Air Force One (1997)

IMDb

Trailer

Kako to ide ona narodna izreka; kad je bal, nek’ je odmah i maskenbal. U ovom slučaju, ako pišeš o jednom, slobodno nastavi u istom tonu jer, pa tematski je to tu, a malo proameričke propagande nikad dovoljno na ovim stranicama. Već kad sam s takvim entuzijazmom napisao par riječi o tome kako USA Predsjedniku demoliraju Kuću, da odmah nadovežem kako to nije prva stvar koju su mu napali zli teroristi jer Predsjednik je k’o Batman, ima stvari posvuda, a neke su čak i cool, kao što je Air Force One. Taj avion je, dame i gospodo, gotovo neprobojan, neosvojiv i tako jebeno dobar da nije čudo što se njegovi tehnički detalji drže skoro pa u najvećoj tajnosti. U vrijeme dok se snimao ovaj naslov, nitko, ali ama baš nitko nije imao pristup njegovoj unutrašnjosti, barem ne nakon debele provjere, i kad su producenti, scenaristi i tehnička ekipa upitali dečke iz Tajne Službe koji bi najbolji način bio da se zauzme taj avion… ovi su doslovce legli na pod i valjali se od smijeha. To je nemoguće. Nakon filma, koji je na bizaran način privukao pažnju javnosti na tu leteću tvrđavu, National Geografic napravio je dokumentarac o njemu, što je bila prva prilika da su kamere smjele u njegovu unutrašnjost. Još preciznije, kad je Wolfgang Petersen letio s njime (tadašnja je administracija bila više nego susretljiva (bilo je to doba Billa Clintona) smjeli su skicirati unutrašnjost za potrebe snimanja, ali su pri tome morali koristiti papir i olovku… što je, ako čovjek ne laže, vrlo zabavna anegdota. A uz američku zastavu, Pentagon, Bijelu Kuću, Air Force One je jedan od zaštitnog znamenja te zemlje, pa kud ćeš bolje mete za napad ako želiš napraviti političku izjavu. Bila su to ponešto naivnija, ali nimalo manje kreativnija filmska vremena, što je rezultiralo, iznenađujuće, jednim neočekivano rasno dobrim akcijskim trilerom koji, iako koristi Die Hard/Passenger 57 formulu, ima itekako dobrih prednosti nad ostalim klonovima. Da li je to sve prošlo bez nekih… optužbi za ljigavi partiotizam i preuveličano domoljublje? Što vi mislite?

Dakle, James Marshal je USA Predsjednik koji se vraća doma iz Rusije, gdje je upravo izvršena akcija uhićivanja nekog ruskog generala (kratki, ali slatki mali reunion Petersena s Jurgenom Prochnowom nakon Das Boot). Marshal je… idealan predsjednik, omiljen u narodu, voljen od svojih bližnjih (svaka sličnost s Clintonom je namjerna) ali prati ga glas kao pomalo pacifiste, osobe koja zaizre od oružanih sukoba i rješenja. To će se promjeniti kad mu grupa ruskih ekstremista (oh, što volim tu holivudsku kreativnost) zauzme zračno prometalo te nakon što Marshal ostane jedini adut za vraćanje kontrole nad avionom i spašavanju dana. A tko najbolje poznaje unutrašnjost super aviona od njegova vlasnika, zar ne? (ustvari, točan odgovor bi bio služba održavanja, ali nećemo sad cjepidlačiti).

Kako stvari stoje, najlakše je oteti/zauzeti neki vraga na USA tlu jeste ako imate pomoć iznutra, funkcionira u svakom filmu. U doba kad je ovo snimano postojalo je već nekoliko filmova koji su išli na isti kalup; Bruce Willis je već bio veteran toga da bude na krivom mjestu u krivo vrijeme, Wesley Snipes je pak bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, a Steven Seagal je samo kuhao, ništa više, no kad uzmete jednu temeljnu razliku između njih, uvidjet ćete zašto je ovo bolji film od, recimo, Putnika 57. Harrison Ford nije nabildan, nije prljav od glave do pete, nije stručnjak za borbu prsa u prsa, ne zna spremiti eksplozivni puding… on uistinu djeluje kao netko tko se našao u vrlo frkovitoj situaciji i kojemu borba u malim prostorima baš i ne leži. Zato djeluje dobro u toj ulozi. S druge strane, Gary Oldman, inače strašan glumac, ovdje pretjeruje preko svake mjere, što ga više čini iritantnim nego ugodnim za gledanje. Sama priča u svojoj osnovi uopće nije loša jer stvara dovoljno prostora za akciju u zatvorenom, ali i na otvorenom (zrak-zrak sukobi) te su scenaristi dosta dobro popunili rupe i napravili nekoliko impresivno napetih scena koji odvajaju ovo od sličnih bum-tras razbijačina. Ne, ovo nije film u kojemu će stvari letjeti u zrak u svakom kadru, ali kad odlete, onda odlete pravo. Iako, po cijeloj akciji, film je više triler nego neka prava pravcata akcija, no sve je dobro izmješano da i nema neki pravi opis. Ima čak i zgodnog, skoro pa Indiana Jones humora (kad zove Bijelu Kuću i nema pojma koji mu je broj) a vrijedi spomenuti i preciznu režiju starog filmskog vuka, Petersena, koji je već navikao na Predsjednike i probleme s njima još tamo u In The Line of Fire. Uz standardno dopadljivog Forda, over the top Oldmana, tu je i jedna Glenn Close, ali i Willian H. Macy koji malo popunjavaju kadadrove pojavama i kvalitetnom glumom. Nije legendaran film, nije kultni film, nije ni nešto posebno podcjenjen film, ali u tom svom entuzijazmu i pomalo naivnim idealima nekako uspije biti dobar film, što se ne može reći za svaki. Ali, već smo navikli da Predsjednici ionako bolje izgledaju na velikom ekranu nego u stvarnosti.

Oglasi

Olympus Has Fallen (2013)

IMDb

Trailer

Okey, raščistimo nešto na samom početku; ja sam čovjek koji voli akcijske filmove. Ne ono sofisticirano, spy-triler-podobno sranje već onu golu osnovu. Želim Junaka, želim Negativca i želim da stvari lete u zrak sve u 16. Naravno, danas je to postala rijetkost, svi žele biti jebeni i pošteni, a akcijski film je u prošlom desetljeću imao sasvim finu krizu identiteta jer se tražio pravac koji bi bio podoban. Ne možete raditi podoban film i biti ono što bi trebali biti; klasična razvaljotka, praznik za oči, katalog za što sve možemo dignuti u zrak i priručnik na koliko različitih načina nekoga ubiti. Doduše, imali smo Plaćenike 1&2 i, iako su oni sasvim pristojan uradak (drugi dio mi je za stepenicu-dvije bolji od jedinice – vjerojatno zato što Van Damme nalupa Stallonea) to je bilo nekako sve što bi znalce žanra podsjetili na one good old days. Sly i ekipa izbjegli su zamku koja se obično pripisuje ovakvim filmovima; patetičnost, jeftina domoljubnost, patriotizam koji se slijeva s ekrana zajedno s kišom metaka, ali ovdje to nije slučaj. No, budimo iskreni, ubacite u opis filma ”Bijela Kuća” i ”Predsjednik” i dobit ćete takav opis bez obzira o kakvom se filmu radilo, čak i ako ne ispalite jedan metak i radnja filma se svodi na to kako si Predsjednik traži novu ženu. Znači, kritike su nešto što jednostavno ne možete izbjeći, pa se na to uopće ne treba ni obazirati. Dobro, reći ćete vi, ali to stvarno postoji u filmu. Postoji, naravno, ali kad ste nacija koja je ponosna na svoje znamenje (izrešetana zastava, nova zastava) trebate se samo prisjetiti kako to kod nas funkcionira. I dok Ameri od svojih Predsjednika i Junaka rade Mitove, mi imamo tamo nekog opskurnog lika koji se nalijeva jeftinom brljom i ima krvavi pogled. Mislim, jebote, ne bi nas ubilo da i mi prikažemo koji put vlastitu zastavu u filmu, nije ružnija ni ljepša od ostalih.

Skrenuh s teme. Dakle, Pad Olimpa je film koji se ide gledati radi A) nevjerojatnog i nadasve teško izvedivog plota, B) pirotehnike koja vas treba izbaciti iz sjedala i C) junaka koji će napraviti sve da očuvaju američki način života. Ukoliko netko ide gledati nešto drugo, tj. gledati ovo i očekivati nešto drugo… mali savjet, Google vam je prijatelj, pročitajte riječ-dvije o filmu. Ili ga idete gledati samo zato da možete kasnije pričati kako imate sofisticirani ukus i kako je ovo obično propagandno smeće, u kojem slučaju ste snob i to ona vrsta od koje me podilaze žmarci. A Predsjednici i napadi na njih… točnije, njihovo vlasništvo, zgodna su fora još tamo od Air Force One, gdje Harrison Ford kao ideal predsjedništva skida sve po spisku onima koji su napravili pogrešku i odlučili se zahebavati s njegovim avionom. Bijela Kuća je samo logičan korak dalje u tom smjeru. A današnji teroristi su stvarni ridikuli (nažalost, naoružani nuklearnim oružjem) pa ubaciti Sjevernu Koreju kao bad guyse uopće nije upitabilno jer… pa oni su spremni i u stvarnosti napraviti razne gluposti. Naravno, tu je i usamljeni junak, iza neprijateljskih linija koji sa setom posebnih vještina (pomaže kad ste agent Tajne Službe), sklon improvizaciji i brzim verbalnim dosjetkama (humor olakšava puno toga). A Olympus ima nešto što već dugo nije viđeno na velikim ekranima; jezivu veliku količinu dobre akcije – cijeli uvodni dio je jedna velika rafalna paljba i užitak je gledati kako stvari, što je davno rekao Jan De Bont dok je snimao kultnu Speed, lete u zrak sve u 16. Tako se to radi. Ili nikako. Nakon toga, stvari se malo smiruju, no igra mačke i miša (iliti hrpe miševa i jednog opasno zgodnog mačka) ima svojih draži jer se zna da je glavni junak cool (ipak je to Gerard Butler, molim lijepo) i da će spasiti dan te nam pruža onu perverznu satisfakciju što znamo da će isprebijati glavnog negativca k’o vola u kupusu i naplatiti sve one zle pizdarije koje je ovaj radio tokom filma.

Sada bih trebao o manama, znam, ali njih ima toliko (ako ćemo realno gledati, je’l) da ih se ne isplati ni nabrajati. U ovakvoj vrsti filma sve je mana, čak i ako nije mana, mana je jer nije mana. No, ipak postoji nešto što mi je… idemo reći malo zasmetalo. Iako je ovo još jedan u nizu filmovi koji kopiraju provjerenu Die Hard formulu, teško je ne zamjetiti i da kopira i sam koncept slavnog filma. Tako imamo i jedan frontalni napad helikopterima (Nakatomi su napali oklopnim vozilom) koji loše završi zbog neočekivanog vatrenog odgovora (tamo je bila bazuka) negativac radi diverziju u završnici (ovdje rušenje helikoptera, tamo je dizanje krova u zrak), postoji i scena s dva lika koji se susretnu u objektu i jedan drugom prodaje priču, okliznuvši se u jednoj izgovorenoj stvari, a završnica je Mike i Leah (umjesto Holly i Johna) u sretnom zagrljaju. Uviđate paralele… kojih je ipak malo previše. No, ima tu priča i iza priče. Butler je trebao igrati jednog lika koji se zove Mitch Rapp. Ime vam ne govori ništa, znam, ali Mitch je nešto kao Jack Bauer, supersposobni agent Tajne Službe i postoji cijeli serijal romana o njemu (pisac je čak sudjelovao u stvaranju serije 24 kao savjetnik) no film je otkazan. Ipak, Olympus dijeli stvarno ogromne sličnosti s prvim romanom iz tog serijala; teroristi zauzmu bijelu kući i Rapp spašava dan, te se ovo, tehnički može gledati i kao ekranizacija iz druge ruke (koja je ubacila one jake sličnosti s Die Hard filmom). Znači, na zapadu ništa novo, ali uz eksplozije, rasturanje stvari (i nimalo suptilne reference na rušenje Tornjeva Blizanca tipa kad se ruši memorijalni spomenik) ima tu i poprilična gomila poznatih faca koja je, eto, ušla u projekt da malo pokaže svoje lice (ne i glumačko umijeće) pa su tu Bog (Morgan Freeman) i Tina Turner (Angela Bassett) i Two Face (Aaron Eckhart) te meni jako draga Radha Mitchell (iako bolesno neiskorištena) i njezin supatnik iz Pitch Blacka, Cole Hauser te veteran Robert Foster kao general sklon dizanju sranja u zrak. Nimalo pameti, ali zato je tu hrpa eksplozija, metaka, poznatih faca i cool dijaloga (čistog preseravanja, da kažemo kako stvari stvarno stoje) da nadomjesti ono prvo. Za fanove poštene akcije, ovo je čisti praznik za oči. A kako svaka dobra ideja mora biti realizirana dva puta, sad se valja prepustiti čekanju na White House Down i nadanju da će neki terorist uspješno smjetiti Jamieu Foxxu metak u čelo. Do čitanja, ljudi.