The Goonies (1985)

IMDb

Trailer

 

Već kad sam počeo prekopavati po ladicima neke osobne prošlosti, da nastavim u istom tonu, opušteno i lagano. Doduše, ostao sam bez nekih pametnih izbora što se tiče božičnih filmova, pa da upotrijebim sljedeću dobru stvar jer nimalo ne sumnjam kako će ovih dana razni televizijski programi predozirati gledateljstvo neprestanim ponavljanjem s Home Alone (ili nekim srodnim naslovom) pa da napravim mali odmak i uletim u vode stvarno kultnih naslova kojeg sam, ako me sjećanje još dobro služi, pogledao upravo ovih dana, u predbožićno vrijeme, samo nekih 27 godina ranije. Hej, dobre stvari se pamte, što da vam kažem, a kako imam pamćenje kao slon (praktična stvar ako vam se netko zamjeri) da se malo podsjetim na te glory days mog djetinjstva. Jer za razliku od današnjih klinaca, odrastao sam u pravom klinačkom duhu, bez kompjutera, bez facebooka, bet twitera… (bez brige, nisam TOLIKO star) pa nije ni čudo da sam razvio posebno dobar ukus za avanturističke filmove, a kako živim u kraju koji je prepun šumovith vrhova, zaboravljenih staza i putova, nije ni čudo što se Družbe Goonies sjećam bolje od srodnijih naslova (koji ni ne postoje, osim eventualno The Monster Squad). No, kad se bolje pogleda, što se tu ne može voliti; stara tajna, avantura koja se događa jednom u životu, skriveno blago, opako dobra završnica… To je film koji je od dana kad je nastao postao kultni po svim stavkama dnevnog reda, koji i danas predstavlja gotovo nedostignuti standard dječijeg filma, te kojeg se valjda svi koji su ga pogledali sjećaju s nekim dobrim osjećajem. Što je gotovo idiličan završetak priče koja nije baš tako započela, da budemo iskreni.

Ideja je došla od Stevena Spielberga, što je, oh, javna tajna, no jedan jako mali podatak koji nećete pronaći nigdje jeste da je ideja o piratskom brodu punog zlata jedno kratko vrijeme (stvarno kratko) bila čak i opcija za Indianu Jones film. Kada je to odbačeno, ideja je realizirana u dječiji film, sa scenarijem kojeg je napisao Chris Columbus. To ime će u godinama koje dolaze postati gotovo sinonim za klinačke filmove zato što je upravo on glavni krivac za Home Alone 1 & 2 te prva dva Harry Potter filma. No, to što film ima okus pravog avanturističkog filma ipak je zasluga Spielberga, koji je tada bio do grla u Jones filmovima, pa ne čudi što stvar na papiru izgleda odlično (i na velikom ekranu, da ne budem strog). A sadržaj, koji kad ga prepričate djeluje pošteno tanko – grupa klinaca u modernom dobu prati trag mape s blagom i pronalazi brod legendarnog pirata Jednookog Willyja (po šeširu, mogao je biti i Jack Sparow) – i u rukama manje sposobnog scenariste i producenta cijela je stvar mogla završiti puno gore. No, zamjetili ste da sam preskočio spomenuti redatelja. Da, i on je odgovoran za to što film djeluje dobro, ali Richard Donner u to vrijeme još uvijek nije napravio potpuni prelazak u drugi dio svoje karijere. Točnije, nije Lethal Weapon označio taj transfer već upravo The Goonies, predstavljajući ga u puno opuštenijem svjetlu nego što je to bio The Omen ili Superman. Ili Ladyhawke. S filmašem koji je iza sebe imao alfu i omegu avanturističkog žanra, sa scenaristom koji je očito znao kako napisati film u kojem se pojavljuje gomila dječurlije i redateljem koji je itekako znao napraviti dobar film, The Goonies su bili osuđeni na potpuni uspjeh. Ili možda ne, ne u potpunosti.

U svom inicijalnom puštanju u kinima film je zaradio dovoljno da ga se može opisati kao prosječan hit, oko 50 milijuna zarade, što je sasvim korektan rezultat, ali i dobra podloga za malu analizu zašto se neke stvari ne rade tako kako se rade. Dobro, onda, ne danas. Možete li vjerovati da je bilo nekoliko kritičara koji su rekli da je film zgodan, ali ne posve podoban za djecu? Zbog kostura koji se pojavljuju na kraju filma i još par sličnih stvari. Zanima me što bi danas rekli na jednog Harry Pottera, ili možda Igre Gladi, gdje se svi ili masovno ubijaju ili ih love takve nemani da je kadar One-Eyed Willyja gotovo smiješan (da ne ulazim kako je savršen za priču o piratima). Također, vrijedi spomenuti kako je film dosta neujednačen. Ima dobru priču, ali ima i lošu sporednu priču. Smješna obitelj Fratelli ovdje je ekvivalent Willy Kojotu; glupi, smiješni i bezveznjikavi. Služe tek kao netko tko zadaje glavobolje našim junacima dok se probijaju kroz zamke, slijedeći ih bez problema (scena s kamenjem koje zatvori prolaz ima duh Indiane Jonesa, ali taj prolaz više nitko ne bi prošao) i dok je to sve zabavno, taj gotovo nemarni dio suprotnost je onom bolje pogođenom avanturističkom dijelu. Radnja malo krivuda i s poratnim pričama – Chunk i Slooth – te nije baš takvo iznenađenje što film nije postao ogromni blockbuster jer odaje popriličan nemar u stvaranju radnje izvan glavne priče. No, razlog zašto ga klinci obožajavu (pa i oni odrasli) upravo su klinci. Nisu savršeni, naravno, ali su obični, potječu iz, neočekivano, nekakve radne i srednje stalež s kojom se mogu svi poistovjetiti, simpatični su, nimalo u duhu iritantnih pametnjakovića klinaca koje američki filmovi vole prodavati, držeći ih jako zabavnima dok je učinak potpuno suprotan. Pomoglo je i što neki od klinaca imaju i talent za opušteni nastup (Corey Feldman, Sean Astin i Josh Brolin) što je zabavan indikator jer su svi kasnije postali poprilično poznate face u filmskom svijetu (iako je Feldman potonuo u B i C produkciju). Realno, to je film pomalo zbrkane strukture, neujednačenih scena (onih koje imaju prave napeti avanturistički duh s onima koje bi bolje legle nekom crtiću) i dobre režije te glumačkog casta koji je uspio svima se svidjeti. Izvan nekog realnog gledanja; to je jednostavno opuštajuće i zabavan film kojemu prolazak vremena ne radi nikakvu posebnu štetu te koji se čak i danas može pohvaliti jednim od najbolje izvedenim krajevima. Mislim, tko nije osjetio blagu fasciniranost i oduševljenje kad Willyjev jedrenjak ponovo isplovi na otvreno more? Stoga, ako vam je već dopizido mali Kevin i njegovo vrištanje ispred ogledala, uvijek imate izbor za nešto bolje od toga. Čak i ako ste ga već gledali, u što nimalo ne sumnjam.