Millennium (1989)

IMDb

Trailer

 

Prošlo je već neko vrijeme otkako sam sjeo, naoštrio svoje pero i napisao koju o nekom SF filmu. Doduše, nisam ih ni gledao (Dredd je ispao jako dobar film) i vjerojatno ne bi gledao ni ovo da ga nisam posve slučajno pronašao… preko priče čije sam motive bezočno pokrao (ili barem planiram) te sam otišao malo u sfere interneta da vidim što se piše o njoj. John Varley je jedan od poznatih autora SF-a, lik ima karijeru dugačka kao moja ruka, a dotična priča je čak prevedena i kod nas (Air Raid=Zračna otmica=jedan od brojeva Monolitha) no sam film je malo drugačiji od nje. To ne iznenađuje jer je Varley napisao scenarij, pa onda malo proširio svoju priču na roman nazvan – Millennium. Iako, moram priznati, nije mi jasno baš zašto, ne spominje se u filmu. Možda zato što posjetioci dolazi iz tisuću godina daleke budućnosti. Dobro ste pročitali, daleke budućnosti, što automatski znači…ovdje ima putovanja kroz vrijeme. Riječ-dvije još u uvodu, pa se bacam na to. Ovo je SF 80-ih, što znači pristojne efekte i originalne priče… ne baš i najuspjelije sporedne elemente, no zato i jesu sporedni (da ih ignoriramo). Priča kao takva ostala je u dobrom sjećanju (zračni heist u pokretnom putničkom avionu) a film… pa, mislim da ga mogu proglasiti izvanserijskim jer još mi se mota u mislima, pa bi to otprilike značilo da nešto i valja. Sad idemo na radnju…

Budućnost je poprilično siva. Ljudi se raspadaju od boleština, radiacije, umiremo kao muhe jer nema ni malih bebača. Tu upada grupa Millennium (iako se oni sami tako nikad ne nazovu, to je pojašnjenje na službenom coveru) koja se brine da ljudski rod ne izumre. Kako? Oh, otmicama ljudi. Ne radi otkupnine i ne na neki nastrani način jer oni ustvari spašavaju živote. Točnije, kada se počne događati nekakva grozna avionska nesreća, oni izvuku sve putnike koji će poginuti i zamjene ih s identičnim kopijama. Preživjele potom šalju u neki drugi dio svemira (nikad se ne pojasni gdje) a ekipa nastavlja dalje u istom tonu. Film započinje jednom takvom nesrećom. Glavni junak Bill je istražitelj i tokom posla upozna zgodnu Louise. Ono što se dogod je sljedeće: Louise nestane (doslovce, u svega deset sekundi) iz hotelske sobe, a on pronađe  nekakav čudni objekt po kojeg dođu posjetioci iz budućnosti – naša Louise, ali ona ne poznaje Billa. Potom radnju pratimo iz njezina gledišta. Louise se nakon vraćanja predmeta uzetog od Billa vraća natrag u svoje vrijeme i odlazi na drugi posao: spašavanje putnika iz 1965 godine. Nažalost, i tamo izgube čudni predmet, tako da se sad mora vratiti natrag u 1989 i pokušati spriječiti Billa da ne uđe u hangar gdje ju je vidio. Opet gledamo njihov zajednički dan, s tim da je Louise to drugi put da vidi Billa, a njemu prvi da vidi nju. I kako će vrijeme pokazati, Bill je već vidio Louise: u nesreći iz 1965 godine, kad je bio skoro pa klinac, i kad ju je jedini preživio, što ih spaja u sadašnjosti i misiji da povrate izgubljeni predmet iz budućnosti.

Prvo da pojasnim zašto ovoliki sadržaj. Znate što je paradoks? Ja ne znam. Mislim, znam nešto, ali kad bih ga laički išao opisivati to je kad se druga stvar dogodi prije prve. Zato Louise ne prepoznaje Billa na drugom sastanku jer onaj prvi je za nju drugi. Shvatili ste, ne? Na stranu sve one djetinjarije iz Back To The Future 2 (koji je simpa film, da se razumijemo) ovo je ono za što bi većina ozbiljnijih poznavaoca žanra rekla da je hardcore SF. Vremenski paradoksi postoje kao fusnota u svakom filmu u kojem se radi o putovanju kroz vrijeme, ali da je radnja, to baš i niste vidjeli. Više je kao posljedica. Zato se ovaj naslov pomalo ističe u gomili (pogotovo 80-im filmovima) i predstavlja ugodan, malo teži zalogaj ako volite žanr. S druge strane, ima ponešto i staromodne akcije koja uključuje specijalne efekte, uspjele u svakom slučaju (uvodni pad i eksplozija aviona te ubacivanje jednog dijela aviona u vremenski portal da se izvuku putnici) a i njegovi setovi imaju mašte i dovoljno originalnosti da budu zapaženi. Tempo mu je s druge strane usporeniji, da vas odmah upozorim, nema tu nekih posebno kreiranih ekskopada da bi vam održavalo pažnju, tako da znate i taj mali detalj. Glumački je odrađen korektno, ali samo to, ništa posebno. Kris Kristofferson i jedna od originalnih Charlyevih Anđela, Cheryl Ladd garantiraju ponešto glumačkih pojava/kvalitete i svoj su posao napravili uobičajeno korektno. Ako ste raspoloženi za malo ozbiljnijeg SF-a, ponešto zdrave mozgalice o nekim ne tako tipičnim stvarima za SF… rješenje je pred vama.