmske anegdote onda vam dokumentarni filmovi neće značiti (koji su povezani s određenom temom, ne) neće značiti ama baš ništa, kao ni ono što vam mogu ponuditi. Što se tiče informativne strane, oni bolje napravljeni uradci znaju i te kako iznenaditi, čak i ako mislite da znate sve. Kako sam ja jedan od ponosnih vlasnika originalnog izdanja romana Petera Benchleya, pa i samog filma koji je nastao po tom romanu, bio je red da nekako zaokružim cjelinu jednim malim tekstom i o samim Raljama. Doduše, neću pisati o samom filmu, hvala lijepo, tu su puno veći profesionalci rekli sve što se može reći, ali pokušat ću izvući koju sitnicu za vas koji slučajno pročitate ove redove. Tek toliko da imate što čitati.

Dokumentarac je prvenstveno namjenjen onima koji film Jaws poznaju bolje nego vlastiti džep (vjerujem da takvih ima dosta) i u njemu ima riječi i… svemu. Doslovno svemu. Od romana po kojem je nastao i iskrenog priznanja samog Benchleya kako uopće nije vjerovao da će postići ikakav uspjeh jer A) bio mu je to prvi roman i B) govori o velikoj ribi, što samo po sebi nije trebalo nikoga zanimati. Roman se razlikuje od filma, ponajviše u tome što je izbačena mala pod radnja o tome kako žena šerifa Brodya (Roy Scheider) ima malu avanturu s Matton Hooperom. (Richard Drayfuss) To je Spielbergova ideja jer nije želio da film ima nekakve seksualne kontroverze (u romanu postoji vruća krevetska scena) te je također želio da Hooperov lik preživi, što se u samom romanu nije dogodilo. O, da, u romanu ga ne dignu u zrak već se Bruce zaplete u mrežu i otpad od tonuće Orce i stane s kretanjem (što u konačnici znači i smrt). Hopper i Brody su nešto kao gadni neprijatelji u romanu, za razliku od filma. Iskreno, roman je puno mračnije atmosfere nego film, ponajviše radi likova koji su, da oprostite na mom francuskom, posve u kurcu. Moving on.

Naslov dokumentarca ustvari je geg koji se odvijao u stvarnosti. Bruce u stvarnosti jedva da je radio. I kad je radio, nije radio. Ono što vidite u filmu gotovo su svi kadrovi kad je ustvari radio. Dreyffus duhovito opisuje situacije gdje se na setu iz voki-tokija stalno čulo da pas – ne radi. Riječ-dvije ima i John Williams, slavni autor ta-ta-ta-tam glazbene teme, koji je htio da glazba bude gola osnova, te su je mogli koristiti čak i kad su snimali prazno more (film je uistinu snimljen na otvorenom moru, što je bila, khm, riskantna igra čak i u ono doba) jer su morali pažljivo birati kadrove s Bruceom kako bi što uspješnije iskoristili njegovu…ne funkcionalnost. Naravno, sve to nije moglo proći bez osvrta na financijeski uspjeh, kako se uopće počelo stvarati doba blockbustera, uz ugodne komentare svih uključenih (dokomentarac je snimljen u doba dok su svi sudionici još uvijek bili živi) te kako je uspjeh utjcao na sve njih. Također, doznat ćete i neke sitnice vezane uz stvari koje su se pojavila na filmu (recimo da Orca brod nije potonuo jer je to bila kopija stastavljena od par šperploča dok je pravi brod postojao još dugi niz godina u Univerzalovom studiju) a čut ćete i neka jako poznata redateljska imena kako govore o utjecaju filma na njih. Uglavnom, cijelo čudo svega (u jednom dijelu se vide razni plakati iz inozemstva i tu je srpski kao ”Ajkula”) o svim mogućim aspektima filma. Mane su… pa, nema ih baš. Naravno, svi hvale svakoga, ali ne pretjerano, dijelovi su OK, kratki, ali informativni i jedino o čemu zadovoljstvo ovisi jel vas uopće zanimaju sve te sporedne stvari.


IMDb

Trailer

 

Nedavno je jedan od osnivača poznate filmske kuće Cannon izrekao nekoliko stvarnih anegdota o jednom od svojih kućnih glumaca. Kako stvari stoje, Charlie Bronson nije bio baš previše sklon suradnji na setu: nije volio ponavljanja scene, nije volio previše opterećivanja, a osobni favoriti bili su mu filmovi iz Death Wish serijala jer tamo nije trebao ni previše govoriti već jednostavno stajati i biti cool s pištoljem u ruci. Teško da to nije istina jer koliko god osobno volio Bronsona, njegovi filmovi iz zadnje faze karijere upravo su to: brza produkcija, tanka priča, ne baš poletna režija i njegov uobičajeni nastup lika koji je fascinantan samo pojavom, ne baš i glumom. Nije on bio jedini u tom poslu, njegov kućni redatelj J. Lee Thompson nekad je bio autor koji je isporučio nekoliko kultnih filmova (originalni Cape Fear i The Guns Of Navarone) dok je pod starije dane u Bronsonu pronašao bliskog suradnika te su tako naštancali filmova koji su poznati, što im se ne može osporiti, ali su jednako tako kartonski i fajn bezlični. Glasnik Smrti nije iznimka od tog pravila, iako je možda zrno intrigantniji nego neki drugi naslovi. Ne zato što su njih dvojica napravili bang up job već zato što govori o mormonskim zajednicama. Nećete iz toga ništa posebno doznati, ali, eto, da Amiši ne budu jedini čudaci na filmu.

Priča govori o masakru jedne mormonske obitelji (puno žena i puno djece) počinjenom od strane neke nepoznate individue. Naš junak Charlie osobno poznaje jednog člana te ga priča zaintrigira i odluči malo dublje istražiti što se dogodilo. Sumnja pada na brata od žrtve jer njih dva imali su jako čudan i jako nasilan odnos koji traje već godinama. Charlie tako upoznaje zajednicu mormona i drugu jaku obitelj (jako = puno žena i djece) te njihove malo sjebane poglede na život, ali sve je to li-la jer ne treba dugo da netko nepoznat napadne i tu obitelj. Sad, kad su odnosi pošteno zaoštreni, dvije obitelji pripremaju se za veliki showdown, a Charlie mora dokazati da u cijeloj priči postoji i treća strana koja ima itekako velike koristi od toga da se dve obitelji međusobno poubijaju.

Na papiru to zvuči poprilično zanimljivo, posebice uvod, kad se dogodi masakr, ali ubrzo cijeli film postane rutinski posao na kojemu su svi pokupili plaću, snimili to što su bolje mogli, uloživši minimalni trud da nešto posebno i dočaraju. Svijet mormona ostaje tako velika siva nepoznanica jer radnja se ne fokusira na njihov način života (to govorim u slučaju da je netko pomislio kako je ovo neka vrsta Svjedoka) već samo na to da od njih napravi dvije suprotstavljene strane čudaka. Priča nema nikakvih iznenađenja, gotovo odmah se zna da je u igri treća strana i na kraju se otkrije zašto je bitno da svi oni budu mrtvi (ima neke veze sa zemljom i vodom) ali kako je cijeli dio prije toga ”odradimo posao i idemo doma” nekako nije ni bitno što, zašto, kako i gdje. Charlie je uložio nešto malo napora da nam predoči svojeg lika kako treba i jedna stvar je zanimljiva: on je ovdje novinar. Ne ubije nikoga, ako to možete povjerovati, iako je stalno u centru događanja. Možda radi toga što ima dosta teksta, možda zato što nije klasični mrgud s gunom u ruci, možda zato što ima i malo crnog humora, ovdje je korektan i dopadljiv. Film ima nešto malo akcije, režirane s jednim okom, ako ćemo iskreno, a ni vatreni obračuni (tj. jedan) nisu nešto ekstra jer svemu tome nedostaje malo napetosti, malo stila i malo poleta, što su Bronson i Thompson prije znali isporučiti samo tako. Za ubijanje vremena ko grom, za obožavatelje rada starog Charliea isto tako, ali da će vam ostati u nekom dužem sjećanju, neće sigurno.

Race with the Devil (1975)

Posted: 2 rujna, 2012 in Akcija, Horor

IMDb

Trailer

 

Poznat vam je koncept filmova koji koriste premisu: obični regular folks nalete na nešto frkovito i krene makljaža? Vjerujem da jest, tako to obično ide u onim, ajmo reći, malo boljim filmovima koji znaju kako spojiti dva žanra u jednu cjelinu. Kako stojite s okultnim? To vam je ono kad netko spomene Sotonu, obožavanje istog, žrtvovanje? Ne baš najbolje? Ne krivim vas, to je u današnjim vremenima postalo smiješno, gotovo na granici parodije, ali tamo u dalekim sedamdesetima narod je to shvaćao ozbiljno, pogotovo kad je nekoliko stvarnih sranja (poput Charliea Mansona i masakriranje Sharon Tate) imalo prizvuk takvih aktivnosti. Američki živalj imao je razloga za strah: hipiji, sotonisti, obični dobri stari serijski ubojice (Bundy i Samov Sin djelovali su u to vrijeme), ali jednako tako znali su oni to i iskoristiti u osobne zlobne svrhe. Da malo preplaše narod. Ali, ne previše, da ih ne optuže kako eksploatiraju tuđi strah u vlastite nemoralne svrhe. I, da, onda su velike zvijezde znale nastupiti u hororcima. Ne mislim na one koji su napravili ime u horor filmovima već o onima koji s hororom imaju veze koliko i ja s istraživanjem tamne strane mjeseca. Peter Fonda i Warren Oates idu na listu tih glumaca koje ćete teško vidjeti u nekom horor filmu, ali to je samo dodana prednost. O čemu se radi?

Roger i Frank su prijatelji valjda cijelog svog života. To znači da rade zajedno, izlaze zajedno, večeraju zajedno i, naravno idu na odmor zajedno. Njihove žene najbolje su prijateljice, njihovi životi međusobno su povezani da skoro znaju tko što misli i kad odu na odmor dugačkim RV-om, obična idila samo što nije počela. Ustvari, ona i počne, jer Frank i Roger odabiru posve pusto mjesto, daleko od civilizacije, kako bi se odmorili od svega, malo provozali na motorima (Fonda ih bogme zna voziti) i uživali u osobnom pijančevanju. To je plan. Koji pokvare drugi. Naime, oni se parkiraju u pustoši, ali i grupa sotonista tamo ima svoje male seanse, od kojih jedna ide ima i ljudsko žrtvovanje. Naši junaci budu otkriveni i jedva uspiju pobjeći vozilom (koje nije primjereno za rijeke, tek toliko da znate) i sve prijaviti policiji. No, to je tek početak priče u kojoj će naši junaci morati itekako pokazati zube ako žele izvući živu glavu na ramenima jer sljedbenici velikog S ne odustaju samo tako.

Dakle, ovako, recept za odličan B-film. Uzmite općenite sastojke (sotoniste+ ljudsko žrtvovanje) dodajte malo začina (isti su neuhvatljivi) malo to zalijte s običnim stvarima (dva para koji o zločinu samo čitaju, ne doživljavaju) dodajte žlicu Vegete (naši junaci koriste RV za bijeg i nastavak putovanja) te malo papra (kad shit hits the fan naši junaci itetako odluče uzvratiti) i to vam je to. Ne pravite se da radite nešto što to nije. Ovo je klasični primjerak onoga što je nekad privlačilo ljude u kina (jerbo nije bilo VHS-a, DVD-a, BLU-RAY-a i inih pizdarija) te na čemu su se zarađivali ozbiljni novci. Ovo je šund literatura u tvrdim koricama, nema previše mudrosti, sadržaj se već zna kako će ići, ali to uopće nije loša stvar radi nekoliko stvari. Film isporučuje ono što naslov sugerira: utrku. U prenesenom značenju i onu doslovnu jer završnica filma je jedan velika potjera autima i obračun kakvog se ne bi posramio ni Mad Max (ja sam ostao iskreno iznenađen što nisam prije čuo za ovaj naslov radi toga). Prije toga ide poprilično protočna radnja kako naši junaci upadaju u sve veću i veću gabulu, pri čemu se mogu spomenuti i određeni klišeji koji život znače. Junacima murja ne vjeruje, jedan pas će sigurno nastradati, svi koje susretnu su sumnjivi… Ali, sve to ima dobrog šarma. Akcijski djelovi djeluju dobro, fino režirano, horor je malo… pa ne strašan koliko neugodono atmosferičan, a mali plusevi su za dobru glumu Fonde i Oatesa. Film je svojedobno bio popriličan hit u kinima, ali kad se pogleda relano, ovo je sat i pol pravo pogođene zabave, koja je uspješno spojila dva žanra u jednu cjelinu. Da su svi B-filmovi ovako dobri…