Air Force One (1997)

IMDb

Trailer

Kako to ide ona narodna izreka; kad je bal, nek’ je odmah i maskenbal. U ovom slučaju, ako pišeš o jednom, slobodno nastavi u istom tonu jer, pa tematski je to tu, a malo proameričke propagande nikad dovoljno na ovim stranicama. Već kad sam s takvim entuzijazmom napisao par riječi o tome kako USA Predsjedniku demoliraju Kuću, da odmah nadovežem kako to nije prva stvar koju su mu napali zli teroristi jer Predsjednik je k’o Batman, ima stvari posvuda, a neke su čak i cool, kao što je Air Force One. Taj avion je, dame i gospodo, gotovo neprobojan, neosvojiv i tako jebeno dobar da nije čudo što se njegovi tehnički detalji drže skoro pa u najvećoj tajnosti. U vrijeme dok se snimao ovaj naslov, nitko, ali ama baš nitko nije imao pristup njegovoj unutrašnjosti, barem ne nakon debele provjere, i kad su producenti, scenaristi i tehnička ekipa upitali dečke iz Tajne Službe koji bi najbolji način bio da se zauzme taj avion… ovi su doslovce legli na pod i valjali se od smijeha. To je nemoguće. Nakon filma, koji je na bizaran način privukao pažnju javnosti na tu leteću tvrđavu, National Geografic napravio je dokumentarac o njemu, što je bila prva prilika da su kamere smjele u njegovu unutrašnjost. Još preciznije, kad je Wolfgang Petersen letio s njime (tadašnja je administracija bila više nego susretljiva (bilo je to doba Billa Clintona) smjeli su skicirati unutrašnjost za potrebe snimanja, ali su pri tome morali koristiti papir i olovku… što je, ako čovjek ne laže, vrlo zabavna anegdota. A uz američku zastavu, Pentagon, Bijelu Kuću, Air Force One je jedan od zaštitnog znamenja te zemlje, pa kud ćeš bolje mete za napad ako želiš napraviti političku izjavu. Bila su to ponešto naivnija, ali nimalo manje kreativnija filmska vremena, što je rezultiralo, iznenađujuće, jednim neočekivano rasno dobrim akcijskim trilerom koji, iako koristi Die Hard/Passenger 57 formulu, ima itekako dobrih prednosti nad ostalim klonovima. Da li je to sve prošlo bez nekih… optužbi za ljigavi partiotizam i preuveličano domoljublje? Što vi mislite?

Dakle, James Marshal je USA Predsjednik koji se vraća doma iz Rusije, gdje je upravo izvršena akcija uhićivanja nekog ruskog generala (kratki, ali slatki mali reunion Petersena s Jurgenom Prochnowom nakon Das Boot). Marshal je… idealan predsjednik, omiljen u narodu, voljen od svojih bližnjih (svaka sličnost s Clintonom je namjerna) ali prati ga glas kao pomalo pacifiste, osobe koja zaizre od oružanih sukoba i rješenja. To će se promjeniti kad mu grupa ruskih ekstremista (oh, što volim tu holivudsku kreativnost) zauzme zračno prometalo te nakon što Marshal ostane jedini adut za vraćanje kontrole nad avionom i spašavanju dana. A tko najbolje poznaje unutrašnjost super aviona od njegova vlasnika, zar ne? (ustvari, točan odgovor bi bio služba održavanja, ali nećemo sad cjepidlačiti).

Kako stvari stoje, najlakše je oteti/zauzeti neki vraga na USA tlu jeste ako imate pomoć iznutra, funkcionira u svakom filmu. U doba kad je ovo snimano postojalo je već nekoliko filmova koji su išli na isti kalup; Bruce Willis je već bio veteran toga da bude na krivom mjestu u krivo vrijeme, Wesley Snipes je pak bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, a Steven Seagal je samo kuhao, ništa više, no kad uzmete jednu temeljnu razliku između njih, uvidjet ćete zašto je ovo bolji film od, recimo, Putnika 57. Harrison Ford nije nabildan, nije prljav od glave do pete, nije stručnjak za borbu prsa u prsa, ne zna spremiti eksplozivni puding… on uistinu djeluje kao netko tko se našao u vrlo frkovitoj situaciji i kojemu borba u malim prostorima baš i ne leži. Zato djeluje dobro u toj ulozi. S druge strane, Gary Oldman, inače strašan glumac, ovdje pretjeruje preko svake mjere, što ga više čini iritantnim nego ugodnim za gledanje. Sama priča u svojoj osnovi uopće nije loša jer stvara dovoljno prostora za akciju u zatvorenom, ali i na otvorenom (zrak-zrak sukobi) te su scenaristi dosta dobro popunili rupe i napravili nekoliko impresivno napetih scena koji odvajaju ovo od sličnih bum-tras razbijačina. Ne, ovo nije film u kojemu će stvari letjeti u zrak u svakom kadru, ali kad odlete, onda odlete pravo. Iako, po cijeloj akciji, film je više triler nego neka prava pravcata akcija, no sve je dobro izmješano da i nema neki pravi opis. Ima čak i zgodnog, skoro pa Indiana Jones humora (kad zove Bijelu Kuću i nema pojma koji mu je broj) a vrijedi spomenuti i preciznu režiju starog filmskog vuka, Petersena, koji je već navikao na Predsjednike i probleme s njima još tamo u In The Line of Fire. Uz standardno dopadljivog Forda, over the top Oldmana, tu je i jedna Glenn Close, ali i Willian H. Macy koji malo popunjavaju kadadrove pojavama i kvalitetnom glumom. Nije legendaran film, nije kultni film, nije ni nešto posebno podcjenjen film, ali u tom svom entuzijazmu i pomalo naivnim idealima nekako uspije biti dobar film, što se ne može reći za svaki. Ali, već smo navikli da Predsjednici ionako bolje izgledaju na velikom ekranu nego u stvarnosti.