Deckard
IMDb
Trailer
Nažalost, malo kasnim, oko jedno tri-četiri mjeseca s ovim filmom jer bolje odgovara ugodnom ljetnom dobu nego jesenskom vremenu. No, što je tu je. Već kad sam nedavno pogledao Escape Plan, da se malo vratim natrag u 90-te kad je Rocky počeo doživljavati prve box office poraze te naizgled gubiti bitku s kvalitetnijim naslovima. Specijalist to nije, predstavlja jedan od njegovih najvećih kino uspjeha tih godina (odmah iza Cliffhangera) što možda ne znači puno, ali opet, već kad je mjerilo kvalitete filma njegova zarada (pokazat ću vam rasprave i rasprave koje govore upravo to) da i to spomenem. Ipak, razlog zašto ja subotnje veče provodim za monitorom i lagano pišem dojam ovom filmu jeste to što sam ga danas dobio na dar za kolekciju. Blu-Ray izdanje. Kojeg (još) nemam, ali važna je namjera, ne, što me pak povuklo da ga pogledam (ipak je tu i original DVD izdanje, molim lijepo) jer nisam to napravio, pa već nekoliko godina. Da budem iskren, za njega me vežu neka stvarno sentimentalna sjećanja jer sam ga po prvi put gledao u kinu, ali to ”kino” nije bilo pravo kino već razvučena plahta i kino projektor (kino u mom gradu se tek nedavno opet otvorilo) što je onda bilo gotovo gerilsko prikazivanje filmova, ali mogu vam reći da je bilo hrpetina ljudi na projekciji. Ne toliko zbog Slya (možda radi Sharon) već koliko zbog ugođaja. Tada se mogla popiti piva tokom gledanja, zapaliti cigareta, posisati joint ako ste bili u raspoloženju i to je nešto, vjerovali ili ne, što mi pomalo nedostaje. Danas je zvuk kvalitetniji, slika takva da možete prebrojati trepavice na oku plavom od Sharon Stone, ali nema pušenja i ostalih zabava. No, otiđoh daleko, predaleko od teme. Naravno, očekujem da se odmah javi neki ”kritičar” (jako volim ”kritičare današnjice, svatko s netom može biti jedan) koji će reći da je to loš film, glup film, očajan film, da ga jedan Lars Von Trier jede za doručak i slične snobovske gluposti. Mislim, što ste vi ljudi očekivali od filma koji spaja eksperta za eksplozije, sexy kučku, do kosti zlog negativca i hrpetina eksplozija – Dostojevskog? Hemingwaya? Disertaciju o smislu ljudskog postojanja? Ovo je film koji isporučuje, što je koncept koji danas, očito, više skoro ni ne postoji. Što mislim po time? Vratit ću se na to nakon klasičnog uvoda, kao i obično.
Ray Quick (u vidljivo opuštenom izdanju Sylvester Stallone) je ekspert za bombe. Gdje god je želite, Ray je tamo postavlja. Sad radi privatno, inkognito, ali je prije nekog vremena bio CIA (valjda) te se gadno pokačio s psihom imenom Trent (uvijek rado viđeni James Woods) zato jer Trent voli dizati ljude u zrak. Ni ne treba mu neki razlog, jednostavno svršava na to. Njih dva ukrstit će putove kad Raya angažira May Munro (jako hot i božanstveno seksipilno izdanje Sharon Stone) da posmica neke tipove koji su joj ubili roditelje. Ray nema problema s tim, no obitelj negativaca (cool Eric Roberts i legenda Rod Steiger) ima, pa započinju igru koji ima veću eksploziju u džepu.
Spomenuh koncept filma koji isporučuje. Ovo je film za široke mase; tu je Sly kao veliki pozitivac, tu je Sharon kao mamac za mušku publiku (zaboravite na Basic Instict – tu joj nema ravne) tu su kvaliteniji glumci kao malo začina za one istančanijeg okusa, tu su egzotične lokacije Miamija (koje su, brat bratu sad već postale malo izlizane jer ima valjda pet serija koje vrte iste snimke) i tu je, naravno, pirotehnika da vas drži budne (iako za to postoji i jedan jako vruči klinč ispod tuša naših vrlih junaka). Tako se radi film za široke mase; pružite ljudima ono što žele gledati. Sad, realno i konkretno, Specijalist je pomalo praznjikav film, nedostaje mu svega. Od nekakve barem površne karakterizacije, bolje razrađene priče, ne bi mu naškodio ni jači vizualni dojam, kao ni kvalitetnija režija – sve su to činjenice od kojih ne treba bježati, ali bez obzira na to – ovo je film za fino opuštanje. Woods ima svoj over the top nastup (i frajer je gubica samo takva) koji svi očekuju, Sly će pokazati svoje pažljivo istrenirane mišiće (što svi očekuju da napravi) a Sharon će par puta prekrižiti noge jer se zna da to ljudi vole (muški dio, naravno, da budem šovinista kao i obično). O umjetničkim dosezima nećemo ni pričati, besmisleno je, nema ih, nitko nije ni pucao na njih (ali će ih ”kritičari” tražiti, naravno) no vrijedi spomenuti da film, u tom svom površnom izdanju, uopće ne zamara. Dapače, dva sata prođu samo tako, što treba znati napraviti (kad Von Trier počne daviti tri sata – ta tri sata osjetite do najveće dubine duše, svaku božju minutu) ali ako vas moram upozoravati da ne gubite ta dva sata života ako ne volite površni materijal, onda imamo pokrešku u komunikaciji ili ne znate kakve filmove volite. Također vrijedi spomenuti da se film onda savršeno uklopio u trend bomba-bum-junak-negativac tip filmova jer su mu društvo pravili Blown Away i Speed (svi izašli točno iste godine) pa se može reći da je ljeto ’94 bilo itekako eksplozivno te da svu sva tri imali odličan odjek u kinima (iako, bit ću realan i reći da je Specijalist najslabiji među njima, ono su ipak bili žešći igrači). Ako ste raspoloženi pomalo nostalgičarski, ako vam se ne razmišlja previše, ako volite… šta ja znam, kad sranja lete u zrak ili toplo ljeto na Floridi…preporuka za gledanje. Ako ne volite ništa od navedenog (u što uključujem i cast) – dvostruka preporuka za izbjegavanje jer ovo je ona vrsta filma koja jednostavno kvari ljude. Dalje od toga bilo bi jednostavno pisanje gluposti, što nikad, ali nikad ne radim.
Deckardov Kutak 