The Skulls (2000)

IMDb

Trailer

I, tako, mirno veče, ugodna atmosfera, dobra klopa. Naravno, morate popustiti i ponekad prihvatiti to da će vam netko drugi odabrati film za gledanje. Posljednje poglavlje Sumrak franšize…Bella, Eddy Boy, i tako. I onda kažu ljudi da se svašta snima. Pa, naravno da se svašta snima kad svašta može zaradit lovu. Pa sam nekako sa svojom boljom polovicom došao na to kako postoje teen horori, teen fantazije, teen komedije… i da je to to. Srećom, uvijek imam aduta u rukavu kad se ovakve rasprave dogode, pa nije bilo teško izvući i jedan teen triler. Odmah ga i pogledati nakon toliko godina, već kad smo kod toga, i shvatiti da imam identično mišljenje o ovom naslovu kao i prije desetak godina: zanimljiv, ne baš prepametan i posve gledljiv triler koji dosta toga duguje dopadljivom glumačkom castu. Mlade snage vs Stare snage. I ponešto između. Pa već kad sam ga pogledao, mislim si što ne bih ponešto i zapisao, tek toliko da iskoristim ovo hladno vrijeme i napravim nekakvu korist. Nije da se tu ima štogod jako pametnog i za reći, ali fascinacija tajnim društvima traje od vajkada, kao i snimanje trilera koji koriste jedno od njih za glavne negativce, i ako ću baš biti realan, nikad nisam kužio čemu tolika fascinacija njima. Kao što kaže jedan od likova; ako je tajno i elitno, onda nije dobro, ali ujedno se može dodati; ako svi znaju za njega, onda to nije tajno društvo, zar ne? Enyhoo, Skulls vuku korijene iz pravog ”tajnog” društva (Skulls and Bones), pa je i to malo privuklo pažnju publike, no osim toga…

… riječ je o običnom trileru s premisom ”običan čovjek u frkovitoj situaciji”. Luke McNamara je student, siromašan, ali radišan, odgovarajući, sve po špagi kriteriji koji ne može dočekati da upadne u ”tajno” društvo i postane lubanja. Luke je praktičan tip i na Lubanje gleda kao na priliku da ostvari snove jer društvo pokriva sve troškove školovanja. I stvar funkcionira… pa sve dok mu ne pogine prijatelj. Luke, ispravan kako već takvi tipovi jesu, ide malo pronjuškati po svemu i dozna kako su stvari daleko od idealnog; Lubanje imaju stroga pravila, potpuni nadzor nad životima svojih članova, a nisu im strane ni kriminalne radnje da sačuvaju svoje tajne. Igra protiv njih može biti jako zajebana, ako ne i smrtonosna.

Iako poprilično površan, može se zamjetiti jedna zgodna stvar; film ima sasvim lijepe kritike na račun američkog načina života. Kapitalizam, bogatstvo i moć jako dobro riješava sve probleme, a cijela priča nije prošla bez riječ-dvije o moralu i ljudskom karakteru. Čini se da pošteni rad zanima jako malo ljudi, a sustav u Americi takav stav potpiruje još dok ste u osnovnoj školi. Ipak, jedan problem. Glavni pokretač radnje je smrt prijatelja i to bi bilo posve dovoljno da scenarij Lukeovog prijatelja nije prikazao kao iritantnu ljubomornu pijavicu koja je njihovo prijateljstvo pokušala iskoristiti samo da napravi svoj osobni probitak; da napiše razotkrivajući članak o Lubanjama. Sjećam se od prvog gledanja da mi je to bilo malo off, a bogme to se nije promjenilo ni na drugo gledanje. Will je takav lik da bi u roku odmah izgubio prijatelje, a kamoli da jedan ide stavljati vlastitu glavu na panj da ga osveti. Ako pregurate to, onda će vam radnja biti bolja. Iako ne sjajna. Događaju se stvari koje nemaju smisla; Luke ni za živu glavu ne može dokazati da mu je frend ubijen zato što ga neki likovi ometaju u tome, ali na kraju ispadne da su ti likovi radili za njega, pa svo to bacanje klipova pod noge nema smisla (jer bi puno prije riješili cijelu priču) osim da bude, eto, dio radnje. Možda se išlo na to da se dočara frustracija pojedinca u borbi protiv moćnog sustava, ali to je uspjelo djelomično zato što ustroj Lubanja podsjeća na neku kriminalnu organizaciju, a ne onu koja voli zgrtati moć. Dopadljivost leži u nastupima Joshue Jacksona (kojeg respwektiram puno više nakon gledanja Fringa) i Paula Walkera, a boje stare garde branili su William Petersen i Craig T Nelson, dva glumca koji su najveću popularnost postigli igrajući, ironično, prave poštenjačine od policajaca. Režiju je korektno odradio majstor bum-tras spektakala Rob Cohen, čime je film dobio malo na dinamici i dobrom izgledu. Konačni rezultat je prolazan trilerčić koji se ne pamti dugo, ali koji je zabavan dok traje, barem donekle. Niska očekivanja i tako to i trebalo bi vas držati budnim na oko 90 minuta.

Gangster Squad (2013)

IMDb

Trailer

O njemu su pisali Raymond Chandler, Ross McDonald i James Ellroy, The Doors su pjevali o lijepim ženama koje tamo žive, a na njegovim ulicama filmove su snimali Michael Mann, Robert Altman i Roman Polanski. Mjesto radnje; Los Angeles. Grad Anđela. Godina radnje: 1949. Doba kad su gangsteri vladali njegovim ulicama, a policija bila podmićena, vrijeme kad su slava i krvoproliće dijelili zajedničke naslove u novinama. Los Angeles je inspiracija kojoj vijek trajanja neće isteći samo tako (čak se i jedan futuristički Blade Runner odigrava na njegovim ulicama) ali u današnje vrijeme kad je granica između poštenja i kriminala poprilično maglovita, prašnjave stranice njegove prošlosti još uvijek predstavljaju jako dobru inspiraciju. Točnije, za one filmaše koji znaju što rade. Lee Tamahori svojedobno je snimio Mulholland Falls, skroman i poprilično podcijenjen film o naporima grupe žestokih policajaca da riješe teške slučajeve koji se odigravaju na ulicama anđeoskog grada. Curtis Hanson napravio je bolji posao sa svojim L.A. Povjerljivo, ekranizacijom pisane riječi spomenutog Ellroya (dobar film, jebeno bolja knjiga; citat by Ellroy) a da povijesne stvari još uvijek potiču inspiraciju pokazuje nedavni primjer filma u kojemu grupa žestokih murjaka kreće u rat protiv gangstera Mickey Cohena. Cohen je jedan od likova koji se mogu pronaći i u knjigama James Ellroya (ima ga i u filmu L.A. Povjerljivo) i svojedobno je bio pandan Al Caponeu te je, baš kao i slavni ”poslovni” čovjek, završio u zatvoru zbog neplaćanja poreza. Što Gangsterski Odjel čini zabavnom povijesnom… pa, pomalo besmislicom jer si je uzeo dosta umjetničke slobode oko reintepretiranja nekih povijesnih stvari. Na stranu to, riječ je o pristojnom filmu, barem do neke mjere, koji ima taj peh da bude pun mana. Inače bih rekao da svaki film ima svoje mane, no na neke je gotovo nemoguće zatvoriti oči, ma koliko god one bile ugodne i dobro izvedene.

 Ako se zadržimo na osnovnoj priči, stvari djeluju obećavajuće. Los Angeles grca se u, kako kaže jedan od likova, opsadi kriminala. Policija je nemoćna, nitko ne može napraviti ništa protiv Cohenove vladavine. Sve dok načelniku policije za oko ne zapadne narednik John O’Mara. O’Mara je žestok tip koji više voli pravila i poštenje nego mito i korupciju, što ga čini savršenim čovjekom za predstojeći rat protiv Cohena. Uz slobodne ruke da izabere svoje ljude i upotrijebi metode koje god želi da sruši glavnog zlikovca, O’Mara vrlo brzo pokreće akciju koja će u konačnici, barem po filmu, dovesti do Cohenovog pada. Takva premisa obećavala je film gotovo starinskog štiha i to je obećanje ispunila, do neke mjere. Gangsterski Odjel postojao je u stvarnosti, no njegovo djelovanje i danas nije u cijelosti razjašnjeno. Neki kažu da su bili neopjevani heroji, neki kažu da se nisu razlikovali od Cohena samog. Istina je, vjerojatno, negdje između. Problem je što takva premisa i ostaje na tome. Film je skupina već viđenih stvari. O’Mara i njegovi ljudi ekvivalent su Elliotu Nessu i njegovim Nedodirljivima (i to nije jedina sličnost koja će vas podsjetiti na poznati film Briana De Palme), glavni negativac obična sirovina je koja najbolje razumije jezik nasilja, a postoji i predvidljiva kompozicija scenarija sastavljena od svetog trojstva: junaci dolaze, junaci padaju, junaci uzvraćaju. Između toga ubačeno je nešto sitnog izgrađivanja karaktera naših junaka, no ljubavna priča između Emme Stone i Ryana Goslinga, kako je već netko primijetio, funkcionira samo zato što su njih dvoje u tim ulogama jer sama po sebi ne nudi apsolutno ništa zanimljivog.

Spomenuvši njih dvoje, mora se spomenuti i ostatak naoružanog ansambla. I naglasiti kako je spoj zanimljiv, odličan čak, ali neiskorišten. Sean Penn svoju ulogu radi tako da na sve galami, udara ili mrko gleda. Josh Brolin (bivši klinac koji je pedalirao dječji bicikli u The Goonies) karizmatična je pojava, baš ono što jedan vođa treba biti, ali on je to: Junak. Bez sivih zona. Robert Patrick je zabavan kao kauboj koji već u modernom dobu još uvijek ima taj ‘kill e’m all pristup, kao i Giovanni Ribisi u ulozi stručnjaka za ”tehniku”. Mala ulogica dopala je i legendu Nicka Noltea, (u Mulholland Falls je imao ulogu kakvu ovdje ima Brolin). I lijepo ih je vidjeti sve na jednom mjestu, kao i činjenicu da svi oni znaju glumiti, ali i shvatiti da im scenarij nije ponudio ništa zanimljivog da izgrade svoje junake. S druge strane, za jedan gangsterski film, koji u pravilu obiluju kišom metaka i izravnim nasiljem, Gangsterski Odjel taj je dio odradio više nego korektno. Puno pucnjave, puno akcije i puno macho nastupa jer, kako se kaže, klin se klinom izbija. Uočljivo je da redatelj Ruben Fleischer nije iskusan u režiranju akcijskih scena, no napravio je pametnu stvar i umjesto da izmišlja toplu vodu, uzeo je za inspiraciju majstore koji su znali što rade. Pucnjava u slow motionu podsjeća na John Woo-a u najboljem izdanju, izravnost pomalo na Sama Peckinpaha, a napravio je i mali hat tip De Palmi scenom obračuna na stepeništu, čime je paralela s njegovim Nedodirljivima još uočljivija. Što ga nekako stavlja u sredinu dojmova. Gangsterski Odjel film je dobrih namjera, kvalitetne glumačke postave i ugodnog vizualnog dizajna. Nerazrađenost likova i pomalo zbrkan scenarij stvaraju protutežu kvalitetama tako da ga se može pogledati, eventualno čak i zabaviti, no ne predstavlja uradak za dugačko pamćenje. Kako obrađuje razdoblje povijesti koje nije previše na meti autora, ima jednu malu prednost nad ostalim kriminalističkim filmovima, ali naglasak ja na ”malu”. Koliko ju je dobro iskoristio procijenite sami.