Arhiva za Lipanj, 2014


EDGE OF TOMORROW POSTER edge-of-tomorrow-600x887 Edge-Of-Tomorrow-poster edge-of-tomorrow-poster1 emily-blunt-edge-of-tomorrow-600x873 tom-cruise-edge-of-tomorrow-600x873

IMDb

Trailer

 

Već sam pomislio kako ću se na neko vrijeme riješiti pisanja o novoj produkciji. Posljednji X-Man film ima svojih prednosti (jedna od njih je da ga pogledate u kinu) ali kad sam stao odvagivati prednosti naspram mana, zaključio sam da ne vrijedi trošiti slova na njega. Imao sam strahove da bi me novo (ne)djelo Toma Cruisea moglo navesti da naoštrim svoje pero i ti su strahovi postali stvarnost, uistinu to moram napraviti. Ali, Tommy i ja smo stari poznanici, svako navrati na ove stranice (ne vodi tjelohranitelje sa sobom i stvarno je cool lik… kad ne skače po kauču) i moram priznati da me rijetko koji njegov film razočara. Čak razmišljam da bih mogao početi ulagati nekakvu lovu u njega, kupovati dionice, neki lijepi vrag, jer, kako stvari stoje, Tom je, na stranu scijentologija, vrsni maher filmskog posla jer skače iz žanra u žanr i uvijek nekako uspije napraviti, ako ništa drugo, barem gledljiv film. Zato mi nije jasan sva ta silna mržnja naspram njega. OK, razumijem, većina zvijezda ispadne poprilično neugodna kad im popusti pažnja i odmah se shvati kako je gluma cool tipa točno to – gluma. Osobno, ja bih Romana Polanskog poslao u Fox River zatvor (pa neka bježi iz njega s Michaelom Scofieldom) na jedno dva-tri dobra guženja tek toliko da dobije odgovarajuću nadoknadu za ono silovanje maloljetnice, ALI… ne mogu poreći da čovjek zna snimiti film kad mu ide. Chinatown mi je i danas top-notch noir krimić kojeg uvijek rado pogledam (nisam baš previše lud za Rosmery Baby, iskreno) i kad čujem nekoga kako kaže (ili napiše) da mu se film u startu gadi radi privatnih sranja nekog glumca… kao da noktima povučete po školskoj ploči (Freddy zna kako se to radi) tako me to iziritira. No, Tom Maverick ni ne skriva da je pomalo lujka na privatnom životu, tj. bio je, jer je valjda naučio lekciju-dvije o tome kako se treba ponašati, pa je sad izvan nekih smiješnih skandala. A lik je i fora jer ne dolazi svatko na naš lijepi Jadran, sjedi u bircu i cuga hladni macchiato bez da ga čuva pet-šest tjelohranitelja. Kad se samo sjetim što su napravili Beyonnce i njezin tjelohranitelj (a bome smo i mi pokazali kakvi smo primitivci kad vidimo slavnu osobu) Tom je oličenje skromnosti. Sad, nakon što sam ga nahvalio ovako privatno (svi ostali ga kinje, pa da budem kontra) vrijedi priznati da Tom zna i kako odabrati filmski projekt. Od Nemoguće Misije, pa do Obliviona. Zadnji nije baš ono nešto ektra, ali u suši SF filmova svaka kap dobro dođe, ali zato je Jack Reacher iznenadio svježinom (vaš časni ja željno očekuje najavljeni nastavak) i kad sam posve slučajno pogledao Na Rubu Budućnosti (slučajno jer uopće nije bio najavljen za kino projekciju u mom malom gradu) shvatio sam da ta određena konstanta kvalitete nije slučajna – Tom stvarno zna odabrati projekt. A i bio sam skeptičan, iskreno, jer sadržaj mi je opasno bacao na Beskrajni Dan susreće fantastično nabildanog Saving Private Ryan. Oy me of little faith

Sadržaj je sljedeći, slušajte pozorno jer ga neću ponavljati. Zemlja polako pada na koljena pred jakom invazijom jako neprijateljski raspoloženih izvanzemaljaca (jako su slični onim lignjama iz Matrixa). Ljudi se spremaju za finalnu bitku i očekuju pobjedu. Ali, zajeb, alieni su već tamo i smicaju nas kao glinene golubove. Jedan od tih nesretnih idiota koji zagrizu metak je i Bojnik Cage. Tragična i herojska smrt… ili možda ne. Cageuo se dan počinje ponavljati ali što god da napravi uvijek sve završi isto – da skvikne. No, tada upozna Ritu, bad ass vojnikinju koja zna kako se ratuje. I kako je to kad ti se dan ponavlja. Zato što je to i sama doživjela. Njih dvoje, kroz bezbrojna ponavljanja počinju polako otkrivati istinu iza tog napada (alieni su krivi kako god pogledate, mučka đubrad) i dolaze do zaključka kako sav taj rat neće dobiti ako ne pronađu Omegu, glavnog i odgovornog aliena koji je mastermind svega. Takav, kao i svi ostali zla gamad, nije ni blizu bojišnice. Dan koji se ponavlja i situacije koje treba ispraviti nije današnja novina jer, pa već sam spomenuo Groundhog Day, ali ima i 12:01, jedan mali filmić koji je triler s pomalo sličnim premisama kao i Edge… (nema izvanzemaljaca) no projekti kao takvi (s tom radnjom) nisu tako česti. Možda su zato i dobri. Dok je prvi uzimao komediju i feelgood osjećaj, drugi je radi na trilerskoj osnovi, a treći spaja sve živo i neživo u cijelinu. No, konstanta je da se lik kroz to ponavljanje razvija i napreduje, što, očekivano doživljava i naš junak ovdje. Od lika koji bi prodao majku da izbjegne rat postaje lik koji bi prodao majku samo da dođe na ratište. I to je to. Ostali likovi, nažalost, ostaju posve isti, što je i očekivano jer za njih je dan isti, ali ne dobiva se ni njihova karakterizacija niti mi doznajemo nešto posebno o njima kroz oči glavnog lika. Cruise nosi dosta dobro film na svojim leđima, ima potrebnu karizmu i pojavu, a i scenarij mu daje ponešto prostora za razvoj. Ništa što bi mu donijelo Oscara, ali ima nekih nijansi koje dobro dođu pri portetiranju lika. Emilly Blunt je, po skromnom mišljenju, ovdje najslabija karika. Osim što njezin lik, kako spomenuh, nema neki razvoj, zamišljena je kao inspiracijski model žene-ratnice (Ellen Ripley style) ali u njezinoj pojavi nema ništa što bi bilo tako inspirativno, a i povezanost s Tomicom (famozna on screan kemija) nije nešto posebno. Ali zato legenda Bill Paxton koristi svaku sekundu filma da pokrade scenu. Iako je pomalo stereotipan drill-narednik (onaj koji voli zahebavati ljude i biti zabavan dok to radi) lijepo je vidjeti da je preživio barem jedan napad aliena te da je od kukavice postao bad ass vojničina.

Šalu na stranu (iako je Paxton odličan u ulozi) film ima problem koji se može opisati i kao koketiranje s ziheraškim rješenjima. Uspješno im je odoljevao sve do završnice, kad je odlutao u neistražene vode pretjerivanja zbog činjenice da je prije jedan pogrešan korak znao junake odvesti u smrt, ali da u zadnjem junačkom napadu ti isti junaci kao da isti taj korak ne mogu napraviti (iako su ginuli i zbog manjih stvari). Srećom (ili možda namjerno) taj dio kad se otpuste sve kočnice odvija se kad su nam likovi već prirasli srcu (čak i oni sporedni) pa prolazi gotovo bezbolno. Do tada film ima poprilično ravnomjeran omjer zabave, humora i akcije, a Doug Liman se pokazao dorastao zadatku da sve to napravi preglednim i da se ne dobije glavobolja kod scena bitaka (korak naprijed u odnosu na Jumpera) što često u zadnje vrijeme zna biti slučaj kod ovakvih spektakala nabildanih specijalnim efektima. Prigovor se može uputiti i na neraspoređenost pojašnjenja jer u samom početku pratimo skoro svaki korak našeg junaka dok pri kraju preskačemo komade i komade radnje te za njih doznajemo (da su se već odigrali) kroz dijalog. Negativci su u ovom slučaju sporedna stavka dnevnog reda (obična gomila, iskreno) ali mislim da se otišlo i previše da budu sporedni jer u njima jedva da ima nešto zanimljivo te kad ih vidimo malo zvone na već viđene stvari i posebno moram naglasiti kako je Omega stvarno bezličan komad CGI-ja i svakako mu je trebalo pronaći neki originalniji (čitaj – detaljniji) oblik jer završnica i sva bitka oko njega pomalo gubi na intenzitetu (da ne kažem kako se pojavi i razočarenje kad ga vidite). Svejedno, usprkos tim manama (koje su osobni doživljaj – ne znači da će i u vama izazvati isti osjećaj) Edge of Tommorw je fin komad znanstvene fantastike, dobre režije, dobro uhodane glumačke ekipe (čak i ako nešto škripi dobro je pokriveno svim ostalim) i s dovoljno sadržaja (od priče preko efekata pa do humora) da se isplati posjeta kinu. Doduše, znam da ima i onih koji su ovo otpisali u startu i jedva dočekali priliku da udaraju negativne komentare (iako su bili prvi u kinu – što je zanimljivo) ali na ovim stranicama ionako ne ocijenjujemo umjetnički dojam (samo ponekad) već faktor zabave (jer ja sam običan radni dečko koji voli nešto i vidjeti za svoju teško zarađenu lovu) i, srećom…. idemo to reći ovako – ispala je to dobro uložena investicija. Sad vrijedi čekati da se Maverick riješi tog svemirskog odijela i vrati natrag u kožnu jaknu te da krene dijeliti pravdu kao Jack Reacher.

5692955,9vlv533qLj3hozqLnd9QE9n2TrBCbnXZLX7z+1kT517B8ruy7RWVVpdpkKB_F+qMqpPSJJuzvS0BWQp1_Iyjtg== 5692956,igl6RY_yUK+BOaI7yUJRmjBjEDWo3+iKyy8FVFgl76ODlLoaWrr6prDfkjIYLyctygxyAnGOfeBnWtOAMz7uWQ== 5883390,e+7ltr4LPz4bVIZrNqiStgeKuksMSnDFfOYNlHwrBXPLVlR1O2amKCnDGb+HbanF5E8pNvlmnJWXTwwZG3gMmQ== 5900027,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6018516,ZcMcyoLVsew1yt9i29xOcwt+d18tO2MrJm_KnywxFMcMMzg_YB+TMnbjwbvzUPMK_tZVzUG1F56xDBosQF7BIw== 6018517,BPT2TA9SjMKmLqwd6uNex+WqZcEEt+HdudMXT8Y64rYlSnW2HGXRz8mC0AbWIOgbWQ9iEmqNIVlgd8W8TRSliA== 6083048,n3tp7hxP51UHjKT4sjAGgEEkMvNpTb9q84U0EPzM85S4vfTqCyAUzy4_1Wiy8Ab1z_UgiAhWcLk3yg6i2epNKg== 6083050,sL3JJBueTQ9lIdLY1P2bEeDWyX1r8ZmWbCo5AadMVOkamk+k4vwlfQO9dHAiluHq7ZFYXdMeBewK79lHw4qBvw== 6083051,BPT2TA9SjMKmLqwd6uNex+WqZcEEt+HdudMXT8Y64rYlSnW2HGXRz8mC0AbWIOgbWQ9iEmqNIVlgd8W8TRSliA== 6083091,vknDRZkcSKkHuSiybj2mmOPHhDSJSTRII3+1g2fL1VjzjST9nOfbav9Ggwsi+ZZcbhlBBgvEJ6HLn1cfBvLI7Q== 6083094,sL3JJBueTQ9lIdLY1P2bEeDWyX1r8ZmWbCo5AadMVOkamk+k4vwlfQO9dHAiluHq7ZFYXdMeBewK79lHw4qBvw== 6083133,BPT2TA9SjMKmLqwd6uNex+WqZcEEt+HdudMXT8Y64rYlSnW2HGXRz8mC0AbWIOgbWQ9iEmqNIVlgd8W8TRSliA==


1cL5ze8ja890rFeXh8pjn83TgcA 1WUMJyOoxt9Mg9w57RSa1xm4iib dick-tracy-1990

IMDb

Trailer

 

Ne znam kako vama, ali meni su već dosadile ove ekranizacije stripova. Ne dosadile u stilu da ih neću pogledati jednom kad izađu jer hoću (čak će i oni najgori filmski snobovi to napraviti, vrlo vjerojatno i prije onih koje to zanima) ali odavno sam prestao pratiti vijesti i novosti o takvim projektima. Jer, kad se napravi konačni račun i podvuče crta, s jedne strane imamo Marvel, a u suprotnom kutu ringa stoji DC Comics. Superman, Batman, X-Man, Avengersi, Iron Man… iako su im imena različita, sve je to dio istog paketa koji vam želi prodati istu stvar – cijeli jedan svemir. I dok protiv toga nemam ništa protiv, sve je to posao, ali već je postalo zamorno čitati kojeg lika planiraju pripojiti nekom drugom liku da bi pripremili teren za likov zasebni film. Kao da ne postoji ni jedan drugi strip. Doduše, znam da nikad neću doživjeti ekranizaciju Mister No-a (a taj strip bi dušu dao za jednu avanturističku zezanciju a’la Indiana Jones) ali mogu se barem nadati da će se netko sjetiti da postoji toliko drugih likova, ne povezanih s Marvel/DC Universima, i da će, nadajmo se, uletjeti neki drugi projekt. Nije da je baš toliko crno (iako jest) jer ove godine nam dolazi nastavak famoznog Sin Cityja (Rodriguez se prvo trebao zahebavati s onim Machette pizdarijama prije nego je shvatio da od toga nema kruha) i već sad mogu osjetiti valove pozitivnih vibracija koje se šire Internetom. Prvi film je bio OK. Nije me oduševio toliko koliko je neke druge, ali bio je to fin primjer kako napraviti film izvan svemira superjunaka. U svim tim silnim pohvalama na račun Millera i Rodrigueza nitko nije zamijetio jedu sporednu stvar – nešto slično je već bilo napravljeno. Pod ‘slično’ ne mislim da sličnost radnje već na vizualno igranje s pokretnim slikama u svrhu približavanja stripovskoj atmosferi. Da, znam, zvuči jako čudno kad netko spomene kako ova dva ipak nisu toliko genijalni ili inovativni koliko se misli, no prošlost je tu da nas podsjeti kako više ništa nije originalno. Usporediti jednog Dick Tracyja sa Sin Cityjem će za mnoge biti blesfemija, povod da me uhvate i spale kao heretika na lomači javnog osuđivanja, no treba biti fer i reći kako je Warren Beatty prvi (uspješno) prenio dojam stripa na veliki ekran. On pak nije išao toliko na grafiku (koja u Sin Cityju krpa činjenicu kako je radnja pomalo isprazna, prepuna noir spike kojom nas je zabavljao Bogart) ali i jest, stvarajući prepoznatljiv izgled filma koji, dvadeset i kusur godina kasnije, još uvijek izgleda ne toliko svježe koliko… zabavno. Uz to, činjenica jest da je stripovski svijet u 90-ima imao posve drugačije pretstavnike nego danas. Dick je bio prvi, uvjetno rečeno, koji se probio s pozitivnim krtikama i lijepo box office rezultatima, a tu su u blizini bili i The Shadow, The Rocketeer i The Mask, The Crow sve odreda poznati stripovi i poprilično dobre ekranizacije, koje su pak napravile različite uspjehe. Imali smo i prvu verziju Dredda onda (imali smo ga i sad nema dugo – neka nam dugo živi nasilno provođenje zakona) i pitanje je kako bi stvari stajale da su svi oni pobrali uspjeh sličan ovom kakav sad kupe svi ovi Spidermani i Iron Mani. Da nije bilo peripetija oko auorskih prava već bi odavno dobili i nastavak Dicka, ali možda je ovako i bolje jer film je, koliko to bizarno zvučalo, uspio ostati čak i originalan. Što baš i nije mala stvar za napraviti.

Priča? Oh, Dick Tracy je superžandar, jedan od onih koji nose cijeli grad na svojim ramnima, koji zna sve negativce i koji znaju njega. Okružen je galerijom bizarnih likova, koji rade bizarne stvari i u tom svijetu nema pravila. Bombe će eksplodirati, meci će se ispucavati, a ljepotice će se bacati našem junaku oko vrata. U ovom posebnom slučaju, Dick mora srediti mafijaškog šefa (Michael Corleone osobno) i nositi se s njegovim nasilnicima, ljubavnim jadima i paziti da grad ne potone u mulj kriminala. Nema baš nekog jakog sadržaja koji bi vam i mogao ispričati jer film krivuda posvuda (iako ima centralnu radnju) i priča je tu tek toliko da je se tako može nazvati. S druge strane, Tracy kao strip ide još od 1931 godine (ne da je punoljetan već je debelo u gerijatrijskim godinama) i uzeti nešto konkretno iz svega toga… pa, što god da se napravi, uvijek će biti onih nezadovoljnih. Već kad sam zabrazdio u ovakvo fino pripovjedanje, vrijedi napomenuti da je priča derivat svih onih gangsterskih i mafijaških filmova koji su harali 30-ima i 40-im godinama, a vi sad sami odlučite da li je Beatty radio posvetu, parodiju ili neki svoj zasebni svijet. Po meni osobno, čovjek je radio igrani strip. Priča nije bila toliko ni važna koliko vizualni izgled, a tu je bogme i pogodio. Što se tiče svih ostalih stvari…

Kako rekoh, priča je poprilično krivudava, što je minus, likovi su nedorađeni i kartonski (stripovski, reklo bi se) i karakterizacija ne postoji. S druge strane, film je zabavno uhvatio duh prošlih vremena, točnije, pretjerivanja u svemu i svačemu. Od humora, preko akcije, do dijaloga. Kao da listate strip, gledate stari gangsterski film i slušate radio-dramu, sve u jednom. I dok bi sad mogli povesti raspravu o tome koliko je to ustvari dobar pristup, zaključna ocjena jest da je svo to silno pretjerivanje napravljeno i sa određenim stilom (da, postoje neke granice neukusa i film, iznenađujuće, ih baš i ne prelazi previše). Najveće iznenađenje je koliko je Beatty uspio sakupiti zvijezda (Al Pacino, Maddona, Dustin Hoffman, James Caan) i polovicu ih staviti pod tešku šminku te natjerati da parodiraju sami sebe (Pacino pogotovo). No, Beatty nije spretan redatelj. Usprkos dobrim namjerama, film mu je potpuno neuravnotežen te zna previše vući u komediju, a jako malo u sve ostalo, iako je pokazivao namjere da se to ne dogodi. Akcija je… skoro da je i nema, ako ćemo iskreno, što je šteta jer postoji jedna zgodna scena koja je ispala zabvana i pokazuje kako je umjesto spomenute komedije tu bilo još materijala za postizanje zabave. Pretpostavljam da je sve to zato što je film nastao pod okriljem Disneyja, pa su svi negativni elementi morali biti stavljeni pod ključ (psovke, krv, ubijanje i tako te vesele stvari) i zato što Beatty nije Rodriquez (koji je pak snimao pod palicom kuće koja jako cijeni nasilje i sve ostale vesele stvari) i, koliko god to sve ispalo pomalo naopako, film je postigao zacrtano. To je šaren komad, zabavan (nekome više, nekome manje, naravno) i bez previše dosađivanja. Vizualni pristup koji je Beatty odabrao izgleda odlično, što je činjenica, i, iako nije tako brutalan kao Sin City, dobro je najavio kako spajanje stripa i filma u takvu formu da ne postoji neka bitna razlika djeluje odlično. Filmu je to pomoglo da ostvari zavidan financijski uspjeh, shvatili smo i da je Madonna prije dvadeset i kusur godina bila vruć komad… umjetnice (nije da joj i danas nešto nedostaje, dapače) a cijeli taj pristup ekranizacija stripova koji nisu dio glavne struje također je pomogao i sličnim projektima da se podignu sa zemlje. Za poštenje dovoljno, a usto se još uvijek može i pogledati, pa čak i zabaviti (ili barem zadržati osmjeh na licu) nakon svega.

1689541,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1689542,Zwgbda_jZqk8CiIEQHNHaUIKpWMzTyie5ThI7ma58AO6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 1689543,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 1689544,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1689545,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1689551,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUiypHmrrOPp2LzhyyrYWsaIu2krbsIj_u3XRts5VXelQQ== 1689554,6MA0m+djBELcNrvKEFEqrvCnsq14dJNbNFQTFfyIz2WypHmrrOPp2LzhyyrYWsaIu2krbsIj_u3XRts5VXelQQ== 1689563,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1689565,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1689568,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1689575,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA==

 

Knjiga ima svoj film…

Posted: 23 lipnja, 2014 in Knjige

“John Varley – Millennium”

l_99423_93742752 millennium 9804793509a01388e18e4110.L

Prije nekoliko godina (3-4) napisao sam SF priču i poslao je na neki od ovih natječaja koji se događaju u Hrvatskoj. Nisam nikad dobio odgovor. Kasnije sam je poslao u neki časopis specijaliziran za SF i horor priče i dobio odgovor. Dragi (moje ime i prezime) obaviještavam vas da vaša priča nije prošla naše stroge kriterije jer putovanje kroz vrijeme u svrhu spašavanja nekoga više nije tako aktualno. I tako dalje i tako dalje, no konačni rezultat jest da ta moja priča (netragom nestala kad je stari kompjuter doživio živčani slom i samoubio se strujom) nije ono što hrvatski eksperti za science fiction traže. Što je posve OK, da se razumijemo, nisam neka osjetljiva duša koja će na negativnu kritiku reagirati skakanjem s  nebodera, ali mi nije OK pojašnjenje. Putovanje kroz vrijeme je motiv koji postoji već jako dugo u književnosti i, uglavnom, tema je da već kad putujete kroz vrijeme, onda nekoga i spasite. Inače bi dobili National Geografic  izdanje o tome kako su Egipćani izgrađivali piramide, a u rubrici za izvore bi upisali “vremenski stroj”. Ja baš i nisam preveliki stručnjak za znanstvenu fantastiku, književnost, jer nisam baš neki ljubitelj naslova koji ne koriste ljude za protagoniste (i događaje koje mogu razumjeti) ali u filmove se poprilično dobro snalazim. Kad spojite ta dva pojma dobijete poprilično zanimljivih stvari, čak i ako ih otkrijete slučajno. Istraživanje koje sam jednom pokrenuo bilo je pronalaženje naslova koji koriste motiv putovanja kroz vrijeme za osnovu radnje i, pogađate, debela većina njih koristi taj motiv da bi nekoga spasila (čak je i mešter Stephen King nedavno objavio roman gdje lik putuje kroz vrijeme da spasi JFK-a od atentata, pa toliko o tome da je to potrošena tema) i slučajno sam otkrio nešto poznato. Ne filmski poznato već književno poznato. Grupa otmičara spašava putnike iz putničkog aviona osuđenog na propast. Zašto mi je to zvučalo poznato? Zato što sam prije već dosta godina pročitao priču imena Zračna Otmica (Air Raid) i koja mi je ostala u sjećanju kao poprilično dobro štivo za čitanje. U osnovi, radi se o grupi kvazi SWAT-tima koji upada u putnički avion, uspavljuje putnike i započinje operaciju izvlačenja dok se avion približava grdoj sudbini. Tek pred kraj priče dobijete pojašnjenje kako su ti ljudi ustvari iz budućnosti, da dolaze iz svijeta koji je debelo poharan boleštijama i da trebaju svježu krv kako bi se ljudska rasa obnovila. Kraj je bio malo nedorečen, uglavnom je cijela priča bila tek taj upad u avion, ali naspram gluposti koje sam pokušao čitati, ovo je bilo i dobro. Kad sam otkrio da postoji film prva pomisao mi je bila da je netko rastegnuo tu pričicu na nemoguće dimenzije, ali kako je scenarist bio pisac priče, John Varley, rekoh da bacim pogled i… pa, da je bilo toliko loše ja sad ne bih ovo pisao, kao ni vi čitali. Ali, idemo redom, druga stvar prije prve, da napravimo vremenski paradoks.

John Varley je cijenjeni i jako nagrađivani američki pisac fantastike. To je sve što znam o njemu. Nisam čitao ništa dalje od Air Raid i vjerujem, iako ne čvrsto, da će na tome i ostati. Varley je napravio potez koji mnogi pisci naprave, od dobre priče naprave roman, postavljajući priču kao centralni dio radnje (ili barem kao važniji dio radnje) te je time dobio roman Millennium. Taj naslov, koji je početkom novog milenija koristila svaka šuša (sjećate se glazbenih albuma – svaki drugi je nosio to ime) ali u 80-ima to je bio fora potez jer nejasno postavlja okvire radnje. A roman je, kako i dolikuje, proširio svoje granice i likove te je tako bilo puno više materijala za rad. Varley je napisao i scenarij te je 1989 snimljen i istoimeni film gdje je glavnu ulogu igrao Kris Kristoferson. Što se tiče romana, kojeg nisam čitao već dojmove zadržavam iz priče, se poigrao sa stvaranjem paradoksa kojeg, prizanejm, ne razumijem baš najbolje, ali uglavnom (i ugrubo) to je nešto kao kad se druga stvar dogodi prije prve i Varley je na tome gradio dobar komad radnje, dok je samo putovanje kroz vrijeme ustvari praktično, koristi se u svrhu preživljavanja i nije ekscentrični doživljaj pojedinca. Louise, glavna junakinja, tako putuje kroz vrijeme ne li ispravila zajeb koji se dogodio u jednoj od zračnih otmica, traži stunt-gun iz budućnosti koji je ostao u jednom avionu i upoznaje istražitelja Billa (istražitelj za avionske nesreće, ne žandarske poslove) preko kojeg pokušava vratiti taj dio opreme. No Bill i ona se znaju jer je on preživio nesreću kad je bio klinac, a taj omamljivač je ostao u baš tom avionu. Njihovo poznanstvo (i uobičajena romansa) tako ima neke čudne zaokrete kroz vrijeme, ali što je dobar roman bez malo ljubavi, ne. Koliko sam uspio shvatiti iz svega što sam pročitao, roman je jako dobar i svjež za žanr jer ne koristi uobičajene prečace kao neki drugi. Likovi su dobro osmišljeni, svaki sa svojim naramkom problema, i njihova povezanost je uvjerljiva. Preporučavaju ga svi oni malo bolje upućeniji u žanr jer nije baš čisto lagano ljetno štivo (iako baš ne bježi puno) i ako želite malo zaposliti svoje moždane vijuge nečim napetim, a opet što potiče na razmišljanje.

Narativno, roman ima sitnih problema s naracijom. Ne da je loše napisan već sama konstrukcija. Jer čitatelj prati Louise i kako ona skače kroz vrijeme, tako i čitatelj zna što se događa, pa se vraćamo na Billa (koji ide normalnom vremenskom linijom) pa djeluje malo repetativno (jer čitatelj već zna što se dogodilo). Malo se radnja zamuti i oko pojašnjavanja paradoksa, no ništa komplicirano da ne bude očito i, usprkos manama pripovjedanja, Millennium je jedan od boljih romana koji su upotrijebili tu vremensku anomaliju i nisu je zakomplicirali previše (to se zove gomilanje info-dumpova pa vam roman sliči na članak s wikipedije). Druga stvar koja je dobra jeste razlog zašto se koristi putovanje kroz vrijeme i akcija koja proizlazi kroz to. Naime, putovanje kroz vrijeme u većini romana je nešto jedinstveno dok je ovdje uobičajena praksa, kao autopraonica, i ne filozofira previše već taj motiv koristi samo da bi napravio dobru akciju nakon putovanja. I maštovto je koga uzimaju ti ljudi iz budućnosti – one koji trebaju umrijeti u stvarnosti kako ne bi izazvali remećenje vremenske linije. Svijet budućnosti jest pomalo crn i depresivan, ali tako je to išlo s SF-om 80-ih, ali barem je maštovito i daje našim junacima (junakinji) razlog zašto su neke stvari napravljene kako jesu. Ukoliko volite fantastiku, romane s putovanjem kroz vrijeme i neobične romanse prožete dobrom akcijom, Millennium bi vam mogao zadovoljiti apetite. Ako pak ne volite čitati i skoniji ste filmskim verzijama, kratko ću vas informirati da je sam film poprilično dobar. Ozbiljniji naslov za razliku od Povratka u Budućnost, recimo, i da je stari Kris dobro odigrao svoj dio. Efekti su također bili u igri, ne baš previše sjajni i bajni, ali dovoljno da vam dočaraju pisanu riječ. Kad ovakav roman dobije svoju ekranizaciju onda još uvijek ima neke nade za malo ozbiljnijeg SF-a na kino platnima.


ExecutiveDecision_poster Executive-Decision-Poster-1

IMDb

Trailer

 

U svoju obranu mogu reći, ovaj put nije riječ o Seagalovom filmu već Kurt Russellovom. Stvarno. To što je i Stevo malo u igri je čista slučajnost. Još iskrenije, pripremam jedan malo poduži tematski tekst za kolegu na susjednom blogu (treba platiti stanarinu) i nekako sam u zadnje vrijeme dosta zaglibio u istraživanju tih nezgodnih stvari koje se događaju u tim putničkim avionima, a kako sam već pisao ponešto o takvim filmovima (Passenger 57, Air Force One) nastaviti niz činilo se prirodnim razvojem situacije. Mislim, teroristi i avioni su kao ruka i rukavica, išli su jedno uz drugo prije 9/11 kao saliveni, ali nakon toga više nisu. Tu uopće ije pitanje zašto, ne zbog samog događaja, već se od prije znalo da je oteti putnički avion lagano kao ukrasti djetetu slatkiš (ne baš toliko lagano, ali svakako nije bio neizvediv pothvat) i takvi su filmovi uglavnom bili zabavni i isplativi, dvije stvari koje su najvažnije. Ako je film zabavan publici, bit će isplativ producentima, što je, prosto rečeno, dvije muhe jednim udarcem. Naravno, nakon 9/11 postalo je jasno da čudesno spašavanje i junaci dana ne postoje. Malo je teže prodati priču o liku koji će sam samcat srediti grupu do zuba naoružanih terorista i uspješno spustiti avion kad se zna da su u jednom danu 4 aviona doživjela drugačiju sudbinu. Doduše, avioni kao takvi još uvijek nisu ispali iz priče, dapače, ali više to nisu čisti akcijski derivati već trileri (Flightplan & Non-Stop) koji ne izazivaju vraga s teroristima već koriste domaće (čitaj američke) negativce i dobru staru pohlepu kao motivaciju, a ne vjerske fanatike i njihove sulude planove za ubijanjem što većeg broja nevjernika. Rekavši to, da se odmah vratim i na Konačnu Odluku. Ovaj film jedan od onih koji su na jeziv način ispali proročanski. Doduše, tu ima jako puno filmskog biznisa, ali neke crte unutar postupaka negativaca izvedene su i u stvarnosti, kao i njihov konačni plan da se a avionom zabiju u nešto veliko i američko. Zato je i došao na crnu listu svojedobno, bio je zabranjen (ne direktno) za javna puštanja na televiziji odmah nakon 9/11 tragedije da ne bi uznemiravao ljude, ali ujedno je postao i jedan od najtražnijih naslova koji su se podizali odmah nakon rušenja WTC-a jer… pa, ljudi su morbidni, a ovaj film je najbliže što se može pogledati kako izgledaju vjerski fanatici na misiji i dobiti sporednu zadovoljštinu da su pozitivci sredili negativce barem na malom ekranu.

No film ima i nekih svojih aduta zbog kojih ga ne treba otpisati kao još jednu običnu akcijsku papazjaniju. Prvo, to nije akcijski film već triler koji više baca na Toma Clancyja nego na Johna McClanea, što je već samo po sebi odmak od rutine. I film, u maniri Toma Clancyja, započinje podatkom da je poznati svjetski terorist uhvaćen te da tajne agencije mogu proslaviti dobar ulov. Tj. sve dok njegov zamjenik ne otme putnički  avion s 400 duša u njemu i ne zatraži zamjenu. Taoci za njegova šefa. David Grant, čovjek koji je uredski tip, stručnjak za dotičnog teroristu, mora svoje snage udružiti s pukovnikom Traviom i smisliti plan kako preuzeti avion i spasiti dan. Plan je pomalo rizičan, ali dobar… sve dok ne propadne. Udarna jedinica nastrada, pola njih se prebaci u avion, pola izgine, opreme nemaju, posao se čini propalim, a, povrh toga, naš negativac baš i nema želju predati taoce već mu je plan zabiti avion u središte Washingtona. Naši junaci pak moraju smisliti drugačiji plan kako spriječiti da se to ne ostvari, a bome sve radi protiv njih. Em su negativci prekobrojni, em je tu i osjetljiva bomba, em američka vlada želi srušiti avion dok je još nad nenaseljenim područjem. Sličnosti s Clancyjevim romanima ne prestaju samo na opisima radnje (u jednom njegovom romanu terorist uistinu zabije avion u zgradu Kongresa) već je i sam glavni junak, Grant, kopija Jacka Ryana. On je analitičar, tip koji radi za stolom, ali silom prilika postaje akcijski junak. Ako ste za taj tip priče, evo vam razloga za pogledati film (Decision je bolji Ryan film od zadnjeg Ryan filma).

Svojevremeno je glavni geg filma bio eliminacija velike akcijske zvijezde u prvoj trećini trajanja. I dok je publika očekivala da će gledati još jedan derivat Seagalove Under Siege duologije, gdje bi on lomio ruke, noge i vratove svojom tehnikom (neki su čak žalili što to i nije napravljeno tako) nakon što Seagal završi muerto prije nego uspije i kihnuti prema putničkom avionu radnja radi drastičan zaokret prema trileru, a ne akciji. I to je najbolja stvar koja se mogla napraviti, iskreno rečeno. Umjesto bombi koje bi Seagal radio od pola litre ulja, malo maslaca i jedne žlice Vegete, dobili smo poprilično napetu igru mačke i miša između specijalaca i terorista koja, kad se stvar pogleda iz određenog kuta, čak djeluje i uvjerljivo. Utvrđivanje brojčanog stanja neprijatelja, njegova lokacija i vatrena snaga je standardni postupak kod ovakvih stvari, ne ulijetanje s pištoljem i pucanjem u sve i svakoga (pri čemu obično strada neki prozor i avion doživi naglu dekompresiju – nakon koje se nikad ne raspadne) i kad gledamo naše junake kako se provlače kroz uske prostore, postavljeju kamere i mikrofone ne može se reći da scenaristi nisu malo istražili to o čemu pišu. Naravno, film ima uobičajenih glupavih boljki tipa da teroristi unesu vatrenog oružja dovoljno za manji rat, a kao šlag na kraju je i jedna ekstremno komplicirana bomba koja je na neki magični način uspjela proći sve provjere na aerodromima (jest da su onda kontrole bile ponešto mlake, ali ipak ne toliko). Bomba je više onaj standardni dodatak da se stvori napetost bez koje se moglo proći zato što akcija, tj. priprema za akciju u putničkom dijelu zadovoljava norme dobrog trilera. Završnica je isto tako dobra, mora se priznati dobra upotreba lažnog kraja. Već kad pomislite da su pozitivci pobijedili, novo sranje se dogodi. Iako su skeptici prigovarali da je za upravljanje putničkim avionom dovoljan priručnik i zgodna zračna domaćica (ne stjuardesa) da vam ga čita, stručnjaci su, oni koji se kuže nekog qurtza u pilotiranje, zamijetili da je Russellov lik radio sve što treba, što je, iskreno banalna stvar, ali ipak otkriva da su scenaristi malo pročili materijal prije pisanja. Osim Seagala, koji je ovdje ukrasni dodatak zbog ugovora, tu je i Halle Berry u svojoj mlađoj fazi i uspješno je pokazala da stvarno nije znala glumiti, dok je stari Kurt pokazao da je šarmer u bilo kojoj ulozi, te da cijelu stvar mogu nositi sporedni igrači koji ekčuli znaju ponešto o glumi (John Leguziamo, Oliver Pratt i Joe Morton). Mislim da je po izlasku filma najveći šok bio vidjeti Davida Sucheta kao negativca, ali Hercule Poirot je to dobro odradio, stvarajući iznenađujuće uspješan balans između fanatičnosti i ne tako jednodimenzionalnog negativca. Doduše, replike koje izgovara su tada djelovale kao čisti vjerski bullshit… dok se to uistinu nije dogodilo, što cijeloj priči daje malo dublju dimenziju, ozbiljniju. Umjesto akcije imamo dobar triler, umjesto bezumnog puškaranja po avionu imamo igru mačke i miša, a umjesto nabildanih junaka cijelu galeriju običnih građana. Znači, imamo sve što čini relativno dobar film. Dobro, možda ne tako dobar kao dobar, ali zato napet i zabavan, što je, kad se sve zbroji i oduzme, dobro napravljen posao.

2293212,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2293214,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2293216,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2293219,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2293220,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2293221,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2293223,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2293226,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2293227,r_+nj2MHWEbHbhf6Pc7e8YK9scojlY3bSH98M8VaTNVh_f+TjbZV41hWsbub+Kmqj92KlnytUMFuYdVnwD7_Wg== 2293228,Ro2EUCcoNOjR_B4ZFTtQewypBbQevyZxT1OnXrgpnUiP22s6kR0M3I9UAPt_K4Beh6C4Um5bQ67SDJO7m9f8LQ== 2293230,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2293231,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ==

Knijga ima svoj film…

Posted: 21 lipnja, 2014 in Knjige

 “Walter Wager – 58 Minutes”

 

9804793509a01388e18e4110.L l_99423_93742752

Hrvatska nema književnu žanrovsku scenu. Vjerujte mi, znam. Ukoliko ne pišete o aktualnim stvarima s kritičkog gledišta (gej parade koje treba bombardirat) ili ne lobirate za sretnu obitelj gdje nema dvije mame ili dva tate, teško da će vam itko uopće odgovoriti na e-mail. Možda da pokušate s jednom polufikcijom o tome kako ste se lijepo proveli u prvom postavom Dinama, pojebali i trenere i klupske donatore i to nazovete, oh, ne znam, Gola Istina, onda vam je put do polica u knjižarama zagarantiran. Ukoliko odlučite pisati o teroristima, ništa od toga. Prolupali branitelji koji su naoružani s kalašnjikovim? Ne bi baš išlo, to je stvar o kojoj se ne govori javno. Tajkuni koji kradu od naroda? Možda, uspjeh vam je ovisan o raspoloženju izdavača, tj. ako uspijete doći do kojeg. Hrvatska nema književnu žanrovsku scenu, ponavljam, ali u svim drugim zemljama to je normalna stvar. Skandinavci su od svojih pisaca krimića napravili marku bez obzira što više od pola toga ništa ne valja ili ide jednim te istim kalupom. Njihov krimić je standard koji je teško dostižan (barem po broju prodanih primjeraka ako već ne i po kvaliteti). Amerikanci su pak priča za sebe. Iako ih većina drži zaglupljenom nacijom (neću reći da sam jedan od tih ali znaju imati dana kad baš to pomislim) no kod njih je pisanje način života, a papirnate knjige idu kao podmazane. Ljudi znaju što je posao. Naravno, uz knjige idu i ekranizacije, ali kako su ove stranice posvećene projektima koji imaju retro pedigre, tako će se povremeno pojaviti i pokoji naslov koji je pretvoren u film, a postoji mogućnost da ili niste ni znali da je film nastao po knjizi, možda niste znali da knjiga ima svoj film, a možda doznate za oboje. Bilo kako bilo, to baš nije današnja odluka, da ubacim pokoji ”papirnati” članak na ove stranice, igrao sam se tom idejom već neko vrijeme (od kako sam otvorio blog, da budem iskren) ali kad vidim kako moj cijenjeni kolega po internetskom peru, Hank Moody, na svom blogu baca dobre recenzije (čak sam i ja ponovio nešto gradiva odatle) došlo je doba da izvučem ovu prastaru ideju iz zaborava i pokušam je sprovesti u djelu. A književni svijet mi nije stran jer sam i sam u njemu…na debelim marginama, naravno, no iza sebe imam tri izdanja papirnatih romana, pa bih trebao biti na relativno poznatom području. Nešto od naslova koji će doći ovdje (ima ih već jedna mala probrana gomila) pročitao sam osobno, pa ću vam moći podijeliti svoja mišljenja, a nešto će biti preneseno od strane drugih čitalaca. Uglavnom, nešto malo filmskih stvari, no koje će biti ispričane iz kuta književnosti.

Ekranizacije, da nastavim tamo gdje sam stao, su danas posao jednako dobar kao i filmovi. Posebice ove young adult pizdarije koje se množe kao gljive poslije kiše. O tome nećemo pisati jer većinu toga nisam ni pročitao, ne planiram čitati i nikad me nije povuklo, a ne bih htio da sebi na vrat navučem bijes nekih hardcore fanova koji pale i žare internetom zbog redatelja koji je za određenu ulogu pronašao glumca s plavim očima dok u knjizi isti ima smeđe. Kako je, jebote, ta neznalica usuđuje napraviti takvo što! Prenesti knjigu na veliki ekran stvar je mašte, a ne striktne pisane riječi, određena odstupanja su potrebna da jer to su dva različita medija, no pokušajte to pojasniti nekom hardcore fanu i nećete se dobro provesti.  Srećom, postoje takve ekranizacije za koje nikad ne bi rekli da su ekranizirane, kao ni da su filmovi nastali po toj knjizi. To je više uzimanje osnovne ideje nego ekranizacija, ali svejedno je zanimljivo. Dakle, otvaramo eksplozivno – s romanom znakovita imena 58 minuta. Prvo ću vam ispričati osnovni sadržaj, a vi pokušajte shvatiti koji je film nastao po tom djelu (neće biti previše teško). Dakle, jedne zimske i snježne noći, aerodrom JFK doživjet će neugodan šok kad ga preuzme grupa obučenih terorista. Njihovi zahtjevi su jednostavni: žele svoju braću po uvjerenjima van zatvora. Za ispunjavanje zahtjeva imaju točno 58 minuta jer tada će prvom avionu u zraku nestati goriva i doživjet će gadan susret s tlom. I dok su službenici aerodroma spremi popustiti prijetnjama, igrom slučaja tamo se našao i kapetan NYPD-a, Frank Malone. Malone će, zato jer je takav tip, krenuti u očajničku igru s vremenom ne bi li pronašao teroriste i spasio dan jer je u tom prvom avionu i njegova kćer. Shvatili ste već o kojem filmu se radi? Ovaj roman je u konačnici postao Die Hard 2, ali odmah vrijedi napomenuti da osim osnovne ideje da teroristi preuzmu aerodrom i junaka koji će spasiti dan i nema nekih drugih sličnosti. Film je, recimo, slobodna interpretacija pisane riječi te kad se ta dva pojam nalaze u istoj rečenici obično se jasno naglašava (kako se i vidi na omotu) da je riječ o ”bazi” za film, ne direktnoj ekranizaciji. Čini li to roman lošijim ili film boljim, pitanje je sad.

58 Minuta je, po čitateljskoj ocjeni, materijal koji se nosi na ljetovanje. To je akcijom nabijen uradak, dobrog tempa i solidne kreativnosti. Akcijski romani u USA nisu nikakva novost, oni se izdaju na svakodnevnoj bazi, a zadnje što kupi pozornost je serijal o Jacku Reacheru. Doslovce je impresivno da su scenaristi Die Hard 2 uspjeli pronaći nešto ovako na čemu bi uopće mogli graditi premisu nastavka, ali roman ipak nije tako tup jer ima originalnu ideju da teroristi preuzmu aerodrom, a ne avion, kako je to već išlo u tim starim danima. To starim je čak i istinito jer je roman objavljen 1987 godine i bio je korektan književni hit, koji je poslije postao jako veliki hit roman jer ga je film pogurao. No, ono što jest tupo u samom romanu jesu sve ostale stvari. Negativci su profesionalci, organizirani, učinkoviti i okrutni, ne prezaju od ničega. Upoznajemo ih kroz nekoliko poglavlja. Glavni junak je ono što se temeljno razlikuje od filma. John McClane je pogrešna osoba, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i njegova manjkavost jeste ta što ga čini idealnim junakom za kojeg će publika navijati. Junak romana, Frank Malone, potpuna je suprotnost. On je visok, plavokos, savršene tjelesne spreme. On zna brobu prsa u prsa, zna se služiti svim oružjem, deaktivirati eksplozivne naprave. Ujedno ima visok IQ, pronicljiv je kao Sherlock Holmes, sjajan detektiv, bivši igrač američkog nogometa, autoritet kojeg svi poštuju i svi ga poznaju, bezbroj medalja i priznanja za hrabrost i ujedno je najmlađi kapetan u policiji. Jeste već počeli zijevati od dosade? Kad to čitate imate dojam da će teroristi pasti na koljena čim čuju njegovo ime (ili ga vide uživo) što samu radnju čini zanimljvom, ali junaka ne. Takvih stručnjaka doslovce ima na bacanje (i Reacher je u tom košu, iskreno rečeno) Ipak, roman je, kako rekoh primjer kako se radi visokooktanski akcijski roman, pa ga možete i pročitati (mislim da je dostupan na Amazonu) a Walter Wager, američki pisac koji se specijalizirao za takve akcijsko/špijunske stvari nije baš početnik s filmskim svijetom jer je jedan njegov drugi roman također ekranziran, Telefon. Dok je tamo priča bila posve drugačija (špijunska, Hladni Rat i ostale pizdarije) ovdje je težište na akciji. Što se tiče onog dijela da se nosi na ljetovanje… teško da će u samoj rdnji ostati neko iznenađenje kad je glavni lik superioran negativcima u svakom pogledu. To malo ubija svaku napetost, slažete se? Na stranu to, film koji je nastao iz toga jest dobar, čak i više od toga, a ne mogu da se zapitam što bi danas rekao neki čistunac na ovakvu ekranizaciju, koje je u osnovi pokupila samo premisu i sve ostalo odbacila. Dobar posao? Sjajan posao? Bilo kako bilo, ugodno vam čitanje ako ga negdje pronađete (također i meni s vama).


above-the-law-movie-poster-1988-1020200861 20131217052224405236

IMDb

Trailer

 

Znate kako kažu, kad započneš, nemoj stati već idi do kraja. Iako u načelu nisam imao u planu pogledati ovaj naslov, nekako se nadovezao s Hard To Kill iz vrlo jednostavnog razloga. Ne zato što sam opasni obožavatelj Stevena Seagala, ne zato što Iznad Zakona (ili Nico) nisam pogledao već minimalno deset puta, već zato što se našao na istom dvd-u s prvo spomenutim. A kako sam imao slobodno veče, bolja polovica je izabrala rješavanje križaljke umjesto da trpi moju malenkost, jednostavno sam pustio film da se vrti i, iskreno, po prvi put zapitao, gdje su stvari krenule krivo. Gledajući iz distancirane perspektive, Seagal je ubo u sridu s ovim filmom. Prvo i važno, to mu je bio filmski debi. Drugo i jednako važno to je sasvim korektan krimić nastao na temeljima njegova junaka (Seagala osobno) i nije da se ne može mjeriti s nekim jačim naslovima jer može, iako mu to nije preporučljivo. Treće i dalje jednako važno, Seagal je pokazao ponešto autorskog štofa jer je sam radio na priči, pomalo i producirao film te odglumio sasvim korektno, što je, znam, kontradikcija sama po sebi. Ne znam koliko je svemu tome kumovao i Adrew Davis, sposoban redatelj s par dobrih naslova iza sebe (Code of Silance, The Package) i vrsnim poznavanjem žanrovskih obrazaca B filma, ali je od Seagala, stvarno lošeg glumca, kako će godine pokazati, uspio izvuće najbolje. Sve u svemu, to je stvarno pošten filmski debi, bolji se ne bi mogao ni tražiti. Kako je i zašto poslije potonuo u neistražene dubine ŽNJ kategorije sranja ostaje misterija za koju bi valjalo angažirati Muldera i Scully, ali sa startne linije izgledalo je jako dobro. Zašto sam spomenuo da se film ipak ne može mjeriti s jačim igračima? Zato što je dovoljno mutan i nedorečen (pojednostavljen čak u segmentima) da može proći kao korektan uradak na temu droge, no ništa više od toga. Činjenično je da ga je upravo Seagalova pojava izvukla iz mora sličnih, pomalo bezličnih uradaka, jer njegove martial art sposobnosti tada su bile nešto novo i svakako osvježavajuće (ne zna svatko ta sranja u stvarnosti i ne djeluje svatko tako autentično na ekranu) a jak centralni lik povukao je i nedorečenu priču o švercu droge, upetljanosti famozne CIA-e i sličnih rukavaca koji su se pojavili u samoj radnji. A ta radnja započinje gotovo autobiografskim predstavljanjem našik lika, Nicole Toscanyja, znanog i kao Nico.

Ukratko, naš junak je vidio svijeta, bio je u Japanu, naučio se mlatiti, otišao u rat i bio tamo sve dok nije shvatio kako su njegovi pretpostavljeni cijelu tu demokratsku pizdariju ne koriste za dobro staro švercanje droge. Godinama kasnije, Nicu je policajac na ulicama Chicaga, ima obitelj, partnera i svi ga u kvartu znaju kao jako dobrog tipa. I dok radi policijski posao, Nicu će uhvatiti dva dilera droge, ali to uhićenje će ga vratiti na put prošlosti jer glavni lik iza cijele operacije je njegov bivši pretpostavljeni, plus još neki mutni likovi iz State Departmenta. Umjesto da mu priskoče u pomoć, policija će mu okrenuti leđa, gotovo ga izopćiti (tako to ide kad se zahebavate s moćnim ljudima) nakon čega će Nico morati sam braniti svoju živu glavu, ali i glave svoje obitelji. Jednu stvar možete zapaziti iz ovog sažetka, ako ste pažljivo čitali, naravno, i ako imalo poznajete filmove gdje je Seagal glumio. Ovdje nema pobij ih sve i otiđi sa smješkom završetka. Oh, film ima nekoliko akcijskih scena, ima i zdravog ubijanja, ali iz radnje je izbačen cijeli ja-sam-nepobjediv štimung koji tako svima ide na živce. Ide i meni, ako ćemo biti iskreno, iako sam odrastao na takvim filmovima, ali to je i razlog zašto je ovo kriminalistički film, a ne akcijski film. I to fukncionira odlično, iskreno rečeno. Kombinacija stvarnih fakti o Seagalu (danas se općenito zaboravlja da je lik imao zanimljivu prošlost prije nego se pojavio na velikom ekranu) i filmske priče stvara zanimljivu pozadinu za glavnog lika, ali da budemo i iskreni, ne postiže baš neku karakterizaciju. Nico je moderni junak, bez mane, uvijek spreman napraviti pravu stvar i to je to, plus što je odan svojoj obitelji, prijateljima i susjedima. Osvježavajuće je to što lik nije depresivan, sklon alkoholu, radoholičar koji zanemaruje svoje bližnje (toga ima u tragovima) što je gotovo klasika za filmove koji govore storije o žandarima na tragu nečeg velikog.

Već kad sam kod tog ‘velikog’, vrijedi spomenuti kako je najslabija karike ovog lanca upravo priča o drogi. S jedne strane se koristi urbani mit (ma, čista činjenica) da je američka tajna služba za svojih godina u Vijetnamu dobrano profitirala na uvozu drogu. To znaju svi i film ne ulazi dublje u mehanizam kako su to radili. Negativci tako ostaju više-manje na bazi kartonskih likova koji su opasni, imaju mrku facu i govore polu dijabolične stvari. Jedina prednost u odnosu na slične jeste to što nisu primitivni seljeberi naoružani automatskim oružjem koji pucaju na sve i svakoga (takvi su došli kasnije u Seagalovim filmovima) i samo zbog toga funkcioniraju u svrhu radnje. Davis režira bez nametanja, film nema brzih i divljih kadrova, i ne gura Seagalovu facu gdje god je moguće. Nažalost, koliko režija bila dobra i priča korektno ispričana, kao i negativci, tako i svi ostali ostaju u sjeni i bez prave karakterizacije. To je Sharon Stone kao odana i požrtvovana žena, ali ništa više od toga, Pam Grier kao odana i požrtvovana partnerica, ali ništa više od toga itd, itd, itd. Stoga, ukoliko vas smeta manjak neke suvislije karakterizacije glavnih likova (ili barem onih koji su oko glavnog lika), pa onda će vas to smetati i ovdje. Ali, usprkos svim tim nedostacima (koje se moraju spomenuti kod ovakve dobre/loše analize) film je dosta dobro uravnotežen između krimi priče, malo glorificiranja glavnog lika i okružja u kojem se odigrava (Chicago – Andrew Davis ga koristi za svaki svoj film) a predstavlja i osvježenje, no tu zasluge idu Seagalu koji je za svoj prvi nastup ispao više nego iskoristiva pojava, pa nije ni čudo da danas ima poprilično fer reputaciju (film, ne Seagal). Da je nastavio u istom tonu Seagal danas bi bio na puno boljem mjestu nego gdje jest (osmi krug pakla rezerviran za ekstra loše filmove), no uvijek se može pohvaliti kako je (ako ništa drugo) dobro krenuo. Što se tiče konkretne preporuke za gledanje… Ako niste još gledali (u što stvarno sumnjam) svakako pogledajte. Nećete otkriti toplu vodu, to je činjenica, ali neće vas ni ohladiti kiša klišeja na koje smo navikli kod ovakih naslova. Sve u svemu, pošten filmski debi, pošten filmski uradak, pošteno napravljen posao.

2336827,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2336828,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2336829,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2336830,DE9H3lxSxRArrm+3CoTvfCYro6sZm5dIcPkxD0EGPfVeLvkr2ZIXwAC6hh_T8A2HbNJMbTn0Yqcuqqw+krDp1w== 2336832,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2336834,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2336841,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== nico-1988-04-g


hard_to_kill 1259357201636280

IMDb

Trailer

Danas je jako teško, gotovo nemoguće, zamisliti da je Steven Seagal nekad davno bio vrhunska faca na velikim ekranima. Potonuvši potpuno (kao kamen) u sami mulj niskobudžetne produkcije i naslova jako, jako sumnjive kvalitete, uspio je gotovo potpuno izbrisati činjenicu da je nekad snimao sasvim pristojne filmove zbog kojih je i postao zanimljiva pojava. Naravno, onda je bio oko pola tone lakši i okretniji, sam je snimao svoje poteze i nije mu trebao dubler za scene borbe, ali jedan dio zasluga zašto je Seagal bio dobro primljen od strane publike (kritičari ga ionako nikad nisu ni voljeli pa na to ne vrijedi trošiti riječi) ide i redateljima koji su razumjeli koncept B filma, ali i koji su razumjeli glumačke kapacitete galvne zvijezde (kojih nema) i u kakvu ga situaciju postaviti. Zato mu prvi filmovi i vrijede nešto. Ne spominjem B filmove samo zato da ih spomenem. Posljednje Seagalovo ukazanje na velikom ekranu bilo je u papazjaniji Roberta Robriqueza, Machete. Roby iz nekog svog razloga vjeruje kako razumije dinamiku i koncepte B filmova, ali ustvari ih ne razumijem. Kako je on to najavljivao, Machete je trebao biti ultimativni film osvete, ali je svom junaku, umjesto puške i bijesa utrpao lopatu i spiku o kopanju septičkih jama. Tragično je to što je i Seagal bio tamo, kao negativac, a naš vrli junak nije čak ni njega ubio već se ovaj sam nabio na mač. Film je, ublaženo rečeno, bio tragedija u kojoj se više pričalo o imigrantima nego što se pošteno ubijalo. A Rodriquez umjesto što se šopao bezveznim trash filmovima iz sedamdesetih (i to onim lošim) mogao je pogledati par dobrih naslova na tu temu i napraviti nešto pametnije. Već kad spominjemo vraga, mogao je pogledati i Seagalov Hard to Kill kao školski primjer filma osvete. OK, možda sam ga malo uljepšao, to ipak nije školski primjer filma osvete, to je više krimić s elementima osvete, ali funkcionira na oba polja, što ga čini gledljivim, čak i dobrim. To mu je bio drugi film u karijeri, izašao je dvije godine nakon Abowe The Law, gdje su kritičari bili toliko oduševljeni njime da su ga usporedili (cool pojavu) s onom Clinta Eastwooda. To pripisujem činjenici da je film režirao Andrew Davis, čovjek koji je napravio i jedan stvarno pošteni film Chucka Norrisa (Code of Silance) i čovjek koji će u drugoj suradnji sa Seagalom proivesti njegov najveći hit, Under Siege. Realno gledajući, Hard to Kill ne kasni puno za Abowe The Law, ali ipak kasni, no i dalje se radi o poštenom filmu osvete koji je zaslužio da ga se pokoji put spomene u tom kontekstu.

Ali, u njemu nema nekih misterija, ruku na srce. Seagal je policajac (opet) kojemu pokvareni političari poubijaju obitelj, a njega spreme u komu na idućih sedam godina. Probudivši se, započinje povezivanje točkica i oporavak, a onda će svi ti dvolični poličarski kurvini sinovi da plate jer su stali na put krivom tipu. Opet. Kad bih i pokušavao, ne bih mogao proširiti sadržaj, no to je ujedno poanta zašto neki filmovi osvete upale. Jednostavni su. Ne trebaju mi filozofske priče o moralnosti i ispravnosti nasilja koje će vrlo vjerojatno stvoriti novo nasilje već mi dajte tipa, negativce i neka prvi ubija druge. Doduše, i ja sam ga malo previše pojednostavio jer u filmu ipak ima tu i tamo neka nijansa sivog zbog čega se može nazvati kriminalističkim filmom, ali ništa od toga ne skreće fokus s glavne radnje. Također je vrlo važno da se publici da ono što ona želi – junaka koji se izdiže oz pepela. Pratio sam malo novije filmove osvete i, iako ne mogu reći da poneki od njih nemaju nekog šarma, većina njih ide na to da pojašnjava i objšanjava što, zašto, kako i gdje. Koga briga za to. Ipak, da ne ispadnem kako propagiram površnost naspram slojevitosti, za ovakvu vrstu filma morate imati poseban štimung, ne smijete osuđivati. Ako ste filmski snob, a idete gledati Seagalov film… pa, jeste ujedno i mazohist? Abow The Law je ponudio i policijsku priču u svojoj radnji (ono jest krimić u pravom smislu te riječi) i zato je bolji i zato predstavlja stvarno dobar debi glumca koji nema pojma o glumi. Gluma vam nije ni potrebna ako znate prebiti tipa tako da ga našamarate njegovim rukama, ali to ujedno čini film i slabijim. Što nas dovodi do sljedećih stavki dnevnog reda.

Glavne mane filma su jednostavnost i to što nitko nema pojma o glumi. Da, znam, prije par redaka sam rekao kako je jednostavnost jedna od stvari zbog koje film može uspjeti, ali ovdje mislim na to da radnja ne nudi baš nikakva iznenađenja. Od početka znamo tko je krivac i negativac i sve što možemo raditi jeste sjediti i gledati na kakve će načine skončati. To je pak povezano s činjenicom da Seagal ne zna glumiti, a za ovakvu ulogu su potrebne emocije. Njegov odnos s ženom je takav da baš i ne stvara potrebnu kemiju te kad je ubiju baš nam i ne nedostaje, a on ne zna pokazati tugu, upornost i bijes zbog kojih krene u rješavanje stvari. Nije samo on kriv. Kelly LeBrock nije ništa bolja. Njih dvoje, koji su čak bili u braku za vrijeme snimanja, nemaju baš jaku kemiju, a redatelj u nekim intimnijim scenama ne zna kako da ih usmjeri. Problem je što Seagalu ne leže likovi s emocijama, on je cool lik koji se najbolje snalazi u poznatom okružju, zato Out For Justice i Under Siege funkcioniraju najbolje, ali i zbog ograničenog vremenskog roka u kojem nije potrebna jaka karakterizacija njegova lika. Što film onda ispuručuje? Zabavu, kratko rečeno. Jednom kad se riješi svih onih stvari kojima bi dobro došao emocionalni naboj film je zabavan mješanac Seagalove pojave, pucnjave i mudrijašenja koje završava premlaćivanjem. Drugim riječima, nema praznog hoda. Čak je i režiran protočno, što se ne može reći za posljednje naslove gdje Stewe-Boy glumi (ne gledam – zadnji koji još računam pod dobar film je Exit Wounds) i ta režija je svrhovita jer film nema nikakvih specijalnih efekata, pa je pametno iskorišteno Seagalovo poznavanje borilačkih vještina kao atrakcija za gledatelje (a da je čovjek znao znanje jest). Znači, na kraju balade, vrlo jednostavna šablona po kojoj pozitivac sredi negativce, nema nikakvih iznenađenja, ali ima dobrih i zabavnih dijelova gdje je Seagal dominirao jer je bio okretniji i puno kompaktniji nego što je danas. Još da zna glumiti bio bi ovo još bolji uradak, ali i bez toga se radi o filmu osvete koji djeluje kao poster reklama za to kako bi se trebali raditi takvi naslovi. Tj, ako vas nije briga za umjetnost i mislite samo na to kako da zabavite publiku.

1862221,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1862222,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1862223,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1862227,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1862228,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1862229,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1862231,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== mZVmkHWV16ZplntnR5Ui1pAKtZN

1862224,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1862225,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1862226,EGxloAICFWSu_r7y+GPq9EciiZbCW3Mw4jOkFo1C99PLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1862230,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 1862232,EGxloAICFWSu_r7y+GPq9EciiZbCW3Mw4jOkFo1C99PLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== Hard to Kill - Ein Cop schlägt zurück

 

Escape To Athena (1979)

Posted: 15 lipnja, 2014 in Akcija, Komedija, Ratni

trLtYJ8RyBriLF0tLr5ZirrkTsS EscapeToAthena(1)synopsisfront.jpg 1

IMDb

Trailer

 

Poznat vam je izraz stara dobra vremena? Naravno, ako taj izraz upotrijebite u filmskom kontekstu dobijete opisnu imenicu kojom vas proglase nostalgičarem, zastarijelim ili nečim sličnim, što mi je uvijek zabavna stvar. Upotrijebite li taj izraz u pravom kontekstu, bez opisnih imenica, onda vidite koliko se filmski posao promijenio. Ratni spektakli više ne postoje. Doduše, nađu se (Saving Private Ryan, Pearl Harbor) ali tu se radi o filmovima koji su ciljano išli na neku autentičnost i realnost i širenje već odavno poznate poruke kako je rat sranje, što iz izbacuje iz ovih redaka kao dobar, ali krivo usmjeren materijal. Ratni spektakli nisu nikakva rijetkost ni u dobrim starim vremenima, bilo je i onda naslova koji su prikazivali ratna zbivanja onakvima kakva su bila (barem su pokušavali) ali iz toga se razvio puno popularniji smjer: avanturistički. Avanturistički filmovi, naravno, isto tako nisu današnja novost, no kad su se spojili s ratnim žanrom dobili smo nekoliko uistinu impresivnih naslova kao što su The Guns of Navarone, The Dirty Dozen ili alfu i omegu žanra, Where Eagles Dare. Bijeg u Atenu nastao je na krilima uspjeha dotičnih filmova, ali nastao je u vrijeme kad je avanturističko ratni žanr polako posustajao u svom poletu (dovoljno je vidjeti Force 10 From Navarone da se shvati o čemu govorim) te čak ni velika glumačka imena, dobra pirotehnika i napete priče nisu bile siguran mamac za publiku. Rekavši to da odmah kažem kako je Bijeg… završio negdje između neba i zemlje pošto je financijska zarada bila srednja žalost, a ni kritičari ga baš nisu previše mazili, no sam film i nije tako loš kako bi se reklo na prvi pogled, ali ima jedan određeni problem. Nije znao u kojem ti točno smjeru trebao ići. Ratnom. Avanturističkom. Komediji. Za razliku od svojih kultnijih srodnika, Bijeg… je ostao nekako smušen proizvod jer balans između stvari koje bi trebale biti izbalansirane nije bio u pravoj mjeri, a takvo što se odmah osjeti u konačnom proizvodu. Osobno, znam za naslov već duže vrijeme, ali ga nikako nisam imao priliku pogledati. Jednom je prilikom izašao u nekom jadnom DVD kiosk-izdanju, gdje sam ga i zapazio, no tek je igrom slučajnosti (jerbo sam u potpunosti zaboravio na njega) došao na red za gledanje. Ipak, koliko god ja riječ o smušenom filmu, izraz stara dobra vremena mu savršeno odgovara jer u ovom slučaju nije bitan toliko konačni učinak koliko njegova namjera – zabava – koja je ispunjena, što ga ne čini sjajnim, ali svakako filmom poštenih namjera.

Dakle, o čemu je riječ? O neimenovanom grčkom otoku kojeg su okupirali Nijemci. Zanimljivost, iako tamo drže zarobljenike, koriste ih za prikupljanje arheoloških vrijednosti koje potom šalju natrag u Njemačku. Taj motiv, da malo zastanem, nisam do sada vidio u filmovima i tek je nedavno The Monumenst Man to spomenuo, kako su nacisti osim osvajanja voljeli i lijepu umjetnost. Idemo dalje. Na otoku, među zarobljenicima, ima par individua koje su spremne učiniti sve da pobjegnu, a tim nastojanjima priključit će im se i lokalni pripadnici pokreta otpora, kao i dvoje američkih zabavljača. Zadatak je u osnovi jednostavan, ali je sveobuhvatan – prvo moraju preuzeti logor, spriječiti da se dojavi zapovijedništvu u gradu, nakon čega se mora napraviti napad i na grad kako bi se zaustavilo osvećivanje običnim građanima, nakon čega pak trebaju onesposobiti i pristanište za podmornice. Naravno, naši junaci imaju i svojih planova u svemu tome, uzeti komad blaga koje su nijemci sakupili za sebe, ali da bi to napravili, uz sve ovo nabrojano, za kraj samo trebaju zauzeti jedan mali samostan visoko u kamenim brdima, gdje ih pak čeka drugačije iznenađenje.

Prva stvar je nekako očita kad pogledate film – im užasno loše odabrane glumce. Ne mislim da su užasni kao užasni da ne znaju glumiti već samo pogrešno odabrani i poprilično neiskorišteni. Kao prvo, Roger Moore, koji je, budimo iskreni, ustvari loš glumac (ali je simpatičan k’o vrag, pa mu sve prolazi) nikako ne odgovara za jednog zapovjednika njemačkog radnog logora. Nikako. Pogotovo s tim što uvijek igra istu ulogu, bio on Simon Templar ili James Bond, nema nikakve razlike. Djeluje kao hohštapler koji više voli bariti zgodne komade nego se zahebavati s naci-sranjima. I to je OK jer stari Roger nije baš pravi negativac, što nas dovodi do druge točke zašto je ovo pomalo mlak uradak. Film, naime, nema dobrog negativca. Nijemci su tu, ali ništa više od neke bezlične mase koja, ruku na srce, i ne predstavlja neku posebnu prijetnju. Nema se osjećaj lošeg postupanja, čime akcije naših junaka djeluju pomalo… mlako. Treća stvar koja pomalo škripi jest komični ton. Nije previše naglašen, ali jest. Iz istog razloga ni Kelly’s Heroes baš ne funkcionira kako bi trebao, pa tako ni ovdje nema nekog uporišta. Nemoguće je shvatiti likove iole ozbiljno kad je duh više smiješan nego napet (što pokazuje kako su svi oni ustvari dobri komičari, samo je ovo pomalo krivi projekt za pokazivati to) a uz to se mogu nadovezati i nespretne situacije kao što je ona kad zauzimaju logor. Tim manama se može pridodati i neiskorištenog opoprilično impresivnog casta. David Niven i Roger Moore su s Grčkom na ti s obzirom da je prvi već bio tamo kad je minirao topove s Navaronea, a drugi je samo produžio ostanak i snimio For Your Eyes Only. Telly Savallas je faca, kao i uvijek, i jedini je napravio dobar omjer između akcije i komike, dok Elliott Gould i Richard Rounthree stoje gotovo neiskorišteni. Sad opet malo o dobrim starim vremenima. Ovo je zaigran film i zato je dobar. Akcija je stvarno dobro izvedena, mora se priznati, iako su same borbe prsa u prsa poprilično drvene (tako to ide s tim starim filmovima) i vidi se da je scenarij više bacao na avanuristički žanr nego na ratni. Kao posebnu atrakciju moram same lokacije – nešto prelijepo, toliko dobro da sam dobio želju da posjetim Grčku, a jako dobro su uspjele zračne snimke samih lokacija jer, osim što film odlično izgleda, ima i dinamiku koja je prirodnija godinama koje su tek trebale doći nego onda. I glazba, naravno, klasična grčka melodija, uz povremeni dodatak male modernizacije, čine stvar jako dobrom za slušanje. Znači, kako rekoh, ni na nebu ni na zemlji. Akcija je dobra (ima odlična potjera motorima u sredini), pirotehnika isto tako, lokacijski je također fascinantan, ali s poprilično neiskorištenim likovima, nedostatkom nekog jačeg negativca i šlamperaj kod izvedbe scenarija stvaraju podijeljeni dojam. No, pohvale idu na to što ga je manje zanimala povijesna činjeničnost, a više zabava te ako se pobornik naslova koje sam prije spomenuo, bilo bi gotovo šteta da propustite i ovaj jer, usprkos manama, ima dosta toga i za ponuditi.

1827181,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1827200,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1827204,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1827202,ocIP4tMCiOK4zT2dBFT5Vhs_Ftr_z8nmzeTRzbLyVSpaBUxILOSY3kduIOHhLVzlj5H6rI2gIQODp4BxrptAyA==

1827180,cJG7sH_VJ2czjxss7FY_qjJ8f+CcbV4rx2J1nXdgs0jUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1827182,2Bx_wdjMso4zS_5pktnGl34C3oWlB4PVCXqQwHd01XjRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1827184,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1827199,gw1wsgupFX5UiXKfaAdCYwcyx0iYFDcQHqdSFraYF9PUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1827201,poT+CWnkyejhi+EFWzY9l+cYAuM6Rdhf0c0Hr1nOLFzRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1827203,tWjqn_uVEiBvlxsv6R38NBo0QOZoLTRlehfkGTt8MsvRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ==

 

 

Nowhere to Land (2000)

Posted: 8 lipnja, 2014 in Thriler, TV

26762 PanicAirDerTodfliegtmit-Cover-200689 plakat_2e9de05e71eacd8

IMDb

Trailer

 

Nedjelja je. Ugodna sunčana temperatura. Pogodna hladovina. Vrijeme je za nešto lagano, ne pretjerano komplicirano, ali opet taman dovoljno zanimljivo da vas drži u ugodnom raspoloženju, točnije onom neradnom, taman poslije ručka, prije nego odete na lagani spavanac i počnete se pripremati za idući radni dan. Statistički gledano, avioni su i dalje najsigurniji oblik prijevoznog sredstva. Statistički. Svako malo se pak dogodi neki vrag zbog kojeg dospiju u vijesti. Jedan nestane, drugi se sruši, treći uspije sletjeti, ali mu otpadne gefufna na cincilatoru i ispusti se rikverc ulje. Takve stvari. Naravno, danas unijeti bilo što veće od čačkalice u avion stvar je znanstvene fantastike, to ne bi uspio ni Tom Cruiseu dok visi na kbalovima par metara iznad poda, ali prije, u nekim starim, dobrim (reći ćemo kako stvari stoje – naivnijim) vremenima takvo što se radilo na svakodnevnoj bazi. Naime, nikome nije padalo na pamet da bi netko mogao ići namjerno srušiti avion dok je osobno u njemu, ali onda se dogodio 9/11 i stvari su se promijenile. Nažalost, bilo je toga i prije. Unijeti vatreno oružje u avion bila je stvar dobre volje, čak ne ni pažljivog planiranja, zbog čega smo i imali par spektakularnih otmica. Unijeti bombu s nervnim plinom? Oh, dječija igra. Treba vam samo zgodno pakovanje, opušteno osiguranje na aerodromu i to je to, dobijete pošteni televizijski film kojeg vam preporučavam, pogađate točno, zato jer odgovara kriterijima rečenima na samom početku. Zanimljiv materijal, ništa komplicirano, baš prava stvar za gledanje nakon finog nedjeljnog ručka. Zamijetili ste da sam spomenuo kako je riječ o televizijskog filmu, što, moram naglasiti, nije nikakva prepreka, ta ne snimaju se svi filmovi zbog kina i zarade (iako bi to svi htjeli) ali zanimljiva je to stvar za spomenuti jer kad usporedite obične televizijske filmove (idemo reći Hrvatske, onako, reda radi) jednostavno se moram zapitati u čemu je točno problem? Da nitko ne može smisliti nekakav polu napet sadržaj da se napravi sat i pol gledljivog ostvarenja? Jer, budžet u ovom slučaju nije igrao nikakvu ulogu, film ga skoro ni nema, ali uz malo kreativnosti, malo scenarističke domišljatosti i malo dobre volje dobio se naslov kojemu uopće ne smeta što ima televizijski pedigre, kao ni sva moguća ograničenja koja idu uz to. Ne očekujte čuda, naravno, red je odmah vas upozoriti i na to.

Dakle, Nowhere to Land jedan je od posljednjih naslova koji su se pojavili prije nego su 4 oteta aviona promijenili pogled na filmske ekstravagancije u pogledu zračnih prometala i njihovih problema. Nakon njega (i parkiranja aviona u WTC i Pentagon) stvari su se drastično promijenile i uopotrijebiti avion kao mjesto radnje bilo je neumjesno. Više nije. Liam Nesson će vam to reći, kao i Jodie Foster prije njega (Flightplan i Non-Stop su vratili putničke avione gdje im je mjestu – u zemlju fikcije) ali u ovom malom filmiću, Jack Wagner i Ernie Hudson će pokušati spasiti dan. Naime, putnik je uspio prošvercati bombu u avion (relacija Sidney- Los Angeles) ali lik nije terorist već je jedan od onih gadnih opsesivaca koji ne mogu preboliti bivšu ženu. Da, i ona je u avionu, kao i njezin novi muž. Negdje na pola puta između dva grada postojanje bombe postat će javna tajna, a pilot Wagner (Melrose Place, pratio sam to pobožno dok je išlo – grijeh prošlosti) i stručnjak za bombe Hudson moraju smisliti način kako je deaktivirati prije nego ispusti opasni otrov i poubija hrpu nevinih duša. No, kvaka je u tome što bomba kao takva ima i jednu dodatnu manu, ali koju… pa, prepustit ću vam da to otkrijete ako ikad pogledate film.

Idemo odmah u glavu – film ne komplicira s nikakvih predugačkim uvodima. To je televizijski film, ljudi, tempo, tempo i tempo. Upoznavanje s putnicima je kratko, kroz tek par riječi i akcija se pokreće. Prvo pratimo tipa kako unosi bombu u avion (kako je to vrijeme prije 9/11 stvar djeluje čak i izvedivo – bilo je sličnih sranja oko unošenja drugog sranja u unutrašnjost zrakoplova), nakon čega pratimo kako pilot-žandar rade na bombi, a malo pratimo i kako ekipa na tlu traži opasnog posesivca. Stvar koje je osvježavajuća – nema terorista koji zazivaju Alaha, traže oslobođenje drugova iz zatvora, žele da Palestina bude samostalna – sve te stvari su, hvalim te bože na malim kreativnim stvarima, izbjegnute. Naš negativac čudna je ptica koji ne može preboliti ženu. Jako je raspiljugan na nju, njezina novog muža i sve što želi jeste da ona bude ponovo s njim (svaka bi pristala na to kad joj kažete da ste stavili bombu u avion koji se nalazi na 35.000 stopa). Druga pozitivna stvar. Wagner i Hudson imaju zgodan štimung, ali to je i zbog činjenice da su obojica uložili više nego potreban trud da dočaraju napetost. Priča oko bombe je OK, ništa fancy, opasna je, mala je i djeluje prolazno. Deaktivacija je isto tako odrađena malo sa stilom (nitko je ne baca uokolo po avionu) i na kraju, kad se dogodi kvaka koju ista ta bomba ima, stvara se poprilično zgodna napetost dok traje utrka s vremenom (bomba treba reći BUM, avion treba sletjeti prije toga). Mane? Zbog brzine svi su likovi nedorečeni, većina glumi amaterski, ograničenje budžeta spriječilo je stvaranje malo jačih scena (avion dva puta uleti u turbulencije a koristi se gotovo ista snimka za dočaravanje) te je režija, kadrovi i cjelokupni dojam televizijski. Film ne nudi ništa novo, ne otkriva toplu vodu, ne izmišlja i ne umara, što je zadnja, ali bitna stavka. Cijelih 87 minuta, koliko traje, možete provesti u fotelji, odmoriti se od ručka i imati osjećaj da ste gledali nešto u što je uloženo ponešto truda. Kako u rukavu imam još par naslova iz sličnog okružja (različite kvalitete, naravno) recimo samo i to da vam ovo preporučavam i kao mali uvod u svijet nemirnog neba jer… hej, ne mogu svi biti Liam ili Jodie i spašavati dan u filmovima koji su napravljeni za puno love. No, ako ste kojim slučajem alergični na ovakve televizijske proizvode, pošteno je reći da ne gubite baš ništa i ako ga preskočite.

1739-2 hqdefault i356194 m2001 m2002 m2003

Jaws 2 (1978)

Posted: 6 lipnja, 2014 in Avantura, Horor, Roy Scheider

jaws2may10 l_77766_fef86bbd l_118796_0077766_ac36675c l_128368_0077766_59bbf8ac

IMDb

Trailer

 

Kad radite tematski tekst, jedna stvar je sigurna – doznat ćete puno toga, čak i ono što vas ne zanima. Kako sam prije par dana dobio mali inspirativni polet da zapišem koju (ne)pametnu o popularnim Raljama, samo po sebi se nametnulo i da ih odgledam, ali već kad gledam njih, odmah u paketu dolazi i nastavak (ostatak serijala laganini preskačem jer… pa, zato što je ostatak serijala). Jaws 2 došle su u kina tri godine nakon originala i one su čisti školski primjer kako nastavak nije nikad kao original. Složit ću se s time, Ralje 2 su nastavak i, biti ću još iskreniji, pomalo loš nastavak. Ne zbog činjenice da je u središtu priče opet morski pas već zato što se nije odmaknuo od nekih smjerova radnje prvog dijela. Sve zajedno, to je pošten film, poprilično nepravedno podcijenjen i to samo zato što je nastavak poznatog fenomena. Rekavši to, da odmah kažem kako više preferiram nastavak nego original – to nije tako čudna stvar jer oni koji me poznaju znaju da sam čudna ptica po tom pitanju (Rambo 2, Predator 2… svi mi draži od originala) no, opet, preferiram ga zbog stvari koje su ispale bolje nego u samom originalu. Nema straha, sve ću pojasniti, zato sam ovdje i zato vi ovo (nadam se) čitate. Također mogu spomenuti i određenu sentimentalnu vrijednost – film sam gledao prvi, tj. pročitao sam knjigu (riječ je o novelizaciji) i tek onda pogledao film. Kako sam što zbog obaveze (to stavite pod navodnike) što zbog činjenice da film nisam gledao stvarno, što zbog sve bližeg ljeta (nadajmo se, fingers crossed i tako to) tako sam pošteno ubio dva sata i, kako već dugo nisam nešto i napisao na ovim mojim malim stranicama, da odmah podijelim dojmove dok su još svježi.

Ponovo smo na otoku Amity, ugodnom mjestu pogodnom za odmor i ribolov. Prošlo je par godina otkako je grad imao problem s velikom bijelom psinom, ali to ne spriječava šefa Brodyja da i dalje bude na oprezu. Toliko na oprezu da u jednoj prilici ispuca cijeli okvir u sjenu na moru, preplašivši ljude. Možda jest malo paranoičan, ali to ne znači da nije u pravu. Amity opet ima problem s morskim psom, a ovaj put neće biti svegradskog lova već će se Brody sam otisnuti na pučinu kad dozna da mu je sin u opasnosti. Kako rekoh par redaka prije, film doslovce preslikava radnju iz originala do detalja. Iako je nastao u vrijeme kad se gledalo na jednostavno pravila nastavka – ako radi, ne popravljaj – taj dio mu ruši kredibilitet i neki jači dojam. Jer, Brody opet neće nikoga uvjeriti da je blizu obale dolutao novi pas, opet će doživjeti otpor od graskih čelnika i opet će se prekasno pokazati da je bio u pravu. To je uglavnom sva mana. Ono što valja sve je ostalo u filmu. Vrijedi napomenuti jednu zanimljivu stvar. Film je nastao dosta teško, što zbog produkcije, što zbog troškova, a što zbog kreativnih nesuglasica prvog redatelja, pa i drugog. Roy Scheider nije želio odraditi nastavak svojevoljno, ali morao je zbog ugovorne obaveze. No, iako je ulogu morao odraditi, odmah je rekao da će je odraditi kako treba, uz puni angažman, što je rasni primjer pravog profesionalca i zbog čega ga poštujem još više nego prije. Vrijedi napomenuti da je uloga ipak razrađenija od glavne priče, Brody je preživio horor i to se na njemu vidi. Njegova fobija od mora još uvijek je prisutna i zadnje što želi ponovo se zajebavati s morskim nemanima. Kako je cijeli film uglavnom položen na njegova leđa, može se reći da je napravio vraški dobar posao.

Oko prvih Ralja lomila su se i još uvijek se lome koplja o kojem je žanru točno riječ; horor ili film katastrofe (malo jest nategnuto ovo drugo, ali ipak) dok u nastavku toga nema. Ovo je čisti horor, a u skladu s tim imamo i neke uobičajene obrazce koje dolaze uz to. Morski pas je postao killer koji namjerno vreba ljude, a kad se u završnici nađu sami klinci… pa, slasher je ono što mi pada na pamet iako tada još službeno nije ni postojao. Bruce 2.0 i dalje izgleda mehanički, ali sada su valjda imali bolje kablove, otpornije na vodu jer je često u kadru (čak ponekad i malo previše) i neću reći da film ima neki faktor straha, ali neugode da, iako to nije uspjeh filmaša koliko činjenice da morski psi, živi i neživi, jesu neugodna pojava. Jedna od stvari koja je bolje uspjela u nastavku nego originalu je osjećaj ljeta. Da, znam da to zvuči čudno, ali Spielberg nije snimio original na vrhunce ljtne sezone već u rano proljeće i kad vidite grad koji umjesto da se grca u turistima, ljetnoj odjeći i suncu zjapi skoro prazan, a svi nose odjeću dugih rukava i zakopčani su do vrata onda znate da je to… pa, ne ljeto, ne pravo. Dvojka pruža taj osjećaj, malo jest, ali znači nešto kad kažete preporuka za ”ljetni film”. Što se tiče radnje isto tako ide poprilično glatko, počevši od napada psa, koji su kreativni (minus mehanizacija Bruce 2.0) i prijelaz iz urbanog na otovreno more nije tako drastično odrezano kao u originalu. Sve u svemu, pošten film koji je podcijenjen zbog prepričavanja iste priče, ali koji nije toliko jezivo loš jer ima i svojih aduta zbog kojih je i postigao uspjeh. Da, film je zaradio preko 200 milijuna dolara, i da, originalne kritike ga uopće nisu potopile i vjerojatno je to zato što se film barem potrudio ponuditi nešto novo, a ipak uključiti i nešto staro. Bilo kako bilo, vrhunska preporuka za fine ljetne dane, pogotovo kad svako malo neki nespretni morski pes zaluta i do našeg plavog Jadrana.

2059847,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2059848,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHqNLCuMe9dOulg7+qzq9tJ7WroLIafwPOXqaJEsd2LS4Q== 2059852,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2059853,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2059862,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUiypHmrrOPp2LzhyyrYWsaIu2krbsIj_u3XRts5VXelQQ== 2059863,KfnjKqgkbh2T0X2VL_oYxQeETSJk7jPV7rXq8nD_PwQ9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 5179582,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 5179584,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw==

2059851,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2059854,2Bx_wdjMso4zS_5pktnGl34C3oWlB4PVCXqQwHd01XjRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2059861,CxGEKQrMgjmJJs+_NE35_YXNlY5qQNpLTg2zNA9LDAp4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 5179581,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA==