Arhiva za Rujan, 2014

The Challenge (1982)

Posted: 26 rujna, 2014 in Akcija, Scott Glenn

The-Challenge tumblr_mzmx74pXCF1r9azkao1_1280

IMDb

Trailer

 

Zapad susreće Istok. Nije nova vijest u filmskom stvaralaštvu jer drugačije kulture oduvijek fasciniraju filmaše. Ono što ne razumijemo, to je zanimljivo, barem na papiru. A ima se nekoliko stvarnih zanimljivih naslova za pronaći u toj kategoriji, počevši od stvarno poštenog The Yakuza, koji japansku kulturu tretira s povećim poštovanjem, pa do Black Rain, koji je, kako već rekoh prije, zabavan film, ali veze s pravom japanskom kulturom i tradicijom nema neke prave veze. Sad, kakav bi ja to poznavatelj retro stvari bio da se ne maknem od tih poznatih stvari i ne uspijem pronaći još nešto u sličnom tonu? To se hvalim reda radi jer ovaj naslov našao sam posve slučajno, vidio sam plakat, vidio da glumi Scott Glenn, kojeg poprilično gotovim, i odlučio ga pogledati tek toliko da imam o čemu pisati. Ispalo je da se film nalazi točno između ova dva gore spomenuta naslova, ima pravi omjer poštovanja prema japanskoj kulturi, ali morao je ubaciti malo modernih nadzora da ima pravu aromu. To ustvari nije mana, ne kao kod Crne Kiše (koja od cijele japanske policije pravi gomilu ukočenih i nesposobnih idiota) jer jedna podradnja filma je tradicija protiv modernizacije te koliko se svijet promjenio te da uvažena tradicija i život po poštenom kodeksu danas djeluju nekako smiješno, ali da ne treba odustati od toga. Ima tu mana, naravno, ima tu i dobrih stvari, naravno, a bogme ima i stvari za koje nikad ne bi očekivali da ih doznate na ovakav način. Naime, ovdje se spominje i ime Stevena Seagala. Znam, šokirani ste preko svake granice i nimalo se ne čudim jer je i meni prvi dojam bio – koji vrag? Jer znam Seagalovu filmografiju kao stražnji džep iznošenih traperica (tj. znam onaj dio dok nije počeo štancati ŽNJ produkciju) i ovaj film mi nikad nije bio na nikakvom popisu. Svatko treba imati svoje početke, ne, a stari Steven je ovdje bio pozvan ne kao glumac već da napravi koreografiju borbi. Istina, Steve Seagal (kako je potpisan) je onomad bio veliko ime u tom sportu jer je čovjek imao znanje kao malo koji bljedoliki izvan Japana, a usput je i živio tamo, što njegov životopis čini stvarno zanimljivim čak i ako ga ne gotovite kao glumca. ije sad da je koreografija ispala nešto briljantna, ali vidi se da su je radili vođeni nekom logikom, a ne maštom (nitko ne leti deset metara tek toliko da leti) što stvar čini realnijom od većine tih karate/aikido/tea-kwon-do projekata. Sad kad sam vas već poprilično izmorio ovim sporednim stvarima, da pređemo na glavno jelo, zbog toga i pišem sve ovo (i nadam se da čitate s vrlo velikim zanimanjem).

Scott Glenn je Rick. Rick radi sve i svašta u životu (boks je samo jedna od stvari) i čovjek nema baš neku čvrstu egzistenciju te kad mu nepoznati lik u invalidskim kolicima ponudi zanimljiv posao, jednostavno to pristane odraditi. Lova je odlična, usput rečeno. Rick naime mora prenijeti jako vrijedan mač preko carine. Kako je on Amer, nitko ga baš neće detaljno pretraživati i to je trebalo biti to. Osim što ga odmah uhvate neki mutni tipovi koji znaju za mač, uhvate i njegova poslodavca, kojeg po kratkom postupku bace van iz jurećeg vozila, a naš junak, prije smrtne presude, upozna velikog Šefa. Priča s mačem je zanimljiva. Postoje dva. I jako su, jako vrijedna. Problem je što jedan mač ima jedan brat, drugi mač drugi brat i oni se baš ne vole. Nimalo, da budem precizan. Rick samo čistom srećom izbjegne nesretni slučaj metkom u glavu i upozna drugog brata. Jesam spomenuo da su različiti? Ovaj prvi, negativac, je poslovni čovjek, moderno odijelo, multinacionalna firma, Armani. Drugi je tradicionalist. Živi u staromodnom kampu i ućitelj je borilačkih vještina koji se drži tradicije. Rick, nakon što se oporavi, dobije otpust od drugog brata, ali prvi brat sad ima bolju ponudu. Umjesto metka u glavu, Rick će dobiti hrpu novaca ako se vrati natrag kod drugog brata i ukrade mač. Rick to napravi, ali stvari ne idu baš kako je on planirao. Što zbog okolnosti, a što zbog vlastite savjesti, on odluči istražiti sebe kao osobu, a i pomoći tehnološki inferiornijem bratu i tako se pronaći na putu ispravnosti i časti.

Naslov filma, doslovni, je Izazov. To izazov nema nikakve veze s nekakvim borilačkim turnirima, fajtovima od najlošijeg prema najboljem već predstavlja unutrašnji sukob glavnog lika. Ostati na pravednom putu ili podlijeći iskušenjima. Znam, malo je sve to čudno, ali i nije baš. Rick je lik kojeg možda baš i nećete zavoljeti na prvu ruku, ali kroz radnju on počinje izgrađivati svoj karakter i pokazivati se kao nova osoba. To je jedna strana priče. Druga je zanimljiv kontrast između modernog, kapitalistički orijentiranog Japana te starog i tradicionalnog. Film pomalo prvoloptaški upozorava na gubljenje veza sa svojim korijenima i prošlošću te, iako ne poziva da se stara tradicija mora pošto-poto sačuvati, to je nekako generalni podkontekst cijele priče o dva zavađena brata. Prva stvar koju bi mogli zapaziti jeste da nema ninja sranja, trening koji se vidi u filmu je jednostavan, efikasan i stvaran. Tučnjave su realne, efikasne (cilj je suparnika neutralizirati, ne raditi show za susjede) i Seagal je napravio fer posao (vidljivo je da je i on koristio istu tehniku borbe u svojim kasnijim filmovima) zadržavši sve fajtove u granicama normalnog. Naravno, završni obračun je isto tako spoj tradicije i modernog te osim luka i strijele, neizbježnih mačeva i noževa imamo i strojnice, što čini zanimljiv kontrast moderno vs staro. Priča je pomalo… stripovska, iskreno. Dva brata, velika svađa, supranici do smrti, stranac koji usvaja tuđa pravila, promjena karaktera… sve je to već viđeno, ali 1982 godine, kad je film izašao, i nije bilo baš, što mu je davalo određenu svježinu. Također, prikazuje japansku kulturu takva kakva jest, ne modificira je za potrebe glavnog (stranca) lika već njega modificira za priču. Pomislit ćete da bi u ulozi Ricka trebao biti nekakav fajter, ali pogriješili bi jer Glenn je glumac koji nije lijep (ne na tradicionalan način) i nije spretan, ali zna glumiti. Moralne dileme glavnog lika su jako mali dio priče, ali zahvaljujući njemu izgledaju kud i kamo uvjerljivije nego da ih je radio netko tko ima nula znanja o glumi. S druge stranem, tu je i legenda japanske kinematografije, Toshiro Mifune, i on ne glumi. Čvrst, šutljiv lik, od malo riječi. Nije on kriv za to, scenarij ga je takvim napravio. Nije baš sjajno, iskreno, gledati šutljivi lik kamena lica, ali to je Mifune, legenda, a takvi ni ne moraju glumiti da bi bili zapaženi (a nije ni Glenn nekarizmatično derište, što ih čini ravnopravnim partnerima). Radnja kao takva ima svojih usporavanja jer nakon krimi uvoda upada u treniram-prilagođavam se drugim pravilima-mjenjam karakter priču, povremeno ubacujući neka iskre sukoba, prebacujući se opet u akcijski mod rada pred završnicu. Malo će zasmetati što je režija osrednja, iskreno rečeno, te djeluje drvenkasto, ali to su bile početne80-te, bolje se nije baš i znalo, i sve je to moglo biti puno gore da film nije radio provjereni majstor John Frankenheimer. Konačni rezultat je pristojan i gledljiv film, malo klimave narativne strukture, ali s vidljivom namjerom da ispriča priču i pritom ne uvrijedi gledatelja izmišljanjem tople vode već pristojnim prikazom jednog dijela drugačije kulture.

2338317,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2338318,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2338319,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2338321,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2338322,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2338323,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2338324,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2338325,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA==

2338326,MQy0l6cjwES8zDrzykUt4Br7xTTjA5hdv18jsvaPovtGjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 2338320,gs_pOGJAWG7ldB1ZVY4e_dWMjlf7yjGPytQQEAbEW4HRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ==

 

 

 

 

 

52 Pick-Up (1986)

Posted: 21 rujna, 2014 in Ekranizacije, Roy Scheider, Thriler

52-pick-up-poster

IMDb

Trailer

 

Elmore Leonard oduvijek je bio zanimljiv filmašima, ali to sad nije nikakvo jako iznenađenje jer je čovjek bio jako dobar pisac i, recimo to tako, svestran pisac. Doduše, nije pisao SF, horor stvari ili nešto takvo, ali uz vesterne (3:10 To Yuma) i pregršt krimića nije ni trebao pisati nešto drugo. Posljednji izdanci njegove mašte donijele su nam Rylana Givensa i Justefied, što je Elmorea, ironično, učinilo poznatijim nego sve njegove prijašnje ekranizacije. Dobro, to sad baš i nije fer podatak jer na filmovima su radili likovi kao su Sodenbergh (Out of Sight) ili Tarantino (Jackie Brown) i svi koji vole pratiti takve stvari reći će vam da su to majstorski naslovi napravljeni po majstorskim djelima. Ne bih išao baš tako daleko (Jackie Brown mi je smrtno dosadan i nepotrebno rastegnut film) jer neki filmovi su mi čist cool zabavni (Get Shorty) no pisana riječ je uvijek bolja. Naravno, sve su te ekranizacije poznate, gledane, često spominjane, pa ćemo ih uredno preskočiti i otići malo u ilegalu, izvući nešto o čemu se baš ne priča previše. Također, ovaj film je pomalo i anomalija unutar opusa poznate produkcije Cannon zato što nije brzo potezni akcić kakve su oni snimali već fino ugođeni triler s malo jačim ambicijama. Doduše, iste nisu ispunjene, ali to ću pojasniti malo kasnije. Prvo ću vam reći u čemu je to stari Elmore bio jako dobar…

…u smišljanju negativaca koji vam znaju privući pažnju više nego glavni junaci. Priča je ta da Harry Mitchell ima sve; jaku vojnu i časnu prošlost, siguran i dobro uhodan posao, ženu koja ima sigurnu političku karijeru… i jednog dana će svemu tome doći kraj. Možda. Naime, Mitch (nitko ga ne zove Harry) ima ljubavnicu staru cirka 22 godine. Znam, Mitch nije loš čovjek, ali mlada piletina je mlada piletina, no ta mala veza je budno praćena od strane trojice ucjnjeivača. Oni pokažu Mitchu film gdje se vide on i ljubavnica, traže lovu i to je to. No, Mitch nema lovu i ne želi platiti, pa se sranja počnu pogoršavati, a onda se sve nekako izokrene, Mitch krene raditi obrnutu psihologiju i štane huškati ucjenjivače jedne protiv drugih, upuštajući se u konačni obračun (pod svojim pravilima) kad mu otmu ženu.

Cijenim što kod Leonarda nema igre skrivača. Njegovi negativci su jasni i vidljivi i… nisu toliko razrađeni koliko su zanimljivi. Trio ucjenjivača u početku imaju maske, ali to je samo šminke radi, jako brzo se dozna tko su i što su i kakvi su im planovi, a mora se priznati da, iako je tu jedan Roy Scheider, John Glover je ukrao cijeli film, doslovce. Njegov negativac je kombinacija zloče, zabave i nekakvog sadizma koji je naprosto genijala, čovjek ima tu neku nepredvidljivost u sebi da nije ni čudo što je podigao cijeli film za jednu stepenicu. S druge strane, nije ni Scheider baš sjedio skrštenih ruku, ali on je inače bio cool gubica, pa nije baš ni trebao nešto glumiti, iako je dobro napravljena transormacija iz lika za kojeg mislite da će sad imati loš dan ostatak filma do hladnog manipulatora. To ne ide samo na Scheiderov lik već za cijeli film, koja polako okreće radnju iz jedne pretpostavke u drugu, što ga čini netipičnim trilerom, a koji je kasnije i kopiran (Gibsonov Ransom) i pomalo nepredvidljivim za gledanje jer nikad se točno ne zna što će likovi napraviti. To nije sjajan scenarij već je ustvari jako bliska adaptacija romana (radnja je jedino prebačena iz Detroita u Los Angeles) što znači da je Leonard bio jezivo dobar pisac, pa nije ni čudo da ima takav kultni status. Što se još može reći o filmu? Pa, uglavnom i ne baš puno. Kako rekoh, to je triler koji ne skriva puno toga i koji skoro svu svoju privlačnost baca na leđa šarenih karaktera. Malo nepredvidljivosti mu dobro stoji, ali možda mu ne bi naškodilo da je imao bolju karakterizaciju i pokoje pojašnjenje (nije jasno jeli Mitch bio s mladim piletom zato što je takav tip ili je upao u dobro namještenu zamku). Radnja ima svojih dodatnih prednosti jer ne preskače one malo manje atraktivne djelove te vidimo kako Mitch ustvari pronađe ucjenjivače, ali zato zaboravi na neke sporedne stvari kojima je poklonjena velika pažnja (gdje je krvavi kaput i Mitchov pištolj – bit će vam jasnije o čemu pričam ako pogledate film da vam ne otkrijem neke bitnije stvari sad) tako da… ima propusta, ali ne baš prevelikih. I vrijedi spomenuti sigurnu režiju veterana Johna Frankenheimera koji kao da se specijalizirao za te malo manje eksponirane, ali svejedno dobre, nekad i odlične trilere (French Connection II, Ronin). Film možda nikad neće biti uspoređivan s Jackie Brown ili Out of Sight, ali s jedne strane te je dobro pošto je riječ o samostalnom uratku, dok je s druge strane i loše jer je već gotovo i zaboravljen. Pa, da i tu malu nepravdu ispravimo.

2279172,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 2279173,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 2279174,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2279175,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2279176,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 2279178,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 2279180,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2279181,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2279182,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2279183,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==

 

 


THE DIRTY DOZEN - DEADLY MISSION (1987)

IMDb

Trailer

 

Imam veliku naklonost prema cijeloj Žigosanoj franšizi, ali ista nije započela, kako to svi vole reći, nakon što pogledanog kultnog originala. Ne, gospodine, kod mene je to išlo malo drugačije jer od četiri snimljena filma ja sam prvo pogledao – seriju. Vrtjela se ona na malim ekranima pred kraj osamdesetih i znam da je bio neki mali buzz oko nje jer se snimala negdje oko Zagreba, ako me sjećanje dobro služi. Od serije se više ne sjećam ničega osim da je vođa bio neki kulerski tip koji je radio kulerske stvari (kad imate 9 godina svaki takav lik je kulerski) i znam da sam se nemalo iznenadio kad sam par godina kasnije dukučio kako je sve to nastalo iz posve drugog materijala. Sad, već sam pisao o The Dirty Dozen, ali sam pisao i o njegovom nastavku, Next Mission, koji bi bio uistinu fer play B film da u njemu ne glumi (opet) Lee Marvin. Jer, Marvin je bio glavna njuška originala (uz dosta njih koji su kasnije postali njuške) i kad je radio nastavak više nije bio tako jaka njuška jer, ovo je stvarno malo čudan potez producenata, film se snimao skoro trideset godina kasnije. Radnja se događa par mjesci nakon originala, a Marvin izgleda onako kako izgleda čovjek koji u međuvremenu nabije dodatnih trideset banki, što je… ne tako poželjan filmski propust. No, priča ide dalje. Iako je prvi nastavak nastao tek toliko da se izvuče još koji dolar iz ostavštine kultnog originala, daljnji su nastavci odlučili kapitalizirati popularnost video-naslova, a donešena je i pokoja kreativna odluka. Tako je i Marvin rekao svoje doviđenja serijalu, ali s njim se opet pozdravio Telly Savalas. Kojack, koji je u vrijeme snimanja originala bio tek ime na papiru, a koje je u međuvremenu izrastao u poprilično respektabilnu glumačku njušku, tako je postao novi vođa nove odabrane grupe i napravio… pa, idemo reći solidan posao, ali to ne znači puno jer cijeli taj serijal filmova jest solidan posao, tj. ništa posebno što bi vas trebalo previše oduševiti. No, ovaj treći film po redu, je bolji nego prije spomnuti nastavak jer se više ne referira toliko na original i puno je bolje složen od prethodnika. Ali, to su već priče za drugi dio teksta. Onaj srednji dio je, kao i uvijek, malo o sadržaju.

Jer, Savalas je bojnik Wright, čovjek koji mora odabrati novu grupu od dvanaest zatvorenika i izvesti malo manje samoubilačku, ali svejedno zajebanu misiju. Naime, Hitler i njegovi jataci su naišli na ideju da bi otrovni plin bio fino oružje za ratovanje. I proizvode ga u nekom dvorcu u Francuskoj. Nakon obuke, naši Prljavci odlaze na ratište, ali taj zadaka koji su dobili ima kvaku. Naravno, moraju raznijeti dvorac u kravljevstvo nebesko (bivši samostan) plin zajedno s njim, ali ne smiju znanstvenike koji su unutra. Njih pak trebaju izvući van. I, dodatak, Nijemci su dovukli i njihove obitelji kao polugu pri ucjenjivanju. Pa tako naši junaci imaju pune ruke s pucnjavom, eksplozijama, ali i hrpom civila koja im se mota pod nogama.

Treba odmah na početku napomenuti kako film, iako drugačiji, ima par stvari koje će široko gledateljstvo podsjetiti na kultni original. Priča… malo očito, ali nema veze, pojavljivanje golemog lika koji je ubio nekog golim rukama, jedan će lik pokušati pobjeći, ali će ga drugi vratiti natrag, jedan od likova će u samoj misiji podleći svojim porivima i ići napraviti sranje (baš je Savalasov lik to napravio u originalu) i, naravno, opet je tu dvorac, iako je riječ o samostanu. To je, onako, da se ubace kao mali prepoznatljivi elementi. Za razliku od nastavka, trening ovdje nije baš puno naglašen i kad se događa, događa se paralelno s drugim stvarima, pa film djeluje fluidnije nego nastavak. Misija nije toliko opasna kao ona prethodna (i ona iz originala) ali je malo zahebana, što je više arome radi nego neke napetosti. Sam vizualni dojam je pomalo blijed, iskreno rečeno, ali je zanimljiv iz jednog drugog razloga. Naime sva mjesta radnje (Italija, Engleska i Francuska) su ustvari Hrvatska (i ponešto Slovenije) i ako imate dobro oko možete zapaziti par domaćih lica (Slavica Knežević i Vili Matula). Rekoh zanimljiv, ali iskreno rečeno, blijed. No, ono što me iznenadilo jeste sama akcija. Očekivao sam da bude u duhu filma, ništa baš posebno, ali vidi se da je tom malom detaljau poklonjena poveća pažnja, a kad naši junaci spale cijeli taj samostan (sumnjam da su to napravili u stvarnosti) stvar izgleda odlično. Spojite sad poprilično fer akciju s relativno fer lokacijama (iako tu pridodajte zrno zanimljivost zbog toga što je snimljen kod nas), Savalasom koji je dostojna zamjena Marvinu (iako nije tako brutalan – ovo je ipak TV film) i ekipom novih glumaca koji su korektni, iako se nitko baš ne ističe previše i dobijate gledljiv film za jedno poslijepodne. Ako ste ljubitelj tih ratnih mission filmova, onda bi vam stepenicu-dvije mogao biti i bolji, ali u konačnici (i treba reći iskreno) riječ je o pomalo rutinskom, lakogledljivom i još lakše zaborvljivom uratku.

500px-Deadlymission7 500px-Deadlymission11 500px-Deadlymission13 500px-Deadlymission15 500px-Deadlymission24 500px-Deadlymission30 500px-Deadlymission31 500px-Deadlymission36 500px-Deadlymission50 500px-Deadlymission51 500px-Deadlymission58 500px-Deadlymission67

 

 

Final Descent (1997)

Posted: 8 rujna, 2014 in Avantura, Drama, Katastrofa, TV

525a6046465cc42be48b0b3954def29e37dfc9d4

IMDb

Trailer

 

I, tako, opet se ukrcavam na neki avion i radim probleme na letu, vjerujem da ću jednog dana doći na crnu listu avio-kompanija i da ću ubuduće morati putovati brodom na odredište, a kakve sam sreće, to će putovanje završiti kao Costa Concordia. Šalu na stranu, već duže vrijeme radim na tekstu o putničkim avionima unutar igranih filmova i nikako da ga završim (kad kažem radim to je ustvari eufemizam za gledam ekran i nemam inspiracije), ali dovršit ću ga, pa makar mi to bio posljednji let ovim našim divnim nebom. Druga stvar, ja sam pušioničar kad su filmovi katastrofe u pitanju, čisti sam svežder, gledam sve odreda (televizijske filmove, kino filmove, dokumentarne filmove…) i sve ih volim podjednako… tj, ako su iole dobro napravljeni. Naš današanji let ide stazama sigurne TV produkcije i ako imate predrasuda, pretpostavljam da ćemo se ovdje razići, ali ako nemate nikakvih kriterija, a volite pogledati zgodan uradak (namjerno izbjegavam upotrijebiti riječ dobar) onda ste na pravom mjestu. Jer Posljednje Odredište (takav mu blesav naziv stoji na VHS kaseti koju imam – o, da, ja sam pravi retro tip, još i VHS kasete čuvam) nije loš uradak, iskreno, iako ide tračnicima gomile drugih filmova, plus sve ono što ste već vidjeli u hrpi drugih filmova. Iako, cijenim što ima neku novu polugu za pokretanje radnje, a ne arapske teroriste i slične gluposti. Mehanika je bitchy stvar, otkaže kad god to ne očekujete, a još gori su ovi amaterski piloti koji kad polijeću s Cesnama ne jebu višu silu, iliti veći avion na svojem putu. I tu dolazimo do početka problema naših junaka.

Jer ovaj dotični avion doživi sudar s jednim takvim zujalom i odmah doživi mehanički kvar. Prije nego nastavim dalje, ovo nije uopće originalan zaplet, jedan od onih silnih filmova iz popularne disaster serije Airport iz 70-ih ima istu stvar u radnji, sudar velikog i malog, te i onaj avion ima problema s daljnjim letom. Tu sličnosti prestaju jer dok su tamo piloti izginuli kao muhe, pa je Karen Black, zračna hostesa (da budem politički korektan) morala preuzeti upravljanje avionom (barem dok The Man Charlton Heston ne upadne u avion) naš pilot je živ i zdrav, ali avionom ne može upravljati. Odnosno može, ali samo prema gore. Znači, problem je sljedeći, Boeing 747 (valjda, možda i nije baš taj, ali cool zvuči) ide samo prema gore, što ne bi bio nikakav problem da je space shutle, ali pošto nije, pri ulasku u gornju atmosferu će se raspasti. Naši junaci tako moraju smisliti (u suradnji s kontrolnim tornjem, naravno) rješenje za taj problem i usmjeriti avion prema dolje, što nije baš česta stvar koju vidite na ekranima, a jedna od metoda da se to napravi (samo da vam dam mali preview) jeste i poplavljivanje unutrašnjosti kako bi se poremetio balans. Ako ništa drugo, ti televizijski filmovi znaju ponekad biti baš pravo maštoviti.

Malo šalu na stranu, jedini iskreni problem koji film ima jeste to što je riječ o televizijskom proizvodu, ali to nije mana kao mana već se vide nametnuta ograničenja tokom snimanja. S druge strane, poprilično dobro kompenzira vlastitu ograničenost dobrom napetošću, zgodnim rješenjem što se tiče kvara (kako rekoh već nekoliko puta – već mi pun kufer terorista i bezbrižnog unošenja oružja na takve letove) i scenarističkim dosjetkama kako to riješiti (poplavljivanje je samo jedna ideja). Naravno, ono što je druga strana zračne karte jeste to što su likovi stereotipni. Mislim, naš kapetan nije Kapetan Amerika, nije ni Charloton Heston da spusti avion samo zato što je on Charlton Heston (Mojsije bi spustio i onaj alienski ship iz Dana Nezavisnosti bez da se oznoji) i ima dosta toga na pameti. Tu je žena koju voli, koja sjedi pokraj njega (da, postoje i žene-kapetani-piloti, ne budite tako šokirani) ali kojoj ne može izjaviti osjećaje jer je… pa, takav tip. Tu je psihijatrijska provjera, uobičajeni tempo rada, svega po malo. Vrijedi spomenuti kako ćete na internetu naići (ako vas zanimaju takve stvari) neke zaključke i kako je ovo možda najgori avion-film ikad snimljen (što ne znači ništa jer u toj kategoriji je spomenut i Flight Plan s Fostericom) ali t je ono što bih ja rekao snobovsko razmišljanje. Da je apsolutno sjajan – nije. Kako rekoh, ima tu klišeja, ima tu i gluposti jer kad bi gledali realno, svi ti avioni u svi tim filmovima bi se raspali od sranja koja se rade u njima puno prije nego im presudi kvar/terorist, ima i loše glume… cijeli paket. Ali, ima i napetosti, nije dosadan (prednost samo takva) i ne fura već viđenu priču i čak vas zaintrigira za likove, plus što su tu poprilično poznata televizijska lica kao Robert Urich, Annette O’Toole i John de Lancie (legendarni Q iz Star Treka). Ništa spektakularno, kako rekoh, već prolazna roba. O, skoro sam zaboravio, ako ne volite filmove katastrofe i avione s problemima, uzalud sve prednosti jer onda će vam ovo biti čisto gubljenje vremena.

10415719-l final_descent_3 final_descent_6 final-descent-1997-tv-01-g final-descent-1997-tv-02-g

2467161,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1355668057_2 1355668057_3 1355668058_7

1355668058_8 1355668059_9 final_descent_5 m5004

 

 

 


depredador29005 itS2ZVABMCp9YYS42tn04HyPfwq kinopoisk.ru Predator-2-cover-locandina 6JPFtTQUySVPVn8qhJf7xxZcbPV

IMDb

Trailer

Nekoliko stvari se ne sramim priznati što se tiče filmskog svijeta, vrlo su jednostavne i kratke. The Shinning je precjenjen i dosadan horor, ali svaka dala Jacku Nicholsonu, nitko ne glumi manijake bolje od njega. Sva tri Nolanova Batmana nikad neće biti u istom rangu kao Burtonova dva i posljednje, ali ništa manje važnije, nikad nisam bio preveliki obožavatelj prvog Predatora. Već čujem kako se glasno zgražate i mislite kako sam neuko piskaralo koje ne zna što valja. Nije da taj film držim lošim, uopće nije, dapače, riječ je o finom akcijsko… nečemu uratku kojeg se može gledati s lakoćom. Ali nisam oduševljen njime, nemam ga u privatnoj kolekciji (stvar koja ne govori apsolutno ništa jer nemam ni nastavak) i ne gledam ga nikad osim ako ne naletim na njega dok vrtim TV programe i ubijam dosadu. Nastavak, s druge strane, mi je više manje odličan filmić. Ništa što bih stavio na top lisu najboljih odgledanih naslova ikad, ali ima ono nešto što ga čini… primamljivim za novo gledanje. I dok sam posljednjih dana bio unutar male rasprave što je bolje, kokoš ili jaje, nekako se nametnulo samo po sebi da zapišem koju riječ o njemu jer već kad pričam o njemu s drugima, jednako tako mogu i sa samim sobom. Nije baš odlika sjajnog mentalnog zdravlja, ali tako to ide kad vodite ovakav blog. I, ono što je najvažnije u cijeloj ovoj priči, ovaj naslov pristaje ovim stranicama kao ruka i rukavica, kao Hannibal Lecter i kuhinjsko posuđe, kao… uglavnom, shvaćate poantu; ovo je jezivo podcjenjeni uradak, ovo je nastavak kojeg više-manje nitko baš ne ljubi previše (ma, da, kužim, dobar je to film, ali, čovječe, u originalu je Švarci!…i tako te priče) i, iako ga kritika nije pregazila kao horde gledatelja, uvijek je nekako u sjeni prethodnika, pa čak i cijele franšize od koje čak i ona krš i lom od Predatrosa ima bolji rejting. A ja jako volim podjenjene filmove. To obično znači da u njima nešto valja, da su zapostavljeni samo zbog općeg dojma da je original bolji (tu ide slika od Die Hard 2) ili je netko jednostavno nadrkan zato što u nastavku ne glumi zvijezda originala (tu dolazi slika od Speed 2: Cruise Control). I, tako, rekoh vam sve to, da odmah ovdje na samom početku raščistimo neke stvari: Predator 2 je film kojemu ama baš ništa ne nedostaje. To je nastavak, istina, kultnog originala, ali ovaj posao je napravljen s mjerom da se ponudi različit materijal, što u konačnici znači drugačiji film, ali s osjećajem da je prije njega bilo nešto dobro (nešto kao Aliens). I, da, nema Švarcija, što držim, neka mi njegovi fanovi oproste na izravnosti, jednom velikom prednošću jer, suočimo se s činjenicama… to je Švarci, svi znamo tko će pobijediti na kraju (Švarci se s tim počeo zahebavati tek tamo u End of Days, da ne preživi, je’l) dok ovdje imamo više likova koji su simpa (zamjenim sve one nabildane plaćenike iz originala za jednog Billa Paxtona dok kažete Game’s over,man!), a bome se ekipa iza kamere potrudila da nam ponudi i malo mesa na Predatorovim kostima, a ne da kloniraju killera iz originala. Sve prednosti, nigdje mana, kažete vi, a ja se slažem s vama.

Dakle, storija nas vodi koju godinu unaprijed (u “budućnost” – 1997 godine) gdje je slavni Los Angeles pod pravom opsadom bandi. Oni se smicaju lijevo i desno, puškara se kao u Afganistanu, a časni pripadnici LAPD-a mogu samo gledati kako im redove desetkuju. Ali, novi igrač je u gradu i privlače ga obračuni gdje gomila njih pokušava srediti jednog od onih. Danny Glover (netipičan izbor za akcijskog junaka usprkos Lethal Weapon filmovima) tako dolazi u fokus zanimanja našeg lovca from outher space, ali i on dolazi u njegov zbog načina na koji ubija članove bande. Iako je to zdrav potez, klin se klinom izbija, oko za oko i te priče, i za svaku pohvalu je što Predator ne radi klasne, rasne i ine razlike već smica sve živo, ali takve stvari se ipak ne rade u Gloverovom gradu. Njegov tim žandara, protiv bandi, vladinih ljudi u crnom i samog predatora imat će pune ruke posla dok ne uspiju počisiti sav taj nered. Naglašavam ponovo, Los Angeles. Nema gdje se taj grad već nije pojavio, pa je čist normalno da i jedan posjetilac iz svemira s fetišom na trofeje dođe tamo, osjećao bi se kao doma jer ondje svi vole skidati tuđe glave (metaforički rečeno, metaforički) a kad se šala stavi po strani, to je urbano područje i ne može se osjetiti kako je to puno adekvatniji okoliš za skrivanje i lov od đungle. Ne shvatite me krivo, đungla ima svojih prednosti, fascinantna priroda, ali u filmskom pogledu zna biti itekako dosadnjikava zbog jednoličnosti. Znam, sporedna stvar, ali nekako mi je urbano područje bolje lego od zelene prirode, što se ne događa baš često.

Prednosti rada na nastavku jesu što već postoji original koji je uredno naznačio što je glavna kvaka filma, pa ne morate gubiti vrijeme na novo predstavljanje. Sličnosti između Predatora uno i due jesu što svaki započinje na svoj način (prvi kao nekakav kvazi vojni-akcić) dok je drugi više (krimi-akcić) ali je razlika što kod ”dvojke” to ne traje dugo. Bum-tras i znamo tko je u gradu, ali akcijske scene režirane su odlično, samo da napomenem, tako da nijedan naslov ne bježi od ovog drugog. Kako je netko komentirao, film je pun klišej-policijske spike iz 80-ih i 90-ih i to je apsolutno točno. Ovi pajkani su filmski pajkani, a Glover je filmski šef (ako vam je do neke autentičnosati gledate pogrešan film) što ukratko znači da tu nema nikakve karakterizacije, ali zbog te lajave spike i podjebavanja ti likovi imaju neku osobnost, a bome su i simpa družina. To što nema namrštenih faca i nabildanih tijela…pa, za mene je to prednost. Što nam nudi radnja? Oh, pregršt noviteta. Za početak, gledamo kako Predator skida sve redom. Ne vidimo to u cijelosti, ali ima nešto. Ti masakri su vizualno savršeni, pravo krvoproliće (podsjećaju na zabave koje rade narko-karteli) a kako negativaca ima k’o u filmu, znači ima toga dovoljno. Uvlačenje Vlade je isto zanimljiv grananja priče jer gdje je ET, tu su i Ljudi u Crnom, i dostavlja onu finu dozu prepišavanja među agencijama tko ima nadležnost u kojem kraju (ah, još jedna relikvija iz 80-ih – danas bi svi bili presretni da se riješe mrtvaca i operu ruke) a ujedno koristi priliku da pokaže kako je Predator bad motherfucker. Ovo zadnje se inače radi kroz cijeli film, nadograđuje se njegova osobnost i, iznenađenje, iznenađenje, lik nije jednodimenzionalni ubojica (ne ubija ako nije u opasnosti ili lovina nije zanimljiva, ima felling za trudne žene, plus tehnika) zbog čega postaje malo i zanimljiviji. Sve to kad se spoji u jednu cjelinu dobija se film koji je nabijen poštenim akcijskim scenama, koji ima korektne likove i situacije u koje upadaju, negativca koji nije lutka iz izloga te ravnomjeran omjer akcije, SF-a (toga baš i nema, ali kako je lik veliki brat ET-a…) i žandarskog filma (bande, njihove spike…) Teoretski pričano, film i nema neku manu, a ako bi krenuli s sitničarenjem (kartonski likovi, klišej dijalozi…) opet to ne bi bila neka mana. I, da, funkcionira više nego odlično kao nastavak. Za kraj još dodati da je Stephen Hopkins dokazao da može sjediti u stolici jednog Johna McTiernana jer režija je, ako ništa drugo, više nego dobra. A kad već kad spajaju ove oltimere u filmovima, mogli bi spojiti Dutcha i Harrigana u trojki. Da bace zgradu Predatoru na glavu ili nešto. I spase mačku usput. Ako niste gledali (ako takvih ima) slobodno pogledajte jer ne uništava ostavštinu prethodnika, a ako ste ga gledali… pa, onda ga ili gotovite ili mrzite, nema zlatne sredine.

2443924,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2443925,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 2443927,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2443931,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2443932,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2443935,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2443943,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2443945,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2443951,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2443956,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2443959,6MA0m+djBELcNrvKEFEqrvCnsq14dJNbNFQTFfyIz2WypHmrrOPp2LzhyyrYWsaIu2krbsIj_u3XRts5VXelQQ== 2443960,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg==

 

 

Body Count (1998)

Posted: 1 rujna, 2014 in David Caruso, Kriminalistički

510FMCRRXML._SL500_ BodyCountFluchtnachMiami-Cover-181283 l_115072_0120186_3666e036 max1128532625-frontback-cover

IMDb

Cijeli film on line

 

Krivim Tarantina za štošta; zato što je pozer, zato što jednostavno krade od drugih i zove to posvetama, zato što je snimio Death Proff, zato što je drugi Kill Bill dosadan za umrijeti, ali priznajem čovjeku da zna napisati dobre dijaloge. Zabavne dijaloge. Krivim ga što je tim zabavnim dijalozima, koji obično mlate praznu slamu, doveo na veliki ekran pričljive negativce, kriminalce koji umjesto da nekoga ubiju razgovaraju o značenju Madonine pjesme. I, tako, krivim ga i zato što su  nakon njega došli razni imitatori koji to nisu znali raditi. Doduše, nije on za to kriv, za svakim talentom dolaze oni koji ga nemaju, ali da i to spomenem. Sad, zaboravite na Tarantina jer ovaj film nema apsolutno nikakve veze s njim osim što je nastao po (pre)očitim utjecajem njegovih filmova (barem onih prvih, koji nešto i vrijede). Naišao sam na njega slučajno, tako to obično ide kod ovakvih naslova, i pogledao ga samo zbog, ovo će vas nasmijati, Davida Carusa. Hej, tip je mrzak svima, što je meni odmah simpa, ali naspram pojava na velikim i malim ekranima koje nose epitet ”poznate zvijezde”, on je još i podnošljiva pojava. Da ne bude samo on u igri, tu je cijeli niz inače respektabilnih glumačkih imena, pa je film, barem u teoriji i nekakvoj proizvoljnoj matematičkoj računici, trebao nešto vrijediti. To sad, naravno, ostaje subjektivan dojam, ali tih osamdeset i nešto minuta koliko traje… pa, idemo reći da nisu bile tako teške kako sam mislio da bi mogle biti. Film je očito išao linijom Tarantinovih Reservoir Dogsa, kriminalci i njihove priče, ali pokušao je nešto malo biti i svoj, a kad zbrojite sve te glumce na jednom mjestu… OK, podnošljiv uradak, ima i gorih, nije katastrofa… kužite već što želim reći.

Kriminalci i njihovi propali poslovi kriminalne naravi valjda nikad neće prestati biti zanimljivi. Ovaj put radi se o tome da je poslić uspio, naši dečki uspješno su upali u nekakav muzej/galeriju i maznuli par vrijednih slika, ali, naravno, tu je uvijek jedan kreten koji mora napraviti nešto na svoju ruku i pokrenuti alarm, upucati zaštitara, zajebati cijelu stvar. Naši dečki pobjegnu, istina, ali sve drugo im se zezne, pa tako moraju nekako doći na mjesto gdje ih čeka tip koji zna tipa koji treba doći s tipom koji ima lovu za slike. Jednostavno zvuči, ali nije jer naši junaci… pa, ne podnose jedan drugog, svi svakog krive za napravljene zajebe, a ni putovanje ne ide glatko jer mjenjaju aute, voze se preko Lijepe Naše USA, kupe neke sumnjive ženske (ustvari jednu) koja ispadne još gori prevarant nego oni, a samo je pitanje vremena kad će svi zajedno potegnuti oružje jedan na drugog. Sadržaj nema apsolutno nikakvih iznenađenja.

To je gotovo klasika. Da otvorite enciklopediju kriminalističkih filmova, ispod tog pojma bi pronašli ovaj sadržaj. Ali, to je OK, jer stvari stvarno mogu krenuti krivim putem na sto mogućih načina i inspiracija filmaša kod ovakvih stvari je nepresušna. Da baš ne odugovlačim (jutro je, pije se kava, vani pada kiša…) film je prepun priče u stilu Tarantina (kako sam već rekao) i dobar dio toga valja, onako, da prođe vrijeme, a dobar dio toga je i promašena poanta. Razlog zašto je ovo podnošljiv film jeste što to nije samo kriminalistički uradak već i izneneđujući film ceste pošto naši junaci trebaju prijeći pola Amerike da dođu do love, a taj put prati osnove Murphyjeva Zakona; sve što se može sjebati, sjebat će se. A naši junaci, koji u osnovi jedan drugoga ne mogu podnijeti i stalno provociraju jedan drugog, nimalo ne pomažu u tome. Ima tu čak i humorističnih fora, kad ih autobus u nekoj pripizdini zaobiđe jer vozaču djeluju kao banda delikvenata (što u osnovi jesu) ili kad vuku mrtvog frenda natrag u auto jer ne mogu otići vlakom. Sadržajno ne nudi ništa novo, iako ima taj mali raspored radnje da gledamo kroz kratke isječke što se to krivo dogodilo u pljački, a vrijedi spomenuti da nitko od uključenih nije baš nešto glumio, ne baš. Caruso ma svoj prpoznatljivi nastup, gotovo kao praksa za Horatia, Ving je… Ving, ne znaš jel’ stvarno glumi ili je običan dan, John Leguziamo je pomalo stereotipni Latino, brz na jeziku, još brži na pištolju, a Linda Fiorentino (jedini komad filma) djeluje kao da je namjerno ubačena u priču da ne gledamo samo muške (tj. ne ona već njezin lik). Ona i Caruso imaju zanimljivu kemiju jer su već odigrali nešto slično u Jade, wanna be Basic Instict filmu. Režija je srednja žalost, da budemo iskreni, gotovo televizijska (pravo-na-video) i u osnovi, ako ovo propustite ne gubite stvarno baš ništa. Prolaznu ocjenu ima samo zbog te silne ekipe (tu je i Forrest Whitaker), ponešto zabavnih dijaloga, ponešto smiješnih situacija i općenito kriminalno-komičnog tona za kojeg još nisam siguran da li je namjeran ili slučajan. Naslov kao stvoren za nedjeljno poslijepodne, kad sam ga ustvari i pogledao.

1749319,X_dCJv9m2+FDcCtZjczB8pLz0cmrrlT8fhq2HtXqDwJ7J21vUXEhybQ7IQI6nAb9ALvCLMbkmSYE+dnPwZ1U+g== 1749320,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1749321,9chQvm2XR7MacnSNoS1xqc9BlB8TmJmUY2X_nMD8jDAYPJ+g4CRBRtriJAkxcbEPkD8LUQA947KC4HK1WypHkw== 1749322,YUOJ5tX1Dmw_fNZE8DNUEjPM2PB0ORnttEaIHy+T2p194o+Ky684SpEMeXffAc0W5iQcLI4jJfzCpQjMcpq8Tg== 1749323,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 1749324,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1749325,nIkn+NwVUhqi3OQ4z5qA2LFhS8Kz2qwmLNL4W0k4HDjORsPMVSedhxTdHCFpQgN2st4LiHIueciHmv2+vq8akg== 7EoU2zzHGtu4GbLtOrQkgilXvOv 0f311032-b806-4516-957d-244d17e390ac David Caruso, John Leguizamo, Linda Fiorentino, Ving Rhames