Deckard
IMDb
Trailer
Kako su stvari stajale, mi više neuništivog Clinta Eastwooda nismo trebali vidjeti na velikim ekranima, jer je s Gran Torinom napravio kraj priče, stavio točku na i, otišao u mirovinu, odjahao u zalazak sunca, itd, itd. Iako je njega uvijek lijepo vidjeti u akciji, nekako se ne mogu oteti dojmu da bi cijeli ovaj mali comeback možda i bolje izgledao da nema njega u velikoj slici. Clint je odlučio odraditi ulogu iz usluge dugogodišnjem prijatelju i suradniku Robertu Lorenzu (surađivao je s Clintom kao second unit director na tucet njegovih filmova) i već kad pomislite da se čovjek barem potrudio pronaći scenarij kojim će ta usluga postati vrijedna, stvarnost vas uputi da je to još jedna u dugačkom nizu šabloniziranih drama kakvih smo se već nagledali i previše puta. Da se razumijemo, fino je to režirana priča, smirena i pregledna, s ponekim dobrim detaljem, ali je u svojoj osnovi poprilično bezlična te nakupljenu pažnju može zahvaliti upravo Eastwoodovom angažmanu, za što mi se čini da je nekako bio i cilj. On je odradio uslugu, redatelj Lorenz je dobio potreban zalet za nastavak karijere i stvari se nakon toga vraćaju u normalu. No, da vas ne preplašim odmah na početku, iako bi ovo možda bolje funkcioniralo bez Eastwooda, i dalje je riječ o posve gledljivom filmu uz koje vrijeme prolazi bezbolno. Samo ne očekujte previše.
Jer Clint je Gus, ostarjeli, čangrizavi, pomalo macho deda koji se ne žali čak ni kad bi to trebao raditi (izaberite bilo koju njegovu ulogu i ova je jednostavno nastavak te kompozicije) i zadnji problem mu je gubljenje vida. Kako radi kao scout novih talenata za veliki baseball klub, vid je nešto kao glavni alat za posao. Vlasnici kluba spremni su ga likvidirati čim prođe posljednja sezona drugoligaških utakmica, a da mu malo pripomogne, njegov bliski prijatelj pošalje mu kćer kao ispomoć. Problem je što Gus nikad nije bio uzorni pater familias i otuđio se od kćeri još dok je bila klinka, pa je ovo prisilno zbližavanje za njega sve samo ne ugodno. A kako vrijeme odmiče, oboje će morati otvoriti neke stare i nikad baš najbolje zatvorene teme.
I dok je cijeli scenarij, sadržaj filma i promocija nekako prilagođena ideji da publika ode vidjeti Eastwooda u još jednoj, vrlo vjerojatno, posljednjoj ulozi, ono što dobijete ne odgovara ponuđenom. Zašto? Zato što ulogu kćeri igra Amy Adams, nadolazeća mlada nada čiji će bankovni račun vrijediti puno više nakon što odigra Lois Lane u nadolazećem Man of Steel, a njihovog slučajnog suputnika Justin Timberlake. OK, prije nego dignete svoj glas u znak protesta, dečko nije toliko loš ispred kamere, uloga bivšeg baseball superstara i sadašnjeg nazovi scouta, stoji mu dobro. Ali priča nekako prebaci glavni fokus na njih, čime je poništena ona sva reklama o kojoj sam pričao. Problem s likovima jeste u tome što su to sve klišeji na n-tu potenciju. Otac je odsutan, kćer je postala radoholičarka bez osobnog života, slučajni prijatelj sanjari o bivšoj slavi, vlasnici kluba pohlepne su živine… to su sve već viđene i prastare vijesti, a umjesto da iskoristi potencijal osobne priče otac-kćer scenarist Randy Brown sve to ostavlja postrani jer ne zna kako da je razradi. Čak i neki osnovni detalji (kao što je gubitak Gusovog vida) na kraju ostaju potpuno zaboravljeni, možda čak i namjerno ignorirani jer, za razliku od Gran Torina, koji je svoj vrhunac zaokružio na jako dojmljiv način, ovdje se poseglo u vreću natrpanu jeftinim rješenjima. Tako da umjesto osobne priče dobijemo samo par pogleda iza zavjese (prekinutih uglavnom tvrdoglavošću Eastwoodovog lika) i pažnja nam biva skrenuta na pomalo besmislene stvari (kćer pronalazi novog superstar bacača iza svoje hotelske sobe) a razračunavanje njihova odnosa završi pričom – o baseballu, čime tata simbolično svoj posao prepušta kćeri.
Ipak, u moru superheroja, akcije, remakova i svega ostalog, ovo je malo osvježenje. Ne svojom kvalitetom već činjenicom da je obična priča. I pregledno režirana (bez obzira na stereotipni scenarij) i pogodna za sve one koji vole baseball, Eastwooda i obične priče. No sveopći dojam je blijed, teško da će vam ostati u sjećanju duže od nekoliko dana ili impresionirati ne nekakav posebni način (jedino ako volite Eastwoodove šale na račun osobne starosti) osim onoga da možete reći kako ste bezbolno proveli dva sata. Ostaje nada da će neuništivi Clint, ako se opet odluči za izlazak iz mirovine, izabrati posao koji će biti manje usluga, a više pravi angažman, pa makar se radilo i o čitanju telefonskog imenika.
Deckardov Kutak 