Deckard
IMDb
Trailer
Već sam pomislio kako ću se na neko vrijeme riješiti pisanja o novoj produkciji. Posljednji X-Man film ima svojih prednosti (jedna od njih je da ga pogledate u kinu) ali kad sam stao odvagivati prednosti naspram mana, zaključio sam da ne vrijedi trošiti slova na njega. Imao sam strahove da bi me novo (ne)djelo Toma Cruisea moglo navesti da naoštrim svoje pero i ti su strahovi postali stvarnost, uistinu to moram napraviti. Ali, Tommy i ja smo stari poznanici, svako navrati na ove stranice (ne vodi tjelohranitelje sa sobom i stvarno je cool lik… kad ne skače po kauču) i moram priznati da me rijetko koji njegov film razočara. Čak razmišljam da bih mogao početi ulagati nekakvu lovu u njega, kupovati dionice, neki lijepi vrag, jer, kako stvari stoje, Tom je, na stranu scijentologija, vrsni maher filmskog posla jer skače iz žanra u žanr i uvijek nekako uspije napraviti, ako ništa drugo, barem gledljiv film. Zato mi nije jasan sva ta silna mržnja naspram njega. OK, razumijem, većina zvijezda ispadne poprilično neugodna kad im popusti pažnja i odmah se shvati kako je gluma cool tipa točno to – gluma. Osobno, ja bih Romana Polanskog poslao u Fox River zatvor (pa neka bježi iz njega s Michaelom Scofieldom) na jedno dva-tri dobra guženja tek toliko da dobije odgovarajuću nadoknadu za ono silovanje maloljetnice, ALI… ne mogu poreći da čovjek zna snimiti film kad mu ide. Chinatown mi je i danas top-notch noir krimić kojeg uvijek rado pogledam (nisam baš previše lud za Rosmery Baby, iskreno) i kad čujem nekoga kako kaže (ili napiše) da mu se film u startu gadi radi privatnih sranja nekog glumca… kao da noktima povučete po školskoj ploči (Freddy zna kako se to radi) tako me to iziritira. No, Tom Maverick ni ne skriva da je pomalo lujka na privatnom životu, tj. bio je, jer je valjda naučio lekciju-dvije o tome kako se treba ponašati, pa je sad izvan nekih smiješnih skandala. A lik je i fora jer ne dolazi svatko na naš lijepi Jadran, sjedi u bircu i cuga hladni macchiato bez da ga čuva pet-šest tjelohranitelja. Kad se samo sjetim što su napravili Beyonnce i njezin tjelohranitelj (a bome smo i mi pokazali kakvi smo primitivci kad vidimo slavnu osobu) Tom je oličenje skromnosti. Sad, nakon što sam ga nahvalio ovako privatno (svi ostali ga kinje, pa da budem kontra) vrijedi priznati da Tom zna i kako odabrati filmski projekt. Od Nemoguće Misije, pa do Obliviona. Zadnji nije baš ono nešto ektra, ali u suši SF filmova svaka kap dobro dođe, ali zato je Jack Reacher iznenadio svježinom (vaš časni ja željno očekuje najavljeni nastavak) i kad sam posve slučajno pogledao Na Rubu Budućnosti (slučajno jer uopće nije bio najavljen za kino projekciju u mom malom gradu) shvatio sam da ta određena konstanta kvalitete nije slučajna – Tom stvarno zna odabrati projekt. A i bio sam skeptičan, iskreno, jer sadržaj mi je opasno bacao na Beskrajni Dan susreće fantastično nabildanog Saving Private Ryan. Oy me of little faith…
Sadržaj je sljedeći, slušajte pozorno jer ga neću ponavljati. Zemlja polako pada na koljena pred jakom invazijom jako neprijateljski raspoloženih izvanzemaljaca (jako su slični onim lignjama iz Matrixa). Ljudi se spremaju za finalnu bitku i očekuju pobjedu. Ali, zajeb, alieni su već tamo i smicaju nas kao glinene golubove. Jedan od tih nesretnih idiota koji zagrizu metak je i Bojnik Cage. Tragična i herojska smrt… ili možda ne. Cageuo se dan počinje ponavljati ali što god da napravi uvijek sve završi isto – da skvikne. No, tada upozna Ritu, bad ass vojnikinju koja zna kako se ratuje. I kako je to kad ti se dan ponavlja. Zato što je to i sama doživjela. Njih dvoje, kroz bezbrojna ponavljanja počinju polako otkrivati istinu iza tog napada (alieni su krivi kako god pogledate, mučka đubrad) i dolaze do zaključka kako sav taj rat neće dobiti ako ne pronađu Omegu, glavnog i odgovornog aliena koji je mastermind svega. Takav, kao i svi ostali zla gamad, nije ni blizu bojišnice. Dan koji se ponavlja i situacije koje treba ispraviti nije današnja novina jer, pa već sam spomenuo Groundhog Day, ali ima i 12:01, jedan mali filmić koji je triler s pomalo sličnim premisama kao i Edge… (nema izvanzemaljaca) no projekti kao takvi (s tom radnjom) nisu tako česti. Možda su zato i dobri. Dok je prvi uzimao komediju i feelgood osjećaj, drugi je radi na trilerskoj osnovi, a treći spaja sve živo i neživo u cijelinu. No, konstanta je da se lik kroz to ponavljanje razvija i napreduje, što, očekivano doživljava i naš junak ovdje. Od lika koji bi prodao majku da izbjegne rat postaje lik koji bi prodao majku samo da dođe na ratište. I to je to. Ostali likovi, nažalost, ostaju posve isti, što je i očekivano jer za njih je dan isti, ali ne dobiva se ni njihova karakterizacija niti mi doznajemo nešto posebno o njima kroz oči glavnog lika. Cruise nosi dosta dobro film na svojim leđima, ima potrebnu karizmu i pojavu, a i scenarij mu daje ponešto prostora za razvoj. Ništa što bi mu donijelo Oscara, ali ima nekih nijansi koje dobro dođu pri portetiranju lika. Emilly Blunt je, po skromnom mišljenju, ovdje najslabija karika. Osim što njezin lik, kako spomenuh, nema neki razvoj, zamišljena je kao inspiracijski model žene-ratnice (Ellen Ripley style) ali u njezinoj pojavi nema ništa što bi bilo tako inspirativno, a i povezanost s Tomicom (famozna on screan kemija) nije nešto posebno. Ali zato legenda Bill Paxton koristi svaku sekundu filma da pokrade scenu. Iako je pomalo stereotipan drill-narednik (onaj koji voli zahebavati ljude i biti zabavan dok to radi) lijepo je vidjeti da je preživio barem jedan napad aliena te da je od kukavice postao bad ass vojničina.
Šalu na stranu (iako je Paxton odličan u ulozi) film ima problem koji se može opisati i kao koketiranje s ziheraškim rješenjima. Uspješno im je odoljevao sve do završnice, kad je odlutao u neistražene vode pretjerivanja zbog činjenice da je prije jedan pogrešan korak znao junake odvesti u smrt, ali da u zadnjem junačkom napadu ti isti junaci kao da isti taj korak ne mogu napraviti (iako su ginuli i zbog manjih stvari). Srećom (ili možda namjerno) taj dio kad se otpuste sve kočnice odvija se kad su nam likovi već prirasli srcu (čak i oni sporedni) pa prolazi gotovo bezbolno. Do tada film ima poprilično ravnomjeran omjer zabave, humora i akcije, a Doug Liman se pokazao dorastao zadatku da sve to napravi preglednim i da se ne dobije glavobolja kod scena bitaka (korak naprijed u odnosu na Jumpera) što često u zadnje vrijeme zna biti slučaj kod ovakvih spektakala nabildanih specijalnim efektima. Prigovor se može uputiti i na neraspoređenost pojašnjenja jer u samom početku pratimo skoro svaki korak našeg junaka dok pri kraju preskačemo komade i komade radnje te za njih doznajemo (da su se već odigrali) kroz dijalog. Negativci su u ovom slučaju sporedna stavka dnevnog reda (obična gomila, iskreno) ali mislim da se otišlo i previše da budu sporedni jer u njima jedva da ima nešto zanimljivo te kad ih vidimo malo zvone na već viđene stvari i posebno moram naglasiti kako je Omega stvarno bezličan komad CGI-ja i svakako mu je trebalo pronaći neki originalniji (čitaj – detaljniji) oblik jer završnica i sva bitka oko njega pomalo gubi na intenzitetu (da ne kažem kako se pojavi i razočarenje kad ga vidite). Svejedno, usprkos tim manama (koje su osobni doživljaj – ne znači da će i u vama izazvati isti osjećaj) Edge of Tommorw je fin komad znanstvene fantastike, dobre režije, dobro uhodane glumačke ekipe (čak i ako nešto škripi dobro je pokriveno svim ostalim) i s dovoljno sadržaja (od priče preko efekata pa do humora) da se isplati posjeta kinu. Doduše, znam da ima i onih koji su ovo otpisali u startu i jedva dočekali priliku da udaraju negativne komentare (iako su bili prvi u kinu – što je zanimljivo) ali na ovim stranicama ionako ne ocijenjujemo umjetnički dojam (samo ponekad) već faktor zabave (jer ja sam običan radni dečko koji voli nešto i vidjeti za svoju teško zarađenu lovu) i, srećom…. idemo to reći ovako – ispala je to dobro uložena investicija. Sad vrijedi čekati da se Maverick riješi tog svemirskog odijela i vrati natrag u kožnu jaknu te da krene dijeliti pravdu kao Jack Reacher.
Deckardov Kutak 