Nowhere to Land (2000)

IMDb

Trailer

 

Nedjelja je. Ugodna sunčana temperatura. Pogodna hladovina. Vrijeme je za nešto lagano, ne pretjerano komplicirano, ali opet taman dovoljno zanimljivo da vas drži u ugodnom raspoloženju, točnije onom neradnom, taman poslije ručka, prije nego odete na lagani spavanac i počnete se pripremati za idući radni dan. Statistički gledano, avioni su i dalje najsigurniji oblik prijevoznog sredstva. Statistički. Svako malo se pak dogodi neki vrag zbog kojeg dospiju u vijesti. Jedan nestane, drugi se sruši, treći uspije sletjeti, ali mu otpadne gefufna na cincilatoru i ispusti se rikverc ulje. Takve stvari. Naravno, danas unijeti bilo što veće od čačkalice u avion stvar je znanstvene fantastike, to ne bi uspio ni Tom Cruiseu dok visi na kbalovima par metara iznad poda, ali prije, u nekim starim, dobrim (reći ćemo kako stvari stoje – naivnijim) vremenima takvo što se radilo na svakodnevnoj bazi. Naime, nikome nije padalo na pamet da bi netko mogao ići namjerno srušiti avion dok je osobno u njemu, ali onda se dogodio 9/11 i stvari su se promijenile. Nažalost, bilo je toga i prije. Unijeti vatreno oružje u avion bila je stvar dobre volje, čak ne ni pažljivog planiranja, zbog čega smo i imali par spektakularnih otmica. Unijeti bombu s nervnim plinom? Oh, dječija igra. Treba vam samo zgodno pakovanje, opušteno osiguranje na aerodromu i to je to, dobijete pošteni televizijski film kojeg vam preporučavam, pogađate točno, zato jer odgovara kriterijima rečenima na samom početku. Zanimljiv materijal, ništa komplicirano, baš prava stvar za gledanje nakon finog nedjeljnog ručka. Zamijetili ste da sam spomenuo kako je riječ o televizijskog filmu, što, moram naglasiti, nije nikakva prepreka, ta ne snimaju se svi filmovi zbog kina i zarade (iako bi to svi htjeli) ali zanimljiva je to stvar za spomenuti jer kad usporedite obične televizijske filmove (idemo reći Hrvatske, onako, reda radi) jednostavno se moram zapitati u čemu je točno problem? Da nitko ne može smisliti nekakav polu napet sadržaj da se napravi sat i pol gledljivog ostvarenja? Jer, budžet u ovom slučaju nije igrao nikakvu ulogu, film ga skoro ni nema, ali uz malo kreativnosti, malo scenarističke domišljatosti i malo dobre volje dobio se naslov kojemu uopće ne smeta što ima televizijski pedigre, kao ni sva moguća ograničenja koja idu uz to. Ne očekujte čuda, naravno, red je odmah vas upozoriti i na to.

Dakle, Nowhere to Land jedan je od posljednjih naslova koji su se pojavili prije nego su 4 oteta aviona promijenili pogled na filmske ekstravagancije u pogledu zračnih prometala i njihovih problema. Nakon njega (i parkiranja aviona u WTC i Pentagon) stvari su se drastično promijenile i uopotrijebiti avion kao mjesto radnje bilo je neumjesno. Više nije. Liam Nesson će vam to reći, kao i Jodie Foster prije njega (Flightplan i Non-Stop su vratili putničke avione gdje im je mjestu – u zemlju fikcije) ali u ovom malom filmiću, Jack Wagner i Ernie Hudson će pokušati spasiti dan. Naime, putnik je uspio prošvercati bombu u avion (relacija Sidney- Los Angeles) ali lik nije terorist već je jedan od onih gadnih opsesivaca koji ne mogu preboliti bivšu ženu. Da, i ona je u avionu, kao i njezin novi muž. Negdje na pola puta između dva grada postojanje bombe postat će javna tajna, a pilot Wagner (Melrose Place, pratio sam to pobožno dok je išlo – grijeh prošlosti) i stručnjak za bombe Hudson moraju smisliti način kako je deaktivirati prije nego ispusti opasni otrov i poubija hrpu nevinih duša. No, kvaka je u tome što bomba kao takva ima i jednu dodatnu manu, ali koju… pa, prepustit ću vam da to otkrijete ako ikad pogledate film.

Idemo odmah u glavu – film ne komplicira s nikakvih predugačkim uvodima. To je televizijski film, ljudi, tempo, tempo i tempo. Upoznavanje s putnicima je kratko, kroz tek par riječi i akcija se pokreće. Prvo pratimo tipa kako unosi bombu u avion (kako je to vrijeme prije 9/11 stvar djeluje čak i izvedivo – bilo je sličnih sranja oko unošenja drugog sranja u unutrašnjost zrakoplova), nakon čega pratimo kako pilot-žandar rade na bombi, a malo pratimo i kako ekipa na tlu traži opasnog posesivca. Stvar koje je osvježavajuća – nema terorista koji zazivaju Alaha, traže oslobođenje drugova iz zatvora, žele da Palestina bude samostalna – sve te stvari su, hvalim te bože na malim kreativnim stvarima, izbjegnute. Naš negativac čudna je ptica koji ne može preboliti ženu. Jako je raspiljugan na nju, njezina novog muža i sve što želi jeste da ona bude ponovo s njim (svaka bi pristala na to kad joj kažete da ste stavili bombu u avion koji se nalazi na 35.000 stopa). Druga pozitivna stvar. Wagner i Hudson imaju zgodan štimung, ali to je i zbog činjenice da su obojica uložili više nego potreban trud da dočaraju napetost. Priča oko bombe je OK, ništa fancy, opasna je, mala je i djeluje prolazno. Deaktivacija je isto tako odrađena malo sa stilom (nitko je ne baca uokolo po avionu) i na kraju, kad se dogodi kvaka koju ista ta bomba ima, stvara se poprilično zgodna napetost dok traje utrka s vremenom (bomba treba reći BUM, avion treba sletjeti prije toga). Mane? Zbog brzine svi su likovi nedorečeni, većina glumi amaterski, ograničenje budžeta spriječilo je stvaranje malo jačih scena (avion dva puta uleti u turbulencije a koristi se gotovo ista snimka za dočaravanje) te je režija, kadrovi i cjelokupni dojam televizijski. Film ne nudi ništa novo, ne otkriva toplu vodu, ne izmišlja i ne umara, što je zadnja, ali bitna stavka. Cijelih 87 minuta, koliko traje, možete provesti u fotelji, odmoriti se od ručka i imati osjećaj da ste gledali nešto u što je uloženo ponešto truda. Kako u rukavu imam još par naslova iz sličnog okružja (različite kvalitete, naravno) recimo samo i to da vam ovo preporučavam i kao mali uvod u svijet nemirnog neba jer… hej, ne mogu svi biti Liam ili Jodie i spašavati dan u filmovima koji su napravljeni za puno love. No, ako ste kojim slučajem alergični na ovakve televizijske proizvode, pošteno je reći da ne gubite baš ništa i ako ga preskočite.