The Rookie (1990)

IMDb

Trailer

 

Nedavno smo imali prilike vidjeti kako izgleda adaptacija popularne igrice Need For Speed. Film, iako je trebao biti početak nove franšize, one koja bi popunila prazninu nastalu razvojnim problemima druge franšize, Fast & Furious (dogode si ti zastoji kad vam glavni glumac pogine) – taj početak se nije dogodio. Premali financijski odjek (barem na matičnom tržištu) i nemilosrdni oštrina kritika zaustavila je daljnji razvoj budućih nastavaka (iako, nije iskuljučeno da neće doći). Prije njega imamo već spomenute Brze i Žestoke, filmove koji nikako da umru, da mi oprostite na izboru riječi s obzirom na ono što se dogodilo Paul Walkeru, a kako stvari stoje, novac samo pristiže tako da ni realna smrt ne znači da će tu biti kraj. Pa smo nešto prije toga gledali kako Nick Cage krade… koliko već automobila i zahebava se s ukletom Elenor (Shelby Mustang) u zabavnom, iako ne baš pametnom Gone in 60 Seconds, a prije toga imali smo… prazninu? Doduše, ne pravu, bilo je nekoliko B naslova koji su u radnji imali poneki nabrijani automobil u radnji, pokoju filmsku potjeru, ali ništa što bi bilo vrijedno spomenuti (barem ne u svojstvu predstavnika nekog mainstream pravca) i kad ustvari vidite tko je bio predstavnik mainstreama… pa, izbor je više nego čudan. Doduše, Clint Eastwood nikad nije bio redatelj koji će igrati na sigurno, ali ujedno jest, što je kontradikcija sama po sebi, ali iz toga su znali ispasti zanimljivi naslovi. Kad se spomene Gušter (ili Početnik) prva asocijacija ide da je to film o automobilima, pa je tu i Charlie Sheen, pa je tu i Clint. Tematika je sama po sebi zanimljiva jer početkom devedesetih filmovi gdje bi se radnja vrtjela oko automobila više nisu skoro ni postojali, nešto kao vestern, ali The Rookie ionako nije film o automobilima, ne baš onako kako bi mogli pomisliti na prvu ruku. To je krimić koji uključuje nekoliko zabavnih scena koje uključuju atomobile (kaskaderske stvari, naravno) i zbog toga ima reputaciju kakvu ima, ali ona je uglavnom pogrešna jer kad bi trebali napraviti usporedbu… idemo reći da je The Rookie nešto kao Black Moon Rising; krimić s autima i jako zabavnom završnom scenom – svaka od njih uključuje auto koji izlazi van iz zgrade kroz – prozor – par katova iznad zemlje. Zašto sam se sjetio ovog filma? Nisam ga dugo gledao, za početak, ali podsjetio me na jednu davnu raspravu kad je ekipa onako s visoka tvrdila kako je stari Clint s godinama sazrijevao, nešto kao vino, postajao bolji u ulogama, dramski uspješniji i ostale pizdarije – jeste vi gledali Početnika? Taj film je kao kompilacija najvećih Clintovih hitova; mrgudan, ciničan humor, ne trpljenje autoriteta, fini humor (pomalo i na svoj račun) macho ponašanje (to dolazi i kad ima 80 godina, čovjek je rođen s time) i crni humor. Između toga dolazi red pucnjave, red jurnjave i red… pa, ponešto automobila. Jer, stari Clint ovdje ima na piku…

…njemačkog lopova (kojeg glumi portorikanac Raul Julia, morate cijeniti ironiju) koji ima istanačan apetit za skupe automobile. Kad mu zasjeda krene krivim putem, ali stvarno krivim putem, gdje demolira pola voznog parka… nekog grada, Nick, naš junak, dobiva partnera da ga malo drži na oku. Aha, kažete vi, ali ne i Clint jer njegov novi partner je David, nova vrsta policajca, mlad, pošten, inteligentan i zelen kao trava. Na Nicku je da ga obući kako i što, a njih dva će ubrzo opet biti na starom Nickovom putu; zahebavnju ljudi i proganjanju negativaca, što će ih obojicu, ali i njihove bližnje dovesti u blisku opasnost. Sadržaj je… rutinski, ako ćemo iskreno. Stari dinosaur od žandara mora raditi s mladim podmlatkom i nikako se ne slažu, ne baš, ali kako vrijeme prolazi tako će postati jasno da i dinosauri još uvijek imaju korist (kao i načine da obave stvari) te da ni podmladak nije posve za baciti. Rekavši to, da odmah nadovežem kako Clint nije bio oduvijek čovjek za partnerstvo, a baš zato što je rijetko, ono funkcionira dobro. OK, u svakom Dirty Harry filmu imao je nekoga da mu čuva leđa i taj je uvijek završio mrtav (spoiler, već kad sam to rekao), no teško je ne zamijetiti pomalo trendovski, buddy-buddy odnos koji je tada već bio ustaljena konstanta filmova o partnerima s oprečnim karakterima. Već kad sam napomenuo kako je sadržaj rutinski, da nastavim u istom tonu jer…

ovo nije ozbiljan krimić, ne baš. Kompozicija mu je kao i skoro u svim Clintovim autorskim filmovima, prednost daje mlađim snagama dok on stoji pomalo u pozadini, gotovo kao mitski lik kakvih se naglumio. Iako je ovdje to malo ublažio, pa je njegov lik u dobroj interakciji s Davidom, to opet funkcionira jer partnera mu igra Charlie Sheen, prije partijanja, striptizeta i tako tih stvari. Dečko je u tim godinama obećavao i imao, recimo, poštenu reputaciju. Danas kad bi igrao moralno ispravnog lika i odanog obitelji ljudi bi se valjali po podu kina od smijeha, ali Charlie se dobro snašao ulozi, iako ona ne donosi ništa novo na stol. Kao ni Clintova, iskreno, kao ni ostatak glumačkiog ansambla. Tu bi bio red spomenuti kako je film prepoun klišeja i stereotipa, za što je bio gadno dočekan od strane kritike, ali da su pogriješili, nisu. Film je krojen po Clintovoj mjeri i ovakav kakav jest više je autorski film nego neki drugi. Doduše, neće se svima svidjeti, pogotovo onima koji ne vole površne likove, klišeje u radnji, Clinta (ako takvih ima) Charliea (takvih opet ima i previše) i pomalo stripovska rješenja pri akcijskim scenama. One, doduše, lijepo izgledaju, malo zdrave akcije uvijek je dobro došlo, a ima i malo pirotehnike, što je također novitet u Clintovom filmu (scena s iskakanjem auta je urnebesna) ali vrijedi spomenuti kako da film djeluje… pomalo izvan tračnica, gotovo zastarijelo, jer je u 90-ima akcija već počinjala ići nebu pod oblake sa spektakularnošću te ga zbog toga baš i ne treba okarakterizirati kao akcijski, kao ni automobilistički, jer ima svega i svačega. Ali, to je Clint, uvijek svoj, plus mala pomoć od svih uključenih i dobijete gledljiv film. Ne nešto i pamtljiv, ali gledljiv.

The Andromeda Strain (1971)

 

IMDb

Trailer

 

Moram biti iskren i priznati da sam se oduvijek divio Michael Crichtonu kao autoru, čovjek je imao maštu i znanje kako napraviti dobar roman. Malo manje i film, ali to je u ovom slučaju manje bitno jer njegove redateljske sposobnosti doći će na red nekom drugom prilikom jer je sad u posjeti ovim stranicama kao pisac romana koji ga je i katapultirao u sfere popularnosti koja je trajala sve dok nije umro. Nema dugo kako sam ga pročitao i moram priznati da je to zgodno malo djelce, inovativno kad se u obzir uzme godina kad je napisan, ali ipak ispod razine nekih njegovih radova koje će napisati kasnije. Ne bih ga čak ni nazvao romanom već malo dužom novelom koja ima intrigantne stvari u sebi; virus, sablasni uvod i dobru radnju, ali i malo antiklimaktički vrhunac. Problem romana ujedno je postao i problem filma jer ova ekranizacija, za razliku od ekranizacija koje često mjenjaju stvari, ide skoro obraz uz obraz što se tiče romana (mislim da je tek jedan znanstvenik promjenjen u žensko) te sve njegove druge prednosti malo izgube značaj pred tim. Mislim, mogao bih vam odmah i reći o čemu se radi, nije baš da bi to bio spoiler u obliku toga da je Kevin Spacey ustvari Kyzer Soze, ali neću jer bi to umanjilo užitak gledanja. Tj, ako ga odlučite pogledati. The Andromeda Strain je jedan od onih kultnih SF filmova iz 70-ih koji su uglavnom na tu listu došli iz nekoliko razloga. Ili su jednostavno dobri, ili su bili inovativni po nekom pitanju. Ili su bili toliko loši, pa su ih ljudi zapamtili. Da vas odmah umirim, film nije ovo zadnje, ali malo ću vam kroz tekst slikovito pokazati kako stvari, pa vi sami odlučite zaslužuje li taj kultni staus ili ne. Po meni, ne, ne baš. Roman je puno bolji od snimljenog djela, ali to već nije neko posebno iznenađenje. Ono po čemu je film drugačiji od ostalih jeste zato što…

…u njemu nema čudovišta, mutiranih-nemutiranih, izvanzemaljaca i tako tih veselih stvari koje su harale u SF filmovima 50-ih i 60-ih godina. Ipak, započinje intrigantno; padom satelita. Kada ga ekipa dođe pokupiti pronađu nešto jezivo – cijeli mali gradić je mrtav, svi stanovnici osim jednog starca i male bebe. Radnja se potom seli u najmoderniji laboratorij koji postoji, duboko ispod zemlje, dakako, gdje naši znanstvenici započinju očajnu utrku s vremenom jer virus koji je poubijao ljude počinje mutirati i razne stvari se događaju, i svaka sugerira da bi kraj mogao biti katastrofalan za… pa, sve živo i neživo.

Razmišljao sam kako da zaobilaznim putem dođem do onog očitog, ali kako je već odavo prošla ponoć i počinjem se osjećati pospano, jednostavno ću biti izravan – film je dosadan. Znam da to zvuči čudno s obzirom na ispričani sadržaj, ali jest, spor je, s previše ukočenim likovima i jako nespretnom drvenom režijom. Za ovo zadnje je kriv poznati redatelj Robert Wise koji je stekao popriličnu reputaciju među gledateljima science fiction filmova zbog naslova kao što su The Day the Earth Stood Still, Andromeda… te Star Trek: Movie. Iako stvarno cijenim njegov opus (tu su još naslovi kao što su The Sound of Music, originalni The Haunting) čovjek je bio redatelj starog kova, drven, previše statičan u kadrovima i sklon nepotrebnom razvlačenju ionako dugačkih scena. Znam da se tako nekad radilo, ali nisu svi redatelji bili baš tako kruti. Drugi problem je što ni sam roman ne nudi prevelikih atrakcija. Pisana riječ može bez problema dočarati napetost likova koji stoje ispred monitora i gledaju kako se ispisuju nizovi raznih molekula, bakterija i čega sve ne. To nije filmična scena jer dobijete gomilu likova koji doslovce stoje na mjestu i gledaju monitor dok se ispisuju nizovi brojki kojima ne znate značenje. Shvaćate što želim reći? I više od pola filma je takvo. Također, već kad sam krenuo s tim manama, glumci su odradili poprilično blaziran posao. Imena su uglavnom nebitna jer se nitko od njih nije nešto posebno istakao u filmskom svijetu što je loše, nemaju karijere zbog očevidnih razloga (nije to loša gluma koliko su im karakteri nerazvijeni) ali filmu su ti, neću reći posve anonimni glumci jer to ipak nisu, ali ne toliko poznate face ipak obezbjedile neku dozu autentičnosti kao grupe znastvenika. Vedrija strana priče glasi da je film svoj status stekao ponajviše zbog same ideje virusa kao neprijatelja. Film svojom strukturom baca na uradak koji temi prilazi s ozbiljnije strane, bez nekih šund gluposti tipa tri metra visokih mrava i to mu daje popriličnu originalnost (danas ne bi bio, ali kako je jedan od prvih predstavnika tog žanra… hej, prvi se cijene) dok je sam virus tako konstruiran da je svaka sličnost s AIDS-om slučajna, ali jeziva. Također, film ima i svojih jezivih momenata odmah po početku; mrtvi grad pun mrtvih ljudi, a nešto malo živosti se odvija i na kraju kad se likove bore da onesposobe sigurnosni sustav spaljivanja. Sve su svemu, ima prednosti i ima mana, ali to što je kultni (kritike mu nisu bile baš sjajne ni kad je izašao, iako je zaradio nešto kešovine) duguje možda najviše zbog ozbiljnijeg pristupa prijetnji, realnijeg može se reći, ali sama izvedba je poprilično zastarijela i vremenom pregažena (vjerojatno zato je i napravljena mini-serija nešto boljeg tempa) pa vam odluka o gledanju ovisi o tome volite li takve intrigantne, no tehnički loše izvedene stvari, volite li ponešto ozbiljniji SF film i volite li SF filmove koji ustvari nemaju jasno pokazanog neprijatelja i/ili opasnost. Ako ne volite… pa, onda će vam ovo biti gubitak vremena na gubitak vremena. Svi koji pak vole… pa, tko zna, možda vam se i svidi nešto iz njega.

Jack Ryan: Shadow Recruit (2014)

IMDb

Trailer

 

John Patrick Ryan, za prijatelje oduvijek samo Jack, američki je odgovor na jedinstvenog engleskog gospodina koji, umjesto žene i djece i mirnog obiteljskog života, ima dozvolu za ubijanje i ispijanje votke-martinija. Doduše, nije tako zamišljen, filmovi koji su snimljeni po romanima Toma Clancyja su povukli tu paralelu i ista je uglavnom nategnuta preko svake mjere. Jack Ryan je drugačiji lik od Bonda, uvijek bio i zauvijek je trebao ostati, ali kako je u današnje vrijeme teško prodati čovjeka koji akcijskim junakom postaje zbog igre slučajnosti, a ne namjerno tako je i Ryan doživio poveći makeover pod redateljskom palicom poznate glumačke njuške (i redateljske, ako ćemo iskreno) Kennetha Branagha. Nažalost, taj makeover nije sadržavao i originalnu pisanu riječ samog Clancyja već je Poziv iz sjene kompilacija najvećih špijunskih hitova koji su ponuđeni u njegovim romanima. Umjesto sredovječnog CIA analitičara tako dobivamo mladog i poletnog igrača, jednako spretnog u tumačenju globalne financijske situacije, kao i rukovanju nabijenim pištoljem dok autom, gotovo u maniri James Bonda, juri moskovskim ulicama i pokušava spasiti svoju dragu iz ruku još jednog jednodimenzionalnog negativca s apetitom za svjetskom dominacijom. Nakon što je Alec Baldwin uspješno spojio inteligenciju i akcijsko djelovanje u do dana današnjeg najboljem Jack Ryan filmu; Lov na Crveni Oktobar, nakon što je Harrison Ford Ryanu dodao malo odlučnosti i koju godinu iskustva kroz dva podjednako dobra filma; Patriotske Igre i Neposrednoj Opasnosti, pa čak i nakon što je omraženi Ben Affleck dao svoj dio u podcijenjenom, ali i dalje korektnom Zbroj svih Strahova, na red je došao i Chris Pine u naslovu koji bi puno više profitirao da se držao nekog originalnog pisanog predloška umjesto što je išao izmišljati toplu vodu. Jack Ryan je, ruku na srce, gledljiv film, vrijeme uz njega prolazi, ne opterećuje, ima čak i dobrih stvari u njemu, ali kad ga postavite uz bok starije braće onda je vidljivo koliko je to ustvari banalan film.

Jer, opet imamo Ruse u igri. Ovaj put se ne igraju s nečujnim podmornicama već tržištem financija. Ryan, koji je na sigurnom uredskom poslu u nekoj bezimenoj CIA tvrtki i radi nekakav bezimeni posao shvaća kako su Rusi odlučili srušiti vrijednost dolara i izazvati drugu veliku krizu u Americi. Plan je ne toliko dobar koliko intrigantan, to mu priznajem. Današnje oscilacije u vrijednostima nafte dovode do stalnih padova i uzdizanja ne samo dolara već svih vrsta valuta i napraviti novo moguće bojno polje obećavalo je sve do onog trenutka kad shvatimo da je to samo za uvod, šminku, malo podsjećanje na one prave stvari kojima se Ryan inače bavi u romanima. On analizira podatke, on je više knjižni crv, a manje SWAT operativac, on ne juri negativce s oružjem, on usmjerava druge da to naprave. Drastični pad u radnji dolazi onda kad shvatimo da će se na američkom tlu odigrati veliki teroristički napad te da će se film prebaciti na novi kolosijek i postati običan akcijski triler kakvih smo se već nagledali preko svake mjere. Opet ću mu priznati, Branagh je spretan redatelj, zna napraviti scenu, ali ovdje je pao pod utjecaj, recimo, filmova o Jasonu Bourneu te se druga polovica filma može nazvati i jednom velikom jurnjavom koja nema nikakve veze s prvim dijelom filma. Tako Ryan ne samo da svojevoljno sudjeluje u akciji, on je čak i izaziva, mijenjajući prijevozna sredstva (auto, motor, kombi) kao čarape, viseći na rubu figurativne provalije sa svakom novom scenom dok u pozadini otkucava sat na velikoj bombi. Projekt tako ispada kao skrojen po mjeri mlađahnog Chrisa Pinea, koji je USS Enterprise zamijenio za čvrsto američko (dijelom i rusko) tlo, ali razina skakanja i potjera ostaje ista.

Nažalost, Pine ne prodaje Ryana. Premlad je, prenabrijan, prelijep, prežestok i kao takav upada u šablonu već stotinjak puta viđenih akcijskih junaka. Nije da se ne trudi, no to jednostavno nije to. Čak i izvan konteksta Ryan filmova, to je već previše puta viđena stvar da bude uvijek jednako zanimljiva. Scenarij je zbrka, kratko rečeno, jer nudi svega i svačega, od staromodnih špijunskih susreta u sjenama do vrtoglavo brze akcije po prometnim ulicama, pri čemu karakterizacija ostaje potpuno sporedna stvar. Branagh, inače jako dobar glumac, ovdje je tek sjena svojih najboljih nastupa, ušavši u projekt možda kao dio paketa da uradak i režira (odbio je raditi nastavak Thora zbog ovoga) i njegov ruski naglasak nadmašuje jedino količina bezbojnosti rečenica koje izgovara. Keira Knightley ima još manje od toga jer osim što njezin lik nema neku pravu svrhu (tek da bude Ryanova djevojka) njezina je izvedba isto tako banalna i na trenutke jako iritantna. Pine ima uvjerljivost kao akcijski junak, malo manje kao nesigurni analitičar koji se nađe na nepoznatom teritoriju, ali je jednako tako i dio neinspirativnog paketa koji svojom glumom nije ponudio ništa. Jedina pohvala ide na račun legende Kevina Costnera koji je svoj dio odradio profesionalno, ali s malim autoi-roničnim odmakom potrebnim da bude zanimljiv, pa čak i zabavan kao mentor našem mladom junaku. Spominjanje svega nakon toga bilo bi čisto gubljenje vremena. I tako smo umjesto ugodnog makeovera koji bi Ryana uveo u novo digitalno doba (posljednji film snimljen je sada već daleke 2002 godine) dobili smo botox uradak koji djeluje ukočeno i koji ne donosi nikakve novitete za stol. Još jedan ruski negativac, još jedan teroristički napad, još jedno hrabro spašavanje… Gdje su sad nečujne podmornice kad ih čovjek treba.

 

 

Sahara (2005)

IMDb

Trailer

 

Pisci su zanimljiva sorta ljudi. Ili su kvalitetni, pa je opravdano što ih malo udara ego, ili su srednja žalost, pa je ustvari jadno kad ih udara puno veći obujam ega. Clive Cussler jedan je od ove druge garniture, srednja žalost od pisca, koji vjeruje da su njegova djela riječ božja te da nitko nema pravo raditi s njegovim romanima osim njega. Da pojasnim. Cussler je autor serije romana o Dirku Pittu, avanturisti, arheologu, macho liku koji doživljava razne zgode i nezgode povezane s riješenim/neriješenim misterijama mora. Taj dio je posve OK, o misterijama, no problem je što mu svaki roman ide na isti kalup, a svaki, doslovce svaki, uključuje nekog negativca koji s nekim evil planom želi zavladati svijetom (khm… James Bond enybody?) On je sposoban, on je zgodan, on zna sve. Hej, ima i glupljih junaka, ali ne baš previše. Romani su čisto za ubijanje vremena kad se ne želite zamarati s nekim ozbiljnim štivom (znam, pročitao sam dosta toga). Sad, osim što je osrednje piskaralo, Cussler je u stvarnosti isto tako teška osoba (to se dogodi kad vjerujete da je zarada = kvaliteta) i filmski svijet ga je dodirnuo dva puta. I mislim da više neće. Prenaporno je to. Prvi put je bilo davne 1980 u filmu Raise the Titanic. Film je bio flop, a Cussler se nadrkao na producente da su mu sjebali odličan roman. Dakle, ukoliko niste čitali roman radnje je… Umri Muški na Titanicu. Izvuku ga van na površinu i teroristi se makljaju po njemu. Roman imam doma i jedan je od stvarno lošijih avanturističkih romana. Da je tu velik ego u pitanju govori i izjava kako mu je drago što je točno pogodio kako je Titanic sačuvan na dnu mora – u romanu je cijel, ima čak i dimnjake, u stvarnosti je olupina rasturena na pola milje uokolo. 25 godina kasnije, producenti su opet uzeli jedan njegov roman i… pa, recimo da ima nešto u onome kako se prošlost voli ponavljati. Film je bio flop, Cussler je tužio producente jer su mu sjebali roman i – izgubio. Nije uspio dokazati kako je on, i samo on, imao potpuno pravo raditi i nadgledati scenarij. Glasine tvrde da je čak dopisao sam sebe u film kako pomaže glavnom junaku – bez brige, to radi stalno u romanima. Clive Cussler pomaže Dirku Pittu da riješi problem. Uh, izmorilo me ovo. I odmah da naglasim, nemam ništa protiv Cusslera, ta ni ne poznajem čovjeka, ali on je školski primjer kako svijet pisaca pati od stvarno posebnih individua koje si svašta dopuštaju. A sad malo o filmu, jel’te, prije nego se pokupite i odete dalje te me pošaljete kvragu.

Sahara je jedan od onih tipičnih ljetnih filmova koji kombiniraju lov na blago, misteriju, zgodan par junaka, malo dobre akcije i nekoliko zabavnih likova. I film je dobar, da to odmah naglasim, doduše ne dobar kao, oh, recimo, Indiana Jones, ali dođe kao dobra zamjena kad potrošite Lare Croft i National Treasure filmove. Da se zavalite u fino zamračenu sobu, isključite mozak i opustite se. Radnja je malo… čudna. Naime, u jeku građanskog rata američka oklopnjača tipa Monitor nestane u jeku teške bitke. Kojih stotinjak godina kasnije idemo u Saharu, tamo netko ili nešto truje vodu i nalazimo nekog lika koji je nešto kao Idi Amin, diktator. Mlada i zgodna Eva je doktorica koja otkriva taj problem i prijeti joj smaknuće ali, čekajte… stiže Dirk Pitt u spašavanje. U gomili peripetija ona rješavaju diktatora, problem zagađenja, pronalaze izgubljeni brod, izgubljeni avion (taj dio moram pojasniti kasnije) i spašavaju dan – nema nekih posebnih iznenađenja jer ovakvi filmovi to ni ne nude.

U jednom dijelu filma Pitt i Al (njegov sidekick) pronalaze olupinu aviona i rade jedrilicu od nje u MacGyver stilu, ali nije poznato što je taj avion. Ustvari, to je dio radnje iz romana u kojem ženski lik kreiran po Ameliji Earhart nestaje 30-ih godina. To je njezin avion, a uz njega je išao i njezin dnevnik, kao i ostaci tijela, što na kraju dovede do otkrića oklopnog broda. Film je to izbacio (roman ima valjda tri ili četiri pod radnje) što je, vjerujem, dodatno raspiljugalo Cusslera jer je njegova kćer glumila taj ženski lik – scene se mogu vidjeti u dodacima na DVD-u. Sad, film ima gomilu problema osim toga, a onaj najvažniji je – pa, potraga za blagom. Jer, čak i u najdivljijim maštarijama stari oklopnjaci tipa Monitor i Merrimack nisu mogli prijeći preko mora i završiti u Sahari, što je zabavna stvar, ali ujedno i potpuno bezvezna. Film tako nije ni prava potraga za blagom (ne objašnjava što, kako i zašto je oklopnjak uopće završio u Sahari – nema toga ni u romanu) a nije ni prava akcija jer je nema toliko. Ona akcija što postoji je zabavna, Willy Kojotovski i Ptica Trkačica stil, Dirk i Al stalno bacaju zabavne fore, hebu jedan drugoga, likovi su simpa, što jest jest. Ima malo toga i o ekologiji, ne trujte majčicu zemljicu i tako to – film je pomalo zbrka svega i svačega. Matthew McConaughey, koji je koju godinu kasnije okrenuo list i počeo biti jebački dobar glumac, ovdje prosipa šarm kao od šale i nosi ulogu samo tako – lik je simpatičniji nego u romanima, ima taj Indiana Jones patos te nije Superman. Steve Zahn mu je OK pratnja, a tu je zalutao i William H. Macy kao njihov šef. Ne treba ni spominjati kako je Penelope Cruz uvijek lijepo vidjeti. Nitko se nije pretrgao od glume (smiješno je to i spominjati) ali zamjetno je da se ekipa dobro slagala te da su stvorili dobru kemiju na ekranu. Ono što je čudno jeste da je u film slupano 150 milijuna dolara (zaradio je oko 130) i nije baš toliko spektakularan kako bi se moglo činiti kad pročitate cifru. Plus, opet se ja vraćam na starog Clivea, autor romana je poveo javnu kampanju protiv filma prije nego je uopće izašao u kina, što je opet donijelo negativne bodove (koliko blesav moraš biti da pokopavaš potencionalnu franšizu) te je film tako otišao u brzi zaborav kod publike, no sudska trakavica se nastavila još neko vrijeme. No, Matty se nije riješio ovakvih projekata jer je 2008 izbacio Fool’s Gold, puno bolji i jednako zabavan film (koji nije bio flop) ali kako nam dolazi ljeto (ukoliko kiša jednom stane) ova poprilična zbrka može biti čak i zabavna. Do neke određene mjere.

 

 

 

Grandview U.S.A. (1984)

IMDb

Trailer

 

Ne znam za vas, ali ja živim u malom gradu. Mislim… malom, oko 5-6 tisuća stanovnika, pa sad Vi procijenite koliko je to malo. Usprkos onoj poznatoj mantri kako se ljudi u malim gradovima poznaju, to je ubi me bože daleko od istine, jednostavno ne postoji šansa da upoznate toliko ljudi, ali znam sve ono što se može znati o lošoj ekonomskoj situaciji, lošoj infrastruktoralnoj situaciji, lošoj poslovnoj situaciji… sve je loše, kad bolje pogledate. Također, imam neke stvari iz svoje prošlosti koje su jako huš-huš i koje vam nemam namjeru ispričati (bez brige – nije riječ o ubojstvu ili nečemu tako zabavnom) ali zbog njih vam mogu reći da volim jedan mali film kojeg sam pogledao… oh, ima već od dvadeset godina, ako ne i više. Usprkos činjenici da sam više žanrovski orijentiran na naslove koji su malo… khm, vatreniji (čitaj – dižu se razna sranja u zrak) uvijek volim pogledati nešto izvan tog kalupa, dapače, čak ih namjerno i tražim (samo to nemojte nikome pričati da mi ne ode reputacija) i već kad sam ovako malo prebirao po blagodatima interneta, odlučio sam provjeriti postoji li uopće ovaj film ili sam ga jednostavno sanjao. Kako stvari stoje, film uistinu postoji. Nije do prije par godina. Ustvari jest, ali neki jadni shit TV/VHS rip od kojeg dobijete napad epilepsije.  Netko ga se sjetio 2011 godine konačno izbaciti DVD izdanje, a to znači da ga je moguće pronaći i na alternativnim izvorima (teško, ali ipak ne nemoguće) no ne očekujte i titlove uz njega, ta zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano, zar ne? Uglavnom, pogledao sam ga ponovo i, ljudi moji, koji je to blast from the past (neka mi kolega Dragonrage oprosti što mu kradem izraz)… film je još uvijek, pa idemo reći dobar, ali koliko će se vama svidjeti to opet ovisi o dosta drugih stvari. Nakon ovakvog uvoda, da vas uputim o čemu točno govorim.

Svi ste gledali filmove o odrastanju u malim gradovima, ne? Svi ste gledali filmove gdje klinci sanjaju o odlasku i gdje ih okružuje galerija raznih pomaknutih likova. I takvi vam filmovi idu na živce? Pa, onda evo vam još jedan takav. Tu je riječ o klincu (18 godina) koji živi u (pročitaj naslov filma) i koji sanja o odlasku na Floridu, gdje bi se bacio na studiranje. Tu su uobičajeni problemi; škola, prijatelji, maturalno i djevojke. Kod dvije posljednje stvari naš mladi junak doživi fijasko; potopi očev Cadillack i ne uspije povaliti svoju izabranicu (jedna od onih strogo konzervativnih curica) i bio bi to pravi fijasko od večeri da ne upozna Cody, vraški zgodnu djevojku (stariju – 20 i kusur godina) s kojom se, netipično, upušta u vezu, proširujući svoju vidike i, naravno, odrastajući. A i još uvijek želi otići iz grada, što njihov odnos komplicira jednako toliko koliko i činjenica da Cody ima nešto s tipom imenom Slam. A kad je riječ o rivalstvu između djevojke, što je bolje od toga da se dva mužjaka dokažu na takozvanom razbijalačkom derbiju. Hoće li netko nastradati? Hoće li prava ljubav pobijediti? Toliko pitanja.

I, odmah da vas smirim, ovo nije uobičajena teen ljubavna pizdarija već poprilično realan odnos dvoje ljudi različitih po godinama i socijalnom statusu, što njihovo vezu čini… zanimljivijom, ali i nekako opipljivijom, stvarnijom. Kako imam iskustva u tom području (huš-huš stvari iz prošlosti) mogu se samo tako poistovijetiti s glavnim junakom, bez muke. Ljubavna zavrzlama možda i nije nešto najoriginalnija, ali dopadljivost cijele izvedbe leži na leđima C Thomasa Howella (kao klinac je jako obećavao), a tu je i Jamie Lee Curtis kao objekt njegove zanimacije (koja je tada bila komad samo takav) a tu je zalutao i Patrick Swayze kao temperamentni Slam (čudan izbor, ali dobro odigrano) ali tu je i popratni cast koji bi vam se mogao svidjeti; John Cusack te Jennifer Jason Leigh. Iako na prvu ruku baca na neku verziju mlađe i modernije verzije Diplomca (kojeg držim jebeno precjenjenim filmom) to je samo površni dojam te su ovdje likovi puno životniji, a nije izostalo ni uobičajenih tinedžerskih maštarija (lik sanja da je pjevačka faca i Jamie – naravno – pada na njegov nastup) kao ni ozbiljnijih stvari o prosperitetu unutar grada koji se baš ne može podičiti prosperitetnom budućnošću. Jednostavan, a iskren u namjerama, to bi bio grubi opis ovog filma, koji se može podičiti opuštenim glumačkim izvedbama, vrludanjem po vodama komedije i drame te dobrim balansom između svih tih stvari. To ga čini dobrim i, u čemu se slaže dosta kritičara, poprilično podcijenjenim naslom koji je proizašao iz 80-ih. Točnije, film je gotovo nepoznat, ali to je možda i zato što nikad nije dobio neko kvalitetno izdanje. Ako ste za obične priče, pomalo memory lane šetnju, podsjećanje na vlastite ljubavne uspjehe (muški vole starije žene, nećemo lagati o tome) ili možda dobre scene gdje se gomila auta razbija, pa čak vidjeti gomilu poznatih faca prije nego su postali face… film bi vam mogao biti i zabavan. Možda čak i dobar, ali neću toliko daleko zaključivati jer nisam takva osoba.

 

The Hunt for Red October (1990)

IMDb

Trailer

 

Volim filmove iz serije o Jacku Ryanu. Mislim da su poprilično kvalitetni uratci koji su profitirali iz raznih razloga: glumci, redatelji i ustupci za ekipu koja ne voli čitati knjige. Što se tiče knjiga, nisam ni ja baš nešto oduševljen njima. Ustvari, jedino Red October mogu čitati kad me uhvati neka želja zato što je to gotovo i najbolja iz serijala (oh, znam da ima onih koji cijelu seriju drže superiornom, ali hvala, ne bih hvala) i zato što je Ryan ustvari i glavni lik. Sad, reći ćete Vi, on je glavni lik u svim knjigama, no nije baš tako. Uzmite na primjer Clear and Present Danger (strašno dobar film), to je knjiga, knjižurina, i Ryan se u njoj nalazi u svega 20% radnje (što je još i darežljiva procjena). Nakon nje sam odustao o daljnjeg čitanja, ali zadržao sam se na filmovima. Kako se ovih dana na alternativnim izvorima konačno pojavila poštena verzija posljednje Jackove avanture (koja pak nema nikakve veze s pisanim stvarima), došlo je vrijeme da se ponešto i napiše o tome (da, to znači da ću i o Shadow Recruit nešto zapisati jednog dana) jer već kad sam napisao riječ-dvije o Neposrednoj Opasnosti, pa i o Patriotskim Igrama, da to zaokružimo i s Crvenim Oktobrom, prije nego se bacim na onaj poprilično izblamirani filmić s Benom Affleckom, The Sum of All Fears – koji mi također nije loš. A kako nam se Rusi ovih dana pošteno mlate – međusobno – da se odmah prisjetimo i kako je to bilo dok su zahebavali stare suparnike Amere, ali i na vrijeme kad su ovakvi filmovi bili novitet na tržištu te, oh, ironije li, kako su moćni pali. John McTiernan, jedna strana svetog trojstva strašno talentiranih akcijskih redatelja devedesetih, danas planira novi projekt, sretno mu bilo, ali epitet zatvorske ptičice nekako odnosi prevaku nam svom kvalitetom koju bi mogao ponuditi. No, to su već priče za neka druga vremena.

Kako sam naslov govori – riječ je o lovu na Crveni Oktobar – well, duuuh – i Oktobar je najzajebanija stvar koju je svijet tehnologije mogao izmisliti. Podmornica koja je ekčuli nečujna. Pa si vi sad mislite. Usput je naoružana arsenalom nuklearnog oružja i jednostavno rečeno – to je najgora noćna mora svakog poštenog amerikanca koji misli da su USA glavni u svijetu. I to nije sve, njezin zapovjednik, Marko Ramius, iznenada je nestao s radara (ustvari sonara, ali bit je ista) i nitko ne može točno reći da li je taj tip prošvikao, kako kažu braća Rusi, i ide napraviti dar-mar kod američke obale, ili je čovjeku jednostavno dopizdilo sve to hladnoratovsko zajebavanje i planira prebjeći. Rusi ga žele, očekivano, mrtvog, potopljenog, raznesenog, implodiranog. Amerikanci ga žele isto tako mrtvog, potopljenog, raznesenog i implodiranog. Svi ga love, naravno, ali samo ga jedan čovjek može pronaći – Jack Ryan. Sad, Jack nije baš čovjek od akcije, Jack je analitičar i Jack, zahvaljujući analizi podataka, shvaća što Ramius želi napraviti. Tu sad započinje igra mačke i miša, a stari suparnici silom prilika moraju postati suradnici.

John McTiernan sa svojim je Die Hard filmom uveo akcijski žanr u posve novo, neistraženo područje: područje zatvorenog prostora. To već i vrapci na grani znaju, ali malo se spominje da je Crveni Oktobar ustvari solidan nastavak iste priče. Njegova radnja, više od pola nje, zgurana je u male, jako klaustrofobične prostore nekoliko podmornica. McTiernan nije izumio podmornički žanr, niti je prvi snimio film koji se događa u podmornici, ali mora se priznati da je čovjek uspio napraviti napeti techno-triler (pazite kako nisam stavio “akcijski” u taj opis) koji vas drži u neizvjesnosti cijelo vrijeme dok traje. To treba znati napraviti, bez obzira što je za predložak imao isto tako napeti roman. Već kad sam na ovom dijelu, vrijedi napomenuti da je akcija ispod vode isto tako impresivna; nema statičnosti, nema pomalo dugih dosadnih kadrova plovila te kad krene razračunavanje, napetost je takva da se može usporediti s Top Gunom – osim što je akcija pod vodom. Neću reći da su to najbolji kadrovi ikad snimljeni (ja kako već čudan jesan poprilično gotovim i U-571) ali vraški su blizu vrha. Poslije je Tony Scott popalio pola toga za svoju Crimson Tide te napravio isto tako strašno dobar podmornički film, ali Oktobar je prvi najavio novo doba podmorničkog filma (nije da je isti imao baš nešto izdanaka, ali bilo je par solidnih naslova). Uz radnju koja ima svojih neočekivanih preokreta, cijelom dojmu pomogla je dobra režija, ali i stvarno, ali stvarno impresivna glumačka posada od kojih vrijedi spomenuti Sama Neilla, Scotta Glenna, James Earl Jonesa, Tim Curryja i Stellana Skarsgarda. Sean Connery ovom je ulogom uspio napraviti odmak od svoje James Bond pojave (jedna od onih nekoliko koje ekčuli nešto i vrijede) ali ako njega progutate kao ruskog kapetana, pogotovo s onim jakim škotskim naglaskom… svaka vam čast. Također, od svih ovih imena koja su tokom godina odigrali Ryana, moj osobni favorit bio je i ostao Alec Baldwin. Njegova izvedba je baš ono što se traži; čovjek nije sklon ni akciji, ali ni jakom pametovanju, što je zlatna sredina. Šteta što je odustao od daljnjih nastupa, ne bi mu naškodili u karijeri. No, zato film djeluje bolje nego svi ostali nastavci (koji ne zaostaju puno, nimalo) i djeluje kao da su mu se sve karte odlično posložile; od režije, preko glumaca, pa do same priče, što nas gledatelje čini jako zadovoljnim klijentima.

Rolling Thunder (1977)

IMDb

Trailer

 

Quentin Tarantino voli ovaj film. Toliko ga voli da je svoju (ne)slavno propalu producentsku kuću nazvao po njemu (Rolling Thunder Productions) i planirao je objavljivati opskurne naslove iz, nema tu velikog iznenađenja, 70-ih godina prošlog stoljeća. To je propalo, kako rekoh, ali film još stoji i, ako smijem skromno primjetiti, dosta dobro se drži. Ako Vi niste nikad ćuli za njega to vam čak mogu i oprostiti jer usprkos kultnom statusu kojeg ima, film je poprilično ‘zabačen’ u odnosu na neku svoju slavniju braću (Death Wish, recimo) i ne bih sad ulazio u to zašto je to tako (možda zbog činjenice da se glavni lik vraća iz Vijetnama, točnije, dugogodišnjeg zarobljeništva, s ne baš posve pribranim klikerima) ali predstavlja zanimljiv film osvete koji svoju dopadljivost duguje što glavnim glumcima, što samoj priči, a svoje ne dopadljivost, u izboru nekog boljeg opisa, zbog činjenice da je konstrukcijski sličan Taxi Driveru, barem nekim njegovim dijelovima. To nije loša stvar, dapače, ali ta sličnost je tu zato što je scenarij djelo istog čovjeka odgovornog i za Taxi Drivera; Paul Schradera. Već kad sam ga spomenuo, vrijedi reći da je njegov originalni scenarij dosta izmjenjen, u pravoj priči, Charles Rane je bio zadrti bijeli redneck, rasist i općenito neugodan tip. I ova promjena u šutljivog ratnog heroja je korak naprijed, vjerujte mi, jer zadrte bijele seljačine ne čine dobre glavne likove za film osvete. No, ako ste potpuno nesvjesni o čemu ja vama ovdje govorim, kratki podsjetnik.

Bojnik Charles Rane se vraća doma nakon nekoliko godina zarobljeništva iz Vijetnama. Njegovi sugrađani ga dočekuju kao pravog, made in USA  junaka, ali Rane ima i nekih svojih problemčića, psihičkih uglavnom, i s prilagođavanjem normalnom životu. Uz to, život mu je pomalo i kao country pjesma; žena mu se igrala skrivanja kobase s drugim tipom, više ga ne voli i želi razvod, a tu je i sin koji je odrastao, koji ga ne poznaje i s kojim se tek treba povezati. Građani njegova grada, darežljivi kako već jesu, mu udijele pun koferčić srebenih dolara, ali ta suma privuče i par negativnih likova koji, u nastojanju da im otkrije gdje je lova, naprave par sjebanih stvari; samelju mu ruku u sudoperu, ubiju ženu i klinca te i njemu smjeste jedan metak u prsa. Izvukavši se i preživjevši, Rane počinje polako pripremati svoju osvetu, a u tome će mu pomoći jedna slatka plavuša i prijatelj iz rata koji, isto kao i Rane, više voli puškaranje nego mirni obiteljski život.

Kad se sve zbroji, uopće nije problem shvatiti zašto ovaj film ima tako dobru reputaciju. Tu je nekoliko stvari koje su univerzalne; šutljivi junak koji sam rješava svoje probleme, teška nepravda nanesena od strane druge stranke, i ispravljanje iste uz stvarno pravu dozu nasilja. Charles Rane je ovdje pomalo mitski junak kakvi su redoviti u američkim filmovima ovakve tematike; neprilagođen, šutljiv, čvrst kao stijena i opasan kao zvečarka kad mu netko stane na žulj. Kontroverznost originalnog Schraderovog scenarija smanjena je na nepostojeću razinu, ostavljajući tek da glavni lik ima malih, nikad jasno definiranih, problema zbog zarobljavanja (kritika Vijetnamskog rata nikad nije izgovorena). Zanimljivo je da je film u svom početku bio jako vruć krumpir zbog jakog nasilja, ali, da budemo realni, danas je isto to nasilje pomalo kamilica naspram nekih drugih stvari. Ipak, uspio je zadržati neku neugodu tokom nasilja koje se događa našem junaku, što je poštena prednost jer, s obzirom koliko je bio zloglasan i koliko se metaka ispuca, ima jako malo krvi koja bi vas mogla šokirati. Ima je u svakom slučaju, da se ne zabrinete rije reda. Tri stvari je važno napomenuti; film započinje kao drama, pa se pretvara u nekakav road-movie, te na kraju u žestoki akcić jer, slično kao i u Taxi Driveru, pucnjava je takva da bi i stari Bloody Sam Peckinpah uživao u njoj. Mane su što likovi nemaju nekakvu jaku karakterizaciju, dosta su kartonski i kad naš junak krene u sređivanje računa pomalo se pitamo zašto to radi; zbog žene koju je praktički otpisao, zbog sina koji mu je stranac, zbog novaca za koje nije mario ni u prvom redu ili zato što su ga povrijedili. Prepušteno vama na odluku. I glumački nastupi, kao treća, ali nimalo važna stvar. William Devane i Tommy Lee Jones nose cijelu stvar na svojim leđima bez da se oznoje. Devane i Jones, koji su inače strašno dobri glumci, ujedno su i neobičan izbor za dva opasna frenda koji stvari rješavaju pucnjavom. Pomalo odskaču jer nisu tipični predstavnici tvrdih momaka, a pomalo zato što znaju glumiti. Kad se sve zbroji, sad je jasnije zašto film ima tako povoljan kultni status među poznavateljima žanra. A ako ne volite jednostrane uratke već one koji imaju malo materijala između napisanih rečenice, svakako vam preporučavam da ga pogledate čak i ako niste skloni filmovima osvete. Tko zna, mogao bi vam biti zanimljiv i izvan tih okvira.

Snitch (2013)

IMDb

Trailer

 

Kada mi netko spomene Dwayne The Rock Johnsona, imam razne asocijacije, bez zezanja. Čovjeka vidim kao netkog tko se dobro snalazi u avanturističkom žanru (njegov The Scorpion King je zabavan filmić za gledanje) akcijskom, komedijama (koje bolje da preskoči – znaju biti stvarno bezvezne) i općenito mi je dosta simpa lik. Zanimljivo, kad se odluči na neki projekt koji nema toliku medijsku zastupljenost, obično to završi…pa, ne onako kako bi očekivali. Još tamo daleke 2011 godine, kad sam tek pokrenuo ovaj mali blog, napisao sam par riječi o njegovu uratku Faster, poprilično uspjelom akciću osvete koji je bio sve ono što ne biste očekivali. Zabavan, dobar, zanimljiv, a opet ne tipičan holivudski projekt koji bi prštio od eksplozija i ispucanih metaka. Ne toliko originalna priča, uvjerljiv glumac, dobra režija i mali film je napravio sasvim solidan posao (iako imam određeni prigovor što su izbacili originalni kraj – ne da ovom sadašnjem nešto nedostaje). Znači, kad se ne zajebava uokolo i ne glumi Zubić Vile (ili prenabildanog Hobbsa u Fast&Furious franšizi) The Rock ima poprilično dobar nos za manje projekte koji znaju iznenaditi. I, tako, nakon skoro tri godine, Dwayne je opet odlučio posjetiti ove stranice (jer sam o njemu pisao pohvalno) i ostaviti dobar dojam kao i prošli put. Sad, meni je Pain&Gain isto tako odličan film, no to samo govori činjenicu da kad hoće, može (očito, kao i Michael Bay) napraviti nešto jako gledljivo i to bez neke posebne pompe. Ne samo gledljivo već ujedno i jedan od boljih filmova na temu droge u zadnjih nekoliko godina (koliko se ja sjećam ponude sličnih ostvarenja) te čak preživjeti i stvarno lošu reklamnu kampanju. Ne toliko lošu koliko pogrešno usmjerenu, dezinformirajuću.

Jer Doušnik nije akcijski film iako u njemu ima akcije. To je kriminalistički film koji, stvarno bi vas ovo moglo iznenaditi, funkcionira odlično zbog nekoliko stvari. Johnsonova nastupa, vizualnog identiteta i dobru priču koja, osim što priča priču, jedanko tako dobro pojašnjava apsurd američkih zakona. Glavnom liku, uglednom poslovnom čovjeku, radišnom, koji gleda svoje poslove i nema problema s pružanjem druge šanse, jednog dana sin završi u zatvoru dok mu kazna od osam godina visi nad glavom. Kvaka je; klinac uopće nije kriv. Frend mu je poslao paket s drogom, a onda ga cinkao muriji da sa sebe skine optužnicu. Da bi izvukao klinca iz zatvora, naš junak tako postaje doušnik za policiju i ubacuje se u dobro organizirani kartel kako bi izvukao informacije koje bi mu oslobodile sina. Taj stvarni apsurd američkih zakona, pojednostavljeno, ide tako da svatko može svakoga cinkati i proći s tim, dapače, to se jako podržava kao još jedno oružje u borbi protiv droge. Daj dobre informacije i slobodan si. Nađi se na krivom mjestu u krivo vrijeme i dobiješ par godine bez obzira na sve. Zakoni kao da su im ih ovi iz Hrvatske pisali, ne znaš tko koga…

Snitch se reklamirao kao akcijski film. Ne izravno, nitko nije rekao tu vam Dwayne Johnson razbija glave lijevo i desno, ali pogledajte trailer i mogli bi doći do zaključka kako je cijeli film ustvari jedna velika jurnjava praćena pucnjavom. Kroz cijeli film ima tek jedna velika akcijska scena, ona na samom kraju, i nešto malo u sredini. Ovo je stvarno samo običan kriminalistički film, koji povremeno dobije ukus obiteljske drame, koji je pak prožet otvorenom kritikom spomenutog pravosudniog sustava. Dwayne, usprkos očekivanjima, ne razbija glave lijevo i desno, ustvari, uopće ne razbija glave. On je čak i bespomoćan lik koji ima volju i nagon da pomogne sinu, ali daleko je to od štemera kakvog smo naučili gledati. Znači, Dwayne prolazi kao običan čovjek sasvim dobro, uvjetljivo. Njemu kao podrška je Jon Berenthal, kojeg svi vi, pretpostavljam, znate iz prve dvije sezone The Walking Dead. Sad, ja tipa u toj seriji nisam mogao smisliti, bez zezancije, išao mi je na jetru kao malo tko do tada, ali odgledavši ovaj film, čovjek mi je postao zanimljiv. Ulogu bivšeg robijaša koji pomaže našem junaku odradio je odlično, uvjerljivo i bez prevelikog prenemaganja (redatelj je iz svih uključenih izvukao odlične izvedbe, da budem iskren, nema preglumljavanja, nema živčanosti, sve fini glumački potezi) te njih dvojica čine dobru cjelinu jer su im karakteri različiti, a opet ovisni jedan o drugom. Kao ekstra dodatke mogu spomenuti nekoliko stvari; sporedni glumci (Susan Sarandon, Barry Pepper i Benjamin Bratt), jednostavno predstavljanje glupih zakonskih zamki (svaki laik ih razumije) i odličan vizualni izgled filma u kojem prevladavaju sive i nevesele boje, savršeno odgovarajuće za ovakvu vrstu krimića (zadnji koji mi dolazi u sjećanje je Narc) koje su pak upotpunjene zanimljivim, down to earth lokacijama. Akcija je, kako rekoh, slabo zastupljena i relativno je dobra, možda malo preintenzivna za ovakvu vrstu filma, ali dobro zaokružuje vrhunac radnje, i jedini iskreni prigovor koji imam je – klinac. Naime, klinac završi u zatvoru, shvaća da ga je frend prodao da sebe spasi, prijeti mu 8 godina i sve što treba napraviti je reći da mu je poslao paket droge. Klinac, koji skoro što ne zaplače u svakoj sceni, odjednom je pravi frajer: on ne cinka. Nemoj me jebat. Taj preokret iz plačljivog klinca u hardcore zatvorenika koji ima svoje JA je poprilično bezvezan, iskreno rečeno, i služi tek kao okidač da se otac ubaci u cijelu priču. Kad bi svi filmovi bili savršeni, ne? Uglavnom, ako to prođete, ostatak bi vam mogao biti poprilično dobar krimić koji pokazuje jednu dodatnu stvar – kad se makne od bezvezarija (da, u to ubrajam i nadolazećeg Herculesa) Dwayne zna snimiti sasvim legitiman i gledljiv film. Neka nam poživi i napravi još koji ovakav.