Arhiva za Kolovoz, 2014

Knjiga ima svoj film…

Posted: 22 kolovoza, 2014 in Knjige

John Godey – The Three Worlds of Johnny Handsome”

tumblr_l9bn7lG0AU1qz9byd

Pisanje kriminalističkih romana nezahvalan je posao. U Hrvatskoj. Naravno, imamo mi svoje predstavnike kao što su Robert Naprta i njegov serijal romana o inspektoru Marku Prilici zvanom Čens, ali to je, vjerujte mi na riječ, gubljenje vremena, barem što se tiče čitanja. Objaviti takvo što je posao koji zahtijeva živce, upornost, strpljenje i još malo živaca. Znam to jer sam prošao sve faze. Napisati kriminalistički roman koji bi bio kriminalističpki roman, a ne jebena kritika društva, socijalna studija ili karakterna literatura pothvat je koji je u startu osuđen na propast. Mogli bi Vi sjesti i napisati storiju o, recimo samo ilustracije radi, kriminalcu koji ide opljačkati oklopno vozilo, no to bi vam qurtza značilo ako u sadržaj ne bi ubacili nešto relevantno, kao par umirovljenika koji kopaju po kontejneru za smeće zato što ih je sadašnja vlada natjerala na to. I dok mi uzgajamo garnituru pisaca koji znaju pisati takve stvari (koje rijetko netko i da čita, ali to sam ja već opasno sarkastičan) vanjski svijet na ozbiljnim kriminalističkim romanima radi karijeru. Baš sam nedavno napisao par riječi o romanu Jack Return Home, Teda Lewisa, o malom kriminalcu imenom Jack Carter koji se vraća natrag u rodni kraj i radi dar-mar zbog bratove smrti, i stvarno ne bi bilo fer s moje strane da vam ne predstavim svojevrsni pandan koji nam dolazi iz Amerike. No, Amerikanci su vrsni majstori kriminalističkih romana u kojima su glavni likovi antijunaci. Dovoljno je samo baciti pogled na opus pisca Donalda E. Westlakea i njegovog lika Parkera (koji se pojavio u nekoliko filmova) da vam stvari budu jasnije. Amerikanci, kakvi god da jesu, vole hard kriminalističku prozu, gdje likovi ubijaju sve koji ih krivo pogledaju, gdje pljačkaju sve što stignu i gdje ih živo zaboli za socijalni komentar kao relevantni dio radnje. Seks, droga, cuga, pljuga i oružje… sve su to alati zanata kojima se diče pravi kriminalistički romani, ali uz to ide i jedna zanimljivost – svi oni imaju prođu na književnom tržištu, ali tek ekranizacija od njih napravi onako, pravi kultni materijal o kojemu se priča i koji ima svoju cijenu. John Godey jedan je od takvih autora, no za razliku od Teda Lewisa njegova je popularnost bila puno veća kad je 1974 godine izašao Pelham 123, ekranizacija romana napisanog 1973. Godinu dana ranije Godey je napisao “Tri svijeta Lijepog Johnnyja”, kriminalistički triler o unakaženom kriminalcu koji, nakon što sredi lice, postaje opet ono što je bio – kriminalac. Iako je sam roman bio relativno poznat nije bio ništa više do dio pisanog inventara koji se spominjao nakon uspjeha Pelhama. Tek je 1989 godine na red došla ekranizacija, ali koja se, iskreno rečeno, nije nešto posebno proslavila, iako je s vremenom Johnny Handsome postao kultni filmić kojemu vrijeme baš ne šteti. S filmom i roman je dobio malo medijske pažnje, ali samo malo, što je dovoljno da netko zna kako je Lijepi Johnny ustvari ekranizacija, ali ne preveliki broj ljudi. Što je šteta, iskreno, da roman nestane jer, koliko čitam, riječ o odličnom i rasnom primjerku kriminalističke proze.

Roman ne bježi puno od filmske ekranizacije jer u oba glavni je lik imena John Sedley, kriminalac od karijere kojeg nadiman “Lijepi Johnny” ne prati zato što je opasno zgodan već zato što je deformirana lica. U romanu, ne i filmu, Johnny je u zatvoru prirodnim putem, uhvatili su ga u pljački, ali ne zato što mu je netko smjestio već zato što mu je bio takav horoskop. Kad ste od malih nogu krimininalac, i to pošteno prepoznatljiv, zatvor vam je prirodni kraj puta. Ali, ipak, dok služi pet godina, Johnny zapada za oči doktoru Katsourasu, koji vjeruje da s nekim ground braking zahvatima može srediti Johnnyjevo lice. I uistinu ga sredi, toliko dobro da ga ni rođene majka ne može prepoznati, čime naš junak dobiva novu priliku za čist život, može doslovce i preneseno okrenuti novu stranicu u životu. Ali, životne navike teško umiru, pa ne treba dogu da Johnny počne nadgledati lokalnu banku i praviti planove kako da ih olakša za miliun dolara. Da bi to napravio, mora se okrenuti bivšim suradnicima koji ga, naravno ne prepoznaju. Ako ste gledali film, nastao pod redateljskom palicom mahera za takve stvari, Waltera Hilla, onda vam je ovaj sadržaj poznat, no vrijedi napomenuti kako, iako je to poprilično doslovna ekranizacija, ipak se pisana riječ razlikuje od snimljenog materijala. Tako Johnny ne planira pljačku kako bi se osvetio bivšim suradnicima i ti bivši suradnici, koje su u filmu odigrali Lance Henriksen i Ellen Barkin, u romanu ne postoje. Oni su kombinacija nekoliko likova iz romana, ali porijeklo im je slično – ništ’ koristi gomila kriminalaca koji ne znaju bolje. Johnny je u filmu čovjek vođen osvetom, ali u romanu je to njegovo prirodno okružje. Postoji i pajkan, ali ne onaj kojeg je odigrao Morgan Freeman već nešto slično, malo više pokvareniji i skloniji uzimanju tuđeg novca. Znači, ako pogledate film, pogledali ste dobar film. Ako pak negdje nabavite roman, onda ćete čitati dobar komad kriminalističke proze. Jednostavnije od toga ne ide.

No, postoji nekoliko zanimljivosti vezanih uz roman s književnog stajališta. Radnja mu ne ide kronološkim redom. Postoji tri odvojena dijela i prvi dio je ustvari posljednji, gdje Johnny dolazi do svojih suradnika i ugovara posao. U srednišnjem dijelu se radnja vraća u 2rikverc2 i čitatelj dobiva uvid u to kako je Johnny postao “Mitchell”, lik kojeg upoznajemo u prvom dijelu. Kako je Godey bio poprilično pismen lik, tako je radnja puna dvosmislenih, ciničnih i sarkastičnih dijaloga, ali roman je poprilično napeto djelo koje zbog tog svog nekog twista koji se događa prelaskom u drugi dio radnje dobiva na dodatnoj vrijednosti. Naravno, danas taj twist djeluje pomalo bezvezno jer se već zna da je Mitchell ustvari Johnny, ali svojedobno je to bio poprilično cool spisateljski potez, a i poigravanje s vremenskom strukturom je tada bio popriličan novitet jer ga se nije često koristilo (spomenuti Westlake je jedan roman o lopovu Parkeru napravio na sličan način). Dodatna je zanimljivost da je roman, slično kao i engleski pandan Carter, pomalo nestao sa scene po objavljivanju. Godey je profitirao nakon što je ekraniziran Pelham 123, ali Johnny je, zanimljivo, dosta godina bio tek na margini njegova opusa, usprkos solidnoj prodaji i poštenim kritikama, kao i reputciji prvoklasnog kriminalističkog romana. Roman u svojoj osnovi ne koristi pitanja čini li izgled čovjeka ili njegova narav na način na koji to radi film (to je sad minus ili plus, ovisi kako gledate na to) ali to samo dodatno ilustrira da pošteni kriminalistički romani ne opterećuju svoju radnju i inicijalnu ideju (a ova o promjeni lica je 1972 godine bila nešto apstraktno dobro) sporednim stvarima koje ne služe ničemu, ili ako ih već koristi, ne radi to na način koji bi zeznuo cijeli koncept. Kako to već ide sa stvarima o kojima ovdje pišem, i ovaj naslov je malo teže za pronaći (možda i nije ako se snalazite po internet bespućima) ali sad barem znate pozadinu jednog dobrog filma. Da je nastao na temeljima jednao dobrog romana.


2926082

IMDb

Trailer

 

Kako sam doznao, postoji razlika između serijskog ubojice i masovnog ubojice. Prvi, kako sam pročitao, operira duže vrijeme, dok ovi drugi jednostavno puknu k’o kokica i krenu na putovanje te ubijaju koga se sjete. Charles Starkweather je pripadnik ove druge grupe, on je, zajedno sa svojom 14 godina starom djevojkom, krenuo na mali road trip u u roku od dva mjeseca ubio 11 ljudi. Kada su ga uhvatili, nisu se baš puno zamarali s njegovim pravima već su ga po kratkom postupku osudili na smrt, a njegovu djevojku, Caril Ann Fugit, na 17 godina zatvora. I dok je Starkwaether bio mlađahni pjetlić, kurčeviti mali pizdek koji je vjerovao da je James Dean, ona ustvari nikad nije priznala da je sudjelovala u ubojstvima te da su sva bila počinjena od strane njegova dečka. On je, očekivano, pričao drugačiju priču te da je Caril jednako tako sudjelovala u ubojstvima kao i on. Njih dvoje bili su svojedobno nešto kao Bonnie i Clyde 50-ih, što dovoljno govori koliko američka javnost pogeško koncipira ubojice s inteligencijom koja jedva da doseđe sobnu temperaturu, i postali su pravo ozloglašeni da ih se još i danas sjete spomenuti kad se govori o takvim stvarima. Starkweather je svoje putovanje skončao i napustio ovaj svijet s nogama naprijed, a Caril je svoje odlužila u zatvoru i od onda žvi normalnim životom. Koliko se zna, nije nikoga ubila, pa je valjda govorila i istinu na suđenju. Te provincijske cure i zločesti dečki… nikad mi neće biti jasna fascinacija njima. No, na stranu romantiku i ljubav i sve ostale vesele stvari, Starkweather&Fugit priča prvo je bila medijska senzacija, a onda je, gotovo prirodno, postala filmska priča. Ima sve, iskreno, ljubav, ubojstvo, bijeg… Najpoznatija verzija je svakako Badlands od filmskog mistika Terrencea Malicka, ali to je samo priča inspirirana ovim parom, ne doslovna ekranizacija njihova crnog puta. Prava priča ispričana je, naravno, na televiziji, u formi mini-serije, gdje ograničenje doslovne ne postoje. Naravno, kao i uvijek, ovo sam pogledao čisto slučajno jer sam nekako zapeo na glavnim glumcima (Tim Roth, Brian Dennehy…) i mogu reći par stvari o samoj seriji. Informativno do te mjere da nećete morati otvarati Wikipediju i tražiti detalje (jedino ako vas nešto bude dodatno zanimalo) ali jednako tako i potpuno promašeno što se tiče glumačkih imena, na što ću se još vratiti jer zahtjeva dodatno pojašnjenje.

Put Starkweathera i Fugit započeo je ni više ni manje nego u njezinoj kući – tako što joj je poubijao cijelu porodicu. Nakon toga se mladi par povlačio uokolo, ubijao ljude, krao aute i živio odmetničkim životom. Kada ih je policija napokon uhvatila došlo je do suđenja, koje je, ruku na srce bilo čisto kao suza, nijedno od njih dvoje nije moglo unijeti opravdanu sumnju čak ni da im život ovisi o tome. Starkweather je dobio smrtnu kaznu, a Fugit 17 godina zatvora, iako je inicijalno trebala tamo čamiti do kraja života. Kako je imala tek 14 godina i optužba nije mogla dokučiti koliko je ona ustvari žrtva, a koliko pomagač, zaključili su da je zatvor dovoljan. Serija je podijeljena na dva dijela. Prvi dio pokazuje ubilački put dvoje killera gotovo dokumentarno, dok je drugi dio samo suđenje. Starkweather se nije puno grizao što će skončati na Old Sparky stolici jer je uživao u zloglasnosti koja ga je okruživala. Fugit je pak pokazivala kajanje zbog zločina, iako ne baš i zbog poubijane obitelji jer je bila javna tajna da odnosi nisu bili baš najsretniji. Pošto je riječ o televizijskom proizvodu nisu se radili prečaci (čari mini-serija) te je prikazan cijeli njihov ubilački put, a dodatna je zanimljivost što su prikazane obje strane priče, da je Fugit ubijala zajedno s Starkweatherom (njegova verzija) dok je u drugoj priči on sam sve poubijao (njezina verzija) i lijepo je što su kreatori ostavili samim gledateljima da zaključe kolika je njezina krivica. Prvi dio radnje ima malo jači tempo, već kad nabrajam sitnice, jer radnja ide prema naprijed, dok samo suđenje nije tako atraktivno jer se već zna što im se dogodilo te osim prikazivanja tih različitih verzija istih događaja baš i ne nudi nekakve dodatne zanimljivosti.

Problem s glumcima. Tim Roth može proći kao Starkweather fizički (recimo) ali ponašanjem nikako. Njegova gluma je ista ona iz Reservoar Dogs, a ima malo i Rob Roya u mješavini. Lik je doslovce premoderan, prekulerski i nikako ne odgovora slici ne baš inteligentnog tipa koji si zamišlja da je James Dean. Ista stvar je i sa Fairuza Balk. Ona je moderna djevojka, očevidno starija od 14 godina i… khm, jebozovnija od prave Caril Ann. Ne shvatite me krivo, oboje oni glume dobro, imaju i tu neku blagu vibru između sebe, ali to je viđenje njehova odnosa iz perspektive sadašnjice, a ne kako je bilo u 50-ima. Usprkos toj… ne mani koliko arhaizmu u ponašanju likova serija dosta dobro pokriva cijelu priču, na trenutke gotovo da ulazi u nekakvu poluhoror vibru jer postoji ta mala činjenica da je sve napravljeno po istinitim događajima. Vizualnu je na razini, zabačene sredine, prazne ceste te neki štimung 50-ih se može osjetiti po stvarima, kućama i autima (neće zaletjeti neki BMW u kadar) pa se može reći da je uložen iznadprosječni trud da sve to ima nekog stila. Ukoliko volite projekte nastale na temeljima stvarnih događaja i galeriju poznatih lica (Brian Dennehy je tu, kao i Randy Quaid) ovo bi vam moglo biti baš po mjeri. Jer u današnjim danima takve storije se više ne prave, a filmovi o pravim tim killerima (serijskim ili masovnima) uglavnom idu u kategoriju – teško smeće.

600full-murder-in-the-heartland-screenshot 936full-murder-in-the-heartland-screenshot 201212292228480c0 film_mh2

Murder-In-The-Heartland-tim-roth-25581584-634-800 Murder-In-The-Heartland-tim-roth-25581599-628-800

Hook (1991)

Posted: 14 kolovoza, 2014 in Avantura, Fantasy

Hook-1991-movie-poster Hook_(1991)

IMDb

Trailer

 

In Memoriam: Robin Williams

 

Gotovo je šteta što me neka tužna vijest mora natjerati da sjednem za tipkovnicu i napišem nešto o nečemu što sam trebao napraviti davnih dana. To je zato što stvari uzimam zdravo za gotovo, iskreno, ne zamaram se mogućnošću da bi se nešto stvarno moglo dogoditi. Kako stvari stoje, sve važnije stvari koje sam pisao o nekim meni osobno dragim ili zanimljivim osobama iz filmskog svijeta dogodile su se, paradoksalno, ne slučajno nego namjerno. Točnije, namjerno za sad vodi 2:1 naspram slučajnosti jer smrt Paula Walkera upravo je to, slučajnost koja se, istini za volju mogla i izbjeći. Robin Williams i Tony Scott odlučili su čekirati svoje radne kartice prije vremena i napustiti ovaj svijet preko voznog reda. Stari Tony je kriv što danas imam ovakav filmski ukus i za to mu hvala, ali moram biti iskren i reći da Williams nije bio dio garniture poznatih osoba koje su me na neki način filski educirale, ali zato je bio broj jedan kad je smijeh, humor i dobra zabava u pitanju. Mislim, čovjek je čak i od projekata koji su na papiru i na ekranu bili srednja žalost (Old Dogs) moga napraviti par zabavnih fora, što je, htjeli mi to priznati ili ne, talent. Moj respekt naspram njega porastao je kad sam, genijalan kako već jesam, shvatio da je on odrađivao i stand-up nastupe te da je razvaljivao po svim mogućim stavkama (a ja, naivno dijete, vjerovao da je on improvizirao samo dok se dernjao u Good Morning, Vietnam). Ok, vrijedi priznati da volim staru školu jer, da ga ubiješ, meni ova nova garnitura komičara uopće nije smiješna. Jednostavno nije. Netalentirano krdo koje je iz nekih dosad nepoznatih razloga prozvano smiješnima (Chris Rock, Chris Tucher… i ina gamad) gotovo mi je upropastilo pojam komedije i improvizacije koja je ključni sastojak stand-up nastupa. Williams, uz još ime-dva, mi je, srećom, uspjevalo zadržati pažnju na takvim stvarima i, vrijedi ponoviti, čovjek je imao talenta. Kako to ide, onaj koji uveseljava druge, sam pati od depresije (mislim da je to rekao Jim Carey, ali me nemojte držati za riječ) i kraj u kojem je potrebno dignuti ruku sam na sebe nije kraj koji bi bilo tko od nas trebao doživjeti. Podalje od tužnih misli, malo sam pogledao ove svoje stranice i shvatio jednu zanimljivu stvar; Robin Williams kod mene nije bio baš previše puta u posjeti. Svega jednom i to u jako maloj i brzoj posjeti kad sam ga spomenuo u maloj ulogici u filmu Dead Again. Još bolja stvar; Steven Spielberg kod mene nije bio uopće, barem ne u svojstvu redatelja (mislim da sam ga negdje spomenuo kao producenta ili neki takav vrag) i bilo je potrebno da jedan od njih umre kako bi obojica dobili malo medijskog prostora u mojem piskaranju. Srećom da su imali zajednički film inače ne bi onda došli. No, imali su. Baš po mjeri, reklo bi se, jer su ovaj naslov kritičari stvarno sasjekli, gore nego da su ga se pravi pirati dokopali, i naslov kao takav nije baš omiljen čak ni u Sopielbergovu spomenaru – mrzi ga više manje cijelog (po zadnjim izjavama) na što se može samo reći – pa što si takvog snimio? Nije baš da mu je studio sjedio za vratom (ili možda čak malo i jest) ali razumijem ga kad kaže da je tadašnja tehnologija bila neadekvatna za zamisli koje je on imao (preskočit ćemo ono da klinci uopće nemaju pojma o glumi te da su nekad bili pravo naporni) jer… hej, tehnologija čuda stvara (koju godinu kasnije je oživjela i dinosaure) ali film u konačnici nije baš takav train wreck kakvim ga se sad opisuje. Začudo, za nekog tko ne voli previše vlastiti film, Spielberg je u njega uspio utrpati popriličnu gomilu obiteljskih propagandnih porukica i to je napravio suptilnošću jednog slona u stakleniku, ali to mu ne zamjeram ništa jer to je takva vrsta filma (obiteljski, dječiji…) i mislim da može samo sretnoj zvijezdi zahvaliti što je uzeo Williamsa (a bogami i Dustina Hoffmana te Boba Hoskinsa) za ulogu(e) jer bi sve to bez njih bilo stvarno negledljivo.

Dakle, o čemu je riječ? O Petru Panu. Nikad ga nisam čtao, nikad čak ni gledao poznati crtić, ali uglavnom znam tko je on. Samo što u ovoj verziji Petar je dobio koju godinu, pa i koju kilu više i za Nigdjezemsku ga zaboli koliko i za lanjski snijeg. Ali, taj vječni dječak (nekad bilo) još uvijek ima starog neprijatelja koji čeka da njih dva napokon ukrste mačeve i da se vidi tko je bolji, pametniji i tako to. Peter, koji više nije klinac, sad ima svoje klince i Kapetan Kuka (predivno ime za negativca) preko njih želi vratiti starog suparnika na svoj teritorij. Pa naravi ono što svaki pravi zlikovac napravi – otme ih. Petar, hoćeš-nećeš, sad moram otići po njih, ali se prisjetiti i tko je nekad davno bio, zašto je to prestao biti i kako ponovo to postati. Nimalo lagan zadatak jer u tome mu moraju pomoći Izgubljeni Dječaci (ne oni koji su harali u kultnom hororu) koji su… možda malo previše zaigrani. Jednu stvar moram napomenuti prije nego se upustim u malu i općenitu analizu filma. Naime, gledao sam ga u čudno vrijeme. Ne čudno kao čudno po pitanju sata već po pitanju dana dok je još trajao domovinski rat. Kako je TV onda bio preokupiran svim i svačim samo ne filmovima i serijama (pobožno sam pratio Santa Barbaru jer je bila jedina dostupna) kino je bila jedina opcija da se malo ublaže ti izbjeglički dani. Rekoh to, da odmah kažem kako film gotovim možda više nego bih trebao zbog tog retro osjećaja te da možda i nemam previše objektivan pogled na njega, ali to ionako neće biti preveliki problem jer, hej, na svojim sam stranicama. Objektivnost je poželjna, ali ponekad se može baciti kroz prozor. Ista stvar se može reći i za klasične bajke, tj. izbjegavanje općeg kalupa da budu doslovce tako ekranizirane. Danas je to uobičajeno, da izmjenite sve što možete i od Snjeguljice napravite Xenu ratnicu, ali onda to nije išlo baš tako lagano. Iako, ideja oko odraslog Petra Pana zvučale je zanimljivo na papiru, malo drugačiji pristup bajci jer ovako je to postao materijal i za ponešto starije gledatelje, a ne samo za kikiće. Gdje su onda stvari otišle krivim smjerom?

Istini za volju, nigdje i svagdje. Ideja je možda bila dobra, i film je poprilično umjeren dok traje uvodni dio, tj. dok Peter dovodi svoju obitelj u Englesku. On je poslovni tip, oštar kao britva odvjetnik, lik koji nema vremena za svoje klince i tako te (klišej) priče. Kad se radnje preseli u Nigdjezemsku tu stvari postaju malo… djetinjaste. Spielberg kao da nije znao što bi točno snimio i kako; ili bi klince prikazao kao družbu Goonies ili kao klapu iz obižnjeg sirotišta, pa tu ima svega. Od doslovno bezveznog dječijeg glupiranja (gdje se Williams našao kao svoj na svom, iskreno rečeno) pa do patetičnih izjava o obiteljima i toplom domu, koje pak nikako ne idu uz taj opušteni lagodni život. S druge strane, Kapetan Kuka kao da je pročitao Igru Prijestolja, pa fino spletkari na način da Peterove klince okreće protiv njega. Opet, ne baš sjajno izvedeno jer Kuka, iako je Hoffman ispao zabavan, djeluje kao negativac iz običnog dječijeg filma (ona vrsta koja je naporno glupa) pa film tako nema ni nekakvu napetost (iako bi je trebao imati, barem po površini) a nije nešto ni zabavan jer kad se klinci razulare – pa, klincima će to biti zabavno dok bi nešto stariji mogli pomalo pogledavati na sat. Naravno, film nije prošao i bez moralnih lekcija o finom obiteljskom domu, važnosti djece i toga da nikad ne treba posve odrasti. TO nije tako loše kako zvuči jer to je taj tip filma (bajka+klinci+odrasli=mudre izreke) ali nešto od toga djeluje baš nakaradno ubačeno te nije ni čudo što je danas Spielbergu pomalo naugodno zbog toga. Vizualna strana, dakle, ono što je druga stvar na koju je Spielberg žali, nije tako loše, ali nije ni nešto bajna. Piratski brod (ili gusarski, tko će ga znati što je politički ispravno ovih dana) djeluje kao da je napravljen u studiju, mjesto gdje klinci obitavaju djeluje kao da je napravljeno u studiju i… pazite vraga, jest napravljeno u studiju. Nisam siguran koliko je taj ”plastični” izgled lokacija bio namjeran, ali s godinama je sve uočljiviji. Ne bih na to gledao baš kao na manu jer ima i gorih setova, ali razumijem kad Spielberg jamra oko toga da bi danas sve to napravio digitalno. Na kraju nam ostaje glumački cast. Usprkos trivijalnostima u njihovim karakterima, Williams je stvarno sretan odabir za tu ulogu. On bi i mogao biti odrastao Petar Pan, ima tu vibru, i vidi se da mu je uloga bila laganica za odradit. Hoffman je od sebe namjerno napravio karikaturu, onu vrstu gdje vidite da je glumac baš guštao u pretjerivanju, ali svjetla reflektora je dobrano iskoristio i pokojni Bob Hoskins kao Kukina desna ruka, Smee, kao općenito najzabavniji lik u filmu (kasnije je odradio nešto solo po tom pitanju, mini-seriju, rekao bih, ali nisam provjeravao što) pri čemu je Julia Roberts ostala pravo u pozadini. Realno gledajući, ovo je zbrkan film, poprilično. Namjenjen je klincima i oni će ga prihvatiti bez problema. U njemu ima i stvari namjenjenih starijim gledateljima, ali su zakopane ispod svega i svačega, počevši od šarenila setova, kostima i samog ugođaja. Gledano nešto osobniji doživljaj, to je uspjela bajka koja pak isporučuje sve što treba; klince, moralne poruke i pretjerivanje u vizuali, uz obavezne poveznice s originalnim djelom koje vole milijuni čitatelja. Kako rekoh na početku, ja baš nisam adekvatan po pitanju objektivnosti, ali možda vi jeste, pa sami donesite odluku sviđa li vam se ili ne.

2274787,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2274788,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2274790,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2274791,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUiypHmrrOPp2LzhyyrYWsaIu2krbsIj_u3XRts5VXelQQ== 2274792,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2274793,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6c3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2274795,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2274797,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2274798,XYbLXvmOR4X5gVYMndwDVUFDutb8ixlH2Y7AjxGq16wqy11cxXIY_j4A+iKaxLI5RHgvpIKtMjoV8wFJi6oU_A== 2274799,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2274801,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2274803,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw==

 

Red Tails (2012)

Posted: 4 kolovoza, 2014 in Akcija, Ratni

MV5BNDQ5MTg2NzI4OF5BMl5BanBnXkFtZTcwMDM2NzQzNg@@._V1_SX640_SY720_ red_tails_ver4_xlg Red-Tails-poster-courtesy-Twentieth-Century-Fox

IMDb

Trailer

”From the last plane, to the last bullet, to the last minute, to the last man – We fight!”

Činjenica: Crnci su uvijek trebali postići dva puta bolje rezultate kako bi ih se prihvatilo u šire društvo gdje su bijelci imali privilegirani ulaz. Činjenica: Piloti iz Tuskegeeja bili su prvi crni piloti koji su službeno činili 332 Borbenu Skupinu u drugom svjetskom ratu. Činjenica: njihovi uspjesi nisu desetljećima bili vidljivi ili dostupni javnosti radi javnog mišljenja kako crni piloti nisu bili u stanju izvesti borbeni zadatak zbog manjka inteligencije. Činjenica: ovo je igrani film, ne dokumentarni, i stoga zaboravite na sve činjenice. Kada idete raditi ratni film o jednoj od najvećih kontroverzi drugog svjetskog rata dolazite na jako sklisko područje, posebice zato ako planirate raditi po svojemu, držati se stvarnih fakti onoliko koliko vam je potrebno da radnja bude u duhu pravednosti. 332 Borbena Skupina (poznatiji kao The Tuskegee Airman) u svoju je čast dobila dva igrana filma, jedan koji je snimljen 1995 godine i jedan koji je pred publiku izašao ove godine. Prvi od njih (koji se i zove The Tuskegee Airman – gdje je Cuba Gooding Jr imao ulogu pilota iz dotične 332 skupine) televizijska je drama ograničena budžeta, skromne produkcije, jakih glumačkih imena i poštenih namjera. Red Tails je ratni spektakl koji svoju snagu polaže na akciju i vizualnu atrakciju te skoro u potpunosti zaboravlja na nekakav sadržaj između toga. Uvodni citati, izgovoren ustima pukovnika Ballarda (odlični Terrence Howard) trebao bi vam ocrtati stanje filma. Borbeni ponos, prepun emocija, napet, veći od života. I film je uistinu takav. Na papiru. U stvarnosti… pa, recimo da bi i pravi piloti iz Tuskegeeja imali prigovor ili dva za nabaciti.

Prvo problem s kojim se suočavamo što u film ulijećemo doslovce kao padobranci, negdje na pola puta 332 Skupine, dok su još bili stacionirani iza neprijateljskih položaja, gađajući vlakove, kamione i motocikle. Drugi su sebi upisivali oborene avione u radnu knjižicu, oni su rasturali nacistički vozni park. Likove su zdravi za gotovo karakter, prihvatite ih ili ne, izbor je vaš. Njihova je karakterizacija svedena na golu osnovu, onu kartonsku, te čak i kad im ponude nešto pozadinskog materijala, oni kroz cijeli film ne postanu ništa više od obične siluete te je naša briga za njih… ustvari je i nema. Uz mogući strah da zvučim rasistički: svi izgledaju jednako: izgledom, govorom, dijalogom te ih jedino imena razlikuju tj. ako imate volju pamtiti tko se kako zove da bi znali kad se koji lik nađe u sceni. Za jedan scenarij koji je svoje mjesto pod suncem tražio od 1988 godine (barem po testamentu Georgea Lucasa) to je takva slabost da se morate zapitati koliko je ljudi uopće pogledalo materijal otkako je napisan i spremljen u ladicu.

Nije moglo i bez povijesnih referenci na zadrtost američkog vojnog vrha te na njihovu blamažu kada su se pozivali na ”istraživanja” o sposobnostima crnih pilota (to je ustvari i dobar dio filma, poučan na svoj neizravni način o dubine gluposti koja je vladala u tom vremenskom razdoblju) i ističe se minijatura Bryana Cranstona u ulozi predvodnika krda zatucanih birokrata. Nažalost, zanimljivi dio traje kratko jer radnja ima još nekoliko takvih rukavaca koji djeluju apsolutno bespotrebno, bilo sadržajno, bilo po razvoju likova. Tako će jedan od pilota upoznat prelijepu talijansku snašu i započeti vezu s njom ( Hrvatske lokacije glume Italiju) a jedan od njih će potegnuti čak i do ozloglašenog Stalaga 18 kako bi tamo bio dio jednog prison break dijela. Malo je reći da je ovo prvo neuvjerljivo, a ovo drugo nepotrebno jer ne dopridonosi ničemu (osim što vas može podsjetiti na film Harts War, gdje je Terrence Howard glumio pilota iz Tuskegeeja) i djeluje kao na brzinu sklepan sadržaj kojim bi se popunile praznine između njihovih misija. Nažalost, sve što se tiče karakterizacije likova djeluje kao na brzinu sklepan materijal, čime je propuštena prilika da se kaže riječ-dvije o motivaciji tih ljudi zašto su pristali trpjeti svu tu netrpeljivost umjesto da su sve poslali dovraga i otišli doma. Ipak… Pošto je karakterna strana slaba, površna i nedorečena, vizualna strana je impresivna, to se mora priznati. Onaj dio o tome da je ovo ratni spektakl… vizualne atrakcije to potvrđuju. Zračne borbe su snimljene sa stilom, dinamikom i jako dobrim kutom gledanja te ne djeluju nimalo loše. Nema drhtave kamere, nema brzih rezova, nema nepreglednosti. Nažalost, ako ste osoba sklona i nekakvoj priči između tih dijelova, to vam neće značiti ništa jer se baš osjeti kako su efekti imali prednost pri stvaranju ovog filma, dok je sve drugo imalo čast da stoji u drugom redu. Vizualno jak, sadržajno isprazan, film ne čini nikakvu uslugu nasljedstvu i uspjesima koje su prvi crni piloti postigli za vrijeme drugog svjetskog rata te na njega treba gledati na još jedan propali pokušaj stvaranja spektakla koji bi svoje uporište imao u stvarnim činjenicama. Piloti iz Tuskegeeja će, nažalost, pričekati neku drugu priliku i neki drugi autorski tim da ispriča njihovu priču onako kako zaslužuju.

4736302,vjjNrHFEr5bkqnafBErfHviCIWKyVpdQ0yxg60oGZfhQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 5064042,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5064044,9oXlFUXp66HIqUMkYG29frVDWXW98Pv77xsYwiSoJwStRRwGREGLJ3pfqA7AC0aweUdqkV0V+72izhryvJhOlA== 5064045,9oXlFUXp66HIqUMkYG29frVDWXW98Pv77xsYwiSoJwStRRwGREGLJ3pfqA7AC0aweUdqkV0V+72izhryvJhOlA== 5064047,0jxUI7VFbNIkRpIqXs3ullK+0VzOip_Vm7U4ZhrxDVNQlOP2_seeB4p6QTxvKmZxbz2WJmK4h_8rOb5Q0DQO3A== 5064048,9oXlFUXp66HIqUMkYG29frVDWXW98Pv77xsYwiSoJwStRRwGREGLJ3pfqA7AC0aweUdqkV0V+72izhryvJhOlA== 5064050,9oXlFUXp66HIqUMkYG29frVDWXW98Pv77xsYwiSoJwStRRwGREGLJ3pfqA7AC0aweUdqkV0V+72izhryvJhOlA== 5064054,9oXlFUXp66HIqUMkYG29frVDWXW98Pv77xsYwiSoJwStRRwGREGLJ3pfqA7AC0aweUdqkV0V+72izhryvJhOlA== 5064058,9oXlFUXp66HIqUMkYG29frVDWXW98Pv77xsYwiSoJwStRRwGREGLJ3pfqA7AC0aweUdqkV0V+72izhryvJhOlA== 5064060,9oXlFUXp66HIqUMkYG29frVDWXW98Pv77xsYwiSoJwStRRwGREGLJ3pfqA7AC0aweUdqkV0V+72izhryvJhOlA== 5064065,pr5+MnLnO6VV8ltDLyHOa14+G_wCtCTage+KQ2qAkyNRZ1R0l4HoMmExZNJhdMJI2+CuYq9B467J4PVyWyX3Vw==

Red Dawn (2012)

Posted: 1 kolovoza, 2014 in Akcija, Ratni, Remake

red_dawn_ver3_xlg red_dawn_xlg

IMDb

Trailer

 

Recimo to ovako; da je Crvena Zora snimljena nekako odmah iza 9/11, bila bi nevjerojatni hit kojeg bi neki novi klinci naprosto obožavali. Tko zna, možda bi mu se i kritičari smilovali, pa udijelili koju sirotinjsku pozitivnu kritiku na račun patetike koja u kriznim vremenima prolazi bolje nego junački motivacijski govori. Pridodamo li k tome da je ovo remake jednog starog filma, nastalog u eri paranoje od sovjetske invazije, postavlja se jedno jako neugodno pitanje; tko je ovdje luđi? Publika ili oni koji vjeruju da bi ovakvo što moglo proći u današnje vrijeme. Kako se čini, točan odgovor je publika zato što je pokazala zdrav razum i naslov izbjegla u širokom luku, što je hvalevrijedna stvar, da ne spominjem mogućnost da će netko i tamo u holivudskim brdima doći k sebi i shvatiti da ne vrijedi dirati filmove koji svoju popularnost (čak i kultni status) duguju klimavim nogama generalne zajebancije, ho-ruk maštarijama i općeg pravila da ste u osamdesetima mogli snimiti svakakve cirkuse i ostati poprilično neoštećene karijere. I dok je, gledano danas, naravno, originalni Red Dawn simpatičan bućkuriš propagande, patriotizma i blesavosti, remake je… pa, isto to, samo što nije simpatičan. Dapače, naporan je, djeluje lažno, isforsirano i blesavo (taj dio vrijedi ponoviti) dok pokušava biti ozbiljan. Mislim, kome vi idete prodavati priču o junačkoj zemlji hrabrih i slobodnih dok radite sranja preko pola svijeta? Naravno, mora se pogledati i sadašnja politička situacija, bez toga nema realne kritike, a kad i Ameri sami kuže da im prodajete isprazne ho-ruk zjake, onda znate da nešto ozbiljno s filmom ne štima.

Dakle, jednog lijepog mirnog jutra, Sjeverna Koreja odlučila je napraviti invaziju na SAD. Bez razloga, došlo im. I to ne bilo kakvu invaziju nego opću jer osim što izbace valjda milijardu padobranaca, nekako su uspjeli prevesti i cijelu logistiku (vozila, oružje, red commy zastave) bez da su ih detektirali svi oni silni sateliti koji se sudaraju u našoj orbiti. Naravno, meta napada nisu vojni objekti već civilno stanovništva, Crvena Armija odlučila je stati na kraj dominaciji američkih predgrađa i uvesti malo reda, što je već samo po sebi jednako blesav potez kao da radite desant na nenaseljenu stranu Arktika. Enivej, jedini koji će im početi zadavati glavobolje su klinci, svi patentirani made in USA i izvučeni iz srednjoškolskog football tima. Zaboravite na Zelene Beretke, Morske Tuljane, Chucka Norrisa, klinci koji nemaju dozvolu kupiti Playboy će se latiti oružja i krenuti u gerilske akcije, tipa Mirko i Slavko, i oslobađanje svojeg doma, uz očekivanu dozu patetično motivacijskih govora i s jednom do dvije suze u oku bistrom.

Ako ste kojim slučajem zamijetiti malu ironiju u mojim riječima, to je zato što ona uistinu postoji jer da pokušam napisati nešto ozbiljno, počeli bi se smijati. Realno gledajući, filmovi s blesavim zapletima nisu ništa novo, ali njihov je šarm u tome što obično znaju da su blesavi, pa ni ne pokušavaju biti ozbiljni. Red Dawn pokušava biti ozbiljan gdje god da se pogleda, a ako nekim slučajem i popušite foru da je danas moguće izvesti takvu nedetektiranu invaziju, onda ste jedan od onih malobrojnih gledatelja za koje je film i snimljen. Iako ja osobno nemam problema s blesavim idejama, razlog zašto ovdje imam jeste što nedostaje malo zdrave logike. Invazija grada od nekoliko stotina tisuća stanovnika nije prava invazija ako nema malo mesa na svemu tome: kroz nastavak filma vidimo jedva dvadesetak vojnika te se usput zapitamo što rade oni odrasli muškarci kad im grad drži grupa koja bi se razbježala pri pogledu na malo veću rulju. Nema ni pojašnjenja kako su to dečki sjevernokorejski izveli invaziju (ako ništa drugo, stari film je imao čist dobro opisanu ratnu situaciju koja je čak zvučala i izvedivo) osim što su imali pomoć ”uređaja”. Zašto to stavljam pod navodnike? Zato što ”uređaj” nema opis, on je nešto između EMP bombe, radara, radio-veze i sendviča s piletinom, služi tek toliko da scenaristi objasne premoć Koreje u tom ratu. Znate već, duboka kreativnost iz holivudskih brda. I već dok sve to traje, mislite si da bi vam neku utjehu mogla pružiti glumačka bojna, no… razočarenja bi vas moglo čekati i tu. Chris Hemsworth ovaj put nema svoj Thor čekić, ali ima AK-47, pa je njegova zbunjenost jasna, čekao je da ostatak Avengersa uleti i spasi dan jer on sam nije bio baš siguran što bi treba raditi; biti vođa ili pobjeći iz filma. Josh Peck, za kojeg nisam nikad čuo, mogao bi konkurirati za najiritantniju pojavu na koju sam zaletio u posljednje vrijeme u nekom filmu, a dodatak tome jest da lik djeluje kao da je tokom cijelog snimanja pušio neki dobar shit jer djeluje kao da jedva oči drži otvorenima. Iz nekog bizarnog razloga (možda je ozbiljna lova bila u pitanju) ovdje je zaluta i Jeffrey Dean Morgan koji, čistom igrom slučaja, jedini je koji nešto i vrijedi jer njegov ležerni nastup kao da govori, svjestan sam gluposti u kojoj glumim, pa se onda mogu barem dobro zabaviti. I lijepo od njega da je to tako napravio jer silna količina ozbiljnosti u kojoj se klinački cast pokušavao utopiti bila je nepodnošljiva. Ipak, da budem objektivan i fer, filmu se mora priznati da ima sasvim lijepo režirane akcijske scene. Ništa što će vam promijeniti život, ali barem je vizualna strana više nego korektno odrađena, što je, eto, jedan mali plus za gledanje… ako vam ne treba ništa više od toga. Izbjeći u širokom luku? Ni slučajno. Ovo je školski primjer kako se ne treba snimati remake te bi ne gledanjem bili zakinuti za jednu zdravu lekciju nakon koje ćete početi cijeniti i one korektnije filmove, a koje ste do tada gledali s podsmijehom. Viva la revolucion i sve ostale parole umjesto završnog pozdrava, samo u čast filma.

5140873,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5140875,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5140876,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5140877,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5140878,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5140879,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5140880,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5140881,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5140882,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5140883,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5140884,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==