Knjiga ima svoj film…

Posted: Kolovoz 22, 2014 in Knjige

John Godey – The Three Worlds of Johnny Handsome”

tumblr_l9bn7lG0AU1qz9byd

Pisanje kriminalističkih romana nezahvalan je posao. U Hrvatskoj. Naravno, imamo mi svoje predstavnike kao što su Robert Naprta i njegov serijal romana o inspektoru Marku Prilici zvanom Čens, ali to je, vjerujte mi na riječ, gubljenje vremena, barem što se tiče čitanja. Objaviti takvo što je posao koji zahtijeva živce, upornost, strpljenje i još malo živaca. Znam to jer sam prošao sve faze. Napisati kriminalistički roman koji bi bio kriminalističpki roman, a ne jebena kritika društva, socijalna studija ili karakterna literatura pothvat je koji je u startu osuđen na propast. Mogli bi Vi sjesti i napisati storiju o, recimo samo ilustracije radi, kriminalcu koji ide opljačkati oklopno vozilo, no to bi vam qurtza značilo ako u sadržaj ne bi ubacili nešto relevantno, kao par umirovljenika koji kopaju po kontejneru za smeće zato što ih je sadašnja vlada natjerala na to. I dok mi uzgajamo garnituru pisaca koji znaju pisati takve stvari (koje rijetko netko i da čita, ali to sam ja već opasno sarkastičan) vanjski svijet na ozbiljnim kriminalističkim romanima radi karijeru. Baš sam nedavno napisao par riječi o romanu Jack Return Home, Teda Lewisa, o malom kriminalcu imenom Jack Carter koji se vraća natrag u rodni kraj i radi dar-mar zbog bratove smrti, i stvarno ne bi bilo fer s moje strane da vam ne predstavim svojevrsni pandan koji nam dolazi iz Amerike. No, Amerikanci su vrsni majstori kriminalističkih romana u kojima su glavni likovi antijunaci. Dovoljno je samo baciti pogled na opus pisca Donalda E. Westlakea i njegovog lika Parkera (koji se pojavio u nekoliko filmova) da vam stvari budu jasnije. Amerikanci, kakvi god da jesu, vole hard kriminalističku prozu, gdje likovi ubijaju sve koji ih krivo pogledaju, gdje pljačkaju sve što stignu i gdje ih živo zaboli za socijalni komentar kao relevantni dio radnje. Seks, droga, cuga, pljuga i oružje… sve su to alati zanata kojima se diče pravi kriminalistički romani, ali uz to ide i jedna zanimljivost – svi oni imaju prođu na književnom tržištu, ali tek ekranizacija od njih napravi onako, pravi kultni materijal o kojemu se priča i koji ima svoju cijenu. John Godey jedan je od takvih autora, no za razliku od Teda Lewisa njegova je popularnost bila puno veća kad je 1974 godine izašao Pelham 123, ekranizacija romana napisanog 1973. Godinu dana ranije Godey je napisao “Tri svijeta Lijepog Johnnyja”, kriminalistički triler o unakaženom kriminalcu koji, nakon što sredi lice, postaje opet ono što je bio – kriminalac. Iako je sam roman bio relativno poznat nije bio ništa više do dio pisanog inventara koji se spominjao nakon uspjeha Pelhama. Tek je 1989 godine na red došla ekranizacija, ali koja se, iskreno rečeno, nije nešto posebno proslavila, iako je s vremenom Johnny Handsome postao kultni filmić kojemu vrijeme baš ne šteti. S filmom i roman je dobio malo medijske pažnje, ali samo malo, što je dovoljno da netko zna kako je Lijepi Johnny ustvari ekranizacija, ali ne preveliki broj ljudi. Što je šteta, iskreno, da roman nestane jer, koliko čitam, riječ o odličnom i rasnom primjerku kriminalističke proze.

Roman ne bježi puno od filmske ekranizacije jer u oba glavni je lik imena John Sedley, kriminalac od karijere kojeg nadiman “Lijepi Johnny” ne prati zato što je opasno zgodan već zato što je deformirana lica. U romanu, ne i filmu, Johnny je u zatvoru prirodnim putem, uhvatili su ga u pljački, ali ne zato što mu je netko smjestio već zato što mu je bio takav horoskop. Kad ste od malih nogu krimininalac, i to pošteno prepoznatljiv, zatvor vam je prirodni kraj puta. Ali, ipak, dok služi pet godina, Johnny zapada za oči doktoru Katsourasu, koji vjeruje da s nekim ground braking zahvatima može srediti Johnnyjevo lice. I uistinu ga sredi, toliko dobro da ga ni rođene majka ne može prepoznati, čime naš junak dobiva novu priliku za čist život, može doslovce i preneseno okrenuti novu stranicu u životu. Ali, životne navike teško umiru, pa ne treba dogu da Johnny počne nadgledati lokalnu banku i praviti planove kako da ih olakša za miliun dolara. Da bi to napravio, mora se okrenuti bivšim suradnicima koji ga, naravno ne prepoznaju. Ako ste gledali film, nastao pod redateljskom palicom mahera za takve stvari, Waltera Hilla, onda vam je ovaj sadržaj poznat, no vrijedi napomenuti kako, iako je to poprilično doslovna ekranizacija, ipak se pisana riječ razlikuje od snimljenog materijala. Tako Johnny ne planira pljačku kako bi se osvetio bivšim suradnicima i ti bivši suradnici, koje su u filmu odigrali Lance Henriksen i Ellen Barkin, u romanu ne postoje. Oni su kombinacija nekoliko likova iz romana, ali porijeklo im je slično – ništ’ koristi gomila kriminalaca koji ne znaju bolje. Johnny je u filmu čovjek vođen osvetom, ali u romanu je to njegovo prirodno okružje. Postoji i pajkan, ali ne onaj kojeg je odigrao Morgan Freeman već nešto slično, malo više pokvareniji i skloniji uzimanju tuđeg novca. Znači, ako pogledate film, pogledali ste dobar film. Ako pak negdje nabavite roman, onda ćete čitati dobar komad kriminalističke proze. Jednostavnije od toga ne ide.

No, postoji nekoliko zanimljivosti vezanih uz roman s književnog stajališta. Radnja mu ne ide kronološkim redom. Postoji tri odvojena dijela i prvi dio je ustvari posljednji, gdje Johnny dolazi do svojih suradnika i ugovara posao. U srednišnjem dijelu se radnja vraća u 2rikverc2 i čitatelj dobiva uvid u to kako je Johnny postao “Mitchell”, lik kojeg upoznajemo u prvom dijelu. Kako je Godey bio poprilično pismen lik, tako je radnja puna dvosmislenih, ciničnih i sarkastičnih dijaloga, ali roman je poprilično napeto djelo koje zbog tog svog nekog twista koji se događa prelaskom u drugi dio radnje dobiva na dodatnoj vrijednosti. Naravno, danas taj twist djeluje pomalo bezvezno jer se već zna da je Mitchell ustvari Johnny, ali svojedobno je to bio poprilično cool spisateljski potez, a i poigravanje s vremenskom strukturom je tada bio popriličan novitet jer ga se nije često koristilo (spomenuti Westlake je jedan roman o lopovu Parkeru napravio na sličan način). Dodatna je zanimljivost da je roman, slično kao i engleski pandan Carter, pomalo nestao sa scene po objavljivanju. Godey je profitirao nakon što je ekraniziran Pelham 123, ali Johnny je, zanimljivo, dosta godina bio tek na margini njegova opusa, usprkos solidnoj prodaji i poštenim kritikama, kao i reputciji prvoklasnog kriminalističkog romana. Roman u svojoj osnovi ne koristi pitanja čini li izgled čovjeka ili njegova narav na način na koji to radi film (to je sad minus ili plus, ovisi kako gledate na to) ali to samo dodatno ilustrira da pošteni kriminalistički romani ne opterećuju svoju radnju i inicijalnu ideju (a ova o promjeni lica je 1972 godine bila nešto apstraktno dobro) sporednim stvarima koje ne služe ničemu, ili ako ih već koristi, ne radi to na način koji bi zeznuo cijeli koncept. Kako to već ide sa stvarima o kojima ovdje pišem, i ovaj naslov je malo teže za pronaći (možda i nije ako se snalazite po internet bespućima) ali sad barem znate pozadinu jednog dobrog filma. Da je nastao na temeljima jednao dobrog romana.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s