Arhiva za Veljača, 2013


l_51151_0117731_144d34dd l_117731_5e3c70ab l_117731_040f8e69 l_117731_d06c9863 l_117731_647b1128

IMDb

Trailer

Nikad nisam volio pisati, govoriti ili razmišljati o Prvom Kontaktu. Ništa osobno, naravno, iskreno ću priznati i da je (vjerojatno) riječ o najboljem filmu u kojem se pojavila The Next Generation posada i taj epitet nosi s razlogom: film uistinu jest dobar, štoviše odličan, ali hvalospjeve neću započeti time već činjenicom da mi osobno i nije pri vrhuncu liste naslova koje redovito gledam. Kako sam ja stvarno cool lik, ono, primjer neutralnosti, to uopće neće smetati da kažem što u njemu vrijedi i što vrijedi…pa, malo manje. Svi filmovi iz tog, kako stvari stoje, neuništivog serijala (samo čekam da se dogodi prvi flop, pa da onda vidim nastavak priče) imaju mane, puno mana o kojima bi se moglo govoriti danima, no na njih treba gledati u cijelom kontekstu, zajedno s uvjetima u kojima su nastali, scenarijima, prošlim rezultatima i tako dalje, i tako dalje. Najzanimljivija mi je ”činjenica” kako je danas postalo popularno govoriti o financijskim uspjesima. Novi Star Trek film (doduše, već je i ”stari” jer ”novi” Into Darkness tek treba izaći) zaradio je oku ugodnu hrpu dolara, što jest jest, ali nisu ni stari filmovi puno kaskali za njim. Moj omiljeni argument kad me netko prozove ”nostalgičarom” jeste to da je ”Generation”, općenito najslabiji film iz Picard ere, uspio natući oko 180 milijuna na 35 budžeta. Hej, nije se Zemlja pomakla, ali to je zanimljiv uspjeh kako god da pogledate. Znači, financijskim argumentima se može parirati. Umjetnički? Ja ne bih išao tako daleko i uplitao umjetnost u jedan Star Trek film jer bi to bilo…pa, neprimjereno. I nije moje područje, hvala lijepo, držim se stvari koje znam. No, odužih priču (dugo već nisam pisao o Trek svemiru) i zaboravljam na glavnu stvar. Prvo, mali memory lane sa sadržajem.

Ovaj put Picard i posada novog, redizajniranog Enterprise E ima poveći problem u svojim rukama. Spas čovječanstva. Ne zajebavam vas, njihov stari neprijatelj Borg je odlučio malo izmijeniti svoje the resistance is futile i zaigrati na provjerenu kartu sjebemo li vam prošlost, sjebani ste i u budućnosti. Gotovo pravi evil plan kakvog se ne bi posramili ni najbolji Bond negativci, a plan im i uspije… na cijelih 20 sekundi. Njihov peh je taj što se Enterprise našao uhvaćen u vremenski procjep (napravljen od strane Borga) i da ispravi stvari, kreće za njima u prošlost. Vrijeme radnje: odmah poslije 3 svjetskog rata (tu je negdje pukla Europska Unija), a posao je zanimljiv. Omogućiti prvi let broda opremljenog warp pogodnom. Borg, podmukli kakvi već jesu, ovaj put ne igraju na kartu čiste sile već tihe infiltracije, što Enterprise dovodi u poziciju da predstavlja posljednje uporište i idealno mjesto za bitku o kojoj će se odlučiti sudbina našeg malog planeta.

Započnemo li s onim očitim, odmah se vidi da je upotrijebljena premisa koja je prije uvijek upalila: putovanje kroz vrijeme. I, naravno, vesele stvari koje dolaze uz nju, kao što je susret novog i starog. Nije se moglo pogriješiti ni s upotrebnom dobrog starog Borga, gadnog i praktički najzajebanijeg Trek neprijatelja (samo što je već postao izlizan od upotrebe) a i posao režiranja odradio je već uhodani majstor Jonathan Number One Frakes, čime je tradicija glumac sleš redatelja uspješno nastavljena. To su dobre stvari. Sad idemo na one odlične stvari. Scenaristički gledano, film je imao potencijala postati itekakva zbrka, no, nije. Sve ima glavu, tijelo i rep. Što je još bolje, u radnju je ugurano nekoliko pod radnji što dodatno naglašava kako ovo ipak nije običan, brzopotezni akcić kakav je mogao postati. Uvijek zabavni Data i njegova težnja prema ljudskosti, Borg Kraljica, Picard i njegova gotovo bolesna opsesija da zgazi Borg što jače i bolnije može (paralela s Moby Dickom i Ahabom možda djeluje prozirno i prvoloptaški, ali ima smisla) bez obzira što će žrtvovati u tom procesu. Imamo i demistificiranje klasičnog motiva ”ljudi imaju tehnologiju, boljitak, dobitak, sreća i leteći medvjedići” – bullshit. Prvi warp brod izgrađen je zato što je njegov izumitelj Zefrem Cochrane želio otići na plažu i barit zgodne komade. Prvi Kontakt ima, dakle svega. Ne izostaju ni pravi sukobi unutar broda, Alamo style (the line must be drawn here! – reče Picard) a bogme, filmu je definitivno pomoglo što je prešao na digitalne efekte jer izgleda k’o grom. Šteta je samo što nema više ”svemirskih” kadrova jer bi ispao još spektakularniji.

Rekoh vam sve to, da kažem još koju (sad tek vidim da sam s razlogom malo vukao noge oko recenzije za ovaj film – puno toga za pokriti) o drugim stvarima, više tehničkim, manje narativnim, da zaokružim dojam. Već kad sam kod tih digitalnih efekata, da priznam kako uistinu razumijem ljude kad se žale da stari Trek djeluje kao produžene epizode (doduše, to je malo i čisto pretjerivanje) zato što interijeri Kontakta djeluju izvučeno iz serije. Cijela Borg oprema je već viđena, kao i poznati Enterprise hodnici, i bogme se nije nešto posebno nadogradila da izgleda bolje na velikom ekranu. Prigovor uistinu uvažen s te strane. To je, koliko mogu pronaći, i jedina mana cijelog filma. A već kad sam krenuo sa silnom hvalom, da i zaokružim u istom stilu. Glumački je postojan, stara ekipa je na mjestu, no svakako treba izdvojiti i par pridošlica kao što je James Cromwell. Ne samo da se dobro uklopio već je lik rasturio. Njegov Cochrane može mirne duše ići na listu najšarenijih karaktera koji su se pojavili u Trek svemiru, a njegova izvedba fina je protuteža Picardu, koji je u ovom nastavku dobio priliku pokazati legendarnog kapetana u nešto ljudskijem obliku, spremnog na sve i svašta, a ne samo na diplomaciju. Lijepo promjena. Ustvari, cijeli film je ugodna promjena jer je Nova Generacija u ovu avanturu otišla sama, uz malu pomoć provjerenih ljudi iza i ispred kamere, novih efekata, razrađene priče i dovoljno materijala da svi budu više-manje zadovoljni. Bez okova starih filmova, odlično je položila test kreativnosti, dobre zabave i maštovitosti. Promjene nikad nisu loša stvar, samo ih treba znati napraviti, to je jednostavno.

2362785,LyKsE1o66losar9UZgmnCxR_CCKUqwLRbjc+xMVH3B3A3JOh__fQc34RQgqOqiMB5Vy7O0I_Mf_JO+wT648x9w== 2362791,rWZx7p8vVzQUGr8rLFjDdWAv+jhDWfARkJc7p9xGumYxB8p7Zw50lHXINS4aMZjiGVpvAqIDYMYV5UgFGC08XQ== 2362794,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2362795,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 2362798,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2362802,X4YPq7tnDfN1LnJ+7AyJACj9v2pc175O_NIAaWnm2JyeikKpPI9Pt112wst1Lq3gpOlSW4gK8peoaQp3srLcBw== 2362803,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2362804,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2362805,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2362807,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2362808,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2362813,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==


l_77234_1a040768 51QUIqh3vWL._SX500_ bigsleep

IMDb

Trailer/Clip

Prije par dana umro je poznati redatelj Michael Winner. Ovo ”poznati” shvatite uvjetno rečeno jer većina onih koji su odgojeni na mainstreamu, CGI blockbusterima i svjetlećim vampirima nemaju blagog pojma o kome je riječ, ali to već i nije tako velika stvar za zamjeriti: Winner nikad nije ni ušao u tu kategoriju poznatih i slavnih, ne u takvoj mjeri. Ipak, čovjek je napravio par filmova koji su ga proslavili, a ono po čemu se najviše pamti ipak je suradnja s mrgudom Charlesom Bronsonom na Death Wish serijalu (neki vole spomenuti i njegov horor The Sentinel). Winner se 1998 potpuno povukao iz svijeta filma, okrenuo se kritičarskom poslu (restorani, koliko sam shvatio) i lijepo uživao u ”mirovini” prepuštajući onima koje zanima da mu kopaju po filmografiji i pronalaze stvari na kojima je radio. Da budem iskren, ja nisam išao baš previše daleko od Death Wisha serijala, no ovaj mali naslov držim već duže vrijeme na oku, ali nikako da ga stavim na radni repertoar. Prvo, to je noir, fini žanr u kojemu se poprilično dobro snalazim, kojeg, ‘ajmo to tako reći, i volim i u kojem uvijek mogu pronaći nešto za sebe. Druga stvar, tu je jedan Robert Mitchum, koji je u mojoj knjizi ona vrsta zvijezde koja opravdava taj naziv. Treće, to je Phillip Marlowe, privatni dekster svih privatnih dekstera, kojeg je Mitchum već jednom igrao, i to jako dobro. Sad, to su onako, ugrubo stvari, koje su prednosti. One malo manje prednosti, koje odlaze čak u mane, slijede nešto kasnije. Za nastavak, malo sadržaja dok čekate ručak.

Marlowe ovaj put ima zadatak pronaći tip koji ucjenjuje bogatog, ali debelo ostarijelog generala, i riješiti taj problem… kako god zna. To je jednostavniji dio, onaj kompliciraniji ide da su u priču uključeni neki likovi iz engleskog podzemlja, još malo ucjene, pa dvije apsolutne lude generalove kćeri (jedna bi danas bila ekvivalent Paris Hilton), ja jedan tip koji je nestao, a sve to zaokruženo s nekoliko ubojstava. Tipičan radni dan za tvrdo privatno njuškalo i ja ću se prvi složiti da je tako. Svi znaju nešto, svaka cesta ima nekoliko skretanja, od mutnih likova postoje još mutniji… znate već, sve one fine stvari koje čine žanr. U cijelom tom okružju, dodajte činjenicu kako je ovo remake filma iz 1946 godine, gdje je Marlowea glumio Bogart, što je već u startu jedan minus (ne nužno veliki) i da su se dogodile neke izmjene u onosu što na originalni film, što na pisani roman.

Izmjena je, ako ste pažljivo pročitali tekst, ta što se radnja iz Amerike preselila u Englesku. I to je loša stvar, da budemo odmah iskreni. Englezi su majstori u snimanju odličnih crnih krimića tipa Get Carter i The Long Good Friday, ali teleportiranje sasvim drugačijeg žanra u svoje podneblje izgleda kao da dođete u debeloj zimskoj odjeći na ljetovanju na Havaje. Nikako, ili u malo manje kritičnijem pogledu, nezgrapno. Noir funkcionira u okruženju barova, obavijeh dimom cigareta, zgodnih žena i čvrstih muškaraca koji nose šešire. Istina i bog, to su sve gotovo klasični klišeji, ali kad ubacite tvrdog američkog privatnog detektiva (to se naglasi par puta u filmu) u pubove, ”yes, sir” i ”no,sir” klijantelu dobijete… pa ne krimić koji odgovara okružju. Robert Mitchum odradio je posao čisto pouzdano, već je jednom i igrao Marlowea, ali kad ga vidite u interakciji s jako pristojnim čelnicima Scotland Yarda, nije to to. Privlačnost tog lika leži u činjenici da njegov cinizam i sarkazam dolazi od toga da su svi oko njega gotovo pa nesposobni, a kad su žandari fino pristojni, kulturni i tipično engleski profinjeni, sarkazam i cinizam gube svoj smisao. Priča je OK, originalna iz romana, što znači da ne igra na jednostavna rješenja, ali da budem potpuno iskren, nekako me nije uvukla u svoj tijek. Na kraju je došlo i pojašnjenje što se doogodilo, tko je koga zeznuo, zašto je onaj napravio ono, no nema osjećaja da je jedna komplicirana priča razriješena. Na stranu to, može se uživati u nastupima engleskog prime time glumišta; Edward Fox i Oliver Reed, a za one koji su je voljeli mrziti dok je igrala zlicu u Dinastiji, tu je i mlađahna Joan Collins. Američke boje branili su Mitchum, ali i James Stewart u jako maloj ulozi. Ukoliko cijenite klasičnu detektivsku priču, ovo će biti lijepa šetnja po povijesnoj ostavštini jednog Raymonda Chandlera (bez obzira što je smještena u potpuno promašeno okružje) ali ako niste obožavatelj dotičnog žanra, teško da će vas dojmiti drugačije od sporog i ne posebno atraktivnog filma. Eksperiment, nakraće rečeno, koji nije u potpunosti uspio.

1978BigSleep03 131315-player i105450 0017cc12_medium.jpeg the-big-sleep--2 toteschlafenbesser1978 toteschlafenbesser1978t