Road House 2: Last Call (2006)

IMDb

Trailer

Nastavci poznatih filmova uvijek su opcija koja je na stolu čak i prije nego se neki film snimi. Doduše, ona je teorijska, rijetko kad se i razmišlja ozbiljno o njoj (čak i popularni književni serijali čekaju da vide uspjeh prvog dijela) sve dok se ne vidi što će biti. Nastavci dolaze i u paketu s iznenadnim uspjehom, kao što je ovaj slučaj jer originalni Road House nije film koji je sve oborio s nogu svojim financijskim uspjehom (može ga se opisati tek korektnim) ali je uspio zaraditi kultni status u jako brzom vremenu. Nastavak njega… nije stvar toliko eksploatiranja financijske strane priče koliko ideje. I ja obično ne pišem o ovakvim filmovima, to ste mogli zamjetiti, čak ih ni ne gledam previše (sve jasno i s namjerom izbjegavam nastavak S.W.A.T-a) ali ako pogledam, i ako čak odlučim podijeliti mudrost preko ovih stranica, onda znate da priča ima barem jedan zanimljivi aspekt. Doduše, isti neće svima biti zanimljiv, to vam čak i garantiram, ali ovo ionako nije naslov za široke mase već za one koje znaju cijeniti male stvari. A i pun mi je quratz pisanja o poznatijim stvarima, a već kad sam išao pogledati nešto za svoj gušt, da i pisanje odmah bude u tom duhu.

Shane Tanner prikriveni je DEA agent koji se vraća u rodni kraj da vidi u kakve je to probleme upao njegov ujak, vlasnik bara ”Crni Pelikan”. Shane, kao takav i ne bi bio zanimljiv lik širem gledateljstvu, da ga radnja ne predstavlja kao sina legendarnog izbacivača Daltona. Očeva reputacija ga prati u stopu, ali nije baš ni sinek nesposobno derište već tip koji se itekako zna suočit s problemima, a kad shvati da lokalni krimosi vode glavnu riječ u velikoj preprodaji droge, i to preko spomenutog bara, doći će i vrijeme velikog obračuna u kojem će se naći mjesta i za podatak da je glavni krimos ubio njegovog oca.

Da, dobro ste pročitali. Dalton je mrtav, barem po ovoj priči, ubio ga je tamo neki opskurni krimos i to je jedna od onih strana priče koje vam samo tako mogu dignuti tlak. No, to je napravljeno s nekim razlogom. Pokojni Patrick Swayze originalo je trebao i glumiti u ovom filmu, kao sporedna, ali efektna uloga, no onda je došlo do nekog neslaganja između njega i producenata, pa je ispao iz priče. Umjesto njega u priču je upao Will Patton (OK, nije to ni tako velika tragedija, lik zna glumiti, ima karizmu…) no onda su scenaristi, da malo napakoste Patricku, odlučili napisati da je njegov lik mrtav. I zato ovakvi nastavci, koji se samo referiraju na slavni prethodnik, a ne direktno nastavljaju, uglavnom budu sranje koje se može bez žaljenja zaobići. Istina, nije ni ovdje to baš nešto posebno daleko od istine, ali osim tog malog detalja, koji će, vjerujem, više naživcirati one koji poznaju i vole original (kao ja) nego prosječnog gledatelja kojeg boli neka stvar za nekog tamo Daltona, film i nije takva propast kakva se čini na prvi pogled. Zašto? E, tu sad priča ide malo na neke šire sfere. Danas je postalo popularno raditi filmske tučnjave tako…pa, da ih ni ne radite. Zeleni ekran, CGI, žice, neki quratz koji je mix borilačkih pokreta i koreografije Barišnjikova… to je sadašnjost. Kad vi u filmu isporučite old school tučnjave, finu koreografiju pravog rasnog muškog fajta… hej, imate piće na moj račun. Da nema toga, teško da bih ovaj filmić i pogledao drugi put. Priča je ionako ništ posebno; obično vrli junak/opasni krimos/zgodna dama/ sve već viđeno sranje i od toga nećete postati pametniji. Ipak, ta doza fine zdrave tučnjave ga dosta izvlači, dovoljno za jedno veče, a nije mu baš ni glumački cast toliko odbojan. Osim Pattona tu je Johnathon Scheach, a i sinek Garrya Buseya, Jake. Uglavnom, OK, podnošljivo, nije dno dna… kužite što hoću reći. Ako vam je dosta Matrix fora, i letimo po drveću kineskih fora, pa vas zanima kako je to kad netko zvizne o pod nošen dobrom starom gravitacijom, uz obavezni dodak zgodne količine dobrih ženskih nogu, sisa i još boljih tijela (znam, pomalo sam šovinist)… sat i pol vas neće ubiti. Tko zna, možda vam bude i donekle zabavno. Ali, samo možda.