Arhiva za Srpanj, 2013

The Abyss (1989)

Posted: Srpanj 29, 2013 in Michael Biehn, Science Fiction

abyss_ver1_xlg 6908552105_5e5a059659_b abyss_ver2_xlg the-abyss-film-poster

IMDb

Trailer

Jednom sam negdje pročitao zanimljivu stvar; najbolji primjer kako James Cameron voli svoje junake nalazi se u zabavnim True Lies. OK, znam film, znam tko glumi, gledao sam ga u kinu, gledao sam na TV-u i koliko god ga dobro znao… ipak nisam baš najbolje shvatio što pjesnik time želi reći. Tada je došlo pojašnjenje; kad eksplodira nuklearka (oni koji su gledali, znaju o čemu je riječ) obratite pažnju na to gdje se kadar zadržava – Na Švarcijevom liku koji fino zagrli ženu Jamie i da joj sočnu pusu (ipak je imao sto grdih muka da je spasi iz zarobljeništva). Onaj famozni nuklearni oblak ni ne vidimo, nevažan je za priču. Zanimljivo zapažanje, moram priznati (ja inače film pogledam jer je jednostavno urnebesan) i ide sjajno pod moju tvrdnju da je Cameron nekad davno bio autor s velikim A. Danas više nije. Ne zamjeram ja čovjeku što se voli igrati s tehnološkim napretkom i izmišljati nove stvari, pomicati neke granice, to je opravdano – ako nemaš, izmisli – ali otkako je osjetio miris novca još tamo u Titanicu (a to je još i mila majka od filma) stvari su krenule južno od dobrog. Otkako je Avatar pomeo financijsku konkurenciju postalo je svima jasno; Jimmy je postao money bitch. Nemam ništa protiv takvih; Michael Bay je takav i njegovi su mi filmovi zabavni (ako već idem u kino onda želim nešto i vidjeti, jel’te) ali kad netko kao Cameron postane takav… tragičan dan za sedmu umjetnost. God bye dani Terminatora, hello… koji već quratz Avatar jest. I ovih dana su počela kapati vijesti da se započinje rad na Avataru 2. O, sreće. Već vidim horde onih… bistrijih kako izvlače plavu boju i ponovo se bojaju, izražavajući podršku Na’vi narodu jerbo su tako junački nastrojeni. No, nije bitan Avatar, kao ni nastavak, prije će se pakao zalediti nego krenem pisati o njima (osim ako nije riječ o tome da ih sahranim pod lavinom oštre kritike, tada sam vaš čovjek) već o tome da će Avatar 2 biti smješten u predivne oceane Pandore. Stvari su zanimljive zato što je Cameron već radio sličnu stvar, i neslavno prošao, ako ćemo iskreno, no njegova otvorena fascinancija dubokim plavim morem je uspjela pronaći put čak i do druge planete. Kako se ovdje piše o drugačijim stvarima, nimalo pomodnim (osim kad i sam ne postanem money bitch) tako je došlo vrijeme da se naoštri pero i napiše koje slovo o filmu koji je nekad davno bio osrednji flop u kinima, ali koji je pomeo jednog Spielberga po pitanju kreativnosti i donio pokoju malu raspravu oko toga vrijedi li više originalna kino verzija ili director’s cut verzija. Ja sam uvijek da se filmovi prošire, pogotovo raniji Cameronovi radovi jer se ima i što za vidjeti, ali o tome će biti riječi malo kasnije. Za početek, privežite pojaseve… zaranjamo.

Do Deep Core naftne pltaforme i njezinih… bome čudnih, ali zabavnih radnika koji dobiju od Ujaka Sama zadatak asistirati Navy Seal timu u izvlačenju potonule nuklearne podmornice (uistinu impresivan uvod). Točnije, dečki Tuljani ne planiraju operaciju spašavanje već dizanja u zrak iste. Rusi su tu, sranja svuda uokolo, lakše je to fino dignut u zrak i kraj priče. Problem dolazi kad posadu počnu posjećivati… mali vodeni nepozvani gosti koji žive na dnu procjepa i koje bi detonacija taktičke nuklearke zauvijek izbrisala iz postojanja. Kako to već ide, nastaju dva tabora, jedan mahniti Tuljan koji želi sve živo rasturiti, i drugi koji to žele spriječiti. Utrku s vremenom prate emocionalni problemi glavnih junaka (tako je to kad volite bivšu ženu) a mali vodeni gosti mogu samo čekati da vide tko će ispasti pametniji, iako i oni imaju aduta-dva u rukavu da pokažu svoje ja.

Filmovi o prvim susretima s tuđinskom inteligncijom nisu jučerašnja novost, oni su vijest od prekjučer. No, dok je većina bazirana na onoj staroj klasici leteći tanjuri vs ljudi, Cameron pametno prvi kontakt smješta pod more (iako je 70% Zemlje pod vodom, pa ima logike) što mu dopušta da uživljava u svoje osobne fascinacije dubokim plavim bezdanom, ali i da se igra tehničkim novotarijama kao što je tekući kisik koji dopušta dubinsko ronjenje. Ali, nije se zaustavio samo na tome jer je dodatno uposlio i ILM da mu rade efekte, napredne, naravno, nešto neviđeno, pa smo dobili usmjereni vodeni val koji preuzima oblike živih bića poradi lakše komunikacije. Isti je kasnije dodatno ispoliran za potrebe Terminatora 2 tako da oni koji uzdišu na šarene boje Pandore… please, bitches, prava se revolucija u efektima radila davno prije. Riješivši to, riješilo se i područje snimanja. Dva vodena tanka, napuštena, dobro su poslužila svrsi (jer bi jedino totalni moron snimao na otvorenom moru) a tu je upotrijebljena cijela garnitura starih, provjerenh stvari; od maketa, dvostrukih projekcija i cijele sile zabavnih, old school stvari kako bi se dočarao život (i sranje) pod morem. Za razliku od kolege Spielberga koji je posegnuo za klasikom (nisu Bliski Susreti loš film, dapače, samo su malo naivni) Cameron je odlučio staviti svoje junake u malo zahebanu situaciju, pa, iako je malo dobre stare napetosti poželjno, općenito manijaci koji vole dizati sranja u zrak nisu. Srećom u maloj nesreći, ulogu je odradio njegov kućni glumac Michael Biehn, po prvi put negativac u Cameronovu filmu, pa je stvar ispala podnošljiva (iako Biehnu stvarno ne pristaju uloge manijaka). Razlog zašto sam to prvo spomenuo jeste minimalistički prikaz (jedan luđak) onoga što je općenito prihvaćeno; ako ne razumiješ – blow the shit up. Znači, nema tu neke mudrosti, sve je opasno, i to, u poprilično klaustrofobičnim uvjetima, funkcionira.

Priča ipak leži na likovima koji su, heh, poprilično ne toliko stereotipni koliko jednostavni i zabavni. Čak je i štakor zabavan. Njihova je jednostavnost namjerna jer sve su to priprosti likovi (ne u uvredljivom smislu) koji su toliko neadekvatni za ”prvi susret” da je to nemoguće opisati. A Camerona zanima i ljubav. Ne ova klinci smo i to je sad popularno već stariji smo par i prošli smo neke ceste. Ljubav je… dobar i jak motiv u Cameronovim filmovima (valjda zato jer je sam kiksao 3-4 razvoda) i koristio ga je kako treba, u svrhu radnje. Što nas dovodi do ovog proširenog izdanja jer u njemu mali vodeni odluče malo… naglasiti svoju pristutnost time što podignu ogromni val i ”parkiraju” ga pred nekoliko važnijih metropola. Povuku ga radi ljubavi, ali u kino verziji… to jednostavno nije imalo smisla (ostala je poruka, ali ne i pokaz zašto su se povukli i odlučili pokazati) – a scena je i jebeno spektakularna pa je čisto šteta to bilo izbacit. No taj vrhunac, temeljen gotovo na osjećaju, ono je što film izvlači iz grupe raznih polugluposti koje završavaju bombardiranjem. Iskreno vjerujem da je to čak bio i razlog što film nije bio jezivo uspješan na box officeu, izostanak djelovanja globalno i spuštanje stvari na osobno. U globalu, ovo je funkcionalan film. Mane su mu nerazrađenost likova – bolja razrađenost, jel – i pomalo ziheraški razvoj nekih situacija (manijak s bombom) sli sve ostalo funkcionira. Zaplet je dovoljno originalan da drži vodu, ostalo je dovoljno misterije da može ponuditit prijatnu dozu intrigantnosti, likovi su zabavni i funkcioniraju, a sam izgled filma je jednako dobar kao i kad je snimljen, gotovo nevjerojatno što se moglo napraviti s malo mašte, malo kompjutera i pokojom maketom. A uvijek je lijepo vidjeti Eda Harrisa u nekoj cool ulozi (a kako čitam, Cameron je dobio i udarac od njega zbog svoje ne tako sjajne tehnike da malo glumce stavi pod pritisak te je nastavio snimati kad je Harris ostao bez zraka u sceni) i poštenom filmu. Pošto vjerujem da će posjeta Pandorinim oceanima biti puno isplativija nego ova na Zemlji, ipak ostaje neki trag da je prije blještavila efekata bila važnija priča, što Cameronu daje neke kredite. Kako je krenuo, mogao bi ih brzo potrošiti, barem po pitanju svega ostalog osim efekata.

2402086,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2402087,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2402089,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2402091,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2402093,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2402097,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2402124,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2402133,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg==

2402088,yclV0JryrnrrvfDuNO_NYRiSMlcozjyT5wpxP95fyX7LUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2402092,poT+CWnkyejhi+EFWzY9l+cYAuM6Rdhf0c0Hr1nOLFzRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2402102,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2402108,iEMoloDOhsjC4_RkI1Wpm4KxRhah3V6l_sX_MwGE2kFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 2402125,RME5UFn8XbaFDuJDSrP2i_8fZJkPN+62_vz2EALft9zLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2402126,iEMoloDOhsjC4_RkI1Wpm4KxRhah3V6l_sX_MwGE2kFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==

Oglasi

Parker Kane (1990)

Posted: Srpanj 28, 2013 in Akcija, David Caruso, Kriminalistički, TV

tumblr_mbce4eBxZd1ryq5svo1_1280 tumblr_mpmllrmaC81r1k2zzo1_500 travis1

IMDb

Trailer

Već kad sam krenuo s ovim malo… teže dostupnim za nabavku filmovima, da nastavim u istom tonu. I u svom žanru, naravno. No, ovo nije prvi put da pišem o Parkeru, već sam ga spomenuo kod kolege na blogu, no kako je ono bio tekst temeljen na sjećanju, a ovaj na friškom gledanju, tako i o nekim stvarima vrijedi pisati dva puta. O, film nije toliko dobar, vjerujte mi, no ima ono nešto što ga čini vrijednim izdvajanja iz gomile (barem na ovom blogu) a, što da vam pričam, slab sam na lajave privatne detektive koji samostalno rješavaju velike slučajeve. To mi dođe kao dobra promjena nakon svih ovih noviteta kojih sam se nagledao u zadnje vrijeme, ali i malo kao povratak osnovama koje su me filmski odgojile. Da, gledam šareno i površno akcijašenje, kriv sam po optužnici, ali bolje i priznati nego biti optužen da si filmski snob, što se u mom slučaju, iskreno vjerujem, nikad neće dogoditi. Možda jedino da sam previše ovisan o američkoj produkciji, ali, hej, svi mi imamo mane, a bome Ameri i rade najbolje filmove o privatnim detektivima, što jest jest. Parker Kane nije iznimka, on je tako dobro uhodan lik da klišeji frcaju na sve strane, možda čak i malo previše, ali u današnjem moru prodavanja magle pod originalnost, treba cijeniti iskrenost.

Stoga, Parker Kane. Parker je bivši žandar koji sad radi kao privatni detektiv. Nema tu neke mudrosti, nema nekih noviteta. Umjesto zadimljenog bara, ured mu je stol u osvjetljenom restoranu, vozi cool Harley motor, vozi cool Porche auto (iako bi bilo zanimljivo pojasniti odakle mu lova za takve stvari) i on je općenito cool lik kojeg žene vole, bivši suradnici mrze, a negativci preziru jer ih živcira. Uobičajenu rutinu prekinut će posjeta starog frenda i njegovo krvavo ubojstvo točno pred Parkerovim očima. Kako to ide, treba samo sliediti trag novca i uvijek će se doći do negativaca. Ovaj je stranac. Van Adams, Šved u Americi, koji se bavi… bacanjem toksičnog otpada gdje god stigne. Parkeru nitko ne vjeruje, očekivano, jerbo je tip bogat, ugledan, stup zajednice. No, upornost je vrlina, a svaka vrlina na kraju dovede do rezultata, konačnog obračuna.

Film je treba biti serija, zamišljen je kao pilot epizoda, ali je otkazan još dok se snimao, pa su stvari koliko-toliko zaokružene da koliko-toliko sliči nečemu. Ima glavu, ima rep… dovoljno. No, vidi se da je scenarij bio zamišljen drugačije, zato su tu svi oni posebno naglašeni elementi koji bi bili sastavni dio serije; kafić gdje mu je ”ured”, zaposlenici kafića kao njegovi prijatelji, odnos s konobaricom koja je potajno zaljubljena u njega… Čak i uvodna ”špica” ima taj televizijski, cool stilizirani dizajn.To mi je iz nekog razloga pomalo bizarno jerbo je puno lošijih stvari postalo serija. Parker nije ništa originalno, on je hodajuća enciklopedija klišeja, ali kad je to spriječilo nekoga da napravi prozvod za male ekrane. Možda je razlog ležao u činjenici da je film pomalo rip off Beverly Hills Copa, ali može se osjetiti i utjecaj Lethal Weapona jer Parker Kane izgleda kao mlađa i jednako nepredvidljiva verzija Martina Riggsa (duža kosa, pomalo luđački ekscesi). TO nije mana jerbo je producent bio slavni Joel Silver, koji je očito htio kapitalizirati popularnost tog serijala (ali i filmova kakve radi Jerry Bruckenhaimer) na malim ekranima.

Napram scenarija, film vizualno izgleda odlično, a nije ni za odbaciti rad kamere jerbo je iza nje stajao provjereni snimatelj, a kasnije i redateljska akcijska zvijezda; Jan De Bont. Glumci su iz ponuđenog izvukli najbolje što se moglo (nema tu glume, ljudi) no fora je vidjeti neke kasnije zvijezde kao što su Marisa Tomei i Stellana Skarsgarda (kojemu je to bila tek druga američka uloga) u svojim početničkim izdanjima. A tu je zalutao i jedan mlađahni David Caruso prije svoje CSI Miami faze. Jeff Fahey, po nekim kriterijima stvarno kultni glumac s nastupima u svemu i svačemu, je bio zgođušan vrag u tim godinama, s prirodnom karizmom pa mu je ovakva uloga pristajala savršeno. Scenarij je pomalo zbrka, iskreno gledajući, jer nije baš točno zamišljen za film, pa tu ima svega i svačega; malo dosjetki, amlo akcije, malo mudrovanja, čak i Playboy verzija erotske scene, ali priča oko odlaganja otrovnog otpada (to je Kalifornija ljudi, zdrav život u zdravom tijelu i tako to) nije loša, samo što je malo… nerazrađena. Završni obračun prolazi, iako nije ništa posebno, stvarno, samo što je cool vidjeti legendarni ”Spruce Goose” avion od Howarda Hughesa u bilo kojem obliku. Ambicija je bila spojiti staru klasiku (tvrdi dekster u noir okružju) s novim okružjem (moderne boje, vozila, obleka) i možda bi bila ispunjena da je serija poživjela. Ovako je sve to tek naznaka (pojačana iznenađujuće dobrim soundtrackom sastavljenim od blues pjesama i jako puno saksofon solo dionica) svega toga. Svi oni koji ne vole klišeje… stvarno, ali stvarno izbjegnite ovaj film. Jednostavno ne gubite vrijeme. Za one koji nisu tako kritični… tko zna, možda vam čak bude i zabavan u ove ljetne dane, pa bezbolno ubijete sat i pol vremena. Tj. ako ga uspijete negdje pronaći, barem izvan posebnih privatnih stranica.

1661075,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfo2TPPdp4OCIcMvbh144Y5Yk9phjldhXCEzDK51Z77hVA== 1661076,8f0wEF8X1bkH511UcorkgTMdSdiPJfrcXZTWOcbYGpFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 1661077,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfr4FUGADrcPPMauqVQAWCb4TEqkGtRsGLp42C1oTbiptA== 1661078,5Dtk8_2u3bqCzFVSIaYfz5ARgGOyjUvvkvnU6F00QFnUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1661079,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfpe71cWXff8ly_NpYgAUID8nmpeBPcAlskk6uhyem2enw== 1661080,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfr4FUGADrcPPMauqVQAWCb4TEqkGtRsGLp42C1oTbiptA== 1661081,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfqxDndj63nmbwBFJ8W6aHWbug0xhwvUxPL06ZaNxz2E_g== 1661082,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfo56y+CqdOQLqy9_w3R68FDRkbxkhKrAiv22aJ4mTB4YQ== 1661083,tFCm1SFiD2urd1GdT6JSWyBPVhFDmhjZ6VHCoLBavNRcQ+lbJkmh4wHZ3AG78s0nsg9xWIoDjEulptc+tWpopQ== 1661084,z3x8LvV80j56_nPxv_Y5lAcF4L4cBw3VP52PI1EExiEsgy48osdIEnwqcJFJ7RUv21bLezPOdtU5J1RRBADAdQ== it-movie-poster-1990-1020509183 STEPHEN_KING_S_IT-1263


it-movie-poster-1990-1020509183 travis1

IMDb

Trailer

Tko se još klauna boji? Očito Amerikanci. A bome i dobar dio ostalog svijeta i to zahvaljujući mašti meštra horora Stephena Kinga. Naravno, sad bi mogli do sutra (i onda još malo) o tome kako je čovjek kreativan, kakvo dobru maštu ima i tako te stvari, ali to bi nam oduzelo puno previše vremena, pa ćemo se zadržati u oba svijeta pomalo; pisanom i ekraniziranom. Ima netko da nije čuo za ovu mini-seriju? Tako sam i mislio. No, serija je kultna s razlogom, ima sve što treba imati kultni materijal, ali gledano s gledišta ekranizacije, serija je simpatično smeće. Kad kažem smeće to ne mislim u lošem kontekstu, ali kad se usporedi s knjigom, vidi se da je ovdje završilo tek 15% pisanog materijala, a i od tih 15% najmanje 5% je izmišljeno za potrebe igranog materijala. Doduše, razumljivo je to jer sama knjiga je monstruozno velika, tu bi više odgovarao ovaj format u kojem ide Under The Dome; više epizoda, ali i tadašnja tehnička ograničenja imala su svoj udio zašto je to sve ispalo tako. Spominje se nova ekranizacija, u obliku igranog filma, što će reći da možete očekivati još manje snimljenog materijala, iako dopuštam mogućnost da se jasno vidi kako je gradić Derry doživio svoju apokalipsu iz knjige koje u seriji nema. S druge strane, izbacivanje glomaznih efekata i stvarno bullshit stvari (u knjizi klinci rade jednu malu redaljku na jedinoj curici među njima) svelo je cijelu priču na likove, što je dobro, jako dobro, i, bez straha, ostalo je sasvim dovoljno materijala zbog koje se serija s razlogom uvrštava u kultne horore koji još i danas imaju ono nešto.

Sadašnjost/prošlost i malo nešto između; tako ovaj put započinjem dio sa sadržajem jer to odgovara istini, a ima i malo uobičajenih motiva koje King toliko voli (i koji su ponekad pravo malo naporni) kao što je klinčadija koja odrasta zajedno i koja, izgleda, nikako da se otrgne od prošlosti. No za razliku od klinaca iz Dreamcatchera, knjizi koja je nastala kao preporuka doktora Kingu da se s nečim zahebava dok čeka u krevetu da ozdravi i koja je trebala biti spaljena, a ne objavljena, ovdje su klinci puno simpatičniji i imaju malo mesa na kostima. Doduše, moram spomenuti kako su svi napravljeni po pomalo klišej obrazcu jer svatko od njih ima neko preveliko sranje u životu (mrtvi brat i folks koji krive klinca za to, tata alkos i nasilnik, novi klinac u gradu+debljina, mucanje i školski klaun kojeg svi ismijavaju) ali malo drame prodaje dobar horor i dobro pojašnjava njihovu izdvojenost, tj. uvjerljivost. Ono što serija ima, a knjiga baš i ne, dobro je pogođena mjera odrasli/klinci jer u knjizi (što je i sam King jednom rekao) ima puno previše klinaca i opisa povezanih s njima. Tu to funkcionira, čak i u krnjem obliku, iliti, s onim što su odabrali za snimiti (nešto i izmislili) iz knjige. Ono što je isto tako uspjela stvar (osim Klauna, je’l) je atmosfera malog i ukletog gradića, koji nije baš posve oživio isti grad iz knjige, ali je ispao sasvim fer za filmske/televizijske potrebe.

Što se tiče izmjena knjiga/serija neke funkcioniraju gotovo odlično, bez obzira što su napravljene da budu u okviru budžeta. Ukazivanje Klauna klincima drugačije je nego u knjigama, ali jezovitije (ukoliko niste čitali dotično djelo, je’l te) i interijer podzemnih prolaza odličan je, iako se osjeti studijsko uređenje. Glumci su dali svoj maksimum, gotovo očekivano, ali također vrijedi naglasiti kako ovdje nije riječ o materijalu za Oscara već dramatici, pa ako vam dijalozi zvuče možda čak i malo previše dramatično, ipak su izvučeni oni najbolji iz knjige (plus je dobar dio dopisan) i ne smetaju toliko koliko bi se moglo pomisliti na prvi pogled.Zanimljiv je i zbir glumaca; Annette O’Toole, John Ritter (kojeg je fakat neobično vidjeti izvan komičnih uloga) i Richard Thomas su provjerena poznata lica malih ekrana, a vrijedi spomenuti i mlađahnog Seth Greena u jednoj od prvih uloga. Također (nisam zaboravio, nisam zaboravio) tu je i Tim Curry kao Pennywise. Neka mi lik oprosti, ali i u stvarnosti izgleda malo… pomaknuto, pa mu je ovo leglo k’o budali šamar, a vrijedi spomenuti i redateljski dio posla. Tommy Lee Wallace je stari frend i suradnik od Johna Carpentera, pa stoga nimalo ne čudi da serija djeluje… filmski. Nema onaj kruti izgled kako serije već znaju imati, što je još jedan plus. Horor dio u cijeloj priči nema neke posebne eksplicitnosti (ipak je to TV proizvod) ali uz dobro napravljenu atmosferu, creepy Klauna i nekoliko fora iz stare škole (big ass prljavi zubi Klauna, grubi glas) itekako dostavlja jezu. Već kad sam kod stare škole, mora se priznati da mi konačno razriješenje ”tajne” Klauna i nije baš po ukusu (vuče debelo na Lovecraftovu ostavštinu) ali gledano s tehničke strane, efekti su poprilično zastarjeli. Služe svrsi, ali to je otprilike sve. Srećom pa je sve drugo još uvijek u dobrom stanju pa ta malo… drvena tehnička završnica i ne kvari toliko dojam. Znači, jedan jezivi Klaun (više ih nikad nećete gledati istim očima) hrpa klinaca/odraslih, nešto krvi, dobra atmosfera i naramak poznatijih TV lica… ako niste gledali, dobivate samim gledanjem. Ako ste gledali… opet dobivate ponovnim gledanjem.

1661075,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfo2TPPdp4OCIcMvbh144Y5Yk9phjldhXCEzDK51Z77hVA== 1661076,8f0wEF8X1bkH511UcorkgTMdSdiPJfrcXZTWOcbYGpFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 1661077,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfr4FUGADrcPPMauqVQAWCb4TEqkGtRsGLp42C1oTbiptA== 1661079,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfpe71cWXff8ly_NpYgAUID8nmpeBPcAlskk6uhyem2enw== 1661080,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfr4FUGADrcPPMauqVQAWCb4TEqkGtRsGLp42C1oTbiptA== 1661081,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfqxDndj63nmbwBFJ8W6aHWbug0xhwvUxPL06ZaNxz2E_g== 1661082,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfo56y+CqdOQLqy9_w3R68FDRkbxkhKrAiv22aJ4mTB4YQ== 1661084,z3x8LvV80j56_nPxv_Y5lAcF4L4cBw3VP52PI1EExiEsgy48osdIEnwqcJFJ7RUv21bLezPOdtU5J1RRBADAdQ== curry-as-it STEPHEN_KING_S_IT-1263 tumblr_mpmllrmaC81r1k2zzo1_500 1661083,tFCm1SFiD2urd1GdT6JSWyBPVhFDmhjZ6VHCoLBavNRcQ+lbJkmh4wHZ3AG78s0nsg9xWIoDjEulptc+tWpopQ==


66714 moonshine-county-express-movie-poster-1977-1020209847

IMDb

Trailer

I, tako, ovaj sam film gledao u kinu. Straha nema, nisam toliko star, čak sam rođen nakon što je snimljen… koju godinu kasnije. Ono što je zanimljivo jeste da je u kina došao skoro deset godina nakon što je snimljen, što sam skužio tek nedavno, kad sam ga tražio. Čini se da u bivšoj Jugi nije bilo bitno što igra u kinama već jednostavno da nešto igra. Još razmišljam koliko je to bila pametna ideja. Ipak, onda nije bilo interneta ni toliko detaljnih vijesti, pa ste, vjerujem, mogli svašta uvaliti pod novo, čak ni ako film ne bi po svim zakonima fizike uopće igrati u kinima (ovaj naslov zaudara kao da je snimljen za ona otvorena kina diljem USA i da mu je to krajnji domet) za neku sitnu lovu i profitirati. Vi sretni, publika sretna, neki klinci oduševljeni. Onda mi je to bio pojam-film. Pun nabrijanih automobila, sa strateški raspoređenim scenama jurnjave. Za klinca od 7-8 godina… pojam. Danas, ajme, koji je to blesav film. Mislim, ne shvatite to krivo, Krvavi Viski (kako je išao prijevod) je film koji sam sebe ne shvaća ozbiljno, ali ima onog nekog šarma zbog kojeg razmišljate bi li se smijali ili pak uživali kako je sve to jednostavno. I tu je John Saxon, neki ga pamte kao taticu pajkana iz Nightmare on Elm Street (plafon-uloga) a neki kao suborca Bruce Leeja iz Enter The Dragon (kultna uloga). Uglavnom, stari John ima nekog šarma, kako to te stare B zvijezde znaju imati, pa je dobar dodatak smotanom filmu. Jer, pazite radnju…

Tri kćerke nekog tamo gorštaka svjedoče tome da im lokalni moćnik strelja oca k’o bijesnog psa. Povod? Pravljenje planinske brlje, jeftinog alkohola. Tri kćeri (komadi) odluče same preuzeti posao s tatinom tajnom ostavštinom; rudnik pun pravog kvalitetnog alkohola koji potječe još tamo iz prohibicije. Negativcima se to ne sviđa, pa počnu raditi svašta nejakim curama, a u pomoć im priskače lokalni hohštapler, najbolji vozač južno od Pekosa, Johnson. Nakon što sve padne u vodu, vesela družina odluči prodati sav alkohol, dobro zaraditi, a jedina kvaka je izaći van iz grada jerbo ih čekaju auti na svakom ćošku… Potjera može započeti.

Film pleše po tankoj granici koja dijeli čisti trash od komedije, pa do poštenog filma ceste. Čak se nije ni pazilo da bude uravnotežen, no, čistom srećom, taj trash ugođaj je samo naznačen, nikad baš ne ulazi u njega, što stvar, čudna li čuda, čini stvar zabavnom. Pameti neke tu nema, klišeji na kvadrat, ali, kako rekoh, ni to nije tako loše kako zvuči. Mana mu je jezivi nedostatak nekih ambicija, ali prednosti su što se gledalo da se ljudi zabave, a ja uvijek cijenim poštene namjere. Danas ima jedan mali polukultni status što (a to je negdje izjavio i mešter brze trash produkcije, Roger Corman) Južnjake ne prikazuje kao neke idiote, zaostale mulce i slične karakteristike, što je onda bila tradicija. Pokazuje ih kao otvorene i opuštene ljude, sklone zabavi i krijumčarenju kao načinu života. Hej, meni odgovara, ionako više volim gledati zgođušne južnjačke dame od slinavih brđana koji ne znaju reći A. Priča je… heh, ništa originalna, tek toliko da drži krajeve, tek toliko da kažete kako ima neki sadržaj. Ono po čemu je i poznat jesu potjere s autima. Ima ih nekoliko. Dosta dobro, ništa revolucionarno i ništa posebno spektakularno, ali prođe vrijeme. To bi ustvari mogao biti i opis cijelog filma. Jedno poznatije filmsko lice, par zgodnih dama, nekoliko mišićavih američkih automobila (znam da ima onih koji vole takve stvari) i malo poštene akcije. Kao da je snimljen da popuni sat i pol u ovim vrućim danima. Jedina tehnička mana jest što ga nema, jedva da se može pronaći na posebnim stranicama, a i ta snimka je neki jadni ripovani VHS. Ne bi naškodilo neko DVD izdanje.

i514810 MCE 9 moon02 moon03 moon04 moonshinecounntyexpress1 moonshinecountyexpress6 moonshinecountyexpress8 moonshinecountyexpress17 PDVD_057 PDVD_060


Trouble-With-The-Curve-Poster trouble-with-the-curve-poster-03 trouble-with-the-curve-poster-artwork-clint-eastwood-amy-adams-justin-timberlake

IMDb

Trailer

Kako su stvari stajale, mi više neuništivog Clinta Eastwooda nismo trebali vidjeti na velikim ekranima, jer je s Gran Torinom napravio kraj priče, stavio točku na i, otišao u mirovinu, odjahao u zalazak sunca, itd, itd. Iako je njega uvijek lijepo vidjeti u akciji, nekako se ne mogu oteti dojmu da bi cijeli ovaj mali comeback možda i bolje izgledao da nema njega u velikoj slici. Clint je odlučio odraditi ulogu iz usluge dugogodišnjem prijatelju i suradniku Robertu Lorenzu (surađivao je s Clintom kao second unit director na tucet njegovih filmova) i već kad pomislite da se čovjek barem potrudio pronaći scenarij kojim će ta usluga postati vrijedna, stvarnost vas uputi da je to još jedna u dugačkom nizu šabloniziranih drama kakvih smo se već nagledali i previše puta. Da se razumijemo, fino je to režirana priča, smirena i pregledna, s ponekim dobrim detaljem, ali je u svojoj osnovi poprilično bezlična te nakupljenu pažnju može zahvaliti upravo Eastwoodovom angažmanu, za što mi se čini da je nekako bio i cilj. On je odradio uslugu, redatelj Lorenz je dobio potreban zalet za nastavak karijere i stvari se nakon toga vraćaju u normalu. No, da vas ne preplašim odmah na početku, iako bi ovo možda bolje funkcioniralo bez Eastwooda, i dalje je riječ o posve gledljivom filmu uz koje vrijeme prolazi bezbolno. Samo ne očekujte previše.

Jer Clint je Gus, ostarjeli, čangrizavi, pomalo macho deda koji se ne žali čak ni kad bi to trebao raditi (izaberite bilo koju njegovu ulogu i ova je jednostavno nastavak te kompozicije) i zadnji problem mu je gubljenje vida. Kako radi kao scout novih talenata za veliki baseball klub, vid je nešto kao glavni alat za posao. Vlasnici kluba spremni su ga likvidirati čim prođe posljednja sezona drugoligaških utakmica, a da mu malo pripomogne, njegov bliski prijatelj pošalje mu kćer kao ispomoć. Problem je što Gus nikad nije bio uzorni pater familias i otuđio se od kćeri još dok je bila klinka, pa je ovo prisilno zbližavanje za njega sve samo ne ugodno. A kako vrijeme odmiče, oboje će morati otvoriti neke stare i nikad baš najbolje zatvorene teme.

I dok je cijeli scenarij, sadržaj filma i promocija nekako prilagođena ideji da publika ode vidjeti Eastwooda u još jednoj, vrlo vjerojatno, posljednjoj ulozi, ono što dobijete ne odgovara ponuđenom. Zašto? Zato što ulogu kćeri igra Amy Adams, nadolazeća mlada nada čiji će bankovni račun vrijediti puno više nakon što odigra Lois Lane u nadolazećem Man of Steel, a njihovog slučajnog suputnika Justin Timberlake. OK, prije nego dignete svoj glas u znak protesta, dečko nije toliko loš ispred kamere, uloga bivšeg baseball superstara i sadašnjeg nazovi scouta, stoji mu dobro. Ali priča nekako prebaci glavni fokus na njih, čime je poništena ona sva reklama o kojoj sam pričao. Problem s likovima jeste u tome što su to sve klišeji na n-tu potenciju. Otac je odsutan, kćer je postala radoholičarka bez osobnog života, slučajni prijatelj sanjari o bivšoj slavi, vlasnici kluba pohlepne su živine… to su sve već viđene i prastare vijesti, a umjesto da iskoristi potencijal osobne priče otac-kćer scenarist Randy Brown sve to ostavlja postrani jer ne zna kako da je razradi. Čak i neki osnovni detalji (kao što je gubitak Gusovog vida) na kraju ostaju potpuno zaboravljeni, možda čak i namjerno ignorirani jer, za razliku od Gran Torina, koji je svoj vrhunac zaokružio na jako dojmljiv način, ovdje se poseglo u vreću natrpanu jeftinim rješenjima. Tako da umjesto osobne priče dobijemo samo par pogleda iza zavjese (prekinutih uglavnom tvrdoglavošću Eastwoodovog lika) i pažnja nam biva skrenuta na pomalo besmislene stvari (kćer pronalazi novog superstar bacača iza svoje hotelske sobe) a razračunavanje njihova odnosa završi pričom – o baseballu, čime tata simbolično svoj posao prepušta kćeri.

Ipak, u moru superheroja, akcije, remakova i svega ostalog, ovo je malo osvježenje. Ne svojom kvalitetom već činjenicom da je obična priča. I pregledno režirana (bez obzira na stereotipni scenarij) i pogodna za sve one koji vole baseball, Eastwooda i obične priče. No sveopći dojam je blijed, teško da će vam ostati u sjećanju duže od nekoliko dana ili impresionirati ne nekakav posebni način (jedino ako volite Eastwoodove šale na račun osobne starosti) osim onoga da možete reći kako ste bezbolno proveli dva sata. Ostaje nada da će neuništivi Clint, ako se opet odluči za izlazak iz mirovine, izabrati posao koji će biti manje usluga, a više pravi angažman, pa makar se radilo i o čitanju telefonskog imenika.

trouble-with-the-curve-pic08 trouble-with-the-curve-pic09 trouble-with-the-curve-pic10 trouble-with-the-curve-still01 trouble-with-the-curve-still02 trouble-with-the-curve-still03 trouble-with-the-curve-still04 trouble-with-the-curve-still05 trouble-with-the-curve-still07 trouble-with-the-curve-still08 trouble-with-the-curve-still09 trouble-with-the-curve-still10

Enter the Dragon (1973)

Posted: Srpanj 21, 2013 in Akcija, Avantura, John Saxon

A70-2096 enter_the_dragon_poster_001 enter_the_dragon_poster_007 enter_the_dragon_poster_by_stormlightloren-d4k7tcl enter-the-dragon-40th-anniversary-blu-ray

IMDb

Trailer

Dakle, spomenuli smo ovdje Stevena Seagala, spomenuli smo Chucka Norrisa, spomenuli smo i Jean Claud Van Dammea, spomenuli smo čak i Michaela Dudikoffa, pa bi bi već red spomenuti i najboljeg od njih, ne. Već se neko vrijeme pripremam napisati nekoliko slova o nekom filmu Bruce Leeja, ali je problem što uopće nisam gledao puno njegovih filmova (da, znam, slobodne me kamenujte) i ona dva koja sam gledao… pa, uvijek sam mislio da su prepoznata da bi došla ovamo. Znam kako to zvuči, ima ovdje hrpetina poznatijih filmova, no bit je da nisam znao kako pristupiti pisanju jednom od njih, uvijek tražim neku središnju nit da tekst bude zanimljiviji pošto i vrapci na gramana znaju sve o njima, posebice o Enter the Dragon. I vjerojatno bih još uvijek odgađao da se nisu dogodile dvije stvari. Kao prvo, nabavio sam par originalnih dvd-ja s filmovima gospodina Leeja (iz one specijal ponude), a kao drugo, jedan bloger (Goodtalking, slobodno bacite pogled) me podsjetio da je danas obljetnica smrti legendarnog fajtera. I, što sad? Već kad je prigoda nije bilo druge do uzeti pero u ruke, zasukati rukave i smisliti riječ-dvije za majstora, a kako ja volim i malo… raznolikosti, nije bio težak izbor. Također, nedavno je umro i Jim Kelly, drugi legendarni fajter iz istog filma, pa, iako će to zvučati malo harsh, dvije muhe jednim udarcem. I slab sam na trećeg fajtera iz istog filma, Johna Saxona (još uvijek je živ) ali reći da je on fajter isto je kao reći da Dudikoff zna borilačke vještine. No, meni je lik simpa jer sam ga već spomenuo ovdje (A Nightmare on Elm Street) a i još jedan njegov naslov je u fazi postprodukcije. No, vratimo se na U Zmajevom Gnijezdu. Jer, to je kultni film, to je, heh, američki film (barem su dolari bili) i to je dobar film, ako ćemo iskreno, ne zato što je kultni ili zato što je Lee u njemu već zato što je uspješno izveo Istok susreće Zapad kombinaciju koja nije uvijek tako dobro ispadala.

Dva žanra su ovdje ukrstili svoje mačeve; špijunski film i borilački. U to je vrijeme James Bond još uvijek bio aktualan (jebiga, lik je neuništiv, ima ga u svakom desetljeću) ali i televizijom su palile i žarile špijunske serije (Mission Impossible & I,Spy). S druge strane, zahvaljujući Leeju, Aziji i njihovoj kinematografiji, borilački film doživio je svojih pet minuta pažnje. Doduše, i Ameri su imali voju viziju toga (serija Kung Fu) i, ironično, ista ta serija svoju popularnost može zahvaliti upravo Leeju, koji ju je i osmislio, pa onda popušio od Davida Carradinea. Da svi dugovi dođu na naplatu, pokazat će i ovaj naslov jer ekipa koja je otpisala Leeja, sad ga je tražila da odigra ulogu ovdje. Jerbo je on bio velika faca u Azijskim zemljama, a kad želite prodati neki naslov, dobro je imati neko poznato lice iz tih krajeva. Uz podršku američkih kolega, naravno, iako ni jedan od ove dvojice nije bio ni blizu Leejeve popularnosti (Saxon se mogao pohvaliti podužim stažom nastupa u TV serijama) no Kelly je bio fajter, a Saxon mamac za komade, pa su sve osnove bile pokrivene. Uz pomalo očitu James Bond premisu, a bome i inspiraciju za negativca (Dr. No) te uvođenje noviteta za USA tržište (danas vam je tome ekvivalent svojedobno dovođenje Johna Woo-a u Ameriku) film je postao egzotičan gotovo odmah po snimanju. I, srećom, opravdava svoj kultni staus, iako u njemu svi elementi i ne funkcioniraju tako sjajno.

Priča, koja je, budimo iskreni, skup svega već viđenog, funkcionira dobro zato što je zaokružena i ima dašak one intrige koje inače nude filmovi koji su bili i uzor. Likovi su poprilično nerazrađeni, modelirani po prepoznatljivom kalupu; sposobni, šutljivi tajni agent, pomalo kurčeviti i ponosni Crnac u čast tadašnjem valu blacksexploated filmova (treba misliti i na tu stranu publike) te pomalo hohštaplerski Bijelac koji ima šarm i karizmu klasičnih antijunaka (Saxon ima taj đir da bi dušu prodao za bolju ponudu… dok stvari ne krenu južno od dobrog, kad se prikloni pozitivnoj strani) čime su pokriveni ama baš svi karakteri (pomalo ziheraški, ako se smije primjetiti). Sadržaj ne komplicira previše, gotovo ništa, a svoju predvidljivost prikriva pažljivo doziranim scenama fajta koje, nećemo biti skromni, izgledaju odlično (tu je i bačena najveća kreativna snaga, bez lažne skromnosti) a posebice vrijedi izdvojiti završni obračun u sobi ogledala. Tko ne zna o čemu pričam…čitate stvarno pogrešan tekst. Taj je fajt (i sam film, već kad smo kod toga) dobio i svoj cool hommage u filmu The Shadow, a sam film je, za one stripoljubce, obrađen u jednoj epizodi Nathana Nevera (znam, znam, glupe trivije, ali preživite ih) što znači da još uvijek ima svoj trag u modernoj umjetnosti. Jednostavnost i izravnost borilačko-scenarističkog materijala (što ga nekad dovede i do granica glumačkog amaterizma) svoju draž nadopunjuje i entuzijazmom, kao i time da ne prodaje maglu; ono što očekujete, to i dobijate. A svi ostali su dobili svoj dio kolača; Lee je filmom postao poznato lice izvan azijskog područja (šteta što je nedugo nakon toga i umro), Saxon u svoj staž ima upisane dvije uloge koje su ga učinile besmrtnim, a Kelly, koji inače i nije napravio nešto vrijedno pažnje nakon ovog filma, stoji među obožavateljima uz bok Johnu Shaftu. Nije loše za jedan projekt koji je spojio dječiju zaigranost (kopiranje svih onih cool elemenata iz drugih žanrova) i komercijalni posao (prodavanje onog što je tada u Aziji donosila ozbiljnu love novom tržištu) u jednu cjelinu. Tko nije gledao (ako takvi uopće postoji) vrijeme je da pogleda kako su se nekad stvarali kultni filmovi. A ako vam nedostaje ozbiljnog fajta na ekranima (već kad je Seagal otišao u visine ogromne debljine, je’l) pogledajte kako je to radio pravi majstor.

enter-the-dragon-1 enter-the-dragon-2 enter-the-dragon-3 Enter-the-Dragon-bruce-lee-27110627-1920-816

enter-the-dragon-1 enter-the-dragon-2 enter-the-dragon-3 Enter-the-Dragon-bruce-lee-27110627-1920-816

enter-the-dragon-1 enter-the-dragon-2 enter-the-dragon-3 Enter-the-Dragon-bruce-lee-27110627-1920-816

Hurricane Smith (1992)

Posted: Srpanj 18, 2013 in Akcija, Jurgen Prochnow

HurricaneSmithPoster2 51M7H2BxZuyL imagesqtbnANd9GcSY1RG5gsEvw4YvzNSAO

IMDb

Trailer

Kolega Dragonrage vam je još tamo na početku svoje rubrike Blast from the Past rekao sve što trebate znati o ovom filmu; tko, što, gdje i kako. Prvo pričitate to, a onda se vratite ovamo da vidite što je bilo dalje. To mislim tek u polušali jer stvarno je sve lijepo napisano, a ako ste fan tehničkih stvari nekog filma, malih, ali vrijednih podataka, onda je to kao napisano za vas. Što ćete onda ovdje pročitati… oh, sve ostalo. Čak sam razmišljao da napravim neki dodatni podnaslova; ljetni film za ljetno vrijeme, neki tako tagline jer… pa, to je to. Recimo da mu je to i sva prednost (uz nekih još par sitnica) te ne čudi da Carl Weathers nije postao neka jaka zvijezda. A inače pušim takve akcijske razbibrige, gdje jedan lik dođe na posve drugi kontinent, ne samo državu, i ona pronađe druge likove kojima se zamjeri i na kraju se svi likovi mlate s čim dohvate. Kad gledate film 90 minuta, a veća pažnja vam je na grickalicama pri ruci, to je znakovito da nešto nije kako treba.

Da ne duljimo… Billy Hurricane Smith dolazi u zemlju klokana da pronađe izgubljeno sestru jer im je umrla majka. Nju ne pronađe, ali pronađe mutno društvo s kojima se družila. Ama baš nitko od njih nije oduševljen što je on tamo, pa ne treba previše da ga počnu zezat, mlatit i pucat na njega ne bi li ga otjerali. U cijelu priču ulazi i jedan smotani sidekick te kurva zlatnog srca (klišeja na izvoz, molim lijepo) koji pomaže našem junaku da se osjeti dobrodošlim. Kurva više nego sidekick, ne. I to je to, priča ide tračnicama koje vode pravo do završnice tipične za takve filmove; masovnoj pucnjavi gdje se razriješavaju računi.

Iz nekog bizarnog razloga svi oni elementi koji bi trebali biti zabavni za ovakvu vrsta filma nekako uspijevaju podbaciti. Carl ne izgleda loše, ali kroz film prolazi kao kartonski poster; bez emocija. Obiteljski problemi, kriminalni problemi… lik ima identičan izraz lica. Bar malo živosti popravilo bi dojam. Priča je… ah, ništa pametna, ali nije ni glupa kako već znaju biti, no ne isporučuje ono što bi trebala. Čitajte; vraga doznamo zašto su se svi ti likovi napalili na glavnog junaka; sestra mu nešto doznala, sestra ih je otkucala, setra ih je pokrala… Odnosi među likovima su u razini; sidekick nije smiješan, iako mu je to glavna namjena, glavna ženska nije baš nešto atraktivna, a kad dođe do očekivanog ljubavnog klinča (svi znamo da do toga mora doći) scena djeluje pomalo playboyevski, što znači da je odrađena nemaštovito i tako bljutavo da je možete i preskočiti. Također, ovo je zadnja zamjerka, koji je to genijalac od face kakav je Jurgen Prochnow išao napraviti tako bezveznog negativca (mlati žene, prijeti ženama, bezvezno maše pištoljem, replike k’o napisane rukom osnovnoškolca); to je kao da Porche stavite u prvu brzinu i vozite ga po seoskom putu. Rasipanje talenta. Dobre stvari… akcija je poprilično korektno odrađena, iako joj se može zamjeriti određena drvenost, ali kad se zbroji cjelokupni dojam, film je kao stvarone za ljeto, one najveće vrućine kad ne smijete van iz kuće, a ne da vam se ni previše razmišljati. Pa sad vi odlučite želite li gubiti vrijeme…

MCDHUSM EC005 2372751SFlcQiRcf08PsmUXoYkgkOgqcYco 2372752Ro2EUCcoNOjR_B4ZFTtQewypBbQe 2372755WQZy_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A 2372757j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSW 23727541ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8


man_of_steel___a_hero_will_rise__movie_poster_by_djprincenorway-d62ztdy man_of_steel_poster_3_by_visuasys-d64xw5r Man-of-Steel-Fan-poster-man-of-steel-34401239-901-1352 martin-ansin-man-of-steel-poster Superman-Poster Man-of-Steel-poster-long-xlg

IMDb

Trailer

Oh, kvragu, što da vam pričam, postao sam prostitutka željna medijske i od sad pa nadalje pišem samo o novim filmovima. Izbacio sam to iz sebe, sad mogu reći da pretjerujem i serem bezveze. Ipak, kako je redoviti posjetilac mojim stranicama, the great duck, zamijetio, od nedavno je broj novijih filmova tu kod mene u porastu, i stvarno jest, moram priznati, no nije moja krivica. Hollywood je izgleda postao mjesto gdje se počinju zanimati zanimljivi filmovi jer ja ih inače ne gledam previše, točnije, izbjegavam ih. Ipak, uz činjenicu da je novi Superman film novi film, to je Superman filma. O njemu se jednostavno mora pisati jer nije ovo prvi slučaj da on brzinom metka ulijeće na ove stranice jer je to već napravio u jedandva navrata, a kako sam ja stari njegov fan, ima da uleti još pokoji put. Tako to ide kad prvog Supermana pogledate sa sedam godina, to ostavi traga, a kad počnete pomalo filmski razmišljati, pa još, o užasa, to i zapisivati, onda tu zna biti svačega. Odkako je najavljeno da se radi novi film, reebot priče, kako se to danas popularno veli, imam naslov na oku. A nakon što sam ga i pogledao, oh, kvragu, nećemo biti skromni, odlučih naoštriti pero i zapisati svega i svačega te se ne zaustaviti samo na ovom naslovu već napraviti double feature, malo se predozirati ovim likom jer… pa, nisam to napravio godinama. Točnije, još otkako sam pisao zadnje tekstove. Kal El mi je stajao na polici i čekao novo vrijeme. Kako stvari stoje, ono je došlo, uz neke izmjene, naravno, što financijski, što kritičarski, ali oboje su… upitni, što znači da se ima materijala za pisanje.

Dakle, priča je univerzalno poznata. Na Kryptonu, planetu osuđenom na tragičnu završnicu, tata El i mama El stavljaju bebu El u međuplanetarni svemirski brod (koji djeluje kao kapsula za Apollo program) i šalju prema Zemlji da ga spase od zle sudbine. Beba El postaje Clark Kent, geek iz američke vukojebine znane i kao Kanzas, dečko odrastao na domaćem kruhu i kukuruzu, koji polako počinje kapirati da je… malo drugačiji od ostalih vršnjaka. Koju godinu kasnije, vođen savjetima i odgojem svojih zemaljskih roditelja, odlazi na mali soul searching ne bi li doznao tko je i što je, a kad mu to napokon i pođe za rukom, odmah se mora baktati s bivšim sugrađanima. Koji su došli na Zemlju jer je žele zauzeti, satrati svo njezino stanovništvo, a dio koji im nedostaje za cijeli zli plan ima upravo naš plavo-crveni junak zato što mu ga je tata El poklonio kad je napuštao rodni planet. Sa svojim moćima (uz koje, čini se, ne dolazi nikakava odgovornost) Clark Kent ima da testira svoju ljubav prema bližnjima svojima, ali i snagu jer ljuti boj može započeti.

Prije Supermana bio je Christopher Nolan. Isti lik je snimio novu Batman trilogiju, popio hrpu para, zaradio brdo dobre kritike i natjerao svijet da svršava na ”realistični” pristup filmu o superjunaku. Superjunak. Realistično. Još netko uviđa kontradikciju u ta dva pojma i koji nemaju što zajedno raditi u istoj rečenici? Sad sam malo zloban, priznajem. The Dark Knight jest dobra trilogija koja broji jedan prosječan film (1 dio) jedan pravo dobar (2 dio) i jedan koji djeluje kao da smo zagrizli ipak malo preveliki komad da ga sažvakamo (3 dio). I onda je došao na red Superman. Da se razumijemo, nemam ništa protiv novih pogleda na stare priče, nisam neki zadrti fanatik koji će nekoga probosti kolcem ako netko ide baciti malo svježine u već napravljeni materijal, no jesam protivnik kad se film vozi na modernom trendu. Batman je… stvoren da bude obojem mračnijim tonovima, mislim, doslovce stvoren takvim baš zato da bude protuteža veselijem i šarenijem Supermanu (bijaše to u u zlatnoj eri stripova) i kad radite film o njemu… pa, recimo da je poželjno mračnjaštvo. Možda i malo ekstravagancije al’a Tim Burton te cool faca kao Michael Keaton (za čijeg Bruce Wayna nikad ne bi rekli da je inače Šmišmiš) ali novi Batmani su mi uglavnom cool filmovi. Novi Superman… ne baš tako cool film. Gledljiv je to film, dapače, ima u njemu i jako zanimljivih stvari, dobrih čak, ali je uglavnom prosječan zato što se vidi A) da je ambicija bila napraviti nešto novo, ali opet već viđeno jer je već viđeno donijelo uspjeh i B) zato što nema osobnosti. Sama priča od Clark Kenta pravi nekog tamo lika za kojeg ne bi ni rekli da je Clark Kent. Ili, da ponovim što je jednom rekao Tarantino (jedna pametna i od njega) Clark Kent je maska Supermanu jer Superman je Superman, the real deal. Ovdje ispada obratno, da je Superman maska, lik običnog tipa… ono što Superman jest. Što se tiče atmosfere… nažalost, Richard Donner je sa svojim Supermanima napravio gotovo nemoguće; film(ove) koji je toliko dobar da je sam samcat napisao vlastite zakone, uključujući atmosferu, karakter samog lika i sve to podebljao nenadjebljivom glazbenom temom koja je postala likov zaštitni znak skoro kao i crveni plašt. To su teški ideali za dostignuti, ali treba cijeniti inicijativu. Da rezimiramo; novi Clark Kent nema osobnosti. On je isti i kao Clark, i kao Superman, nema razlike, ravno kao staklo, što je… nekako bezukusno. Tu je najviše ispaštao Henry Cavill koji uopće ne izgleda loše (iako me samo zanima gdje su svi oni silni kritičari koji su Brandona Rotha proglasili nekim kvazi klonom Christophera Reevea dok mu ovaj toliko sliči da mu može biti sin) te čak zna i odglumiti koju, ali to ne pomaže ništa kad vam lik ide ravnom cestom.

No, druga ekipa je profitirala. Jor El je postao akcijski junak, kombinacija Gandalfa (jahanje na zmajevima) i Yode (kao hologram samo mahne rukom i sva vrata se zatvaraju) i Russell Crowe je napravi fora posao, dopadljiv je kao tata El (meni je osobno bolji nego Brando, ali to sam ja) te ne iznenađuje da žele raditi film samo o njemu. Redizajnirani Krypton djeluje ugodno oku, iako mu ndostaje malo sofisticiranosti kakvu je imao originalni, no barem nije sterilno okružje  već mjesto gdje se svi vole međusobno pomlatiti. Čime dolazimo i do Zoda, jel, jedinog neprijatelji koji nešto i vrijedi kao Supesov neprijatelj, te Michaela Shannona koji je isto odradio ugodan posao, stavljajući malo mesa na kosti lika kojeg se inače pamti po crnoj Vijetkong pidžami i uobičajeno cool pojavi Terenca Stampa (koji, hebote ironije, u seriji Smallville pruža glas Jor El-u). S te strane, sve 5. Nažalost, filmu nedostaje nekoliko stvari i, ne to nije samo moje osobno prigovoranje, to je globalni fenomen, a prva od njih je; humora. Film je doslovce i prenesno preozbiljan. Jedina humorna opaska je kad Clark, naživciran sirovim ponašanjem lika u nekom bircu smota njegov kamion oko obližnje bandere. Još da to nije derivat slične scene (tj. situacije) iz Superman II još bih je nekako i prihvatio. Preozbiljan i na trenutke premračan film koji baš vrišti ”nastao pod utjecajem Nolanovog Batmana”. Sljedeće; nedostaje onaj poznati vau osjećaj. Sjećate se kultnog pojavljivanja Supesa i spašavanja Lois Lane dok visi iz helikoptera… novi film nema toga, ništa što bi natjeralo publiku da baš zavoli lik (već kad ga ionako voli, jel) te je čak i Superman Returns (nastao pak pod izravnim utjecajem Donnerovog originala) znao što treba napraviti po tom pitanju. I za kraj… epska borba Zoda i Supesa. Epska, da, zabavna, baš i ne. Intriga tog lika leži u činjenici da dok vodi ljuti boj ustvari popravlja štetu (više radi to nego sami fajt) i time se pokazuje sva zabava tih filmova. Kad postavite dva junaka da doslovce i preneseno ruše cijeli grad dobijete ono što je već viđeno u Transformersima; Optimus Prime čak ima i Supesove boje, CGI bez duše i zabave. Već kad sam kod toga, iako mi se svidjela razlomljena naracija filma, da se kroz flashbackove prikazuje Clarkova prošlost, taj odgoj koji je on dobio u ovoj verziji je nešto tragično. Roditelji koji mu govore da bi možda trebao pustiti da ljudi umiru da sačuva svoju tajnu? Nemojte me ebhat, zar se ni za korak ne možemo odmaknuti od te Batman mantre? Ipak, lijepo je vidjeti da se Kevin Costner vratio natrag među velike igrače, kao i uvijek rado viđenu Diane Lane.

Već kad sam rekao što nema, što ima i što ne valja, da nekako i zaokružimo dojam. Recimo da je ovo zgodan film za pogledati u kinu, to je ustvari dobro uložena lova, ako ćemo iskreno, ima puno gorih spektakala koji su prošli i bolje, ali film je dobar pokazatelj i kako licemjerje danas vlada Svetim Brdima. Film je u plusu oko 350 milijuna dolara, što je jako lijepa svota, nećemo biti blazirani, to je hit. No do prije par godina, lova je bila itekako važan čimbenik da Superman Returns nikad ne dobije drugu priliku, iako je i on bio oko 250 milja u plusu, kad se sve zbroji. Pretpostavljam da je stvar u popularnom trendu, što znači da ako idete gledati Supermana, gledat ćete nešto što je ustvari pogodnije Batman svijetu, a to može proći samo jednom. Iako je zaradio lijepu lovu, nije se baš iskazao po predviđanjima, daleko je to od očekivanih ”milijardu” što znači da će ”dvojka”, ako ne uvede neke pozitivnije promjene, vrlo lagano postati ”Man of Flop”. Ipak, lijepo je vidjeti da je ljudima Clark Kent nedostajao, barem malo, jerbo mi je već pomalo muka od Marvelovih junaka i cijelih ciklusa spojenih svjetova. A ako ste ipak nostalgičar koji nakon ovog poželi pogledati starije naslove… sva sreća pa smo na internetu, pa nas jedan klik dijeli od toga da si to i priuštimo (ali nije da zagovaram ilegalni download, uopće ne). Dobar provod u kinu, ljudi, ako ste jedni od onih koji još idu tamo.

5_33 cavill-man-of-steel d122d814e9969408b5865c237ef28be0 general-zod-man-of-steel-1 henry-cavill-takes-on-the-role-of-the-man-of-steel-before-he-can-don-the-cape-and-suit-hell-head-off-to-work-on-a-fishing-boat man_of_steel_interviews_antje_traue Man-of-Steel-2013-General-Zod man-of-steel-kevin-costner-1 MAN OF STEEL man-of-steel-l-uomo-d-acciaio-2013-zack-snyder49 russell-crowe-man-of-steel


odd-thomas Odd-Thomas-2013

IMDb

Trailer

Stephen King i Dean Koontz odavno vode ljutu bitku za mjesto najčitanijih autora i, po svemu priloženom, to je mrtva utrka. Jedan ima kvalitetu, drugi ima produkciju, a obojica pate od ponavljanja već rečenog. To sad ispada da ne volim ni jednog, ali uistinu ne, čitam ih obojicu i, priznajem, ne pravim veliku razliku. No dok King svoje likove pokušava utrpati u običnu svakodnevicu, Koontz opisuje običnu svakodnevicu… onu ne tako sjajnu. Manijaci koji vole ubijati ljude po trgovačkim centrima za pet minuta zloglasne slave u posljednje su vrijeme doživjeli proporcionalni porast; sveučilišta, trgovački centri i parade – sve je na meti. I, da ne bude zabune, Koontz je svoj serijal o Odd Thomasu (to je ekčuli ime i prezime glavnog lika, da ne bude zabune; Trebao sam se zvati Todd, pojašnjava nam on) započeo puno prije toga što ga čini ili vraški dobrim prorokom, ili jednostavno zna bolje kako stvari stoje s američkim življom nego King. Ipak, ekranizacije Kingovih romana odavno su dio filmske povijesti, od kultnih do sranja, ima ga posvuda. Koontz baš i nije nešto jak s time, ili je riječ o B (koja debelo vuče u C) produkciji ili su mu romani u ekranizacijama bili izmijenjeni do neprepoznatljivosti. Reći da je napokon i on dobio poštenog konja za utrku bilo bi malo uljepšavanje, ali da je riječ o dobrom, korektnom filmu, to jest.

Prije svega, mali opis tko, što, gdje i kako. Kasnije će biti i zašto to pišem tako. Odd Thomas književni je serijal kojeg se bez muke može usporediti s recentnim teen serijalima tipa Vampirski Dnevnici ili Sumrakom. Sad kad sam vam ili uljepšao dan ili vas odbio da nastavite čitati dalje, Odd serija je ustvari bolja od spomenuta srodnika jer je… idemo reći pametnije napisana, pa što bude. I sam Odd je zabavan lik, sklon off beat komentarima, sarkazmu i cinizmu. I, da, viđanju mrtvih ljudi (ekčuli duhova) kojima onda pomaže da pronađu svoj mir time da pronalazi one koji su im nanijeli zlo. Zvuči pomalo kao Šaptačica Duhovima, znam, ali nema straha, ovdje nema nepodnošljive sladunjavosti, već ljutih sukoba, pa hvala bogu na malim stvarima. Po konstrukciji, Odd se može usporediti s Dylan Dogom. Živi u malom mjestu (OK, OK, nije London) ima slučajeve koji imaju ukus i miris nadnaravnog, a tu je i lokalni šef policije koji pomaže i čuva našeg junaka. Već kad sama ekranizacija Dylan Doga nije ispala bog zna što, da se barem dobije surogat zamjena. A sad koja o filmu, jel, nakon što ste doznali sve ono bitno iz pozadine.

Jer film nas baca odmah s vrata u svijet Odd Thomasa i ako niste barem malo upoznati s tko je tko i što je što, moglo bi vam biti čudno, da ne kažem loše pojašnjeno. No, ukratko Odd je običan dečko koji vidi mrtve, ima slatku djevojku, općenito pozitivni stav o životu i sve bi bilo pet da povremeno ne mora uhvatiti kojeg ubojicu kako bi pomogao nekoj dobroj duši koja je zaglavila između dva svijeta. No kad njegov mali gradić počnu preplavljivati čudni mračni stvorovi s one strane mrtvih, zvona za uzbunu se pale samo tako jer te spodobe privlače velike nesreće, a velike nesreće obično znače i puno mrtvih. Na našem vrlom junaku je da otkrije što se sprema, a kako sam već naglasio ono u uvodu, Koontz je inspiraciju indirektno povukao iz stvarnosti, što film, koji inače i nije toliko horor, pretvara u pomalo jezovit prikaz nečega što nije tako nemoguće da se dogodi.

Ono što se pak dogodilo jeste da je Stephen Sommers, poznati teškaš visoke produkcije, uspio napraviti više nego dobar posao s adaptacijom perolake knjige. Film ima sve što treba imati jedan takav naslov; dopadljive likove, korektnu priču, režiju koja je protočna i glumce koji su opušteno odradili sjajan posao. Mana jest ono što sam vam spomenuo, radnja baš i ne pojašnjava odnose među likovima, predstavlja ih i tu je to što jest, čime uvodni dio pomalo šepa (iako nije dosadan, da se razumijemo) za drugim dijelom koji vozi u petoj brzini i nimalo ne gubi zamah do samog kraja koji, neću biti tako bezobrazan i otkriti vam ga, će vam ili popraviti dojam ili ga potpuno skršiti na neočekivan način. Uz sve te tehnikalije i ponešto zdravih, ali ne i toliko impresivnih specijalnih efekata (film je ipak imao samo 20 milijuna dolara na raspolaganju) dodatne bodove za stol donose i mlađahni Anton Yelchin kao Odd (savršen izbor, ako smijem skromno zamijetiti) te star glumački veteran Willem Dafoe kao šef policije koji mu pomaže. Uz malo poznatih glumačkih pojava, ponešto prirodne jezivosti, općeg ugođaja da ovo nije samo još jedna teen sladunjava ljubavna bullshit pizdarija te fino zaokružene priče, Odd Thomas isporučuje očekivano, bez da pokušava prodati maglu, što ga čini poštenim, zabavnim i laganim za gledanje, iako možda ne baš i dugo pamtljivim. Kakva je današnja ponuda, to je puna šaka duhova.

k-bigpic OddThomas-1 Odd-Thomas-2 Odd-Thomas-3 original w964

Sneakers (1992)

Posted: Srpanj 5, 2013 in Komedija, Robert Redford, Thriler

Sneakers-poster-1020470578 1361176954_kinopoisk.ru-sneakers-791879

 

IMDb

Trailer

Nakon akcijašenja epskih razmjera slijede malo smirenije stvari. Tako to obično ide u životu. Ipak, nije da nam neće nedostajati uzbuđenja, samo što će biti… drugačije, sofisticiranije. Doduše, ako ne znate ama baš ništa o softverima, hardverima i inim stvarčicama koje su danas postale uobičajeni asortiman čak i običnih desetogodišnjaka sklonima programiranju, onda će vam film biti… ne tako zanimljiv. Dooobro, to je tehnička strana priče, a film, iako je nastao prije više od dvadeset godina, uopće ne izgleda zastarijelo – osim ako ne računate da se na kompjuterima koristi zastarijela verzija Windovsa. I to nije zapazilo moje oko sokolovo već sam pročitao jedan komentar negdje. Ali, ovo ionako nije film o vrhunskoj modernoj tehnologiji već o nečem drugom, a moderna tehnologija samo je jedan dio radnje, u maniri Nemoguće Misije (malo se osjeti da su autori povukli inspiraciju) i vraga bi to vrijedilo da se film prethodno nije naoružao s gomilom, ali mislim stvarno gomilom, poznatih faca koji, čudna li čuda sjajno funkcioniraju kao grupa, a kako je i ekipa iza kamere bila inspirativna i u dobrom raspoloženju, tako su uspješno napravili mix techo-trilera, dobrog starog trilera, koji ima jako zgodnu komičnu crtu kroz cijelo svoje trajanje.

Radnja započinje s dva frenda koji, u divno početno doba kompjutera, hakiraju nešto (banka, pošta, neki vrag) i ulijeće murja. Jedan završi u buksi, a drugi uspije pobjeći (točnije, ni nije u prostoriji u tom trenutku). Skok na budućnost, tj. sadašnjost, gdje pratimo ekipu, ali mislim, ekipu, koja provaljuje u banku. Doduše, ne da je pokradu već da joj testiraju sigurnosni sustav. Ekipu, od kojih ima mladih i starih, stručnjaka od svega i svačega (ekspert za zvukove je ustvari slijepac) vodi lik imenom Martin Bishop, a Marty je lik s početka filma, današnji bjegunac od zakona koji baš ne želi da svi doznaju za to. No, to se upravo dogodi, murja ga uhvati i ponudi izlaz – ili će im ukrasti neku novu stvarčicu ili ide na puno godina hlađenja. I Marty i ekipa doista ukradu stvarčicu, samo što skuže jednu stvar – stvarčica je najmoćniji dekoder šifri koji postoji, ako želite promjeniti svjetlo na semaforu ili preuzeti aeordrom i srušiti koji avion; ovo će vam to omogućiti. No, prava priča tu tek počinje jer nitko nije ono što kaže da jest (osim Martyejeve ekipe) a da bi dečki očistili svoje ime trebat će napraviti samo još jednu stvar; provaliti u nekakvu digitalnu tvrđavu u koje je, pogađate, nemoguće provaliti.

Već sam spomenuo Roberta Redforda u zadnjih nekoliko dana, pa da zaokružimo malu trilogiju njegovih filmova (barem za sada) jer lik mi je ovdje skoro pa u svojem najboljem izdanju; opušten, zabavan, ima onu simpa pojavu koja je prijeko potreban da vodi poprilično off beat tim za provaljivanje. No, zašto stati na njemu kad tu imamo, pazite dobro; River Phoenix (u jednoj od zadnjih uloga) Dan Aykroyd, Sidney Poitier, David Strathairn, Ben Kingsley te James Earl Jones. Impresionirani? Znam da jeste. Najbolji dijelovi filma su njihove zajedničke, poprilično komične, interakcije i verbalno nadmudrivanje, iako filmu ne nedostaje i ponešto dobre stare napetost, tj. jurnjave, a ispali se i hitac-dva. Također, priča je jednostavna iako koristi za tadašnje vrijeme kompliciranu tehnologiju za dekodiranje, izrađeno na temelju matematičkih algoritama te se nema nikakvih problema s razumjevanjem osnovnog (a netko je negdje rekao da je ovo i bolji film o hakiranju nečega od Hackers i nije pogriješio). Također, ako volite one plotove u filmovima koji se odnose na provaljivanje u nešto što je nemoguće provaliti, ovdje dolazite na svoje; tu bi se i Ethan Hunt namučio, a kamoli ne i naši dečki. Ipak, sve je to popratna roba, film ionako leži na leđima glumačkog casta i da nisu ispali odlično kompaktni sve ostalo bi bilo uzalud vam trud svirači. No, već kad jesu ispali tako dobro uklopljeni, ostatak je primjer kako se radi dobra humoristično napeta priča te kako treba raditi sa hrpom zvijezda i nijednu pritom zaboraviti ili joj oduzeti minutažu.

2196398,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2196402,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2196403,WFVu0czUBHBNZvX1DBchUecFSX56M2p6vch2iqr5di7xF7Dl+GQXlRS1h5+WLCen47AxVdyJm5uoPnfjRqJEUw== 2196404,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2196405,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2196409,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6c3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2196410,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2196412,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2196413,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2196414,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2196424,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2196425,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA==