Dick Tracy (1990)

IMDb

Trailer

 

Ne znam kako vama, ali meni su već dosadile ove ekranizacije stripova. Ne dosadile u stilu da ih neću pogledati jednom kad izađu jer hoću (čak će i oni najgori filmski snobovi to napraviti, vrlo vjerojatno i prije onih koje to zanima) ali odavno sam prestao pratiti vijesti i novosti o takvim projektima. Jer, kad se napravi konačni račun i podvuče crta, s jedne strane imamo Marvel, a u suprotnom kutu ringa stoji DC Comics. Superman, Batman, X-Man, Avengersi, Iron Man… iako su im imena različita, sve je to dio istog paketa koji vam želi prodati istu stvar – cijeli jedan svemir. I dok protiv toga nemam ništa protiv, sve je to posao, ali već je postalo zamorno čitati kojeg lika planiraju pripojiti nekom drugom liku da bi pripremili teren za likov zasebni film. Kao da ne postoji ni jedan drugi strip. Doduše, znam da nikad neću doživjeti ekranizaciju Mister No-a (a taj strip bi dušu dao za jednu avanturističku zezanciju a’la Indiana Jones) ali mogu se barem nadati da će se netko sjetiti da postoji toliko drugih likova, ne povezanih s Marvel/DC Universima, i da će, nadajmo se, uletjeti neki drugi projekt. Nije da je baš toliko crno (iako jest) jer ove godine nam dolazi nastavak famoznog Sin Cityja (Rodriguez se prvo trebao zahebavati s onim Machette pizdarijama prije nego je shvatio da od toga nema kruha) i već sad mogu osjetiti valove pozitivnih vibracija koje se šire Internetom. Prvi film je bio OK. Nije me oduševio toliko koliko je neke druge, ali bio je to fin primjer kako napraviti film izvan svemira superjunaka. U svim tim silnim pohvalama na račun Millera i Rodrigueza nitko nije zamijetio jedu sporednu stvar – nešto slično je već bilo napravljeno. Pod ‘slično’ ne mislim da sličnost radnje već na vizualno igranje s pokretnim slikama u svrhu približavanja stripovskoj atmosferi. Da, znam, zvuči jako čudno kad netko spomene kako ova dva ipak nisu toliko genijalni ili inovativni koliko se misli, no prošlost je tu da nas podsjeti kako više ništa nije originalno. Usporediti jednog Dick Tracyja sa Sin Cityjem će za mnoge biti blesfemija, povod da me uhvate i spale kao heretika na lomači javnog osuđivanja, no treba biti fer i reći kako je Warren Beatty prvi (uspješno) prenio dojam stripa na veliki ekran. On pak nije išao toliko na grafiku (koja u Sin Cityju krpa činjenicu kako je radnja pomalo isprazna, prepuna noir spike kojom nas je zabavljao Bogart) ali i jest, stvarajući prepoznatljiv izgled filma koji, dvadeset i kusur godina kasnije, još uvijek izgleda ne toliko svježe koliko… zabavno. Uz to, činjenica jest da je stripovski svijet u 90-ima imao posve drugačije pretstavnike nego danas. Dick je bio prvi, uvjetno rečeno, koji se probio s pozitivnim krtikama i lijepo box office rezultatima, a tu su u blizini bili i The Shadow, The Rocketeer i The Mask, The Crow sve odreda poznati stripovi i poprilično dobre ekranizacije, koje su pak napravile različite uspjehe. Imali smo i prvu verziju Dredda onda (imali smo ga i sad nema dugo – neka nam dugo živi nasilno provođenje zakona) i pitanje je kako bi stvari stajale da su svi oni pobrali uspjeh sličan ovom kakav sad kupe svi ovi Spidermani i Iron Mani. Da nije bilo peripetija oko auorskih prava već bi odavno dobili i nastavak Dicka, ali možda je ovako i bolje jer film je, koliko to bizarno zvučalo, uspio ostati čak i originalan. Što baš i nije mala stvar za napraviti.

Priča? Oh, Dick Tracy je superžandar, jedan od onih koji nose cijeli grad na svojim ramnima, koji zna sve negativce i koji znaju njega. Okružen je galerijom bizarnih likova, koji rade bizarne stvari i u tom svijetu nema pravila. Bombe će eksplodirati, meci će se ispucavati, a ljepotice će se bacati našem junaku oko vrata. U ovom posebnom slučaju, Dick mora srediti mafijaškog šefa (Michael Corleone osobno) i nositi se s njegovim nasilnicima, ljubavnim jadima i paziti da grad ne potone u mulj kriminala. Nema baš nekog jakog sadržaja koji bi vam i mogao ispričati jer film krivuda posvuda (iako ima centralnu radnju) i priča je tu tek toliko da je se tako može nazvati. S druge strane, Tracy kao strip ide još od 1931 godine (ne da je punoljetan već je debelo u gerijatrijskim godinama) i uzeti nešto konkretno iz svega toga… pa, što god da se napravi, uvijek će biti onih nezadovoljnih. Već kad sam zabrazdio u ovakvo fino pripovjedanje, vrijedi napomenuti da je priča derivat svih onih gangsterskih i mafijaških filmova koji su harali 30-ima i 40-im godinama, a vi sad sami odlučite da li je Beatty radio posvetu, parodiju ili neki svoj zasebni svijet. Po meni osobno, čovjek je radio igrani strip. Priča nije bila toliko ni važna koliko vizualni izgled, a tu je bogme i pogodio. Što se tiče svih ostalih stvari…

Kako rekoh, priča je poprilično krivudava, što je minus, likovi su nedorađeni i kartonski (stripovski, reklo bi se) i karakterizacija ne postoji. S druge strane, film je zabavno uhvatio duh prošlih vremena, točnije, pretjerivanja u svemu i svačemu. Od humora, preko akcije, do dijaloga. Kao da listate strip, gledate stari gangsterski film i slušate radio-dramu, sve u jednom. I dok bi sad mogli povesti raspravu o tome koliko je to ustvari dobar pristup, zaključna ocjena jest da je svo to silno pretjerivanje napravljeno i sa određenim stilom (da, postoje neke granice neukusa i film, iznenađujuće, ih baš i ne prelazi previše). Najveće iznenađenje je koliko je Beatty uspio sakupiti zvijezda (Al Pacino, Maddona, Dustin Hoffman, James Caan) i polovicu ih staviti pod tešku šminku te natjerati da parodiraju sami sebe (Pacino pogotovo). No, Beatty nije spretan redatelj. Usprkos dobrim namjerama, film mu je potpuno neuravnotežen te zna previše vući u komediju, a jako malo u sve ostalo, iako je pokazivao namjere da se to ne dogodi. Akcija je… skoro da je i nema, ako ćemo iskreno, što je šteta jer postoji jedna zgodna scena koja je ispala zabvana i pokazuje kako je umjesto spomenute komedije tu bilo još materijala za postizanje zabave. Pretpostavljam da je sve to zato što je film nastao pod okriljem Disneyja, pa su svi negativni elementi morali biti stavljeni pod ključ (psovke, krv, ubijanje i tako te vesele stvari) i zato što Beatty nije Rodriquez (koji je pak snimao pod palicom kuće koja jako cijeni nasilje i sve ostale vesele stvari) i, koliko god to sve ispalo pomalo naopako, film je postigao zacrtano. To je šaren komad, zabavan (nekome više, nekome manje, naravno) i bez previše dosađivanja. Vizualni pristup koji je Beatty odabrao izgleda odlično, što je činjenica, i, iako nije tako brutalan kao Sin City, dobro je najavio kako spajanje stripa i filma u takvu formu da ne postoji neka bitna razlika djeluje odlično. Filmu je to pomoglo da ostvari zavidan financijski uspjeh, shvatili smo i da je Madonna prije dvadeset i kusur godina bila vruć komad… umjetnice (nije da joj i danas nešto nedostaje, dapače) a cijeli taj pristup ekranizacija stripova koji nisu dio glavne struje također je pomogao i sličnim projektima da se podignu sa zemlje. Za poštenje dovoljno, a usto se još uvijek može i pogledati, pa čak i zabaviti (ili barem zadržati osmjeh na licu) nakon svega.