Arhiva za Studeni, 2012


IMDb

Trailer

 

Nikad mi nije bilo jasno zašto poneki filmovi nakon nekoliko godina promjene originalni naslov. Tako je i ovaj film iz prepoznatljivog Saigon postao pomalo bezlični Off Limits. S druge strane, mogu razumjeti promjenu jer Saigon (kao i cijeli vražiji Vijetnam) je bolna točka mnogih Amera. Pad Saigona i ono poznato bježanje helikopterima iz ambasade i danas u njima izaziva loša sjećanja, a kad imate film koji se tako zove, pa… recimo samo da nećete dobiti previše simpatizera. Ipak, ovo nije ratni film, barem ne klasični. Ovo je kriminalistički triler koji koristi šareno okružje dotičnog grada za pričanje drugačije priče. Ima to svojih mana, ali i prednosti jer kad radite u gradu koji ste takoreć okupirali, pokušavate razriješiti umorstvo kurve za koju nitko ne mari, među građanima koji bi vas radije vidjeli mrtve, onda je to zanimljivo mjesto radnje. I dok je originalni naslov filma savršeno opisivao  (ne pad dotičnog grada) ovaj drugi naslov izvučen je iz nekog službenog riječnika (nešto kao što Broken Arrow označava nestanak nuklearnog oružja) i znači kretanje službene osobe tamo gdje joj nije mjesto. Ili nešto u tom smislu.

Buck i Albaby su par vojnih policajaca (ustvari CID, nešto kao naš SIS) koji rade u vrućoj zoni zvanoj Saigon. Njihov posao je svaštara, od natezanja s pijanim vojnicima, do traženja pijanih vojnika, ali uskoro dobiju zanimljiv posao. Netko je roknuo jednu kurvu, prislonio joj Colt 45 na glavu i BANG. To inače ne bi bilo tako zanimljivo da na mjesto zločina nije pronađena oznaka visokog časnika. I to nije sve, naši junaci će otkriti kako ta kurva nije jedina već da ih postoji nekoliko, sve ubijene na isti način, a njihova istraga vodi pravo u vojni vrh, što se ne sviđa svakome. A osim istrage, naši junaci morat će početi čuvati i svoja leđa, što od žitelja Saigona, koji su baš pravo oduševljeni Amerima, što od ljudi koji baš i ne vole kad se baca loše svjetlo na green mean machine vojsku.

Inače sam slab na te vojne-istražiteljske filmove, ali oni su rijetki ko djevica u javnoj kući. Jedini koji mi dolazi u sjećanje je Generalova Kći (strašno dobra knjiga, btw) gdje John Travolta igra isto tako istražitelja (opet CID istražitelj) ali u mirnodobskom razdoblju. Prvo ću reći koja je najveća prednost filma (ustvari ih ima nekoliko) – lokacija. Film je snimljen u Bankoku, u pravoj red light četvrti, uz prosječnu temperaturu od 40 stupnjeva. Ne može bolje djelovati više autentično (Vijetnam je tropska zemlja, što se obično zaboravi u filmovima). Druga stvar – glumci. Willem Dafoe, Fred Ward, Scott Glen (mala, ali jebeno efektna uloga)… što da vam pričam dalje, ta ekipa zna glumiti i čitanje telefonskog imena bi napravila zanimljivim. Znači, lokacija i glumci – check. Priča je više manje bez mane pošto ima pravog istražiteljskog posla i dovoljno intrigantnih rukavaca da vam drže pažnju. Pogriješit ćete jedino ako ovo uzmete kao ratni film jer rata ni nema (dvije scene sveukupno). Mana je možda poneki klišej: buddy-buddy par, crnac i bijelac, vojska će naravno, pokušati zakočiti istragu, ali naspram svega ostalog, to su sitnice. I u samoj radnji imate dovoljno toga neuobičajenog (kao što je časna sestra koja pomaže našim junacima) da nadopuni osnovno. Također, meni omiljeni dio, izostalo je poznato filozofiranje o tome kako je rat sranje i što mi radimo ovdje. Dodajte tome i fin tempo, dobru kameru i dobijete paket koji vas sigurno neće razočarati u ugodno prohladno subotnje veče.

Foul Play (1978)

Posted: 24 studenoga, 2012 in Chevy Chase, Komedija

IMDb

Trailer

Danas je ektra teško napraviti mix dva žanra da budu složna cjelina u jednom filmu. To ponajviše uspije hororima, onim stvarno, stvarno, stvarno inteligentnim ostvarenjima kao što Shawn of Dead ili Dale & Tucker, ali da napravite krimić i komediju… neizvedivo. Zanimljiva stvar… ovog naslova se sjećam otkako sam bio kao klinac i uopće nisam znao ni tko glumi, ni kako se film zove, a bogme ni o čemu se radi. Frend je tražio da mu ga skinem s neta, a kako sam slab na starog Chevy Chasea to nije moglo proći da ga ne pogledam i otkrijem zanimljive stvari. Kao klincu, ovo mi je bilo jezivo napeto. Kao odraslom, ovo je živi komični urnebes. No, da ne pomislite kako je tolika razlika u istom filmu, na njegovu početku postoji nekoliko stvarno dobro režiranih klasičnih triler scena koje djeluju pravo dobro. Doduše, danas jako dobro znam tko je Goldie Hawn, pa je gotovo nemoguće shvatiti nešto ozbiljno u bilo kojem filmu gdje ona glumi (iako Deceived djeluje posve pristojno) ali ipak, nešto malo trilerske arome dosta dobro nadodaje ovom filmu. I ne samo to, filma, ako to možete vjerovati, ima i jednu poprilično dobro odrađenu car chase scenu (s Chaseom za volanom, ako možete to vjerovati) što ga čini stvarno dobrim mixom jer imate svašta u njemu. A priča je pomalo… pa posveta, parodija, hommage… uzmite opis koji želite.

Gloria je pomalo sramežljiva knjižničarka koja baš i nema neke posebne sreće s muškarcima. Na nagovor frendice da ”malo živi” odluči prihvatiti poziv u kino od tipa kojeg je tek upoznala i… pa, tip umre pokraj nje u istom tom kinu. Dok ona pokušava pojasniti kako je tip govorio o nekakvim patuljcima, ubojicama i tako to, njegovo tijelo  nestane, a kako je upravo gledala nekakav krimić na velikom platnu, baš joj i ne vjeruju. Ali onda se počinju pojavljivati neki sumnjivi likovi oko nje (patuljak, albino) i na kraju balade doznaje kako je upala u jednu veliku zavjeru da se ubije ni više ni manje nego Papa osobno. Ona i žandar za kojeg je prije vjerovala da je obična muška svinja (Chevy, tko drugi) ali koji je sad, pa, cool tip, moraju to nekako razriješiti.

Goldie i Chase imaju baš pravo dobru kemiju na ekranu, ona malo zvrkasta, on malo… zvrkast, što očekivati od takvog spoja. Ona je u to vrijeme već bila zvijezda, ali on je tek jučer napustio Saturday Night Show i ovo mu je bila prve velika uloga. Sada, većina ga baš nešto i ne voli, ali meni je lik pojam, njegov humor je nešto što ili volite ili ne, a ovdje je itekako prisutna ona fina doza ironije, cinizma i sarkazma koja ga je već proslavila i koja će ga proslaviti još više kako vrijeme bude išlo. Goldie… glumi uvijek isto, ali je ženska preslatka (vjerujte mi, nemam drugi opis da je opišem) i nije Kurt Rusell nimalo lud što joj pravi društvo već 30-40 godina. Uz njih dvoje tu je još malo poznatih faca. Isto tako u svojem početku, tu je i ljudina (mislim po tjelesnoj fizionomiji) Brian Dennehy, pa Meredith Burgess (Rockyev trener) i Dudley Moore. Ovaj zadnji… urnebes. Ima dvije-tri scene kao tip koji voli…pa, malo nastrani disco seks (da, dobro ste pročitali) i koji ima cijeli stan preuređen u disko shagging jazbinu (Austin Powers se može sakriti kraj njega). Priča je, kako rekoh spoj trilera i komedije, s tim da je u početku više triler, a pred kraj više komedija, no zabavna priča u svakom slučaju. Možda vam sam spoj neće biti nešto posebno (ako ste jedni od onih koji ne vole miještati rižu i kukolj) ali to je sad vaš izbor. Sat i pol perolake zabave s glumcima koji su to bez muke iznijeli na svjim leđima. I, da, smijeh je zagarntiran (ako na ništa drugo okinut ćete na Dudleya), da poslije ne kažete kako vas maltretiram eksplozijama, ubojicama i sličnim veselim stvarima.

Taken 2 (2012)

Posted: 15 studenoga, 2012 in Akcija

IMDb

Trailer

Bilo kuda, Aja Sofija svuda. To bi bio uglavnom kao nekakav sažetak filma. Jer, nema straha, ako vas ikad odluče oteti albanski kriminalci, nećete otići daleko, možda kvart-dva od poznate građevine i gdje god da pogledate vidjet ćete one njezine tornjeve. Što još ima u filmu (već kad sam tu, jel’te) a da bi moglo biti zanimljivo? Liam Nesson. Famke Janssen. E, da, i naš Rade Šerbedžija je tu. Kao negativac (što ste drugo očekivali). Imamo opet otmicu, imamo opet jedan cool telefonski poziv, imamo opet par eksplozija… Među nama rečeno, ja bih Luc Bessonu zabranio štancanje ovakvih kvazi nastavaka koji koriste dobitnu formulu originala jer, ma koliko god meni bilo drago vidjeti da stari Liam mlati tamo neke opskurne likove, ovo na par milja zaudara na još jedan tipičan pokušaj izvlačenja love na neočekivanoj popularnosti jednog naslova. Zašto neočekivanoj? Paaa, kad je 2008 izašao originalnih 96 Sati (što je poprilično kretenski prijevod inače jednostavnog naslova) malo tko je vjerovao da će jedan gospodina u godinama (iako dobro držeći) postati sinonim za ono što nije pošlo za rukom jednom Vinu Dieselu i Dwaynu Johnsonu – akcijska zvijezda. Kada je stari Liam demolirao pola Pariza da pronađe otetu kćer publika je uživala, kritika bila više nego sklona i zarada se brojala u troznamenkastim milijunskim ciframa. Iako je film imao šansu da zaigra i na neku malo drugačiju kartu (kao, recimo, pojasni zašto Mills ima tako nezdrav posesivni odnos prema kćeri) to što ubije jedno – koliko ono točno? – dvadesetak negativaca bilo je dovoljno da se smisli premisa nastavka. Kako je Turska sad poprilično popularna zemlja (novi Meksiko što se tiče sapunica) smjestiti radnju ondje stvar je… valjda kreativnosti. A kako svaki nastavak treba imati poveznicu s originalom tako je ona ovdje nimalo suptilna.

Bryan Mills, umirovljeni CIA agent sa setom posebnih vještina, koji sad dane provodi u privatnom zaštitarskom sektoru, ovaj put za petama imali pola populacije – Tripolija, Tropolija, Trapolija? – uglavnom, nekog albanskog grada (sela) odakle su porijeklom bili negativci iz prvog filma. Kako je u Parisu ubio nekog Marka (amfibijsko ime koje odgovara svim zemljama) njegov otac sada se želi napiti Millsove krvi. Mills, koji se baš sprema uživati u novoj romanci s bivšom ženom (tu je negdje i kćer na koju on pazi okom sokolovim) tako bude otet (žena skup s njim) i on jednim već viđenim cool telefonskim pozivom obavještava kćer da će ovaj put ona njega spašavati. Akcija, malo vanjskih snimaka Istambula (Aja Sofija krasi maltene svaki kadar) i onda još malo akcije. Jer, nakon što kćer pomogne tati, red je da tata vrati mamu, pri čemu će do izražaja doći set njegovih posebnih vještina, tako dobro poznatih iz prvog filma.

Iznenađujuće, film je malo manje nasilan nego prvi dio. Kako je Mills sada skoro pa vratio svoju obitelj, to ga je malo opustilo te za jedan naslov, koji svoj nastanak duguje brutalnom nastupu glavnog lika, ovdje djeluje pomalo nezainteresirano. Naravno, scenarij je tanak kao list papira te djeluje kao da je pola toga improvizirano na setu (posebice dio kad Mills pamti zvukove dok ga voze do negativčeve jazbine) čime nam je posve razumljivo Nessonovo rezoniranje kako je ovo – nepotreban nastavak. Dobro, kada bi se na to gledalo, pola akcijskih serijala ne bi ni postojalo, ali tek toliko da znate zašto pola likova djeluje kao izgubljeno u scenama. No, film nije toliko loš, to ću mu priznati. Šablonska premisa djeluje baš dobro kad izađe iz te šablone i najveći trenuci filma oni su koji odišu tempom. Auto potjera kroz Istambul izgleda jako dobro (ako nekako uspijete provariti činjenicu da klinka koja ima problema s paralelnim parkiranjem odjedanput teški Mercedes vozi bolje od James Bonda) i skromno priznajem da bi je bila highlight filma. Poznati Nessonov nastup (uz prepoznatljivi crni kožnjak, molim lijepo) djeluje korektno, negativci su univerzalno nezanimljivi (osim Radeta, koji je ustvari jedini prepoznatljiv) fajtovi su kriminalno blagi i nemaštoviti (osim onog zadnjeg, s glavnim henchmanom) i vjerujem da bi to sve puno gore izgledalo da film nema dobar tempo, da ne razvlači previše i da jako brzo prebacuje u… pa, četvrtu brzinu, peta je ipak malo izvan dohvata. Nema tu previše filozofiranja, nema tu previše mudrosti, a ako vam se svidio prvi dio, svidjet će vam se i ovaj, no vjerujem da ćete jednako tako zamijetiti da je, naspram prvog filma, ovo tek blaga kamilica koja ima miris komercijale i koja je napravljena da se izvuče još koji dolar iz zanimljive originalne ideje.

Deceived (1991)

Posted: 13 studenoga, 2012 in Thriler

IMDb

Trailer

 

Čitate li romane Mary Higgins Clark? Ja baš i ne, ali kako čujem (i od bolje polovice) zgodni su za ubijanje kišnog nedjeljenog poslijepodneva. Ovaj film nije ekranizacija jednog od njezinih (ne)djela, ali prati osnovnu liniju koja je dominantna u tim krimićima pisanima za ”domaćice” – iako osobno nikad nisam skužio zašto baš za njih. To su vam romani koji za glavni lik imaju uspješnu poslovnu ženu (posao je one vrste gdje uvijek može nositi najelegantnije kostime) i koja upozna vrlo zgodnog muškarca (njegov posao je uredski tako da isto uvijek može biti u svojim najboljim odijelima) i između njih se razvija ljubav koju provode po ugodnim mjestima (ubaci ime popularnog lokala). Ne pate ih financijske krize, uvijek imaju ugodnu kuću, dva auta i krug prijatelja koji su baš kao i oni. Sreća ne može biti veća. Običan puk ne stanuje u takvim romanima. Zaplet obično počne kad se dozna neka ne tako bajna tajna iz muškarčeve prošlosti. I ona glavna junakinja dozna da joj život i nije bio baš takva bajka. I dalje ne kužim zašto je to žanr za kućanice, ali ako vam je sadržaj poznat, onda vam ne moram ništa posebno ni pojašnjavati vezanu uz ovaj film. Ipak, zanimljiv je po par stvari (uglavnom dvije) jer se pojavio kao najava sličnih trilera devedesetih (Sleeping with the Enemy (1991)) i zato što predstavlja nastup Goldie Hawn izvan okvira laganini komedija koje su je proslavile. Predvidljivost mu je srednje ime, ali od kad su to filmovi baš tako originalna roba.

Usprkos toj predvidljivosti, film ima jako dobar početak. Adrianne i Jack se upoznaju, vjenčaju, dobiju kćer… život ne može biti bolji. Sve dok Jack ne pogine u prometnoj nesreći. Iako u dubokoj žalosti, naša junakinja ipak nastavlja sa životom jer tu je kćer, a treba srediti i Jackovu ostavštinu. Samo što tu dolazi do malog  problema. Jack, naime ne postoji. Cijeli njegov identitet (od OIB broja do zdravstvenog) je preuzet od nekog tamo tipa koje je mrtav već nekoliko desetljeća. I ne samo to već Adrianne shvaća da je netko počinje pratiti jer Jack je imao neke jako mutne poslove koji su ostali nedovršeni i taj netko želi da ih ona dovrši.

Recimo to ovako. Uvod filma djeluje kao obična ljubavna priča (kakve se događaju u malo višljim društvenim staležima). Sredina je iznenađujuće zgodan triler kad se uvidi da je nešto trulo u državi Danskoj, a kraj je malo pogubljen (da ne kažem kako ne treba biti nuklearni fizičar da se skuži u čemu je kvaka radnje) u nekim ne tako sjajnim pojašnjenjima. Izbacite iz jednadžbe poznate glumce i dobili bi rutinske TV trilere kakve obično pušta Nova TV (iako, mislim da je i ovaj film bio na njihovom repertoaru). Dodajte njih i dobijete sasvim solidan film za jedno nedjeljno kišno poslijepodne (bolja polovica bi vam moga biti zahvalna kad je prestanete gnjaviti s raznim zombijima i inim macho pizdarijama). Već kad sam kod toga, meni je ovo sasvim cool film jer inače volim gledati movies gdje glumi Goldie Hawn. Meni je ona preslatka, što da vam pričam. Filmovi su joj brzo potezne komedije, ali djeluje baš ono, kao da ne glumi. Pošto je ovdje riječ o trileru, moram priznati da se dobro snašla u njemu. Doduše, filmu treba da se pokrene i ako niste skloni prikazu sreće parova iz višljeg staleža bit će vam prespor, kao i predvidljiv (iako ima zvrčku-dvije koje su zanimljive) tako da budete upozoreni što da očekujete. Izvan toga, ako volite Goldie, bit ćete zadovoljni, a film je fora mali podsjetnik na ”zlatno” razdoblje kad su ovakvi trileri žarili i palili u kinima.

Brick (2005)

Posted: 12 studenoga, 2012 in Neo-Noir, Thriler

IMDb

Trailer

 

Prvo moram pohvaliti Facebook. Malo čudan početak, ne, ali istina. Koliko god izbjegavam odlaziti tamo, ponekad upoznate sasvim zanimljive ljude koji vas iznenade nekim opasno dobrim preporukama za još opasnije dobre filmove. Pošto sam ja stvarno otvorenog uma i pokušavam pogledati stvarno svašta (iako izbjegavam određene nove filmove kao Sotona crkvu) nema šanse da uvijek pogodite nešto što vrijedi. Stoga, zahvale jednom frendu s društvene mreže za ovaj mali draguljčić jer, pa nema smisla biti skorman, ovo je filmić koji razvaljuje po svim stavkama. Ipak, možda bi mi bio puno manje dobar da nisam slab na noir filmove, likove i priču koja dolazi uz te pojmove jer, koliko čitam po netu, dosta njih ocijenilo je film… dosadnjikavim. Radi čega nakon zahvale dolazi i upozorenje kako je ovo specifičan naslov koji zahtjeva određeno poznavanje svijeta u kojem se odigrava. Nije nužno da budete hodajuća enciklopedije noir svijeta, ali male osnove uvijek dobro dođu. Radnja će vam biti puno… bolje doživljena ako imate to malo predznanje jer, iako su ovdje dominantni pojmovi kao Joseph Gordon-Levitt (koji je od ne baš upečatljivog klinca iz Third Rock From Sun postao nekakva vrsta sex simbola – uvrnuto) i srednja škola, cijeli film ima miris i okus stare škole gdje je ovakav tip junaka igrao Bogart. Kada vam redatelj sam veli da se prvo nagurao noir romana s detektivima Philipom Marloweom i Samom Spadeom onda znate da nećete vidjeti tipični kids movie. Što je dobro. Noir je pomalo izumro, postoji samo u obliku Bogartovih filmova (koji su pak najpoznatiji, ali ne i jedini) i većina publike (idemo reći one mlađe pa što bude da bude) nije ni svjesna postojanja tog specifičnog žanra. A ako imamo blješteće vampire kao pojma novog horora, ne vidim razloga da nemamo ni teen hardboiled teen detektive koji će razriješiti neku poštenu misteriju.

Ipak, za noir film nije dovoljan junak (oh, oni su posebna vrsta: usamljenici, svojeglavi, ne igraju po pravilima, ne šljive autoritet, skoro uvijek dobiju po glavi) već i priča. Priča dolazi u paketu i s nekim klišejima, ali o tom malo kasnije. Ovdje imamo junaka imenom Brandon koji odluči pomoći prijateljici/bivšoj djevojci (ona vrsta ljubavi koju smo svi imali i koju ćemo bogami pamtiti) pošto su njezini problemi… pa, komplicirani. Čak i kad mu ona sama kaže da se povuče, on to neće napraviti jer pomoć se na kraju pretvara u potragu za njezinim ubojicom, a on će se naći u svijetu koji broji: temperamentne razbijače, dilere drogom, bogatške klince koji ne znaju što bi sa sobom od dosade. A kako i prilični hardedged junaku, ni batine, ni razbijen nos, ni prijetnje noževima/pištoljima neće natjerati našeg junaka da odustane.

Prvo mane. Ima ih, ali ih nemojte gledati na mane kao nešto što kvari film već ih gledajte kao na dodatke koji dolaze s ovakvom vrstom filmova. Femme Fatale, to vam je ova vrsta ženske koja jako privlači našeg junaka, ali za koju unaprijed znate da će ga koštati glave ako se bude previše igrao u njezinoj blizini (imamo jednu ovdje). Lik je hodajuća enciklopedija noir klišeja (samotnjak, ne poštuje autoritet… cijeli paket) a radnja od početne misterije pred kraj malo ulazi u crni krimić koji na nekim mjestima bolje odgovara nešto starijim likvima nego srednjoškolcima. Never the less, kad dođe kraj, sve se kockice tako lijepo poslože da ništa od toga ustvari ne smeta, a redatelja je uspio ubaciti i malo stvarnih teen problema (želja da se prosječna klinka uklopi u školsku elitu) da upotpuni cjelinu. Prednosti su – dijalozi, za početak.Ako u životu niste uzeli noir roman (ili barem pogledali jedan klasik) onda će vam biti malo bolji od prosjeka, ali ako ste u tom elementu, onda će vam slušanje biti vrhunski doživljaj jer A) prate radnju i B) odaju posvetu starim majstorima, što ih čini jako bogatim u svakom slučaju. Glumci su svoje odradili dosta dobro (Levitt me iznenadio jer tipa baš i ne pratim kao glumca) te izgledaju cool u školsko/kriminalističkom okružju. Tu je Lukas Haas (da, to vam je onaj klinca iz Svjedoka) a ono što me posebno razveselilo je mala minijatura Richarda Roundtreea (ako nikad niste čuli za John Shafta… shame on you). Dalje, atmosfera. U ovom slučaju ona je stvar slučajnosti, iako namjerne. Film ima budžet veličine kikirikija (redatelj je sam sakupljao lovu) i lokacije su odabrane tako da ne zahtjevaju dozvole za snimanje (negativčeva kuća je ustvari redateljeva kuća) ali rezultat je impresivan: atmosfera je pomalo nadrealna, izdvojena, nimalo tična za filmove koji imaju klince i srednje škole u sebi. Priča je pak dobro razrađena, iako u njoj ima dosta posveta samom žanru, i ne vrijeđa inteligenciju te nije ni čudo da je film postigao mali, ali zamjetni uspjeh i da jako dobro stoji kao samostalna cjelina, ali i zgodna posveta gotovo izumrlom žanru. Svaka čast, nije to mala stvar za postići. Ja sam ga dobio na preporuku, sad je ja, u duhu poboljšavanja čovječanstva, prosljeđujem dalje.

Total Recall (2012)

Posted: 11 studenoga, 2012 in Kate Beckinsale, Remake, Science Fiction

IMDb

Trailer

Remakovi su nužno zlo. To je istina. Današnji filmski svijet pati od poprilične inspiracijske blokade, pa je posve logično da svoje nečasne ručice upotrijebe da ugrabe nešto što je jednom već pronašlo svoj put do publike i prošlo jako dobro; financijski i umjetnički… ako se ime Arnold Schwarzennegera i umjetnosti može povezati u jednu zajedničku cjelinu na taj način. Da ne bude kako sam sad počeo podcjenjivati starog Arnija, originalni Total Recall jedan je od stvarno dobrih SF filmova koji su obilježili 90-te. Nećemo reći i da je vrhunski umjetnički film, ali kad imate poletnu i sigurno režiju jednog majstora kakav je Paul Verhoeven, scenarij koji je zabavan, nabijen crnim humorom, dobrom akcijom i SF detaljima koji mu garantiraju etiketu ”originalan”, onda umjetnički dojam baš i nije od neke presudne važnosti. Doduše, film kao takav ima jako malo veze s pisanom riječi kultnog autora Philipa K. Dicka (da malo, nema ništa osim jedne scene) ali već smo ionako navikli da holivudska mašinerija pretjeruje gdje god da stigne. Raditi remake takvog filma napeta je stvar jer imate fanove, pa imate neke nove klince, pa imate… svega i svačega. Ništa dobro za nekog tko će uzeti taj zalogaj na sebe. Remake nije ni blizu originala. Sad sam vam otkrio nekakvu toplu vodu, ne? Rijetko koji i jest (uz par stvarno časnih iznimki) ali s druge strane, Potpuno Sjećanje (ili Totalni Opoziv) nije uopće loš film. U ovo vrijeme poprilične suše science fiction filmova, čak i onaj… osrednji dobro dođe da se prosječni gledatelj malo zabavi. Jer, uzmimo prednosti za početak (mana ionako ima previše) – to je visoka produkcija, puna oku ugodnih glumaca, nabijena specijalnim efektima (jerbo oni ipak nešto znače kad je SF film u pitanju) dobrog tempa i režirana od strane nekog tko zna spojiti kadar s kadrom. To je popcorn film. Dvojbeno je to koliko vam se isplati platiti punu cijenu kino ulaznice (ako je vjerovati po njegovom utršku u kinima, i Ameri su ga radije čekali na torentima nego gledali u kinu) ali za kućno okružje, neprocjenjivo.

Priča bi vam trebala biti poznata, nadam se, ali ako nije: Douglas Quaid je obični, prosječni šljaker, koji živi prosječnim šljakerskim životom, ima šljakerske prijatelje i nedostaje mu malo neke akcije. Za to postoji lijek je agencija Recall je ovdje da to omogući. Lažna sjećanja, odmor kakav želite i tako te priče. Samo što odmah na početku ispadne kako naš Doug ima neke druge stvari u glavi (jako huš-huš) radi kojih ga u roku odmah napadne sva sila ljudi. Ne samo ljudi već i njegova nimalo tipična šljakerska žena, koja mu prvo pojasni kako je on neki jako važni lik, uber špijun na tajnom zadatku, a onda krene u zabavnu misiju da ga jednostavno…pa, ubije. Doug će se otisnuti u misiju… izbjegavanja metaka, a usput će otkriti da onaj komad kojeg viđa u snovima postoji u stvarnosti, da je dio neke velike, globalne zavjere te da je on, i samo on, najvažnija karika cijele priče. Ili ima jedan gadan trip sjećanja u kojima ništa nije onakvim kakvo bi trebalo biti.

Za sve one koji još nisu doznali vrlo važnu činjenicu: ovdje nema Marsa. Spomenu ga, ali nitko ne putuje na njega (iako bi glavni lik to želio). Nema ni Richtera (kojeg je tako dobro odigrao Michael Ironside u originalu) ali imamo Kate Beckinsale. Mislim, nazovite me običnim šovinistom, ali ta žena zna odigrati akcijske scene kako treba, a izgleda ko grom iako joj 40 godina života polako diše za vratom. Colin Farell, taj slasni Irac (po riječima ženskog dijela publike do mene) odigrao je uobičajeno, ništa posebno, ali je zamamna Jessica Biel (cijeli film je gozba za muško-ženske oči) uspjela ostati nekako po strani. Ipak, to su ono, slavne face, kojima društvo pravi i neiskorišteni Bryan Cranston, pa ako vam je cilj da ih vidite u što većem broju na jednom mjestu, ovdje ih ima na izvoz. Redatelj Len Wiseman, koji je tako zabavno probudio (i nastavio) Die Hard serijal snašao se ko riba u akvariju što se tiče režije jer film je dinamičan, ima dobar tempo, i pregledan. Pošto je ovdje ulupana bogovski visoka suma zelembaća, očekujte vrhunske efekte i, na trenutke, poprilično impresivne kadrove svijeta budućnosti. Zašto kažem na trenutke? Zato što, (već kad smo kod tog vizualnog dijela) film ima jednu temeljnu manu koju bi mu mogli zamjeriti. Zvoni na već viđene stvari. Dodajte malo Minority Raport (opet Farell), malo I,Robot (oni androidi su poprilično jasna kopija) a nije to moglo proći i bez malo Blade Runnera (kad imate mix kultura koji je osvijetljen neonom onda znate odakle to potječe). Što nekako poništava i one poprilično originalne stvari (dizalo koje prolazi kroz centar Zemlje) ali lošem dojmu se može dodati i izostanak objašnjenja, kao, oh, recimo samo primjera radi, zašto je dovraga ostatak Zemlje spaljen kemikalijama te kako se život sveo samo na dvije kolonije. Na stranu te… mane, jedno gledanje, u okruženju fine kuće atmosfere, dok klopate kokice iz Konzuma, bit će vam zgodan provod.

The Taking of Beverly Hills (1991)

Posted: 11 studenoga, 2012 in Akcija

IMDb

Trailer

On Line Gledanje

 

Dakle, imamo glupe teroriste i imamo one pametne. Oni glupi vole komplicirati. Kao što je otmica, recimo samo primjera radi, USS Missouria. Istina, taj je brod nekad davno bio naoružan do zuba, ali otmica jedne (ili dvije) bojeve glave za prodaju trećoj strani zvuči kao generalno kompliciran posao. Pa onda imamo likove koji će preuzeti cijeli aerodrom Dulles samo da bi izbavili jednog tipa. Puno posla. I, što je najvažnije, lova je u znaku upitnika. Pametni teroristi (iako su to tehnički – lopovi) idu na ciljeve koje odmah tamo imaju novce, zelenjavu, keš. Nakatomi toranj, uzmimo za primjer. Lova je tamo, samo treba razvaliti sef. I to tako da isključite struju. Ipak, tamo su obveznice, znači morate pronaći nekoga da vam to zamjeni za živi keš… opet puno posla. Ovdje imamo pametne lopine. Zašto? Zato što ljudi znaju gdje leži pravi score. Beverly Hills je najbogatijia mala zajednica koja postoji u Californiji, svaka ulica, svaka kuća… sve puno kešovine, zlata, dijamanata… birajte. To ove dečke čini jako pametnim, film zabavnim, ali ujedno i jednom, da tako kažem, sirotinjskom kopijom Die Hard filmova. Film nema jednog Bruce Willisa, kao ni McTiernana (ili Harlina) iza kamere, ali te male nedostatke nadoknađuje svojim over the top scenarijem i s puno, puno, puno (shvatili ste, ne – puno) eksplozija, auto-eksplozija, eksplozija općenito. Da ćete biti oduševljeni baš ono, vauuuuu, nećete, ali ako se spremni puštanju mozga na pašu, ovo je kao izmišljeno za takvo stanje.

O čemu je riječ. O pljački B.H, naravno. Grupa lopina prvo isprazni B.H tako što simulira curenje opasne kemikalije, a onda kreće u haračenje po kućama. Ali, mali problem. Naši junaci jesu: jedan igrač nogometa (američkog, naravno) i jedan policajac, dva baš prava kandidata da – ne spase dan. Doduše, Igrač je građen kao troklirni ormar, no on i spašavanje dva su različita pojma. A Policajac… savršen da vam donese krofne i napiše kaznu. Njih dva sad moraju udružiti snage i spriječiti da negativci naprave štetu. Odnosno, oni će je napraviti više nego ovi kad počnu frcati meci, eksplozije i prevrčući auti. Ima svega. Kao Božić za ljubitelje akcije.

Treba odmah naglasiti, ovo je film koji je svjestan svojih ograničenja. Nije parodija koje će od poznatih filmova (ili situacija) raditi sprdačinu dostojnu smijeha (ili nesmijeha) već se radi o filmu koji zna da koristi već poznatu formulu običan tip u jako neobičnoj situaciji, grupa lopina radi čuda na izdvojenoj lokaciji itd, itd i itd. Scenarij je over the top zabavna budalaština, drugačije i ne ide, ali ima određene originalnosti u njemu (Beverly Hills uistinu jest izdvojena sredina gdje siromašni nemaju pristupa) što ga čini, pa, koliko je to čudno za reći, određenim dijelom i originalnim. Sidney J. Furie nije rasni akcijski redatelj (vidjeti samo što je napravio s četvrtim dijelom Supermana) ali svoju neadekvatnost u akcijskom žanru nadoknađuje poletom da snimi što više eksplozija i dobre stare šore, radi čega se na kraju čini da je B.H ostao u ruševinama, što je dobra stvar. Glumački je… tja, što da vam kažem, ako poznajete sporedne televizijske face onda ćete prepoznati i Matta Frewera, možda i Kena Wuhla, ali za ovog drugog sumnjam. A tu je i legenda Robert Davi. Scenarij ne puža neku originalnost, nema ni neke posebne pameti u njemu (lopine, dva buddy-buddy junaka koji su u stvarnosti nespojivi karaktera, prizemna rješanje) ali ispada poprilično zabavan baš radi toga. Ovo je proizvod koji se ni ne može reklamirati kao nešto što nije, a to su znali i njegovi autori. Neću reći da ga preporučam baš ono, morate ga pogledati, ali ako imate soft spot za akcijske filmove i već vam je pun quratz poznatih stvari, mala preporuka za ono što baš i nije na uobičajenoj ponudi.

War Party (1988)

Posted: 8 studenoga, 2012 in Akcija, Drama

IMDb

Trailer

Kauboji i Indijanci. Tko se nije toga igrao kad je bio klinac, bogme, izgubio je puno. Društvo se okupi, podijelite se u dva tabora i zaboravite na sve ostale brige (nije da sam ih u tim godinama i imao, ali da se spomene). To traje i danas. Ne ja, Amerikanci. I to su vam oni vikend-ratnici koji dovedu obitelji na piknik i u međuvremenu se igraju na nekavom polju raznih rekonstrukcija. To možda zvuči malo, pa, blesavo, ali, vjerujte mi na riječ, tu leži ozbiljna lova. Iako, doduše, nisu baš Kauboji i Indijanci (kojima su još uvijek opasno raspiljugani što su ih potrpali u one rezervate) već više Sjever i Jug priča, ali ima i ovakvih stvari. Za turiste. Indijanci su, kako prigoduje, otvorili casina, napravili od svoje prošlosti dobar biznis (jedan, onako, manji postotak njih) i sad zgrću lovu od ne baš inteligentnih bljedolikih. Imamo to. A imamo i slavne rekonstrukcije povijesnih bitaka, koje se organiziravaju u nekom gradu.

Ovdje imamo riječ baš o jednoj takvoj. Ne istinitoj, ali blizu (sve su one slične) i to bi bilo sve kako treba da netrepljivost crvenokožaca i bljedolikih još uvijek ne traje (rasizam i nacionalizam nisu izumrli, što god vam raja iz medija prodavala). Jedan od tih bljedolikih ponese pištolj napunjen bojevom municijom i ubije jednog Indijanca. Nekoliko njegovih frendova uzvrati na isti način i pobjegnu u obližnju šumu kako bi pružili zadnji otpor. A bijelci žele stvar riješiti kako treba, poslat će murju, nacionalnu gardu, vojsku i CNN da sve to snimi. Naši odmetnuti junaci imat će malo putovanje na kojem će propitivati vlastita sranja, a onda slijedi završni obračun.

Prije nego netko pomisli kako je ovo jedan posve tipični akcioni film… baš i nije. Ovo je više drama s ponešto dobre stare fizičke akcije. Još više je i kritika određenih društvenih slojeva, reakcija i odnošenja prema potlačenim narodima. Nema straha, ovo nije film o tome kako su jadni Indijanci zgurani u nekakav tamo rezervat, ali je dosta u tom duhu. Samo što je tema odumiranje starih vrijednosti, kad je taj narod veselo vladao prerijom i bio glavni dok nije došao bijeli čovjek. Također, ima i tema pitanja nacionalnog ponosa (tu postoji par univerzalnih stvari koje će svatko od nas prepoznati) te NE pružanju drugog obraza kad te netko maltretira već uzvraćanja istom mjerom. Naravno, nije to moglo i bez otvorene kritike tako što za neke stvari Ameri reagiraju jednostavno pretjerano (poslati par vodova na tri-četiri klinca) i od svega ustvari naprave zajeb (zanimljivo je da je film izašao puno prije nego su Ameri napravili nekoliko stvarnih zajeba s pretjerivanjem kao što je opsada u Wacu) ali ovdje se više referira na stvarni Bijelačko-Indijanski sukob (više kao mala izmjena vatre) u Wounded Knee rezervatu. I, da, film daje jako dobar homage filmu Butch Cassidy & Sundance Kid posljednjom scenom. Uglavnom, ako ste aktivistički orijentirani i imate nekako dobar filing za radnju koja nastaje iz glupog sukoba, ovo bi moglo biti to. Ipak, mana je što je film orijantiran samo na Indijansku stranu (a i oni su znali napravit sranja) te je prepun njihove filozofije, stavova i pravednosti, što ne mora svakom biti previše zanimljivo. Ipak, rijač je o drami koja korstie ne baš uobičajene motive, što joj daje bod-dva na prednosti nad ostalima iz sličnog tabora.

Edge of Honor (1991)

Posted: 4 studenoga, 2012 in Akcija, Thriler

IMDb

Trailer

 

Zanimljva stvar, koju ste možda i samo zamijetili, danas je horor postao domena u kojoj se najbolje snalaze – tinejdžeri. Od horor filmova, gdje bi onaj horor dio trebalo uzeti s ozbiljnom rezervom, gdje su junaci mladi, lijepi, u najboljim godinama za zabranjenu ljubav, pa do televizijskih serija: mladi junaci doslovce dominiraju. I to je posve OK… da nisu cijeli žanr poslali u nepovratne razine pakle odakle se više neće samo tako izvući. Mislim, imali smo to i prije, mlade junake koji nalete na ozbiljnog killera, ali taj dio je nestao kad su slasheri 80-ih postali predmet podsmijeha. U jednom ne tako davnom i zaboravljenom vremenu, mladi junaci dominirali su drugim žanrom – akcijskim. OK,OK, ne doslovce dominirali kao bili glavni, ali su imali svoj dio u nekoliko nadasve zanimljivih naslova koji su odskakali od uobičajenog standarda (znate već i kojeg: mišićavi tipovi, s mini-gunom u rukama) i bili itekako zanimljivi. Danas su potpuno zaboravljeni. Ako se i prisjetite nekog filma, velika je vjerojatnost da ga nećete samo tako pronaći. No, zato imate ovaj moj mali kutak (da, da, skromnost mi nije vrlina) da se podsjetite na njih. Za početak, već sam vam demonstrirao kako izgleda kad napravite die hard tip filma s klincima: Toy Soldiers. Zanima vas kako izgleda film kad napravite križanac First Blood i Southern Comfort? Iskreno? Vraški dobro. Zanimljiva poveznica s Toy Soldiersima? Dva junaka dječijeg klasika The Goonies: Sean Astin i Corey Feldman odigrali su nešto odraslije uloge, uzevši oružje u ruke i malo se zahebavali s odraslim. Jedan s međunarodnim teroristima, drugi s južnjačkim brđanima. Sadržaj…

Grupa izviđača odlazi u šumu na jedan od onih svojih kurseva gledanja, promatranja, upoznavanja s prirodom. I sve bi bilo 5 da sasvim slučajno ne nalete na dobro skrivenu operaciju krijumčarenja oružja. Negativci, psihopati već kakvi jesu, ne libe se previše oko toga da posmicaju neželjene svjedoke, ali naši mlađahni junaci upotrijebit će svoje znanje da poprave omjere za preživljavanje i pruže otpor.

Stvar koja je ključna kod ovakvih filmova je ta da ako vam ekipa na ekranu nije simpatična, piši kući propalo. Da ne znam kako je film dobar, ako su vam ”klinci” antipatični, ništa od toga. Srećom, Narednikova Čast (časti mi moje, tako je film bio preveden kad je prije nekih 15 godina bio na TV-u) nema taj problem. Klinci su uglavnom simpa raja (Feldman je s razlogom u svoje doba bio top klinačka pojava) a pomaže i to što nisu prikazani kao previše simpatična grupa, superpametna, ali ni previše odbojna. Napravljen je korektan omjer u njihovim karakterima (što je natezanje pojma jer film baš i nema neku posebnu karakterizaciju) da ih pratimo sa zanimanjem. Negativci su, pak, bezlična klišej rulja. Netko je na jednom forumu napisao da su jednako tako doći iz bilo kojeg Carpenter/Romero filma i učinak bi bio isti. To su do zuba naoružane južnjačke individue. bez imalo morala ili skrupla da ubiju klince koji su im se slučajno našli na putu. Predvodi ih Don Swayze, mlađi brat puno poznatijeg Patricka (ne možete ih kiksati, sličnost je stvarno očita) i oni su ovdje da ispune kvotu nužnog zla koje maltretira naše junake. Filmu u prilog ide još nekoliko stvari. Film ne komplicira stvari, jdnom kad potjera krene, ona traje do kraja, ima dinamike, ima tema i ima dovoljno napetosti da ne počnete zijevati i mijenjati rpogram. Iam i akcije, pravo režirane, pucnjave i ponešto zdrave pirtehnike. A tu je i lokacija, koja, ako ćemo govoriti pravo, najviše i pomaže da film izgleda odlično. Šuma djeluje kao… šuma, što da vam više govorim. Ako ste pobornik pravo dobrih eksterijera, morali bi biti više nego zadovoljni. Ak ste pobornik zdrave akcije, i tu bi trebali biti zadovljni. Jedino ako baš ne šmekate ovakvu vrstu filmova, onda je to malo veći problem, ali i to ima rješanja. Pogledajte nešto drugo. Uglavnom ovo je više kao mali podsjetnik da su klinci nekad davno stvari rješavali domišljatošću i oružjem, a ne šetanjem po suncu i izgledom disko kugle, nego ozbiljna preporuka jer film je, pogađate, poprilično nedostupan. Ali, ako ga negdje iskopate, vrijedi uloženog vremena.

Fortress (1985)

Posted: 1 studenoga, 2012 in Thriler, TV

IMDb

Trailer

 

Kad ste klinac, i gledate filmove koji uključuje klince, nekako ga zapamtite. Možda ne sve, možda ne i glumce, ali nešto vam ostane u sjećanju. Stvar odrastanja, ali i dobrog filma… za klinca. Naravno, imate Goonise, imate Navigatora, imate Home Alone, a s druge strane imate i ozbiljnije stvari. Utvrda je jedan od tih filmova (ako ste čuli za njega, imate piće na moj račun) i već kad sam na njemu, ispada da se isplati reći riječ-dvije, čak i da iste ne budu povezane s time da je ovo dječiji film. Jer on to nije. Samo što je u njemu grupa klinaca i jedna učiteljica. Doduše, nisam siguran koliko je pametno preporučiti ga da ga gledate zajedno sa svojim klincima, ali kako malo čitam komentare, roditelji ga vole upotrijebiti da malo preplaše svoje klince. Tj. ako ga negdje uspijete pronaći jer ovo ide u kategoriju ”znamo da postoji, ali je jako blizu urbanog mita”. Ako ga pak negdje pronađete, onda ste sretnik i lijepo bi bilo da sreću podjelite s drugima (mojom malenkošću, naravno). Natrag na priču. Dakle, za početak, ovo je australski film, što je, recimo, sporedna stvar, ali ti Aussiji znaju ponekad baš iznenaditi. A priča je… hmmm, idemo reći istinita, pa to poslije pojsniti.

Jednog mirnog dana, četiri maskirana tipa otmu učiteljicu i devet njezinih učenika iz male učionice kako bi pokupili otkupninu od roditelj, vlasti, bilo koga. Plan je jednostavan jer… to su klinci i žena. Koliko oni problema mogu napraviti. Ipak, oteti odluče uzvratiti udarac na nasilje, prvo bijegom, a onda i suprotstavljanjem otmičarima. Skrivanjem u pećininama australskog buša, izradom primitivnih oružja… sve ide. A naši vrli krimosi od lovaca odjednom postaju lovina.

Idemo prvo malo trivijalnosti. Ovo je inspirirano istinitom otmicom iz 70-ih, dva krimosa (ne četiri) otela su učiteljicu i par učenika, ali ih je murja nakon par dana pronašla. Jedan od njih pobjegao je iz zatvora i ponovio istu stvar (drugi klinci, druga učiteljica) što je pak iskorišteno za dio radnje u filmu Dirty Harry (ne isisaju to sve iz prsta scenaristi). Što je, eto, zanimljivost. Također, ovo je televizijski film. Istina, ima nešto malo nasilja, ali pitomog (uglavnom je riječ o oružju uperenom u klince) i tek malo onako, krvavih stvari (klince napadaju svoje otmičare) ali ne očekujte hektolitre krvi jer je nećete vidjeti. Glumci su… uglavnom nepoznati, ali…glavnu ulogu igra Rachel Ward lokalnoj publici poznatija kao Maggie iz Ptice Umiru Pjevajući. Klinci su… klinci. Ili će vam biti OK, ili će vam biti iritantni (a ne pomaže ni što stalno viču dok se pokušavaju sakriti od otmičara) te tu nema nekih sivih zona. Gluma je uglavnom prosječna. Zašto je to bitno? Pa, i nije, ali film usprkos tim… slabostima ima jako dobru atmosferu. Napetost je dočarana sasvim solidno, za televizijski film, a ni negativci nisu loše prikazani (fora maske) te se ne može reći da film ili vuče noge ili da ima previše praznog hoda. Režija je televizijska, pa ne očekujte kadrove a’la Michael Bay, no služe svrsi jer imaju dinamiku, a može se vidjeti i ponešto od prirodnih ljepota rularne Australije. Sve što vam treba da ugodno popunite sat i pol vremena.