Into the Blue (2005)

IMDb

Trailer

IN MEMORIAM – Paul Walker (1973-2013)

Nisam profesionalni kritičar filmova. Hvala Bogu na malim stvarima, moglo bi se reći, jer kad pogledam kako profesionalci pišu o filmovima, bolje je svrstati se među amatere i voditi se entuzijazmom nego nekakvom financijskom računicom. Doduše, ne bih odbio nekakvog bogatog sponzora koji bi mi pomogao da proširim dobre riječi, ali mogu preživjeti i bez toga. Da bi uopće mogli pisati o filmovima, za početak, treba voljeti filmove, a kad radite nešto povezano s onim što vam je ionako prirodno, onda tu leži najveće zadovoljstvo. Ipak, ponekad treba zapisati i poneku riječ koja će napraviti drugačiji posao od običnog zadovoljnog dijeljenja svojih zapažanja s ostatkom svijeta, ali čak i kad idete napraviti službeniji posao, da se tako izrazim, ne treba zaboraviti i ono zbog čega se uopće zamarate ovakvim stvarima. Kao amater koji voli pogledati dobar film, jednako tako imam i malu listu glumaca zbog kojih neki naslov ima određenu prednost. Ništa veliko, ništa posebno, ništa ekstravagantno jer ja nisam takav tip, to je malo probrano društvo zbog kojih čak i loš film izgleda podnošljivo.  Takve liste imamo svi, vjerujem, jedino ako niste filmsmi snob, pa gledate nešto samo zato što je takav trend. I, iskreno, nije baš lijepo započeti filmski dan s viješću da je jedan od njih poginuo u, što je jedna velika debela ironija, prometnoj nesreći.

Paul Walker nikad nije postao ono što bi se moglo nazvati vrhunskom filmskom zvijezdom s A liste. Plavokosi dečko s izgledom opuštenog kalifornijskog surfera uvijek je bio označavan stereotipima te dočekivan s podsmjehom kritičara. Uglavnom. No, iako je to dio filmskog posla (ne mogu svi biti precijenjena ljepotica Ryan Gosling) Walker je imao jako zanimljivu karijeru koja je uglavnom izbacivala poštene naslove kao što su The Skulls (svatko ima svoj početak) Life and Death of Bobby Z i Running Scared, i ako ste pogledali jedan od tih filmova (da se sad ne zadržavamo samo na Fast and Furious serijalu) onda znate na što mislim kad kažem ”poštene” naslove.  Čak i oni manje pošteni naslovi imaju neki svoj šarm, što Duboko Plavetnilo čini filmom savršenim za ugodne ljetne dane, kad se vratite u zamračenu sobu i ne želite vidjeti vanjski svijet sve dok temperatura ne padne na minus deset stupnjeva. U ovom polu remakeu kultnog avanturističkog filma The Deep, Walker je dio lijepe, mlade i nadasve atraktive garniture glumaca (tu ne mogu ispasti šovinista – ima i za muški i ženski rod ugodnih kadrova) koja se okupila da snime film i da uživaju u prednostima koje takvo snimanje nudi. More, sunce, vodeni skuteri, uživancija. Pošteni film, da tako kažem, koji ne prodaje mudrost, duboku filozofiju ili lažnu moralnu angažiranost. Čini li ga to dobrim? Kvragu, da (prednosti toga što sam amaterski kritičar, pa to mogu otvoreno reći) jer ponekad treba snimiti film koji će jednostavno – zabaviti ljude.

A kako bolje zabaviti gledatelja od nuđenja onoga što čini savršeno ljeto (za one koji more mogu vidjeti samo na velikim ekranima – moja skromna malenkost ) puno sunca, puno mora i ponešto zdravog avanturističkog materijala, kao što je potponulo blago. Avanturistički žanr kao takav oduvijek je zahvalno područje za takve stvari, a more još i danas krije nebrojno bogatstvo na svom dnu. Pronaći jedno san je svakoga, ali i Jareda i Sam, mladog para koji, očekivano, ima ponešto financijskih problema i velike snove, no i jedno drugo. Kad im se sreća napokon osmjehne i uspiju pronaći nešto što bi mogao biti putokaz do stvarno velikog ulova, dogodit će se još nešto – stvar koja će ispasti putokaz do tvarno velikih problema. Naime, jako blizu lokacije potonulog broda punog blaga srušio se avion pun droge. Ovo drugo žele jako nezgodni ljudi, što Jareda i Sam (kao i njihove prijatelje) stavlja u  nepovoljnu, čak i opasnu situaciju.

Opuštajući ljetni film treba znati napraviti, to je činjenica. Ne polazi to svakom za rukom. Doduše, izgubljena/pronađena blaga uvijek su dobra poluga za pokretanje radnje, dok je sve ostalo više-manje popunjavanje radnje, što Into the Blue čini poštenim filmom (ne prodaje maglu i jako, jako, jako dobro je svjestan činjenice da su svi glumci mlađahni i oku privlačni) i zabavnim. Doduše, pati od standardne boljke koja prati te filmove – karakterizacija ne postoji i dobar komad privlačnosti polaže na vizualni dojam, što prelijepih morskih lokacija, što glumačkog odabira. Činjenica je jednako tako da su Walker i Scott Caan gotovo savršeno odabrani za ovo jer su obojica tipični predstavnici mlađe garniture, obojica znaju i glumiti ako situacija to traži (ovdje baš i nije) i obojica su jako dobar mamac za žensku publiku. S druge strane, tu su i Jessica Alba te Ashley Scott kao mamac za mušku publiku tako da se nijedna strana ne može osjetiti zakinutom za… khm, dobar pogled. Današnji superstar Josh Brolin odigrao je dežurnog negativca, ali odigrao je to kako i priliči ovom filmu, opušteno i potpuno svjestan da se ne radi o materijalu koji traži dubinu (barem ne onu morsku) te se jako dobro uklopio u kalup nekog tko pravi probleme drugima. Nažalost, ovo je i debelo podcjenjen film. Neću reći bez razloga jer ima razloga, no čak i s tim razlozima, ipak je malo previše zabačen u pozadinu Walkerove karijere jer, kad se pogleda konačan rezultat, radi se o jednostavnom, opuštajućem i zabavnom filmu, koji nudi od svega pomalo; ljeto, sunce, morske valove i dobru staru avanturu. Doduše, preporučavam ga u posve krivo vrijeme, znam, ali neka vas to ne brine, uvijek ga mogu izvući iz arhive kad nam se ljeto vrati u grad. A što se tiče Walkerovog preranog odlaska sa svjetske filmske i životne scene, da iskoristim motive ovog filma, neka mu je mirno more i neka počiva u miru. Neki od nas ga neće samo tako zaboraviti.