Arhiva za Listopad, 2012

Darkman (1990)

Posted: 27 listopada, 2012 in Akcija, Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

 

Postoje dvije generacije ljudi koje će znati nešto o tome kad im se spomene ime Sam Raimi. A) tu su neki novi klinci koji će ga odmah povezati s Spiderman trilogijom (koja meni osobno i nije neki high point života), a imate i B) one malo starije koji će reći k’o iz topa: The Evil Dead. Kako god okrenete, čovjek ima svoju reputaciju. Ipak, postoji i C u cijeloj ovoj priči, tj, ako ste skloni filmovima ovakve tematike. Jer, Spiderman nije prvi stripovski rad starog Sama, ali ustvari i jest. Za one koji znaju o čemu pričam: Darman je kultni film koji još uvijek žari i pali i iznenadilo bi vas koliko ljudi misle da je nastao po nekom stripu. Nije. Nastao je…pa, kad Raimi nije mogao dobiti prava na Batmana (tu je Burton već radio dar-mar), a nije mogao dobiti ni na The Shadow – ja bih mu ih dao, istoimeni film mi je fora, ali da je moglo bolje, moglo je. Never the less, tako je nastao Darkman: čovjek bez lica, koji krade tuđa lica kao svoju ”moć”. Raimi je ukomponirao sve i svašta u njega, od The Shadowa (pogledajte samo taj outfit: šešir i kaput), pa do starih Universalovih horora tipa Nevidljivi Čovjek (tu je mali naklon što su mu iskeširali veći budžet za snimanje). Sve nakon toga je, kako se kaže povijest. Oh, da, i ovo je Raimivijev prvi mainstream film. Je, nakon toga je počeo raditi s velikim dečkima. Za one koji nemaju pojma tko je Darkman…

…on je doktor Payton Westlake, znanstvenik koji izumi sintetičku kožu (koja je kao prava), ali negdje usput stane na žulj jako gadnim ljudima. Koji naprave sljedeće: prebiju dobrog doktora i raznesu mu laboratorij. S njim u njemu. Ali, zajeb, dobri doktor preživi (iako je sad neprepoznatljiv jer je skoro u cijelosti izgorio) i gadno je žedan osvete. A sintetička koža koju je izmislio je zgodna stvar kad se želite maskirati jer Darkman može biti bilo tko, čak i onaj na kojeg najmanje sumnjate.

Što reći: ovo je film koji žari i pali kako god okrenete, a ima čak i zrno inteligencije u sebi jer ovo nije klasični super junak, u šarenom kostimu koji će izaći pred ljude već netko tko više voli mind-games i dobro staro zajebavanje svojih neprijatelja kako bi ih izbacio iz takta. Naravno, tu je i omjer akcije, potjere i nešto fine pirotehnike, s malom dozom bizarnosti, ali i tragedije jer doktor Westlake još uvijek vjeruje kako će jednog dana imati normalan život. Ono što je još zanmljivije (ako vam sve ovo nije dovoljno) jeste da je dobrog doktora odigrao ni više, ni manje nego Liam Nesson, sadašnji kick ass frajer, ali u ono doba tek priznati karakterni glumac. A Liamu jako dobro stoji i tragedija i akcija te nećemo previše žaliti što tu ulogu nije odigrao kućni Raimivijev frend Bruce Campbell (ali nije ni ovo prošlo bez njega: zadnja scena filma, kad Darkman ”stavi” novo lice, tu je uvijek rado viđeni Ash). Priča je, kako rekoh, čisto stripovska (nije ni čudo što je Darkman poslije postao dio crtane, pisane i igrane kulture: film je dobio još dva više nego korektna nastavka) ali i pregledna, nema sporog hoda, a jedino što bi vas malo moglo živcirati (ili ne bi) jeste baš to što se prepoznaju elementi svega i svačega. Ipak, stara škola, bez ovih današnjih CGI pizdarija, dobra priča i jako dobri glumci… tko nije gledao neka svakako pogleda. Tek toliko da ne kažete kako je Spiderman vrhunac Raimivije karijere.

Extreme Prejudice (1987)

Posted: 24 listopada, 2012 in Akcija, Walter Hill

IMDb

Trailer

Trailer 2

 

Već kad sam spomenuo Waltera Hilla… da nešto pametno napišem i o njemu. Stari Walt ovih dana ima novi film, s Sly Stalloneom, Bullet To The Head (nema nikakve veze s istoimenim filmom Johna Woo-a) i iskreno se nadam da će uspjeti iskeširati koji dolar kako bi vratio barem malo stare reputacije. Jer Walt je gadno zaglibio nakon 80-ih, prosječni filmovi, gotovo ništa od one njegove stare karizme (osim The Last Man Standing) i kad sam pogledao neke od tih filmova prva mi je pomisao bila: dude, bolje se ostavi režiranja i uživaj u staroj slavi. Jer ako je John Carpenter Zeus, onda je Hill Had, njih dva mogu si ruke pružiti, čestitati na dobro obavljenom poslu i reći: ljudi, mi smo odgojili generacije. Što je istina. Jesu to napravili. Gledali ste barem jedan Hillov film. Bilo da je riječ o Driveru, bilo da je riječ o 48 Hours, bilo da je riječ o Southern Comfort, bilo da je riječ o The Warriorsima… nešto od toga sigurno ste gledali. I Hill je bogme onda ubadao sa svakim filmom, čak i oni manje poznati (Streets Of Fire) imali su svoju publiku. Da odmah nešto raščistimo… sada nećemo ni o jednom od tih filmova. Iz tog razdoblja Hill ima jedan malo manje poznati naslov (ovaj ovdje) o kojem se isplati reći riječ-dvije jer je…pa, prigodno gurnut ustranu. Svi oni koji vole rasne filmove u kojima dominiraju rasni mužjaci doći će na svoje, svi oni koji vole dobre i kvalitetne glumce, doće će na svoje, a svi oni koji vole onu poštenu akciju 80-ih…pogađate, doći će na svoje.

Nick Nolte igra teksaškog rangera tvrdog kao željeznički čavao: on živi, krvari, znoji i piša pravednost. Bolje ga nemoj krivo pogledati jer ti ne gine metak u čelo. Powers Booth glumi njegovog bivšeg frenda, sada teškog narko-lorda koji ima svoju teško utvrđenu casu u Meksiku. Maria Conchita Alonso glumi njihov zajednički ljubavni interes. Osim pitanja rasnog muškog prijateljstva, tu je i grupa vrlo živih vojnika (inače proglašenih mrtvima) koja sprema malo, huš-huš akciju baš u Nolteovom gradu. Njihov boss, uvijek kvalitetni Michael Ironside, ima neke svoje zle planove, koji se podudaraju s onim od Powersa, a kad sranje dosegne kritičnu razinu, Nolte i preostali vojnici odluče napraviti prvu očitu stvar: napasti casu i poubijati sve živo i neživo u njoj.

Hill nije John Woo i njegova verzija muškog prijateljstva jest: klišej. Cijeli film je kao enciklopedija klišeja koje možete pronaći u ovakvoj vrsti filmova. Da su u glavnim ulogama bili neki tamo lijevi likovi to bi bilo posve negledljivo. Ovako je zabavano, ali tek toliko da znate na čemu ste. Dva lika nemaju potreban naboj da bi ostvarili kemiju bivših prijatelja/smrtnih neprijatelja, a Maria… ona je potpuni promašaj za ovu ulogu. Teško je progutati da bi ova dva rasna mužjaka imala takav konflikt oko nje. I Hill joj je dao da pjeva svoje pjesme u filmu. Žena ima glazbeni doseg kao mačka koju potežete za rep. Vojnici su, zanimljivo, ispali i najbolji od svih njih. Opušteni momci, sastavljeni od garniture onih koji obično glume negativce (Clancy Brown, William Forsythe) dostavljaju očekivano, a kad se na kraju prometnu u pozitivce, dođe vam i da navijate za njih. Jer taj napad na casu de narko kartel je jedna nimalu suptilna posveta filmu The Wild Bunch: krv, tijela u zraku, pucnjava na sve strane. No, iako je to sve izvučeno iz knjige klišeja, film je zabavan. Onako, kako su to znali biti filmovi 80-ih. Poznati glumci dopridonose ugođaju, akcija je starinska, bez CGI-ja, tempo filma drži vodu (nije dosadan), što je bio uobičajen Hillov potpis. Moglo je biti gore, moglo je biti bolje, ali ako imate žicu za akcijašenje made in 80-te, onda ne bi trebali biti nezadovoljni.


IMDb

Trailer

Nakon malo poduže pauze da se vratim s nečim… što reći: odličnim, kultnim, savršenim, jezivo dobrim, legendarnim (sami nastavite niz) filmom. To radim sa svrhom, da budem iskren, pošto je danas postalo popularno privlačiti pažnju svim i svačim (pomaže i to da se kresnete s kompletnom početnom postavom Dinama i onda napišete knjigu o tome) rekoh kako ne bi škodilo da se i osobno ubacim na taj vlak. Doduše, neću se uputiti u Dinamovu svlačionicu s kilom-dvije vazelina (ali nemam ništa protiv toga da me iz olujnog mora spasi kompletna ženska postava Baywatcha) a sasvim sigurno neću uzeti i pisati o nekom novom filmu (iako bih o novom Spidermanu mogao reći dvije-tri lijepe riječi) no zato ću fino uzeti provjereni materijal, smisliti tri-četiri pametne o njemu, uzeti koju bubble-gum (dok ne ostanem bez njih) i skinuti prašinu s tipkovnice jer… pa, ljudi idu na odmore i pauze s razlogom. Trebao mi je mali soul searching, da sredim vlastita sranja, da odredim prioritete i da ozbiljno porazmislim želim li više pisati o filmovima koji više nikoga ne zanimaju. Ali, kako sam ja u duši izgubljen slučaj, netko mora brinuti i o njima, filmovima o kojima više nitko ništa ne piše (vjerujem, nadam se, da ih netko još i pogleda) tako je odluka došla sama od sebe. Jer, uz velike moći dolaze i velike odgovornosti. Ne, to je iz prvog Spidermana, onog kojeg ustvari ne mogu smsiliti baš radi tih fortune cookies pizdarija. No, kako god okrenete, s majstorima kao što su John Carpenter, Walter Hill i još pokojim ne možete pogriješiti, a bila bi čista grčka tragedija da sam se pokupio iz internetskih ravnica bez da sam prošao opus barem jednog od njih. Stoga, savjetujem vam da nabavite dovoljno čunga-lunge, koju sačmaricu, jedne retro očale jer, ljudi, mi smo…

…generalno sjebani. Za razliku od klasičnih invasion filmova, gdje zli alieni dolaze s armadom kakve se ne bi posramio ni Filip Lijepi kad je radio desant na Englesku, ovdje su stvari već gotove. Alieni su među nama, žive i fakat uživaju. Ako ste s njima, povlastice su sljedeće: bolji posao, bolja lova, bolji standard života (pola naših političara, znači, radi za ove ružne tipove) i problema nigdje na vidiku. Nisu nas osvojili, oni su nas jednostavno kupili. I to su bile 80-te, dok još globalni komercijalizam nije bio tako široko rasprostranjen. Ali, svaka utopija ima zvrčku-dvije koja ih zeza. Ovdje su to neki opskurni likovi koji nose ogromne sunčane naočale (crne, naravno) i govore kako su… oni među nama. I to je to, grupa bože-mi-pomozi individua predstavlja našu zadnju obranu? Ipak, pojavit će se lik bez imena (doduše, nazivaju ga Nada ( Ništa)) koji će malo pomrsiti planove tim stvorovima iz jednog banalnog razloga. Nestalo mu guma za žvakanje. Ali zato ima pun quratz metaka koje vrijedi ispaliti. Pa će ih ispaliti.

Sad, naići ćete na svašta o ovom filmu. Eseje, doktorate, pažljivo složene studije o tome kako film govori o dubokoj zloj komercijalizaciji i dobar dio tih tekstova ustvari ima smisla. Svi smo mi prodane duše i svi imamo svoju cijenu. Bez daljnjeg. Ali, ono što tamo nećete pronaći jeste da je ovo čistokrvni Carpenter kojeg voli publika i kritika. Imamo sve njegove vrsne i klasične motive: usamljeni revelveraš (ovo možete staviti i pod navodnike) veliko prijeteće zlo (hoćeš uličnu bandu, hoćeš Stvora, hoćeš Lucifera osobno, hoćeš zle aliene) i nula posto da stvari uspiju. Doduše, to malo vuče na crnjak jerbo su stvari već sve završene, ali starog Johna ne zanima filozofiranje već posljednje uporište, borba, Alamo. A svi mi volimo navijati za junake koji idu protiv svih izgleda, ne, to nam je u krvi (iako bi, da je stvarnost u pitanju, svi pijuckali martinije i brojali eure zajedno s alienima) i to je ono što film isporučuje. Tu čak nije u pitanju ni održavanje sveameričkog načina života (da se radi remake u režiji Michaely Baya pao bi koji krupni kadar američke zastave) već jednostavno održavanje ljudskog načina života. Film čak ni osuđuje korupciju, pohlepu i prodane duše koliko nam ukazuje: to je sve već tu. Ipak, kao ideja, stvar je odlična. Alieni su već toliko puta pokušali zauzeti Zemlju teškom mašinerijom da su postali dosadni te je ovakav pristup – kreativno osvježavajući. Naravno, mogla je tu ispasti i jedna bezumna pucačina bez voznog reda da nije tipično dobre Carpenterove režije, poprilično uspješnih trik-rješenja (običan bijeli papir s velikim slovima iz vašeg kućnog printera – film je koštao svega tri milijuna, pa j ovo doslovce genijalno) i posve netipičnog casta. Roddy Piper, Keith David i Meg Foster (ženska ima fascinantne oči) nisu A zvijezde, nisu baš nešto ni kvalitetne zvijezde (Piperu je ovo vrhunac glumačke karijere) ali su zabavni, opušteni i izgledaju dobro u akciji. Mane, pitate vi. Paaa, ponešto od radnje je razvučeno, kao što je dio kad naš lik stavi naočale na oči, pa zamalo deset minuta šeta uokolo, nedostaje objašnjenje-dva (zašto se alieni vide samo kroz te naočale, a ne kroz svake ray-banke) no to su tehnikalije oko kojih ne vrijedi razbijati glavu. Originalan, zabavan, anti-alienski nastrojen… vjerujem da ima još fanatika koji su ga pogledali deset puta, pa se ne bojim da sam jedini. A što se tiče mojeg soul serching vremena i ozbiljnog premišljanja oko toga da prestanem pisati, da parafraziram lika u kariranoj košulji: došao sam žvakati žvakaće i pisati o starim filmovima… i upravo sam ostao bez žvakaća.

The Expatriate (2012)

Posted: 10 listopada, 2012 in Akcija, Thriler

IMDb

Trailer

Problem filmova zavjere poprilično je jednostavan: skloni su prevelikom kompliciranju. To je razumljivo, zavjere same po sebe skup su raznih teorija, mišljenja i ”dokaza” koji bi trebali činiti suvislu cjelinu, no to rijetko kad tako ispadne. Možda je generalni plan da radnja reflektira stvarnost (Princezu Dianu su, po posljednjim izvješćima, k sebi uzeli izvanzemaljci) te da danima razbijate glavu tko je što rekao i postoji li možda mogućnost da je nešto od toga istinito. Čak i oni najbolji filmovi, kao što su The Parallax View ili Three Days of Kondor iza sebe ostavljaju više pitanja nego odgovora, a ako se uopće možete sjetiti o čemu su govorili, onda vam svaka čast jer neki od nas običnih smrtnika još uvijek razbijaju glavu što je pjesnik time htio reći. The Expatriate (još uvijek se čeka nekakav adekvatni prijevod) ide u kategoriju filmova koji se koriste premisom običan čovjek u neobičnoj situaciji, došao je tiho i nenajavljeno, ali ono što ga ponešto razlikuje od svojih srodnika jeste to ima glavu i rep. Razumljivu cjelinu koja, iznenađenje, iznenađenje, iza sebe ostavlja jako malo otvorenih pitanja. Doduše, znam da nije poželjno baš sve pojasniti gledateljima, ali pravo je osvježenje vidjeti kako se netko odlučio na vrlo jednostavan pristup: neka glavna priča bude zapetljana, ali razumljiva, a da sporedni detalji ostanu nedorečeni. Nakon gledanja možda nećete biti posve oduševljeni, ali jednako tako nećete moći reći kako su vas prevarili jeftinim rješenjima kao što je nedorečeni kraj samo zato da bi se o filmu pričalo duže nego što to zaslužuje. A svaka dobra zavjera mora započeti s nečim zanimljivim, možda čak i običnim, kao što je, recimo samo primjera radi, samohranim ocem koji otprema kćer u školu.

Ben Logan radi u maloj tvrtci za provjeravanje sigurnosnih sustava. Kompliciranih sustava, onih kakve želite postaviti na bravu za koju ne želite da bude otvorena. Ikada. Ima kćer, sweet 16, ali njihov je odnos pomalo hladnjikav jer, kako doznajemo, nije bio baš uzoran patter familias sve dok mu nije umrla žena. Nije oduševljena ni time što ju je otac odvukao iz Amerike u Europu. Njih dvoje tako započinju radni dan na posve uobičajeni način. Ben radi svoj posao, razvaljuje sisteme, bori se birokracijom i elegantno zakasni na kćerkinu promociju primanja nekakve nagrade. Da stvar bude još bolja ona na kraju balade završi u bolnici radi alergijske reakcije. Drugo jutro, Ben odlazi do ureda samo na pet minuta, kako bi preuzeo malu pošiljku i pronalazi – prazninu. Tvrtka za koju je radio je nestala. Prostorije su prazne. Za njega nitko nikada nije čuo. Njegov bankovni račun ne postoji, adresa ne postoji, nekoliko mjeseci rada kao da se nije dogodilo. I još, povrh svega, otac i kćer će se gotovo odmah naći na meti bivših suradnika i njihovih pokušaja da ih likvidiraju. Samo što Ben ima trik ili dva u rukavu za to, a novonastala situacija će gotovo prisilno povezati oca i kćer da se zajedničkom suradnjom izvuku iz problema u koje su upali.

Sada kada sam vam prepričao skoro cijeli uvod, razlog zašto sam to napravio. Ovo je film koji ima jedan od najintrigantnijih uvoda koji sam vidio u posljednje vrijeme, ona vrsta radi koje zagrizete udicu, progutate mamac, olovo i čep. Jednostavno je tako. Scenarij ne komplicira u prikazu oca i kćeri već kratko, jasno i efikasno u par crta predstavlja njihov odnos te ga razumijemo od prve. Njihova prisilna povezanost, kao i obostrano pomaganje tako ima puno više smisla nego nekakav drugačiji pristup. Glavna ”zavjera” koristi trik ili dva iz stvarnog života (svi ste čuli za barem jedan potonuli trgovački brod i kontroverze koje su proizašle iz toga) te je dovoljno zapetljana da ne bude prejednostavna te da odgovara velikoj slici kad se sve kockice poslože. Naravno, pitanje-dva ostat će neodgovoreno, ali vezano je uz našeg glavnog junaka koji ima mrlju-dvije na vlastitoj savjesti. Naravno, pomaže što ga igra i kvalitetna glumačka faca kao što je Aaron Eckhart tako da nema osjećaj da gledate još jedan stevensegalovski akcić (jer i Ben je ekspert za štošta), a kemija između njega i mlade Liane Liberato. Naravno, ovakav film ne može proći bez još pokojeg zgodnog ženskog lica, a tko se bolje snalazi u svijetu špijuna od jedne Bond-djevojke, Olge Kurylenko. Jednostavan, izravan, napet, zanimljiv… ponešto za ljubitelje realne akcije (radi europskih lokacija malo podsjeća na Bourne filmove) ponešto za one koji vole dobre teorije zavjere… osobno mišljenje, teško da ćete ostati razočarani.

The Burning (1981)

Posted: 8 listopada, 2012 in Horor

IMDb

Trailer

 

Večerašnji specijalitet: mlada piletina na žaru. Glavni sastojci: nekoliko kila mlade piletine, moralno iskvarene, ne posebno suzdržane po pitanju upuštanja u seksualne odnose, skidanja pred kamerom i sličnim stvarima, pola kile Petka 13-og, pola kile Strave u ulici Brijestova i jedna žlica Oslobađanja tek toliko da to ima aromu fino začinjenog jela. Vaši kuhari: braća Weinstein, Jack Sholder i Tom Savini. O, da, prije nego su krenuli otkrivati mlad talente kao što je Quentin Tarantino i kupiti Oscar za fine i umjetnički orijentirane filmove, braća su, na početku karijere, odlučila raditi slasher filmove, pozvali su još jednu buduću redateljsku zvijezdu 80-ih, Sholdera, da im to lijepo montira, te Savinija da im radi efekte jer zašto ne imati najbolje u poslu, ne? Film je nastao po njihovoj ideji i scenariju te mi je sad malo manje nejasno kako je, dovaraga, jedan Scream serijal kod njih mogao imati jedno takvo prestižno mjesto u produkciji. Dečki vole mesariti mlado meso, ali to im neće zamjeriti jer mi volimo gledati kada profesionalci mesare mlado meso. Nije da nisu pokupili stvar-dvije iz tada popularnih filmova (iako ne i iz ulice Brijestova, to sam ja dodao dramatike radi, iako je možda Craven pokupio nešto od njih) ali svejedno su uspjeli napraviti iznenađujuće kvalitetan predstavnik žanra za kojeg se baš i ne čuje izvan uobičajenih krugova. Možda zato što nije dobio deset nastavaka. Što je dobra stvar.

A priča je slatkiš iz 80-ih. Par klinaca u nekom ljetnom kampu odluči napraviti spačku sadističkom domaru i preplašiti ga do kosti. Šala krene loše i tip izgori. Ali ne umre. Pet godina kasnije tipa otpuštaju iz bolnice i on, naravno, odluči pronaći drugi ljetni kamp kako bi napravio mali payback za sve muke koje je preživio. A u kampu uobičajena priča: mlad cure, mladi dečki, puno seksualne tenzije i onda polako, jedan po jedan, završavaju probodeni, razrezani, izrezani i narezani pod ubojičinim vrtlarskim škarama. Vrhunac jest kad se grupa njih odvoji i krene na veslanje niz rijeku jer onda sve oklade otpadaju i nastaje masakr.

Film je dobar. Iznenađujuće. Iako ima taj pomalo bezveznjikavi klišej grupa klinaca susreće poremećenog kilera. Jedno sam vrijeme mislio da će šema biti drugačija, da će se netko peti pretvarati da je spaljeni tip, no ništa od toga. No, film ne komplicira. Ubojica nije svemoguć i nije na sto mjesta odjedanput, ne napada tamo gdje je velika vjerojatnost da bi odmah skužili gdje se nalazi već čeka da se svi oni veselo upute u mali izlet u prirodu (sličnosti s Oslobađanjem su namjerne). Mesarenje je dobro raspoređeno i ima bliskih kadrova obojenih krvlju (nije Savini bez veze mešter zanata) i, začudo, nema previše glupih postupaka likova kao što je, oh, provjeravanje koji to vragec tamo šušti u mraku. Još jedna mala anomalija, film nema centralni ženski lik (znate već koji: sveticu koja nikad qurtza nije vidjela) već je u središtu cijela grupa te svi oni dobiju svoj dio prostora. Što reći, Weinstein Brothers nisu bila sklona baš cijeloj gomili klišeja. Tempo filma je dobar, iako malo vuče noge na početku (kad se preselimo u ljetni kamp: svaka sličnost s Petkom 13 je namjerna) ali kad se stvari zahuktaju, bogme idu pravo. Nema tu nekog buu straha (iako ima par takvih scena) kao ni atmosfere jeze, no tko još slashere iz 80-ih gleda radi toga (čast iznimkama kao što su Halloween ili Nightmare on Elm Street). Od glumačkih lafova nema ni riječi, IAKO, možda će vas zanimati da jednu od uloga glumi buduća komičarska nada Jason Alexander (nisu samo Johnny Deep i Kevin Bacon svoje karijere započeli u slasherima, molim lijepo) što bi bio početak i kraj poznatima. Ako volite 80-te, ako volite sleshere, ako volite cijeli taj štimung i nekako ste ovo uspjeli propustiti… ispravite nepravdu. Pozovite društvo, naložite finu logorsku vatricu i… have fun.

Haunted (1995)

Posted: 8 listopada, 2012 in Duhovi, Ekranizacije, Horor, Kate Beckinsale

IMDb

Trailer

Već kada smo kolega Hank Moody i ja izmjenili nekoliko dojmova povodom njegove recenzije filma The Awakening, sve što nam je na pamet palo od tih viktorijanskih štimung horora o ukletim imanjima bila je The Woman in BlackPomalo ograničeno, znam, ali koliko se uopće filmova može snimiti na istu/sličnu tematiku i da svi budu koliko toliko zapaženi. I, recimo to uvjetno, dobri? Jako malo. No, postoje, samo ih treba znati pronaći. Čak su i slučajnosti dobro došle, kad tražite nešto peto, a pronađete nešto šesto. Da budem iskren, malo sam kopao neke stvari o piscu James Herbertu, a ako o njemu niste ništa čuli, to je grijeh jer radi se o britanskom pandanu Stephena Kinga. Iako čovjek nikad nije pisao čisti bloody horor već nadnaravne napetice, što nikad nije loša stvar, vjerujte mi na riječ. Ekraniziran je dva-tri puta, ali mana je što su ekranizacije nedostupne za nabavku, no Ukleti nije na tom spisku, ali to je već radi njegovog poznatog casta, ne baš i kvalitete, ali nećemo biti probirljivi. Također, film je ekranizacija njegova romana, ali s jednom temeljnom izmjenom, roman se ne odigrava u viktorijansko doba već sadašnjosti (70 godine), no ni to nećemo previše zamjeriti jer dodaje malo začina zgodnoj priči. A što se tiče Herberta i ekranizacija i tih ogromnih imanja, stvar još uvijek nije gotova, u planu je mini serija koja bi mogla biti prava mala poslastica za sve ljubitelje ovakvog okružja: The Secrets of Crickley Hall, no više podataka kad to uistinu i izađe. Da se još samo malo vratim natrag na početak, već kad sam spomenuo The Awakening: ova dva filma dijele jaku sličnost po pitanju uvoda radnje tako da se možete otvoreno zapitati nije li noviji uradak malo kopirao neke stvari. Jer u oba su likovi myth bustersi, tj. razotkrivaju lažne gatare, spiritiste i inu gamad koja iskorištava lakovjerni narod.

Ali, tu sličnosti prestaju. Barem donekle. Naš lik David je stručnjak za lažne varalice jer ne vjeruje da nadnaravno postoji. Kako je napisao knjigu o svemu tome, postao je jako poznat, nešto kao Dylan Dog za duhove, i, iako nevoljko, njegov sljedeći posao odvodi ga do zabačenog imanja Edbrook, gdje obitava stara dadilja te dvoje braće i sestra. Odmah s ulaznih vrata postaje vam jasno kako nešto s obitelji nije kako treba, ali ne u nadnaravnom smislu već moralnom pošto braća vole golo kupanje sa sestrom, slikati ju posve golu i nadzirati svaki njezin korak. David, skeptik kakav jest, ne vidi baš nešto nadnaravno u svemu tome već mogućnost da netko zbija šale s starom dadiljom, koja ustvari jedina tvrdi da vidi duhove. Ipak, malo po malo stvari se događaju, ne baš posve objašnjive, a do samog kraja neće biti jasno o čemu je riječ jer ono što je stvarno i ono što nije nkako se počnu miješati u jednu cjelinu.

Razmišljam da vam odmah tu sad puknem jedan masivni spoiler koji bi pojasnio cijeli film, ali kako sam fina i dobra osoba, to neću napraviti već ću samo najaviti da postoji jedan twist pri kraju filma koji je zanimljiv, čak i dobar na nekoliko trenutaka, ali jednako tako sruši logiku cijelog filma ko kulu od karata. Filmovi s takvim twistovima rijetko kad uspiju baš pravo kako treba jer budu napravljeni tek toliko da poremete radnju, iznenade vas. Tu je taj dio upalio jer radnja vas baš ne vuče u tom smjeru iako imate osjećaj da nešto nije kako treba i, čistom srećom, događa se već pri kraju tako da vam neće nešto posebno zeznuti cjelokupni doživljaj. Ali, riječ je o slabom filmu ako ćemo iskreno. Kao prvo, nedostaje jača karakterizacija likova. David je skeptik, ali bez nekog posebnog razloga (iako je preživio osobnu tragediju radi koje bi morao biti upravo suprotno) te njegovo racionaliziranje svega djeluje… onak’, prosječno. Nemoralna braća i sestre također nemaju mesa na kostima, oni su takvi… zato što su takvi. Njihova nezdrava povezanost nije pojašnjenja jer su vidjeli svijeta i imaju inteligenciju te nije baš jasno zašto su se upustili u takav odnos. Nadnaravni događaji isto tako nemaju svoje pojašnjenje, iako su malo jasniji nego ovo što sam rekao, ali tek na kraju, kad shvatite zašto se događaju. Kako mu je porijeklo televizijsko neka vas ne čudi izostanak nekih krvavih scena (ali one ionako nisu dio filmova o nadnaravnom i duhovima) i režija je mogla biti malo… živahnija. Film je radio Lewis Gillbert, ekspert Bond filmova (ima ih čak tri u filmografiji) pa je to malo jača zamjerka. Inače, vjerujem da bi film bio puno manje dostupan da mu cast nije takav kakav jest. Aidan Quinn i Kate Beckinsale. Eh, da, ovdje je bila skoro pa curetak na početku karijere i za sve one koji su trebali slintač dok se prošetavala obučena u tijesno kožno odijelo u Underworldu, ovdje postoji nekoliko full frontal golih scena njezina tijela (što su ti počeci u filmskom svijetu) tako da… nazovite me šovinistom, ali to je uvijek mali plus, iako su za scene seksa koristili body dublere i nje i Aidana. Usprkos tome, film je ispod svojih srodnika, no pogodan za jedno gledanje (ako ste za takve duhovi+veliko imanje priče) što radi glumaca, što radi eksterijera, što radi ponekih dijelova priče, no da će vas nešto posebno odušviti, u to iskreno sumnjam. Neka vas to ne brine, niste jedini.

Defending Your Life (1991)

Posted: 7 listopada, 2012 in Komedija

IMDb

Trailer

 

Pogledao sam Drive i, ovo vam govorim iskreno i čista srca, nije mi jasno u čemu je big deal s tim filmom. Pozerski likovi, banalne (da ne kažem već viđene) situacije, nimalo suptilno citiranje Shanea… što propuštam? OK, nisam očekivao da ću gledati Brze i Žestoke 19, ali… stvarno? To je toliko ishvaljeni i nahvaljeni film o kojem se jedno vrijeme toliko govorilo? Ako jest, onda je nešto stvarno naopako u ovom svijetu. Ipak, da ne bude kako je cijeli ovaj uvod bio tek toliko, uvoda radi, nešto ipak moram spomenuti. Albert Brooks kao opaki kriminalac? Ne zezam vas, meni je to bio najbolji trenutak filma i najčudniji trenutak filma. Sporadično pratim likovu karijeru, ono, kad ga uhvatim u nekom filmu, ali nikad, da ponovim, nikad ga nisam vidio kao nekog tough momka koji ubije druge ljude. To je kao da Woody Allena naoružate sačmaricom i pošaljete u obližnju banku da napravi nepovratno podizanje kešovine. Čudna uloga, stvarno čudna (i odradio ju je posve OK, ako ćemo iskreno) no podsjetila me na jedan njegov raniji film koji sam gledao i koji mi je bio onako, simpa mali uradak, s njim u ulozi u kakvima sam ga običavao viđati. Znači, neurotičara koji, ironično, može ruku pružiti upravo Woddy Allenu jer je to taj kalup uloga. I još ga je režirao, svestrani talent.

Priča je…zanimljiva. Naime, radi se o zagrobnom životu. Ili, mogućnosti zagrobnog života. Vidite, smrt nije kraj svega već početak (neee, nisam vjernik, ne propagiram ništa vezano uz to) i vaša prva postaja nakon što skončate jest – Juggment City. Tamo ste pet dana, rekreativno, ali imate tu jednu malu stvar koja je suđenje, ali je nitko tako ne zove. Više je kao ocjena vašeg života. Bit toga: da se ustanovi jeste li prerasli svoje strahove i, ako jeste, idete dalje, u veću sferu postojanja. Ako niste, vraćate se natrag na Zemlju. U nekom drugom obliku, naravno. Naš junak je tip koji nije siguran u ništa, ponajamnje u sebe, a njegovo ”suđenje” baš i ne ide najbolje jer ima strahova, neuroza i svega ostalog na izvoz. Ipak, dobra vijest je što u Gradu Suđenja upoznaje jako privlačnu partnericu i, kako stvari stoje, srodnu dušu. Loša stvar je što je iz aviona vidljivo da neće imati zajedničko putovanje. Ipak, ako napravi stvar-dvije…

To je ono što ja zovem ”inteligentna komedija”. Znači, komedija situacije (i to dovoljno pomaknute da vam bude zanimljiva, a ne nešto gurni-glavu-u-školjku tip situacije, potpomognute jako dobrim dijalozima, dvosmislenim forama i likovima koji su dovoljno simpatični da vas moraju nasmijati. Ne mislim sad da ćete urlati od smijeha i previjati po podu, ali film cijelo vrijeme ima jedan opušteni feel good osjećaj radi kojeg vrijeme prolazi bezbolno. Nema uopće nikakvih specijalnih efekata iako mu je tema malo nadnaravna, a sama priča s svodi na glumce i na interakciju među glumcima. Kako rekoh, Brooks je ovdje ko doma, ali iznenađenje predstavlja i nastup Meryl Streep i to zato što je posve netipičan. Lagana uloga, puno smijeha i žena izgleda odlično, mora se priznati. Tu je i Rip Thorn kao odvjetnik kojemu je sve dobro, čak i ako nije, a likovi čine malu zanimljivu cjelinu u kojoj su svi iznenađujuće funkcionalni, kao i dobro zaokruženi, a pomaže i to što imaju dobar tempo za komiku. Mana je (ali samo uvjetno rečeno) što film leži na glumcima i dijalozima, pričljivim dijalozima, te ako ste tip osobe koja se pali na Američke Pite i ine gluposti onda će vam ovo biti, pa drugačije… vjerojatno malo manje smiješno. No, ako ste se u životu nagledali Woody Allena i imate malo određeniji ukus, onda bi se mogli zabaviti više nego bi se to moglo pomisliti na prvi pogled. Kao i uvijek, vaš izbor.


IMDb

Trailer

 

Prva stvar na koju morat misliti kad izjavite da idete raditi film za fanove jesu upravo fanovi. Njih ne smijete zaboraviti, ne ako im se želite pošteno odužiti što su svojom intervencijom uspjeli spasiti jednu posve otpisanu seriju (originalna TOS serija) i od filmova napraviti sasvim pristojne hitove, koji su pak postali globalni fenomen. The End? Ne baš. Fanovi su intervenirali još jednom i od otpisa spasili posljednji izdanak Star Trek franšize, Enterprise. Doduše, život su mu produžili za još jednu dodatnu sezonu, ali svaki pokušaj se cijeni (za sve ostale muke i probleme i entuzijastično ubijanje serije obratite se njezinim stvaraocima) te je jedna lijepa gesta snimiti film samo za njih. Ipak, nećemo zaboraviti da Hollywood nije mjesto koje živi samo od lijepih gesta jer je tamo glavni miris (osim smoga koji dolazi iz Los Angelesa) : miris novca. Početna ideja bila je spojiti dvije kompletne posade legendarnog Enterprisea u jednu nezaboravnu avanturu. Lijepa ideja, ali malo preambiciozna (čitaj: koštala bi mucho dinero za snimiti) pa je malo… ublažena spajanjem dvojice kapetana. James T Kirk i Jean-Luc Picard zajedničkim snagama spašavaju svijet. Mokri san svakog star trek obožavatelja, ne? Naravno da jest, ne sramite se priznati (ja priznam) i ideja, koliko god zvučala površno, imala je potencijala za puno, puno veće stvari od onog što je isporučeno. Zvjezdane Staze: Generacije nisu loš film, da se odmah razumijemo, ali nisu ni sjajan film. To je film… za fanove.

Ideja o spajanju dvije posade u jednu nije ideja koja je došla samo tako producentima, još dok su filmovi stare garde harali po box officu, televizija je odlučila da je vrijeme za malo… unaprijeđivanje starog koncepta. Novi kapetan, novi (bigger) brod, nova posada i bolji efekti. Star Trek: Nova Generacija rasturila je globalno, napravila ono što originalna serija nije uspjela (barem ne prije silnih repriza), probila se na prvo mjesto gledanosti i punih sedam godina imala zavidnu gledanost. Prelazak na veliko platno bilo je samo pitanje vremena. S jedne strane imamo podsjetnik na staru gardu koja je godinama donosila ugodan profit (a koja je i prirasla srcima vjernim gledateljima) a s druge strane tu je novija publika koja je s nestrpljenjem čekala da odvoji teško zarađeni novac da vidi nastavak avantura svojih junaka. Naravno, trebalo je zadržati i ono prepoznatljivo: malo akcije, malo humora, malo… svega ostalog. Iako je ovo spoj dviju posada (barem po reklami) to baš i nije čista istina. Scenarij je (šlampavo, ako ćemo iskreno) odlučio spojiti samo dva kapetana, no film ima fokus na novijoj posadi. Nakon što James T Kirk pogine na dužnosti, spašavajući novi Enterprise B (a kako bi drugačije i otišao) radnja ide u ”sadašnje” vrijeme, do ”usidrene” posade Enterprise D, koja dobiva novi zadatak. Netko je napao nekoga, netko je tražio nešto, netko planira napraviti ovo ili ono. Novi karizmatični negativac jest Soran (koji bi bio niš’ koristi da ga ne glumi legenda Malcolm McDowell) i njegov plan je pravo dijaboličan: pomaknuti orbitu jedne planete kako bi uhvatio jedinstvenu vremensku anomaliju koja preseljava sve one koje uhvati u neku vrstu raja gdje vrijeme ne igra nikakvu ulogu, gdje se sve želje ostvaruju i gdje svi problemi prestaju. Ono što Soranu daje malo mesa na kostima jeste njegova motivacija: njega boli neka stvar za svjetsku dominaciju već samo želi ponovo vidjeti svoju obitelj. Ne možemo ga baš mrziti, što je uvijek lijepa gesta. Ipak, koliko god to bilo razumljivo, ipak je krivo, a da bi se stvari ispravile, Picard će morati potražiti pomoć još nekoga ako želi zaustaviti Sorana. Nikog drugog do James T Kirka, koji je isto tako zaglavio u vremenskoj pojavi zvanoj Nexus. Njih dvojica, rame uz rame, krenut će u posljednju bitku za spas čovječanstva.

Film, kako sam napomenuo, ima centralni fokus na mlađoj posadi, ali zašto je to film za fanove? Da bi to razumjeli trebate poznavati seriju. Zato je tu Data i njegovi osjećaji (barem pokušavanje da ih razumije), a pojavljuje se i Spot, njegova mačka koju je imao u seriji (kasnije je nestala iz big picture). Spominje se Farpoint, postaja odakle je krenula Nova Generacija (iliti prva epizoda), dodatni negativci su dvije klingonke: Lursa i B’Etor, izvučene pravo iz serije. Tu je i Guinan, vlasnica lokala Ten-Forward iz serije i inspiracija za odjeću Josipe Lisac, koja dobije nekoliko pojašnjenja o sebi (Whoopi Goldberg je, navodno, preklinjala da joj dodijele gostujuću ulogu u seriji) a ponovi se i poznato razdvajanje Enterprisea na dva dijela prilikom akcije. To su sve sitnice koje su obilježile seriju i ovdje su ne baš u svojstvu neke radnje već da ih se ljudi prisjete. Scenarij je korektan, ništa bolji ili gori ostalih iz serije, a dodatni plusovi idu na dinamiku i korektnu režiju (kažem korektnu jer film djeluje kao produžena televizijska epizoda, s malo jačim budžetom) Davida Carsona, jednog od redatelja koji su radili na seriji. Da je moglo bolje, moglo je, no poznata štedljivost nije ni ovdje izostala, pa su neke scene ”ukradene” iz prethodnog nastavka Neotkrivena Zemlja (rasturanje bojne ptice) a ta je štedljivost dovela do toga da film sasvim lijepo zaradi (oko 180 milja diljem svijeta) čime je misija ispunjena. Doduše, prelazak na veliko platno pomogla je i sigurna gluma svih uključenih (iako SVI mogu čistiti cipele Patricku Stewartu i McDowellu) kao i to što je malo prije toga serija palila i žarila sedam godina po mali ekranima. Nesigurni koraci, kako bi se reklo, uz malu pratnju starijih roditelja, ali film je uspio u nekoliko osnovnih stvari. A) Nova Generacija je uspješno zamijenila mali ekran velikim. B) Film je zaradio dovoljno da opravda sve one zle jezike kako će biti neuspjeh. I C) Fanovi su dobili film za sebe. Iako ne djeluje baš kao neki ambiciozni plan, lijepo je vidjeti da je uspio. I da je otvorio vrata većim, drugačijim i boljim stvarima koje su došle nakon ovog filma.