Executive Decision (1996)

IMDb

Trailer

 

U svoju obranu mogu reći, ovaj put nije riječ o Seagalovom filmu već Kurt Russellovom. Stvarno. To što je i Stevo malo u igri je čista slučajnost. Još iskrenije, pripremam jedan malo poduži tematski tekst za kolegu na susjednom blogu (treba platiti stanarinu) i nekako sam u zadnje vrijeme dosta zaglibio u istraživanju tih nezgodnih stvari koje se događaju u tim putničkim avionima, a kako sam već pisao ponešto o takvim filmovima (Passenger 57, Air Force One) nastaviti niz činilo se prirodnim razvojem situacije. Mislim, teroristi i avioni su kao ruka i rukavica, išli su jedno uz drugo prije 9/11 kao saliveni, ali nakon toga više nisu. Tu uopće ije pitanje zašto, ne zbog samog događaja, već se od prije znalo da je oteti putnički avion lagano kao ukrasti djetetu slatkiš (ne baš toliko lagano, ali svakako nije bio neizvediv pothvat) i takvi su filmovi uglavnom bili zabavni i isplativi, dvije stvari koje su najvažnije. Ako je film zabavan publici, bit će isplativ producentima, što je, prosto rečeno, dvije muhe jednim udarcem. Naravno, nakon 9/11 postalo je jasno da čudesno spašavanje i junaci dana ne postoje. Malo je teže prodati priču o liku koji će sam samcat srediti grupu do zuba naoružanih terorista i uspješno spustiti avion kad se zna da su u jednom danu 4 aviona doživjela drugačiju sudbinu. Doduše, avioni kao takvi još uvijek nisu ispali iz priče, dapače, ali više to nisu čisti akcijski derivati već trileri (Flightplan & Non-Stop) koji ne izazivaju vraga s teroristima već koriste domaće (čitaj američke) negativce i dobru staru pohlepu kao motivaciju, a ne vjerske fanatike i njihove sulude planove za ubijanjem što većeg broja nevjernika. Rekavši to, da se odmah vratim i na Konačnu Odluku. Ovaj film jedan od onih koji su na jeziv način ispali proročanski. Doduše, tu ima jako puno filmskog biznisa, ali neke crte unutar postupaka negativaca izvedene su i u stvarnosti, kao i njihov konačni plan da se a avionom zabiju u nešto veliko i američko. Zato je i došao na crnu listu svojedobno, bio je zabranjen (ne direktno) za javna puštanja na televiziji odmah nakon 9/11 tragedije da ne bi uznemiravao ljude, ali ujedno je postao i jedan od najtražnijih naslova koji su se podizali odmah nakon rušenja WTC-a jer… pa, ljudi su morbidni, a ovaj film je najbliže što se može pogledati kako izgledaju vjerski fanatici na misiji i dobiti sporednu zadovoljštinu da su pozitivci sredili negativce barem na malom ekranu.

No film ima i nekih svojih aduta zbog kojih ga ne treba otpisati kao još jednu običnu akcijsku papazjaniju. Prvo, to nije akcijski film već triler koji više baca na Toma Clancyja nego na Johna McClanea, što je već samo po sebi odmak od rutine. I film, u maniri Toma Clancyja, započinje podatkom da je poznati svjetski terorist uhvaćen te da tajne agencije mogu proslaviti dobar ulov. Tj. sve dok njegov zamjenik ne otme putnički  avion s 400 duša u njemu i ne zatraži zamjenu. Taoci za njegova šefa. David Grant, čovjek koji je uredski tip, stručnjak za dotičnog teroristu, mora svoje snage udružiti s pukovnikom Traviom i smisliti plan kako preuzeti avion i spasiti dan. Plan je pomalo rizičan, ali dobar… sve dok ne propadne. Udarna jedinica nastrada, pola njih se prebaci u avion, pola izgine, opreme nemaju, posao se čini propalim, a, povrh toga, naš negativac baš i nema želju predati taoce već mu je plan zabiti avion u središte Washingtona. Naši junaci pak moraju smisliti drugačiji plan kako spriječiti da se to ne ostvari, a bome sve radi protiv njih. Em su negativci prekobrojni, em je tu i osjetljiva bomba, em američka vlada želi srušiti avion dok je još nad nenaseljenim područjem. Sličnosti s Clancyjevim romanima ne prestaju samo na opisima radnje (u jednom njegovom romanu terorist uistinu zabije avion u zgradu Kongresa) već je i sam glavni junak, Grant, kopija Jacka Ryana. On je analitičar, tip koji radi za stolom, ali silom prilika postaje akcijski junak. Ako ste za taj tip priče, evo vam razloga za pogledati film (Decision je bolji Ryan film od zadnjeg Ryan filma).

Svojevremeno je glavni geg filma bio eliminacija velike akcijske zvijezde u prvoj trećini trajanja. I dok je publika očekivala da će gledati još jedan derivat Seagalove Under Siege duologije, gdje bi on lomio ruke, noge i vratove svojom tehnikom (neki su čak žalili što to i nije napravljeno tako) nakon što Seagal završi muerto prije nego uspije i kihnuti prema putničkom avionu radnja radi drastičan zaokret prema trileru, a ne akciji. I to je najbolja stvar koja se mogla napraviti, iskreno rečeno. Umjesto bombi koje bi Seagal radio od pola litre ulja, malo maslaca i jedne žlice Vegete, dobili smo poprilično napetu igru mačke i miša između specijalaca i terorista koja, kad se stvar pogleda iz određenog kuta, čak djeluje i uvjerljivo. Utvrđivanje brojčanog stanja neprijatelja, njegova lokacija i vatrena snaga je standardni postupak kod ovakvih stvari, ne ulijetanje s pištoljem i pucanjem u sve i svakoga (pri čemu obično strada neki prozor i avion doživi naglu dekompresiju – nakon koje se nikad ne raspadne) i kad gledamo naše junake kako se provlače kroz uske prostore, postavljeju kamere i mikrofone ne može se reći da scenaristi nisu malo istražili to o čemu pišu. Naravno, film ima uobičajenih glupavih boljki tipa da teroristi unesu vatrenog oružja dovoljno za manji rat, a kao šlag na kraju je i jedna ekstremno komplicirana bomba koja je na neki magični način uspjela proći sve provjere na aerodromima (jest da su onda kontrole bile ponešto mlake, ali ipak ne toliko). Bomba je više onaj standardni dodatak da se stvori napetost bez koje se moglo proći zato što akcija, tj. priprema za akciju u putničkom dijelu zadovoljava norme dobrog trilera. Završnica je isto tako dobra, mora se priznati dobra upotreba lažnog kraja. Već kad pomislite da su pozitivci pobijedili, novo sranje se dogodi. Iako su skeptici prigovarali da je za upravljanje putničkim avionom dovoljan priručnik i zgodna zračna domaćica (ne stjuardesa) da vam ga čita, stručnjaci su, oni koji se kuže nekog qurtza u pilotiranje, zamijetili da je Russellov lik radio sve što treba, što je, iskreno banalna stvar, ali ipak otkriva da su scenaristi malo pročili materijal prije pisanja. Osim Seagala, koji je ovdje ukrasni dodatak zbog ugovora, tu je i Halle Berry u svojoj mlađoj fazi i uspješno je pokazala da stvarno nije znala glumiti, dok je stari Kurt pokazao da je šarmer u bilo kojoj ulozi, te da cijelu stvar mogu nositi sporedni igrači koji ekčuli znaju ponešto o glumi (John Leguziamo, Oliver Pratt i Joe Morton). Mislim da je po izlasku filma najveći šok bio vidjeti Davida Sucheta kao negativca, ali Hercule Poirot je to dobro odradio, stvarajući iznenađujuće uspješan balans između fanatičnosti i ne tako jednodimenzionalnog negativca. Doduše, replike koje izgovara su tada djelovale kao čisti vjerski bullshit… dok se to uistinu nije dogodilo, što cijeloj priči daje malo dublju dimenziju, ozbiljniju. Umjesto akcije imamo dobar triler, umjesto bezumnog puškaranja po avionu imamo igru mačke i miša, a umjesto nabildanih junaka cijelu galeriju običnih građana. Znači, imamo sve što čini relativno dobar film. Dobro, možda ne tako dobar kao dobar, ali zato napet i zabavan, što je, kad se sve zbroji i oduzme, dobro napravljen posao.