Deckard
IMDb
Trailer
Poznat vam je izraz stara dobra vremena? Naravno, ako taj izraz upotrijebite u filmskom kontekstu dobijete opisnu imenicu kojom vas proglase nostalgičarem, zastarijelim ili nečim sličnim, što mi je uvijek zabavna stvar. Upotrijebite li taj izraz u pravom kontekstu, bez opisnih imenica, onda vidite koliko se filmski posao promijenio. Ratni spektakli više ne postoje. Doduše, nađu se (Saving Private Ryan, Pearl Harbor) ali tu se radi o filmovima koji su ciljano išli na neku autentičnost i realnost i širenje već odavno poznate poruke kako je rat sranje, što iz izbacuje iz ovih redaka kao dobar, ali krivo usmjeren materijal. Ratni spektakli nisu nikakva rijetkost ni u dobrim starim vremenima, bilo je i onda naslova koji su prikazivali ratna zbivanja onakvima kakva su bila (barem su pokušavali) ali iz toga se razvio puno popularniji smjer: avanturistički. Avanturistički filmovi, naravno, isto tako nisu današnja novost, no kad su se spojili s ratnim žanrom dobili smo nekoliko uistinu impresivnih naslova kao što su The Guns of Navarone, The Dirty Dozen ili alfu i omegu žanra, Where Eagles Dare. Bijeg u Atenu nastao je na krilima uspjeha dotičnih filmova, ali nastao je u vrijeme kad je avanturističko ratni žanr polako posustajao u svom poletu (dovoljno je vidjeti Force 10 From Navarone da se shvati o čemu govorim) te čak ni velika glumačka imena, dobra pirotehnika i napete priče nisu bile siguran mamac za publiku. Rekavši to da odmah kažem kako je Bijeg… završio negdje između neba i zemlje pošto je financijska zarada bila srednja žalost, a ni kritičari ga baš nisu previše mazili, no sam film i nije tako loš kako bi se reklo na prvi pogled, ali ima jedan određeni problem. Nije znao u kojem ti točno smjeru trebao ići. Ratnom. Avanturističkom. Komediji. Za razliku od svojih kultnijih srodnika, Bijeg… je ostao nekako smušen proizvod jer balans između stvari koje bi trebale biti izbalansirane nije bio u pravoj mjeri, a takvo što se odmah osjeti u konačnom proizvodu. Osobno, znam za naslov već duže vrijeme, ali ga nikako nisam imao priliku pogledati. Jednom je prilikom izašao u nekom jadnom DVD kiosk-izdanju, gdje sam ga i zapazio, no tek je igrom slučajnosti (jerbo sam u potpunosti zaboravio na njega) došao na red za gledanje. Ipak, koliko god ja riječ o smušenom filmu, izraz stara dobra vremena mu savršeno odgovara jer u ovom slučaju nije bitan toliko konačni učinak koliko njegova namjera – zabava – koja je ispunjena, što ga ne čini sjajnim, ali svakako filmom poštenih namjera.
Dakle, o čemu je riječ? O neimenovanom grčkom otoku kojeg su okupirali Nijemci. Zanimljivost, iako tamo drže zarobljenike, koriste ih za prikupljanje arheoloških vrijednosti koje potom šalju natrag u Njemačku. Taj motiv, da malo zastanem, nisam do sada vidio u filmovima i tek je nedavno The Monumenst Man to spomenuo, kako su nacisti osim osvajanja voljeli i lijepu umjetnost. Idemo dalje. Na otoku, među zarobljenicima, ima par individua koje su spremne učiniti sve da pobjegnu, a tim nastojanjima priključit će im se i lokalni pripadnici pokreta otpora, kao i dvoje američkih zabavljača. Zadatak je u osnovi jednostavan, ali je sveobuhvatan – prvo moraju preuzeti logor, spriječiti da se dojavi zapovijedništvu u gradu, nakon čega se mora napraviti napad i na grad kako bi se zaustavilo osvećivanje običnim građanima, nakon čega pak trebaju onesposobiti i pristanište za podmornice. Naravno, naši junaci imaju i svojih planova u svemu tome, uzeti komad blaga koje su nijemci sakupili za sebe, ali da bi to napravili, uz sve ovo nabrojano, za kraj samo trebaju zauzeti jedan mali samostan visoko u kamenim brdima, gdje ih pak čeka drugačije iznenađenje.
Prva stvar je nekako očita kad pogledate film – im užasno loše odabrane glumce. Ne mislim da su užasni kao užasni da ne znaju glumiti već samo pogrešno odabrani i poprilično neiskorišteni. Kao prvo, Roger Moore, koji je, budimo iskreni, ustvari loš glumac (ali je simpatičan k’o vrag, pa mu sve prolazi) nikako ne odgovara za jednog zapovjednika njemačkog radnog logora. Nikako. Pogotovo s tim što uvijek igra istu ulogu, bio on Simon Templar ili James Bond, nema nikakve razlike. Djeluje kao hohštapler koji više voli bariti zgodne komade nego se zahebavati s naci-sranjima. I to je OK jer stari Roger nije baš pravi negativac, što nas dovodi do druge točke zašto je ovo pomalo mlak uradak. Film, naime, nema dobrog negativca. Nijemci su tu, ali ništa više od neke bezlične mase koja, ruku na srce, i ne predstavlja neku posebnu prijetnju. Nema se osjećaj lošeg postupanja, čime akcije naših junaka djeluju pomalo… mlako. Treća stvar koja pomalo škripi jest komični ton. Nije previše naglašen, ali jest. Iz istog razloga ni Kelly’s Heroes baš ne funkcionira kako bi trebao, pa tako ni ovdje nema nekog uporišta. Nemoguće je shvatiti likove iole ozbiljno kad je duh više smiješan nego napet (što pokazuje kako su svi oni ustvari dobri komičari, samo je ovo pomalo krivi projekt za pokazivati to) a uz to se mogu nadovezati i nespretne situacije kao što je ona kad zauzimaju logor. Tim manama se može pridodati i neiskorištenog opoprilično impresivnog casta. David Niven i Roger Moore su s Grčkom na ti s obzirom da je prvi već bio tamo kad je minirao topove s Navaronea, a drugi je samo produžio ostanak i snimio For Your Eyes Only. Telly Savallas je faca, kao i uvijek, i jedini je napravio dobar omjer između akcije i komike, dok Elliott Gould i Richard Rounthree stoje gotovo neiskorišteni. Sad opet malo o dobrim starim vremenima. Ovo je zaigran film i zato je dobar. Akcija je stvarno dobro izvedena, mora se priznati, iako su same borbe prsa u prsa poprilično drvene (tako to ide s tim starim filmovima) i vidi se da je scenarij više bacao na avanuristički žanr nego na ratni. Kao posebnu atrakciju moram same lokacije – nešto prelijepo, toliko dobro da sam dobio želju da posjetim Grčku, a jako dobro su uspjele zračne snimke samih lokacija jer, osim što film odlično izgleda, ima i dinamiku koja je prirodnija godinama koje su tek trebale doći nego onda. I glazba, naravno, klasična grčka melodija, uz povremeni dodatak male modernizacije, čine stvar jako dobrom za slušanje. Znači, kako rekoh, ni na nebu ni na zemlji. Akcija je dobra (ima odlična potjera motorima u sredini), pirotehnika isto tako, lokacijski je također fascinantan, ali s poprilično neiskorištenim likovima, nedostatkom nekog jačeg negativca i šlamperaj kod izvedbe scenarija stvaraju podijeljeni dojam. No, pohvale idu na to što ga je manje zanimala povijesna činjeničnost, a više zabava te ako se pobornik naslova koje sam prije spomenuo, bilo bi gotovo šteta da propustite i ovaj jer, usprkos manama, ima dosta toga i za ponuditi.
Deckardov Kutak 