Arhiva za Siječanj, 2014

Moonlight (2007-2008) – TV Serija

Posted: 27 siječnja, 2014 in Horor, Neo-Noir, Thriler, TV

max1335212610-front-cover

IMDb

Trailer

Vampiri. Uh, znam. Mladi su, odjeveni u fensi krpice, idu u srednju školu (iako imaju po 200 godina – to je čisti mazohizam) voze fensi aute, žive u fensi kućama i…pa, ako pratite modernu ikonografiju, sjaje na suncu. True Blood. The Vampires Diares. Twillight. Grof Dracula bi se okretao u grobu (da već nije mrtav). No, kužim takvo stanje. Danas su vampiri in. Klinci ih obožavaju. Usamljene kućanice ih obožavaju. Emo+goth tinejdžeri ih obožavaju. Ubacite u mješavinu magičke riječi škola+vampiri+ljepotani i dobijate sigurnu stvar. To je biznis. Ipak, koliko god čudno zvučalo, ima čak i tračak mraka u svom tom blještavilu, što ugrubo znači; podnošljiva verzija vampira koja nije namjenjena za klince i klinceze, kućanice i ostale potrošače ovakvih proizvoda. Da ne bi ispalo kako ja vama sad držim moralnu prodiku što to gledate ili, ne daj Bože, da pomislite kako sam nešto bolji od vas, sve navedeno sam gledao/gledam i ja. Osim Sumraka. To izbjegavam iz principa. Pogledao sam drugi dio. Kroz četiri dana. I to je to, hvala lijepo, idemo dalje. No, serije gledam. Tako je to kad imate bolju polovicu koja ekčuli voli vampire, pa, ukoliko ne želite spavati u drugoj sobi, ili u istom, ali jako hladnom krevetu, gledate i vi. Nije da je sve to baš tako loše. Damon Salvatore je imao predznake da postane jako zanimljiv antijunak… dok ga nisu pretvorili u plačljivu meduzu. Nažalost. Srećom, tu je Mick St. John. Aha, pitate se vi, tko je pak sad Mick St. John? No, ostavimo to za malo daljnji tekst. Sada ću vas uputiti u to zašto je Mjesečina drugačija od ostalih serija. Zato što je odlučila napraviti odmak od sličnih stvari i predstaviti se malo starijoj publici. Onoj koja još uvijek pamti Grofa Draculu i pokušaje da vampirski filmovi budu nešto između ozbiljnog, ljubavnog i zanimljivog. A može li biti išta zanimljivije od vampira koji je ujedno i privatni detektiv? Ah, znam da sam vam privukao pažnju, pa poslušajte priču nekim redom.

Pronalazak ove serije stvar je slučajnosti. Išao sam tako malo pregledavati filmografije nekih glumaca, što je zanimacija koju radim s vremena na vrijeme (zna se tako pronaći dosta zanimljivog materijala) i ugledao sam ovo. Sad, pogledavši omot zastao sam na nekoliko trenutaka jer, budimo iskreni, cover pošteno baca na nekakvu ljubavnu ljigu made by Barbara Cartland ili Mary Higgins Clark. Ipak, kako sam nešto kao poštovatelj rada Alexa O’Laughlina (Hawaii Five-0 su nešto najbliže akcijskoj seriji koja se ovih dana može gledati) odlučih baciti dodatni pogled i – zamislite iznenađenja – Alex igra Micka St. Johna, privatnog detektiva koji je ujedno i vampir. Grof Dracula upoznaje Phillipa Marlowa? Prodano. Ili, zvučalo je dovoljno originalno (pokraj svih onih blesavih vampira koji s 200 godina na leđima još uživaju u srednjoj školi) da bacim pogled na 16 epizoda, koliko ih je sveukupno snimljeno. Da, serija je otkazana nakon prve sezone, no ne iz razloga kojeg bi mogli pomisliti. Doći ćemo i na to. Sadržaj glasi, onako ugrubo i općenito, Mick je privatni dekster koji operira na području Los Angelesa. On je znao napraviti poneku lošu stvar i ovo mu je kao malo iskupljenje grijeha, a još je i dobar u tome što radi. Kroz epizode upoznat će sve što se može upoznati; psihotične ubojice, sjajne zvijezde (ipak smo u Los Angelesu), druge vampire i manijake svih vrsta. Serija nije išla baš izmišljati toplu vodu što se tiče slučajeva, ali…

Ono što najviše vrijedi jest što su sve to solidne i korektno ispričane priče. Znače, nema srednjih škola, nema navijačica koje sline za glavnim sportašem i nema tematskih tuluma. Mick ekčuli radi na pravim slučajevima, pomalo se plete pod noge policiji, koje ga, očekivano, baš i ne voli (kao ni jednog privatnog dekstera, ako ćemo iskreno) a malo drži ravnotežu između svoje vampirske strane i ljudske, barem sjećanja na nju. Ima ponešto noir ugođaja (Los Angeles po mraku, mračne ulice, ona poznata off naracija glavnog lika) ima ponešto i akcije, pomalo trilera, spoj svega onoga što, recimo, nemaju Vampirski Dnevnici. Što je najvažnije… ah, vampiri. Ima ih dobrih, ima ih loših. Ovi prvi nisu dobri-dobri, oni jednostavno kuže da nekog reda treba biti. Budi fer prema ljudima (čak im i pomogni ako treba) i oni će biti fer prema tebi. Ima onih zlih koji ne šmekaju to pravilo i zanimljivo je da vampiri rješavaju vampirske probleme. Druga stvar – ovi vampiri izgledaju kao jebeni vampiri. Jest, istina, svi su oni zgodni, naravno, ali kad su u vampirskom modu, nisu nimalo ugodni. Bijele oči, iskeženi očnjaci, izgledaju baš onako kako trebaju izgledati bad ass i spooky vampiri. Zato sam i rekao da je to spoj Grofa Dracule i Phillipa Marlowa (Mick St. John je kombinacija obojice). Plus, fajtovi su izvedeni poprilično dobro – mogu skakat, mogu trčat i mogu se pošteno mlatit. Ništa fensy, ali dovoljno da to bude legitimno. Naravno, ima i ustupaka za priču – mogu hodati po danu. Sad, to uopće nije loša stvar jer je i originalni Grof Dracula mogao hodati po danu (što su nekako svi živi zaboravili) samo ovi vampiri ne sjaje – što si duže na suncu, to sve više slabiš i umireš. Pojašnjenje nije najsjajnije, ali barem imaju sve uobičajene slabosti (OK, nitko više ne ferma križ, svetu vodu i te gluposti) koje imaju klasični vampiri. Seriju je dobro iznio već spomenuti  O’Laughlin (vidi se da mu je to bio kao trening za Hawaii Five-O) a tu je i još jedno poznato lice, televizijsko, Jason Dohring, koji je ovamo prešao odmah nakon što je ukinuta Veronica Mars. I nije se puno odmakao od prošle uloge; sarkastičan i ciničan vampir, koji je najbolji frend glavnom liku. I najzabavniji, iskreno rečeno. Serija je u konačnici otkazana zbog pravnih zavrzlama. Joel Silver, poznati producent teških akcijskih hitova kao što su The Matrix ili Lethal Weapon nije uspio napraviti dogovor s drugom kućom i serija je prvo završila na čekanju, pa otkazana iako je imala više nego odličnu gledanost (oko 8 milijuna gledatelja po epizodi – jedan Supernatural preživljava na samo 3-4 milijuna) te je tako završila jedna šansa da postoji i serija o krvopijama koje bi bile zanimljivije i nešto starijim gledateljima. Sezona je više-manje dobro zaokružena tako da možete pogledati bez straha da će nešto jako veliko ostati nerazjašnejno. A, tko zna, možda vam dođe kao zgodna promjena od svih ovih teen+vampiri sranja.

Alex O'Loughlin Mick St John Sophia Myles Beth Turner Beach Picnic Moonlight's Fated to Pretend Alex O'Loughlin Vampire Mick St John Sophia Myles Beth Turner dancing in Moonlight tv show's season series finale Sonata episode #1x16 Jason Dohring Josef Kostan Konstantine in Moonlight TV Show episode #1x09 Fleur De Lis in a scene with Beth Turner Mick-St-John-beth-and-mick-1197104_500_375 Moonlight TV Show Cast Series Promo Photo Alex O'Loughlin Vampire Mick St John Sophia Myles Beth Turner Jason Dohring Josef Kostan Konstantin Shannyn Sossamon Coraline DuVall Vampire Mick St John Alex O'Loughlin Moonlight TV Show Dr Feelgood episode #1x03 Disposing of rogue vampyre Wallpaper_Moonlight_TV_Show_Alex OLoughlin_Vampire_Mick_St_John Wallpaper_Moonlight_TV_Show_Sophia_Myles_Reporter_Beth_Turner

9x0qufa5yl7pp75 65179_shahel-moonlight_seasonone2809070220-0011_122_838lo MOONLIGHT hi411m4lfls4lf4m jason02


5193WNA38TL 8651031

IMDb

Trailer/Preview

Nedostaje mi vrijeme VHS-a. Ne zato što su onda filmovi bili lakše dostupni za nabavku, jer nisu, nije ni zato što su imali one reklame prije filma, pa ste mogli dokučiti koji vrag novoga dolazi za gledanje (ah, da, kameno doba prije interneta) već zato što je onda bila jedna zanimljiva praksa. Novi film bi povukao stari film. Tako je s izlaskom The Italian Job remakea došlo i reizdanje originala (tu smo već polako ulazili u doba DVD izdanja), remake Assault on Precinct 13 je na površinu izvukao original, itd, itd, itd. Zloglasni Pearl Harbor od Michaela Baya sam svojedobno gledao u kinu u Zagrebu. Možete govoriti što god želite o tom filmu (to da je loš mogu i ja potvrditit) ali to je ipak doživljaj gledati na velikom ekranu. Onaj napad je bio takvo iskustvo da sam se zamalo upisao pod listu preživjelih. Osim što je to poprilično zbrkan film (ljubav+rat+patetika) o njemu se baš i nema što pametno napisati (može se reći i da je zloguko najavio 9/11 napad) no kad je došao u najbliže videoteke napravio je još jednu stvar. Na površinu je izvukao mini-seriju imena Pearl. Pametni distributeri odlučili su nešto malo ukeširati (na omotu je pisalo, naravno, Pearl Harbor, ne samo Pearl) i povući se na valu popularnosti zloglasnog spektakla (i poprilično velikog hita, već kad spominjem) te ubaciti za naivne i neinformirane gledace nešto što je s razlogom zakopanu u daleku i debelu prošlost. Pa, jednog gledaoca su dobili, to je sigurno, a sad je moj red da im vratim uslugu i kažem – želim natrag tri sata svog života – koga da tužim? Također, već kad su išli raditi to, za kojeg vraga nisu izdali jedan drugi klasik; Tora, Tora, Tora! koji je ekčuli jako cijenjena ”ekranzacija” dotičnog napada. Taj film ću još spomenuti, ima jake veze s ovom serijom.

Napad na Bisernu Luku događaj je koji se pamti, to je jedan od onih događaja koji su u ravnini s atentatom na Kennedyja, potonućem Titanica, uraganom Katrinom. Što napravite kad želite naglasiti taj događaj? Napravite priču oko njega tako da vam on postane centralni događaj. Hej, upalilo je Pearl Harboru, upalilo je i Tora, Tota, Tora!, ali ovdje baš i nije. No, zašto? Zato što ovdje pratimo nekoliko međusobno razdvojenih priča koje će se susresti tog sudbonosnog dana kad su Japanci odlučili svratiti na jedan sake. Problem 1. Priče su nezanimljive. Kratko i jednostavno. Imamo ženu kojoj muž ne poklanja puno pažnje. Imamo vojnika koji se zaljubljuje u, oh, slatke li ironije, u Japanku američkog porijekla (samo da kažem – to onda uopće nije bio problem – problem je postao nakon napada) i imamo još ponešto o likovima koji se boje nove ljubavi, imamo malo o vojnom osoblju, malo i o Japancima— Skužili ste, ne? Paket koji je odličan za televizijsku seriju. Sve su te uloge popunjene s jakim glumačkim facama, što je, kad se računici pridodaju jake scene samog napada (odlična pirotehnika) trebali bi imati doživljaj života. Problem 2. Teško da će se to dogoditi.

Priče su dosadne, bez emocija, nabijene ispraznim pogledima i šupljim dijalozima. Netko je rekao da djeluju kao obična sapunica i bio je posve u pravu. Nijedan od likova vas ne intrigira baš puno, niti se uspijete povezati s njima, pa kad dođe do napada živo vas boli hoće li preživjeti, umrijeti ili nestati u plamenu. Kad napokon dođe do akcije, shvatit ćete jednu stvar. Ona je uzeta iz drugog filma. Pogađate i kojeg. Tora. Tora. Tora! Kako je ovo ipak televizijski proizvod koji je imao ograničen budget, tako je isti utrošen na glumce dok je pirotehnika uzeta iz dotičnog filma. Ako niste gledali dotični naslov, super, izgledat će vam odlično (nema veze što je snimljeno u sedamdesetima). Ako ste pak gledali originalni film, onda će vam ovo biti kao gledanje filma kojemu je netko izrezao dosta bitnih djelova. Problem 3. Razvlačenje radnje. Povezan je s problemom 2. Kud je radnje dosadnjikava u najvećem dijelu trajanja serije tu je začinjena tromošću, drvenom (strašno drvenom) režijom i lošom televizijskom montažom. I traje jezivih 6 sati. Doslovce ne osjetite Havaje, što je tragično, kao ni ništa ostalo. Iako danas ima poprilično fer ocjenu, to najviše duguje tematici i impresivnom glumačkom zboru (Brian Dennehy, Dennis Weaver, Adam Arkin i Angie Dickinson). S tehničke, narativne i vizualne strane, serija je promašaj i s razlog je nestala (posve, vjerujte mi na riječ) s radara. No, kako je ovo blog gdje je ovakvim stvarima i mjesto, da se malo podsjetimo na stare slavne dane. A koliko je dobra govori vam dovoljno to što vam radije preporučavam Beyov film umjesto ovoga. Ja ću pak bacit pogled na Tora, Tora,Tora! tek toliko da vidim koliko je taj naslov dobar kad mu netko treći ne izreže sve akcijske scene.

480 2173430,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== tora_tora_tora_1968 SONY DSC toratoratora___3 toratoratora_2

 


600full-remember-the-titans-poster l_210945_db678166 RemthetitansLiam

IMDb

Trailer

”You make sure they remember forever the night they played the Titans!”

Trener William Yoast

Nikad nisam bio sklon filmovima koji vole držati propovjedi, ukazivati na očite stvari i služiti kao alat za promociju nepostojećih ljudskih vrijednosti. Držim ih neiskrenima. Svi znamo da je ropstvo teška mrlja američke povijesti i da se ona neće isprati samo zato što netko tako želi. Ne zato što je osuđivanje tog sistema, čak i način života kroz duga desetljeća, pogrešno, nije, ali svi znamo da je ropstvo zamijenjeno rasizmom, drugom bolesti koja još ni danas nije posve iskorijenjena. Odvojenost crnih stanovnika od bijelih držala se za stvar nužnosti, potrebe čak, što je stvorilo klimu mržnje i netrpeljivosti koja je prečesto znala eskalirati u žestoko, bezrazložno nasilje. Iako se rasizam kao takav pokazao kao stvarno otporna bolest modernog društva, jedna stvar se pokazala dorasla izazovu – sportski duh. Isti onaj zbog kojeg je publika gromoglasno pljeskala kad je ekipa s Jamajke, nakon jezivog sudara, prenijela svoj bob preko finiš crte, ili onaj koji je vratio Niki Laudu natrag za upravljač Formule 1 jedva mjesec dana nakon ozbiljne nesreće. Suprotstaviti sportski duh rasizmu uistinu se može usporediti kao sukob Titana, ali treneri škole T.C. Williams, Herman Boone i William Yoast, znali su da će stvari biti i teže od toga. Napraviti prvi rasno miješani football tim nije nešto što se radi bez problema, opiranja i osuđivanja, ali velike stvari nikad ni ne dolaze bez savladavanja prepreka na putu.

Remember the Titans film je kojeg ne treba gledati kao na dokumentarni prikaz jednog određenog vremenskog razdoblja jer on to nije. Riječ je o naslovu koji je nastao na temeljima stvarne priče o ekipi koja je u 70-im godinama prošlog stoljeća uspjela napraviti savršenu sezonu; 13 pobjeda i 0 poraza. Iako u to vrijeme rasno miješani klubovi nisu bili iznimka, duh rasizma još uvijek je lebdio oko njih, izvan terena za igru, po gradskim ulicama i školskim hodnicima. Škola T.C. Williams u stvarnosti nije imala problema s integracijom crnih učenika u inače bijelu školu, ali mnoge druge jesu, ozbiljnih, neke toliko ekstremnih da su vojska i policija morali osiguravati područje da ne dođe do jakih rasnih nemira. Bilo je to vrijeme kad je sport kao takav prvi počeo uklanjati razlike između rasa, pružati istu šansu svima koji su bili voljni zapeti i dokazati se, što je sami sportski duh, slikovito rečeno, učinilo najvećim protivnikom rasizmu uopće. Jer svi vole rezultate. Dobre. Svi vole pobjedu. Ipak, stvarnost jest da je ekipa iz T.C. Williamsa, Titani, uistinu djelovala kao grupa misfitsa koji su bili sve samo ne i favoriti za savršenu sezonu. Suočeni s time, kao i s još uvijek prisutnim okruženjem rasne netrpeljivosti, Boone i Yoast mogli su napraviti samo jednu moguću stvar – odigrati svaku utakmicu kao da im je posljednja u životu. Ili, kako sam Yoast kaže u filmu, priuštiti svima da zauvijek zapamte noć kad su igrali protiv Titana. I uspjeli su, usprkos svemu.

Jedan od razloga zašto se Titani danas drže za jedan od boljih (na nekim listama i najbolji) film o američkom footballu jeste taj što ne uljepšava činjenice, iako ih, da budemo iskreni, slikovito nadograđuje raznim sporednim elementima (odnosima među samim učenicima, npr) da ih istakne. Ne drži propovjedi. Ne ističe očito. Ne drži gledatelje za glupu masu kojoj trebaju dodatna pojašnjenja. U Titanima svi imaju istu šansu, bijeli ili crni… ako izdrže naporni ritam treniranja koji im je Boone namijenio. Ili će raditi kao ekipa ili neće raditi nikako. Povezanost igrača započinje na terenu, ali zbog još dublje povezanosti izvan njega ono je što uspjeh tima čini velikim. Film se nimalo ne srami upotrijebiti razne pristupe da naglasi kako su Titani bili autsajderi (ulazili su na teren s pjesmom i zabavnom koreografijom) ali ne bježi ni od činjenica kako nisu svi bili oduševljeni da crni trener ima glavnu riječ ispred bijelog (Boone i Yoast su ustvari imali podjednaku funkciju) te da su spletke i igre iza tribina bile česta pojava, često motivirani političkim razlozima, ali još više rasnim razlikama. U svoj toj ambiciji da pokrije gotovo sve što se može pokriti, što žanrovski, što pričom, film je bio na dobrom putu da postane negledljiva zbrka, no ono što se dogodilo potpuno je suprotno od toga.

Film, gledano s narativne strane, nema nikakvih problema s preglednošću. Upoznajemo desetak različitih likova, a kroz brza i efikasna scenaristička rješenja, svi uspijevaju dobiti malo boje na svojim pojavama. Možda u završnici neki od njih ostaju previše površni, ali ne može se reći da je bilo koji od njih ostao na razini običnog klišeja. Također, radnja bez problema ocrtava duh tadašnjeg vremena, vremena gdje se izmjenjivalo nepovjerenje prema pridošlicama, gdje je rasizam još uvijek bio dovoljno jak da zapali iskru općih nereda, ali i da pokaže ono bolje u ljudima – gdje sport nije gledao na boju kože, gdje su se rušile predrasude i gdje su rezultati govorili sami za sebe. A uspijeva izazvati i uzbuđenje zbog dobre utakmice, kvragu, uvući vas u dobru utakmicu iako je već od početka jasno kako će Titani trijumfirati. Uz to vrijedi spomenuti i zanimljive glumačke izvedbe glavnog dvojca: Denzel Washingtona (s razlogom mu ovo ide u prosjek boljih glumačkih nastupa) i Willa Pattona, koji kao da se specijalizirao za efektne sporedne uloge. I dok neki današnji aktualni naslovi (The Butler, recimo) pokušavaju suptilnošću jednog slona u stakleniku podsjetiti na neka prošla, nasilna vremena, Remember the Titans rade istu stvar puno suptilnije, opuštenije, s blagim začinima drame, komedije, odlično pogođenog soundtracka i sportskog duha. Možda u konačnici nije najbolji film svih vremena, možda čak ni same tematike, ali svakako stoji jako blizu samog vrha. Što je sasvim dovoljno da bude odličan primjer holivudskog filma, što već samo po sebi baca na kontradikciju, koji šalje određenu poruku bez da drži nepotrebna predavanja. Uspjeh samo takav, zar ne?

1894423,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1894425,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 1894426,Oqsxy_Rc4XKUxT7QfTcHPnxlMJl5KyhZXVVwUn1g7pHwsp2irIj8rQaBSMwX0BLw91lzDx5nReq8DKsqp4_vTQ== 1894427,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1894433,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894434,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894436,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894438,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894442,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894444,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1894448,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894446,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg==

The Final Countdown (1980)

Posted: 17 siječnja, 2014 in Science Fiction

Final-1 l_47066_0080736_00d712aa l_47067_0080736_838c584e l_80736_8bd22039

finalcuentaatras8014

IMDb

Trailer

Hmmm. Podijeljeni dojmovi. Dogodi mi se to s vremena na vrijeme, da par dana nakon pogledanog filma još uvijek razmišljam o njemu i nikako da naiđem radi li se o dobrom filmu ili lošem. Doduše, ovdje je možda riječ o tome kako sam bio u raspoloženju za malo drugačiji SF od onoga što obično znam gledati te sam, mora se otvoreno priznati, i dobio ono što (ni)sam očekivao. Iako već poduže vrijeme znam za ovaj film (Odbrojavanje za Nimitz je išao nekakav prijevod na VHS izdanju), a pala je i jedna preporuka za njega baš na ovim stranicama od stalnog gosta (The Great Duck, da spomenem) no nikako da baš dođem na njega, iako mi tematski baš odgovara. Putovanje kroz vrijeme. Naravno, to je postalo već pomalo i klišej, ali se može reći i da osjećam poprilično zasićenje science fiction filmovima koji koriste taj motiv. Ponajviše zato što je većina posve solidna (Timecop, recimo) te ne volim kvariti dobar dojam, ali i zato što postoji određena šablona u takvim filmovima koja završava tako da netko nekoga spašava (a meni govore da je to izlizan motiv u romanima/pričama koje koriste to za osnovu radnje) te mi se, iskreno, baš i nije žurilo gledati još jedan naslov koji će biti varijacija na temu. Ali, iznenađenje, iznenađenje, stvari nisu tako kako se čine. Možda zbog toga što sam baš bio u elementu za nekakav drugačiji SF film, možda zato što je bio pun mjesec, možda zato— koga briga, ne. Uglavnom— zanimljivo iskustvo.

Ovaj put nije riječ samo o jednoj osobi koja uspije putovati kroz vrijeme već o cijelom brodu. Točnije, nosač aviona USS Nimitz. Pod djelovanjem neke čudne oluje dotični brod+posada dožive čudno iskustvo koje rezultira ”zamračenjem” – nemaju komunikaciju s kopnom, radar baš ne radi kako treba, takve stvari. Ono što polako postaje jasno jest da su ustvari ostali na istom mjestu, samo se godina promjenila. Nimitz se tako našao u godini 1941, svega 24 sata prije će Japanci napasti Pearl Harbor. Zbog toga, nosač aviona je u poziciji da skoro samostalno obori cijelu japansku flotu i promjeni povijest. No, koje su posljedice toga?

Pearl Harbor doista je bolna točka za sve amerikance, ali i povijesno važna. Zbog tog su napada SAD ušle u drugi svjetski rat. Iako je napad rezultirao ogromnom štetom i visokim brojem mrtvih, pacifička flota relativno brzo je ponovo obnovljena i stavljena u pogon. Sad, što bi bilo kad bi bilo. To je ujedno i najveća zanimljivost filma. Za razliku od sličnih uradaka koji su znali imati cijelu radnju, akciju i dramu baziranu na činu putovanja kroz vrijeme, kao i mogućim posljedicama, paradoksima i tako tim stvarima, The Final Countdown se zadržava u vodama bliže dobre stare misterije. Nešto kao The X-Files tip misterije. Nešto se dogodilo. Što se dogodilo? Zašto se dogodilo? Radnja je skoro u cijelosti ograničena na Nimitz i ne odlazi previše s njega, što ima svojih mana i prednosti. Mana jest: snimalo se na pravom brodu. Nimitz jest Nimitz u filmu. Mornarica je dopustila da filmska ekipa radi na njemu i kao posljedicu imamo stvarno predugačke scene aviona koji slijeću, uzlijeću, slijeću što je dobro ako radite dokumentarni film jer imate autentičnost, ali ovdje je to sve malo predugačko i nepotrebno. Prednosti:— pa, to je Nimitz. Nemate osjećaj da gledate filmski set. Efekti su poprilično zastarijeli, ali nema ih puno, tek ”vremenski vrtlog” pa se to nekako progura. Radnja postavlja par pitanja o obrazcu ”što bi bilo kad bi bilo”, no, no nažalost, potencijal se gubi jer ostaju nedovoljno istražena. Glumački je više nego adekvatan da privuče pažnju: Kirk Douglas i Martin Sheen su dobri i opušteni. Zašto mi je dobro sjeo? Zbog te neke atmosfere, iskreno. Putovanje kroz vrijeme, jako važan događaj je tu iza ugla, misterija, ima čak i solidna zračna bitka. Realno gledajući; film ima poprilično drvenu režiju i ne tako atraktivnu radnju koja bi mnoge mogla odbiti. Neću reći da ga vrijedi gledati, ali ako riskirate, možda vas čak i zabavi. Ipak, samo možda.

1891476,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1891477,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 1891479,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1891488,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1891491,rWZx7p8vVzQUGr8rLFjDdWAv+jhDWfARkJc7p9xGumYxB8p7Zw50lHXINS4aMZjiGVpvAqIDYMYV5UgFGC08XQ== 1891492,KfnjKqgkbh2T0X2VL_oYxQeETSJk7jPV7rXq8nD_PwQ9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 1891495,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1891498,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q==

1891500,T8pWWHpXPHzith0UFS5G2nh_TWbM3IgpmMkjlXZrURvuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1891502,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1891503,dO_Z8ccVL3aZEhxqReihxcKuV_rcaLT+RmES9Vem3ol4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 1891504,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1891505,nNAXiVIEjJ6cQinF_vUhr_8pbcYuPIvy6OggEqGUCnRGjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 1891511,nX3kPGKRFmIQLWZUqA_5pnAl0SWV2QkcxBcQToWbPkFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==


Arnold-708272

IMDb

Trailer (cijeli film on line)

 

Filmovi koji uključuju kamione nisu toliko zastupljeni kao oni s autima, ali ima nekoliko klasika; Duel, Convoy, pa čak i Black Dog može ići u tu skupinu (koji nije klasik, ali je vraški zabavan) – i nakon toga rekoh sam sebi da vam predstavim još jedan sličan iz branše. Nije kultni, daleko od toga, jako malo ljudi uopće zna za njega, nije baš tako ni dobar (vidjet ćete zašto – nije riječ o lošem filmu) a ima i nekih malih prednosti jer je, navodno, nastao po istinitom događaju (to je uvijek uljepšavanje). Iskreno, pogledao sam ga još u devedesetima, slab sam na starog Stacy Keacha još otkako sam kao klinac odrastao na njegovim Mike Hammer avanturama, pa sam podigao VHS izdanje samo na osnovu njegova imena i omota koji je prikazivao dva kamiona u groznom sudaru (VHS cover, nažalost, kao da ne postoji u internet bespućima). Nisam požalio. Iako je riječ o televizijskom filmu, ima pomalo svega; od dame, pa do sirove akcije u obliku cestovne jurnjave koja, netipično za televizijski film, izgleda odlično. Spektakularno, usudio bih se reći, iako je to malo uljepšavanje. O čemu je riječ?

O potrazi jednog oca za ubojicom svog sina. Vrlo jednostaan sadržaj. Jer, radi se o tome, da naslovni junak, Claude, nakon prepirke sa sinom dozna da je ovaj poginuo na jednoj autocesti, mjenjajući probijenu gumu. Iako je to tragično po svim stavkama, policija u tome ne vidi ništa čudno, tj. radi se o nesreći kakve se događaju s vremena na vrijeme. No, Claude vjeruje drugačije. Da mu je sin namjerno ubijen. Ne zato što je njegov sin već zato što vjeruje kako je vozač neki poremećeni psiho, i koji vozi ogromni žuti kamion, i koji namjerno cilja ljude po cesti. Zato stavlja novi obiteljski život na pauzu i počinje dugačku potragu po autocestama Amerike ne bi li pronašao neki dokaz svoje teorije, pa čak i samog ubojicu.

Odmah ću započeti s očitim: nemam pojma radi li se o stvarnom istinitom događaju jer na netu ne postoji ništa što bi to pojasnilo. Ustvari, vjerujem da je dio s pregaženim sinom istinit, ali da je završnica malo uljepšana da bi se dobio bolji kraj. Problem-dva… Film je televizijijski, što samo po sebi nije nikakav problem, i započinje kao drama koja baš i ne govori što će se točno odigravati. Znači, treba mu malo da prebaci u veću brzinu (da se zadržim u kamiondžijskom žargonu). Claude kinji svog sina da je beskorisna mladica koji, eto trati život. To je onaj dramski dio. Kad nasljednim pogine, opet mu treba malo da se pokrene, ali to ustvari nije loš dio filma; Claude je bivši vozač kamiona i zna stvari oko toga, što je puno bolje nego da je neki obični tip koji samo tako luta po cestama i postavlja pitanje. Završnica je poprilično akcijski orijentirana i tu dolazi do popriličnog razilaženja od ostatka filma; ima dinamiku, ima napetost, ima jako dobar rad kamere te se uopće ne mora sramiti što je televizijskog porijekla. Samo… nije u skladu s ostatkom filma. Jako slična stvar je i s filmom Breakdown sa starim glumačkim liscem Kurt Russellom; film je pošteni triler koji naglo zaokrene u akcijske vode (dva filma djeluju slično po pitanju završnice). Ne bih vam ga preporučio s nekim prevelikim oduševljenjem jer nabrojane mane od njega čine… pa, film s manama, a ne bih ga preporučio baš ni ljubiteljima akcije jer se ona događa u samoj završnici. Keach nosi film na svojim leđima samo putem osobne karizme i to je OK, no druge karakterizacije nema (negativac na kraju je malo neočekivan – ako pogledate skužit ćete na što mislim – ali ništa više od običnog kartonskog manijaka). Jedno gledanje i to je to. Poželjno je da imate mekano mjesto u srcu za te truckers stvari inače bi vam mogao biti dosadnjikav. Ali, kako ovaj mali blog ima svoju reputaciju, da ne kažete kako vas ne upoznajem s malim zaboravljenim naslovima koji imaju nekih draži, a ovaj baš odgovara toj kategoriji.

image0113043236qv6 photo poltergeist-original Image0113-0359(3)

Image0113-0427(3)[2] Image0113-0428(3)[8] Image0113-0428(3)[10] Image0113-0430(3)[1]

Image0113-0432(3)[4] Image0113-0433(3) Image0113-0433(3)[1] Image0113-0433(3)[3]

A Breed Apart (1984)

Posted: 6 siječnja, 2014 in Akcija, Avantura, Drama, Rutger Hauer

936full-a-breed-apart-poster

IMDb

Trailer

Iako to danas zvuči čudno, First Blood uopće, u vrijeme snimanja, nije bio zamišljen kao akcijski projekt. To je postao s godinama, nažalost, ali inicijalna namjera bila je snimiti akcijsku dramu koja bi indirektno govorila o neprilagođenosti vijetnamskih veterana u normalnom svijetu. Pa, svi znamo kako je TA priča završila. John Rambo postao je slika i prilika ne neprilagođenog veterana već nepobjediva ratnika, a kroz nastavke doživio je svašta, od pohvala kritika i publike, pa do malo manje pohvala kritike i publike. Ipak, njegov financijski uspjeh otvorio je vrata zanimljivim junacima; vijetnamskim veteranima koji baš ne funkcioniraju kako treba u stvarnom svijetu. Doduše, drame su tu najviše profitirale, ali bilo je nekoliko časnih iznimki koji su pokušali fokus okrenuti i na druge stvari. Pošto je američku javnost (i sve druge) ustvari bolio džon za veterane, ekologija je druga priča. Svi vole biti ekološki osvješčeni čak i kad to nisu. A kad su životinje u pitanju, još bolje. Pa sad, vi izmješajte vijetnamske veterane (ovaj put bez neke kritike ili pokušaja usmjeravanja pažnje na njih) ekologiju (čuvajmo prirodni okoliš) i upozorenje o ugroženim vrstama (ćelavi orao je u vrijeme snimanja ovog naslova bio jako, jako, jako blizu da u cijelosti izumre) i dobijete film koji je, oh originalnosti, preveden kao ”Rijetka Zvijer”, ako to možete vjerovati. Ustvari, cijeli taj koncept čini njega stvarno iznimkom jer ga je gotovo nemoguće strpati u točno određeni žanr jer osim svega toga ima malo naznaka i akcije, ali i dobro ugođene drame. Za početak…

Jim Malden vijetnamski je veteran koji živi na izoliranom otoku zajedno s jako rijetkom i ugroženom vrstom orlova, čuvajući ih po cijenu vlastita života. I on to misli doslovce jer su mu od rata karte u glavi malo izmješane te sukobi s raznim lovokradicama predstavljaju neku vrstu rekreacije koju povezuje s ratnim danima. Ipak, kontakt sa stvarnošću ima preko Stelle, samohrane majke koja ima malu trgovinu na kopnu, čiji sin se zbližava s Jimom, gledajući ga kao neku vrstu…oca kojeg nikad nije imao. A nije ni Stella baš imuna na zgodnog šumskog vraga, ali njihovu će rutinu prekinuti dolazak tipa imenom Mike. Mike je alpinist i promatrač ptica, te on i Jim uspiju razviti neku vrstu prijateljstva, koje će samo tako puknuti kad se ispostavi da je Mike došao ukrasti rijetka jaja koja vrijede shit load of money. Dva će muškarca morati sklopiti primirje kad otok napadnu neki ljudi koje je Jim uspio naživcirati, a obrana otoka dovest će i do preispitivanja nekih prioriteta kod obojice.

Ovako na prvu, film dosta baca na neki osrednji uradak u kojem bi najviše do izražaja mogle doći lijepe slike prirode, možda čak i neki nebulozni akcić koji bi imao svega i svačega same ne nečeg zanimljivog. Skoro. Film je, iskreneo rečeno, više drama nego nekakva akcija, ali nije da bježi od akcije, ona je prisutna kroz cijelu radnju (tek sitne naznake) sve do završnice kad stvari eskaliraju pravo do neba. Kad se spoje ta dva elementa, dramski i akcijski, dobije se zgodan mix svega pomalo. Dramski dijelovi imaju onaj ekološki štimung o izumiranju životinjske vrste, ali ne, iznenađujuće, i vijetnamskog rata. Lik je takav kakav jest, radnja ga ne brani, ne opravdava i ne uzdiže. Jednostavno, scenaij više zanima kako će se lik vratiti natrag među ljude, a ne kakve traume ima. Sama akcija pomalo je osrednje kvalitete, vidi se da je First Blood imao tu svog dijela, ali u globalu, film nije ni bolji, ni gori od desetine drugih iz tog razdoblja, barem što se tog dijela tiče. S druge strane, odnosi među likovima puno bolje funkciniraju jer je glumački cast odabran s dobrim osjećajem. Rutger Hauer, koji je tada bio jedan od jako dobrih uveženih noviteta, ispao je odličan izbor za neuravnoteženog Jima, čovjeka kojeg baš i ne možete voliti, ali ni mrziti. Dežurni bad boy (ili good boy, ovisno o filmu) jest Powers Booth, koji je isto tako odličan u ulozi tipa koji tek treba srediti prioritete, a kad se u cijelu sliku doda sex bomba 80-ih, Kathleen Turner (čija je uloga tako-tako napravljena) onda su stvari puno zanimljivije. I bio bi grijeh ne spomenuti uvijek pouzdanog Donalda Pleasancea kao kupca i kolekcionara rijetkih jaja (u svojoj Ernst Stavro Blofeld mainiri) te je pravo čudo što film nije dobio veću medijsku pažnju. Mislim da je to zbog tog preizraženog ekološkog sadržaja (iako, istini za volju, film ima jednako izražene i dramske dijelove, kao i avanturističke) koji nije bio po volji svima. Oni koji su očekivali moralnu prodiku, dobili su sve samo ne to, a oni koji su očekivali akciju na tragu First Blood i sličnih ostvarenja, opet su dobili sve samo ne to. Konačni rezultat – negdje na sredini. Iako film kao mix svega i svačega dosta dobro funkcinira, vrijedi napomenuti da isti taj mix neće svima biti po volji. Možda je moglo bolje, ali moglo je ispasti i puno gore. Za malo podsjećanje kad su ne tako česte stvari bile filmska inspiracija (kao što je očuvanje ugroženih vrsta) ovaj naslov svakako ima svojih draži i prednosti.

2479220rwzx7p8vvzqugr8rlfjddwavjhdwfarkjc7p9xgumafdyza1ek6dr9zfwv7dviccgqka3recgdheqi0olerya 2502713evgfpy0th_aykvjpw1yzv_5dctkyy1t5dpy5yz1mgeaz1ybpc4lal0b08klas5ooz3mg1v7zmm6ft4oeyixhq 2502716evgfpy0th_aykvjpw1yzv_5dctkyy1t5dpy5yz1mgeaz1ybpc4lal0b08klas5ooz3mg1v7zmm6ft4oeyixhq 2508973q9dpb8jitxudkdrimyaxldpnwfqrtvxkao28io7_jhbbmtscvai_enhoxevgizb1axnfpxbgammtjwscqzvhg 2508974kbazuq2sjd3wawza6drmkawmtzt_dcuauxnp8cy1jf2vaikmm1rpusoylw3ydi7b1yendyg5vqbrvk4q8g 2508975sflcqircf08psmuxoykgkogqcyco4dh_kepujfgadlg3yutbf09pmqvc4mlr42ksrrwe7ue9otrmr433vrfjq 2508976xczyhk6ld6rnyg56io8zbpvzciazq4wnekd3je0ie_67_e7rcn3wh3zlfxcjk0m_i6z5oehpopfeqz5kpoleg 2508977e037nfshkrq06u7tne3lmvumnwzikmk6lhhbs0g9umhy6n9ufdx_f1sfhwcunp_6c6uuiot37um3e6fwhfg

2479221v6rfgesxorh7po2mrhgat9bolcya3xmvl88_7aey2tgjlooht4rmz5vswryogwljvcjuu1yrrzqtuzsiyybg2 2502714rwtyl8haaonqoxwz1g9tuy6d5k3z0obhynqpccgmugduuqzpm6lplarm0ua5enb2ksqkraptycjjzpcjvngytw 2502715rwtyl8haaonqoxwz1g9tuy6d5k3z0obhynqpccgmugduuqzpm6lplarm0ua5enb2ksqkraptycjjzpcjvngytw 2508978t8pwwhpxphzith0ufs5g2nh_twbm3igpmmkjlxzrurvuwhdtonkgv7fcxrh_nos7ekrmnldciudv5ex5nv_lq1 2508981zipp_zrhmbsqr1mnuksr_qhmkuwna0vmvad19glii37y6ndrwvt3tskaktsbdk0ydjzv1xjtywtqa_3w1er_w1 2510473nx3kpgkrfmiqlwzuqa_5pnal0swv2qkcxbcqtowbpkfqkxpuimk5zedcpgarclisrsogzpo21dbk1hoxasm8ia1

Savannah (2013)

Posted: 1 siječnja, 2014 in Drama

SavannahPoster tumblr_mmch994yHE1ro3f3lo1_1280 zir3z51f98b19483da

IMDb

Trailer

Prijateljstvo. Uzimamo ga zdravo za gotovo. Ponekad ni toliko. Danas su svi prijatelji. Facebook se pobrinuo za to. Ljude koje poznajemo, ljude koje ne poznajemo… svi su nam prijatelji. Ne kažem da u tome nema i dobrih stvari, zahvaljujući ovom blogu i facebooku upoznao sam nekoliko stvarno zanimljivih ljudi i nadam se da će se to poznanstvo nastaviti i dalje, ali ovdje govorim o onom pravom prijateljstvu, povezanosti s drugom osobom koja vas na kraju na neki način definira, odredi vam čak i životni put, ostane u dugom sjećanju čak i nakon što se vas životni putovi razdvoje. Takvi su rijetki. Naravno, svi mi imamo poznanike iz srednje škole, fakulteta, djetinjstva, ali čak i kad se susretnemo s njima, skoro odmah nakon razilaska ih i zaboravimo. Ne posve, stavimo ih u onu mentalnu ladicu koju povremeno otvaramo i prisjećamo se, ali baš ne gubimo vrijeme u nastojanju da doznamo što ti ljudi rade danas, točno u ovom trenutku. Znam, ovaj uvod je pomalo čudan, posebice jer nastaje u novogodišnjoj noći, oko 0330 (kako to kažu u vojsci) dok mi u ušima još uvijek odzvanjaju praskovi vatrometa, ali nekako se dobro poklopio sa svime što želim povezati. Naime, pogledao sam jedan film prije vatrometa, a malo prije njega sam donio jednu novogodišnju odluku (takve donosimo svi, pretpostavit ću samouvjereno) – došlo je vrijeme da otkačim neke ljude iz svog života. Nije da su mi postali nekakav nepodnošljiv teret, ali u drugu ruku i jesu, tj. postao sam indiferentan prema njima. A ne volim pretvaranja. Ne marim za njih ništa više nego oni za mene. Pozdravljamo se više reda radi, iako su i odgovori na neke moje poruke počele ostajati bez odgovora— Vrijeme je za promjene u životu, a kud bolje vrijeme za to od Nove Godine. I baš pogledam prigodan film k tome.

No, Savannah nije film o dočeku Nove Godine, da ne bude zabune, a nije čak ni moj uobičajeni žanr. U njemu nema ničega osim likova, dijaloga i krajolika koji upotpunjava prve dvije stavke. Druga novogodišnja odluka bila je malo proširiti svoje žanrovske okvire. Što da vam kažem, ne planiram se ostaviti pušenja, nešto moram staviti na taj popis stvari koje ću popraviti. I mogu vam reći da je ovo jedna od boljih odluka kojih sam se mogao sjetiti (vidjet ćemo koliko je se planiram držati) jer već dugo nisam pogledao dobar naslov koji me nekako uvukao u priču bez da je morao raditi komercijalne poteze, ili služiti se narativinm postupkom koji nema smisla. Doduše, Savannah također ima pomalo maglovitu strukturu radnje, ponekad ni toliko, zadržavajući se na običnom vizualnom pripovjedanju, pri čemu zabačeni krajevi riječnih rukavaca rijeke Savanne preuzimaju glavnu ulogu. Ne baš to nazvao poetskim, ali svakako je opuštajuće i efektno u prikazu priče (kažu istinite) o prijateljstvu Ward Allena i Chrismasa, bijelog čovjeka i oslobođenog roba. Film prati njih dvojicu kroz nekoliko bolje prikazanih godina (iako su prijatelji od malih nogu) u kojima doživljavaju sve bitnije stvari; odumiranje starog načina života, obiteljsku sreću i nesreću te prihvaćanje onoga što ustvari jesu – prijatelji koji kao da žive na rubu vremena koje prolazi pokraj njih.

Ward Allen, kako kaže legenda, bio je čovjek koji je imao sve; cijenjeno obiteljsko ime, cijenjenu obiteljsku povijest, obrazovanje u inozemstvu, ali sve to je odgurno u stranu i našao slobodu u životu skoro pa pod otvorenim nebom. On je, kako sam našao zgodan opis, odrasla verzija Huckleberry Finna, čovjek koji više cijeni otvorenu rijeku nego salonske zabave i koji, usprkos početnom dojmu, zna jako dobro napraviti da stvari rade njemu u korist. Zbog takvih stvari je i postao neka vrsta lokalne legende, tip osobe o kojoj pričaju muškarci dok čekaju red kod lokalnog brice, a posebne atrakcije pravi na sudu, gdje ga redovito dovode zbog lova na patke. Bilo je to vrijeme kad je slobodan način života počeo ograničavati sve veći broj zakona koji su imali sve manje smisla (paralela s današnjim vremenom samo takva) i Ward je u svojim nastupima, često teatralnim i zabavljačkim, vidio način da održi svoju slobodu nedirnutom (i uspjevalo mu je). Film nas diskretno upoznaje i s Christmasom, njegovim prijateljem i pratiocem u lovu, polovičnim naratorom koji u sadašnjosti kroz sjećanja priča o prošlim vremenima. Kroz obiteljske stvari, upoznavanje buduće žene, pa i neprilagođenosti obiteljskom životu, film bez nametanja igrađuje priču o dva čovjeka i vremenu u kojem žive, služeći se pomalo iscjepkanom naracijom, ulezeći u pravi tok radnje, pa se prebacujući na ”sadašnjost”.  Jim Caviezel nosi flm na svojim leđima bez ikakve muke, radeći iskorak iz svoje aktualne Mr. Reese uloge, pokazujući da je ustvari strašan glumac kad mu materijal odgovara. Chiwetel Ejiofor ostaje pomalo po strani, ali pretpostavljam da je to zato što je u 2013 godini odigrao još jednu sličnu ulogu u 12 Years a Slave, pa je ovdje više kao tihi promatrač Wardova svijeta, i suputnik. Nenametljivu radnju, usporenu, ako ćemo iskreno, nadopunjavaju pojave i velikana kao što je Sam Shepard te Hal Holbrook, zatvarajući je s Bradley Whitfordom koji, zanimljivosti radi, ima sličnu ulogu kao i u Young Guns II, tj, sadašnjeg svjedoka koji sluša priču nekog starog lika. I rijeka, naravno. Kadrovi s njom su izvedeni poetski, kao produžetak naravi glavnih likova, bez muke naznačavajući povezanost s njima. Polagan i ugodan film, koji ima iskrenih trenutaka i još iskrenijih, nekoliko stotina svjetlosnih godina daleko od klasičnog blockbustera, pojačan kvalitetnim glumačkim izvedbama… Neobičan iskorak u malo drugačiji žanr s moje strane, ali više nego zadovoljavajući. Ponekad su te novogodišnje odluke stvarno zanimljiva stvar. Za kraj…

 

Svima Vama koji ponekad slučajno ili namjerno zalutate na ove stranice… Sretna Nova 2014. Nadam se da će se ova naša mala avantura u mom pisanju (i vašem čitanju) nastaviti i dalje. Svako Vam dobro, ljudi.

126810_bc jhshorts23f-11-web SAVANNAH-LUCY SAVANNAH-WARD tumblr_mlxf06wd4Y1rstprxo1_1280 tumblr_mlxf06wd4Y1rstprxo4_250