Arhiva za Listopad, 2014

Gorky Park (1983)

Posted: 30 listopada, 2014 in Brian Dennehy, Ekranizacije, Thriler

gorky_park Gorky_Park14 Gorky-Park-poster-1020363594 poster-5267

IMDb

Trailer

 

U posljednje vrijeme pročitao sam gomilu ruskih krimića. Napisanih od strane onih koji nisu Rusi. To je zanimljiva stvar. I dok drugi čitaju, hvale i preopterećuju svoje čitateljske kapacitete skandinavskim krimićima, ja sam odlučio biti posve suprotan. Posve slučajno, ako ćemo iskreno. Prvo sam na čitanje uzeo Monstruma od Donalda Jamesa, koji je radnju smjestio u nedaleku budućnost, dok se mother Russia oporavlja od teškog građanskog rata (svaka sličnost sa sadašnjom ratnom situacijom je posve slučajna), pa sam nastavio s Gatarom od istog autora i ostao jako zadovoljan. Trileri o serijskim kilerima, uz malu dozu noir priče. Jedini problem je što pametno vodstvo Algoritma nikako da prevede i treći, posljednji dio. Važno da prevode sto nastavaka Tračerice i Vampirskih Dnevnika. Sljedeće na redu mi je bilo Oko Crvenog Cara od Sama Eastlanda, o ubojstvo obitelji Romanov. Jako dobra stvar, da budem iskren. Pa sam stvar nadovezo sa Svetim Lopovom od Williama Ryana, koji je bio tek jednu malu nijansu slabiji od prethodnika, a stvar sam za sada zaokružio s Dijete 44 od Toma Roba Smitha. Ovaj zadnji uskoro treba dobiti i svoj film, pa ako niste skloni čitanju, vjerojatno ćete biti gledanju. Sada, kad sam se nahvalio kako sam uistinu impresivno načitana osoba, da bacim još riječ-dvije o romanima prije nego se prihvatimo filmskog posla. Svi ovi nabrojani romani spajaju dva žanra; trilere o serijskim ubojicama (više-manje) i kritiku tadašnjeg (budućeg) doba. Staljinizam, paranoja, cijela zemlja je bila u laganom kurcu zbog svega. I nekako sam uspio preskočiti jednu od boljih kriminalističkih književnih serija, onu o istražitelju Arkadiju Renku, nastalog iz spisateljskog pera Martina Cruza Smitha. Kažem boljih jer mi tako drugi kažu, nisam je čitao, a kako sam trenutačno u tom ruskom điru, rekoh da bacim pogled na film koji je nastao po njegovu romanu, napravim prečac i vidim isplati li se trošiti vrijeme na čitanje. Što nas, na kraju poduže balade, dovodi i do filmskog posla jer ovo nije nepoznati naslov, ali, kako mi reče jedan vjerni čitatelj, nije ni nešto poznat, što ga čini savršenim za neobavezne dojmove. Zaključak na kraju? Serija knjiga o Renku će ipak malo pričekati za čitanje jer me film nije nešto posebno dojmio.

Ali, stvari krenu jako dobro. U Parku Gorki, milicija je pronašla tri tijela. Netko im je skinuo lica, doslovno. Milicija i KGB se malo prepišavaju tko će to rješavati (nešto kao policija i FBI u svakom drugom američkom filmu) i tu na scenu stupa naš junak, inspektor Arkady Renko. On nije baš tipičan Rus, misli svojom glvom, igra se s tim da bude granični slučaj nepoštivanja Uprave, a zna koristiti i nekonvencionalne metode rada, kao što je antropologija i znaost izgradnje lica na temelju samo lubanje. Polako otkriva i tko su bili ubijeni, u igru se ubacuju i dva Amerikanca, a sve to ima neke veze s malim krznenim životinjama čije je krzno jako, jako… enormno skupo. Ima stvari koje ćete odmah prepoznati; žandar koji misli svojom glavom, korupcija koja ide sve do državnog vrha, mutni likovi nejasnih namjera. Takvo što ima svaki drugi, heh, film koji nam pokazuje američkog žandara. Ovdje je stvar malo egzotičnije naravi jer se radnja događa u Rusiji te je Gorky Park jedan od onih prvih filmova koji su dobili dozvolu da se snima na originalnim lokacijama. To je, comrades,  uvijek dobar plus zbog autentičnosti. Radnja kao takva možda u kratkoj formi zvuči jako dobro, no stvarnost je pomalo drugačija.

Film ima intrigantan uvod. Troje mrtvaca kojima nedostaju lica. Hej, viđao sam i gora otvaranja. Malu je tu prepišavanje milicije i KGB-a, ali radnja nas lijepo navlači na to da bi tu moglo biti nekih političkih fora, neku tajanstveno smaknuće, popapala te noć, pristup, ali od toga nema ništa. Radnja ima istragu, naravno, ali kad se sve zbroji, konačno razriješenje je pomalo banalno. Jer, mi ne doznajemo cijelu priču, film je nekako izgura ustranu tako da tri mrtvaca i onaj intrigantni uvod nekako ostanu po strani (možete sami zaključiti tko je ubojica, ima ponuđeno nekoliko verzija) ali film nije ni neka kritika ruskog sustava. Istina i bog, tada su se Rusi već počeli rješavati Staljinove ostavštine, no film ne nudi nikakav uvid u ustroj milicije, njihovog državnog vrha, što je valjda bila pogodba da se dobiju dozvole za snimanje. Dakle, što nam ostaje. Pomalo triler, pomalo neka polu špijunska priča, što znači da je sve nekako polovično na repertoaru. Malo glumačkih faca je u igri, pri čemu je William Hurt jako dobar kao svjeglavi žandar Renko, Brian Dennehy je isto tako dobar kao opušteniji Amer sklon improvizacijama, a Lee Marvin je nekako kao izvan filma. Još kad počne stvarati dojam da bi dao sve za neku tamo žensku…nije baš uvjerljivo. Režija ima dobar ritam, što zbog lokacija, što zbog priče, ali tu je i neki sitni osjećaj realnosti koji zna itekako nedostajati sličnim filmovima, no ne pomaže mu baš oko ničega, iskreno. Bio sam nekako pod upitnim dojmom zašto je ovaj film poprilično marginaliziran (priča, glumci, cijeli paket) ali nakon što sam ga baš i pogledao, jasnije mi je zašto. Zbog mlakog pristupa svemu i nedorečenosti isto tako svega, loše predstavljene motivacije i karakterizacije likova, film ispada običan prosjek, jedno gledanje (možda dva ako ste obožavatelj nekog od glumaca) ali to je to. Niti će vas zaintrigirati kriminalistička priča, niti će tu biti nekih političkih smicalica, a neka od ponuđenih rješenja (tu je ustvari kriv roman, ne film, po kojem je nastao) biti će vam ili besmislena ili nedostojna tolike zbrke koja se odigrava kroz film. Što je šteta. Bilo je tu potencijala za puno jači dojam. Ovako će zadovoljiti poklonike prolaznih trilera i ekranizacija poznatih romana.

1758305,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1758306,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1758307,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1758309,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1758310,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1758318,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1758319,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1758321,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1758322,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1758323,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1758324,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1758326,eiS_7eTsXf8VhB6Rvek3vNZAI9mnvvYeqPVzTfsRxpkA4+dduLjXVruWRd7EkIuGViTMsXj+BpJkjE2irqViww==

 


51txMcLu5DL._ poster-5267

 

IMDb

Trailer/Clip

 

Nakon malo pauze (osobne stvari, nakupi se toga) da napišem koju riječ tek toliko da se ne pomisli kako sam spakovao stvari u kofer i otišao na daleki put. Ništa posebno, tek toliko da ubijem ovo kišno jutro (očekuje me danas još ponešto pisanja) jer se netko pametan nije sjetio poslati obavijest da kad pada kiše… ne ustaj iz kreveta jer će ti to biti uzalud vam trud svirači (zatvorena vrata od firme) pa tako da odradim ono što već stoji poduže vrijeme na listi za napraviti. Već sam pisao ovdje o cijeloj Žigosani franšizi (jedino mi ostaje serija – koliko zagrada će biti ovdje) pa da sve to fino zaokružim i kratkim osvrtom na posljednji dio. Četvrti dio, ako se negdje usput izgubili broj jer nakon originala na red su došla tri televizijska nastavka, a kad kažem kratak osvrt to uistinu i mislim jer, iskreno rečeno, ovdje se i nema baš nešto posebno za pisati. Znam, uvijek imam nešto pametno za reći (ili ne tako pametno – stvar percepcije) ali u ovom slučaju svaka kreativnost bi bila suvišna jer, pa… u filmu je nema, pa čemu trud. No, da ne bude kako sam postao rutiner u svemu ovom, vrijedi napomenuti kako je Fatalna Misija školski primjer kako neka ideja i materijal znaju doći do svog prirodnog kraja. Jer, svojedobno je to bilo stvarno friška ideja koja je dovela do jednog od najboljih ratnih filmova (koji nije samo to, ali da ne gubimo vrijeme na dodatna pojašnjavanja) ali na kraju 20 godina kasnije (djeluje kao 100) vidi se da je reciklaža napravila svoje. Ipak, Žigosani su svoje postojanje završili bolje nego Ralje (primjera radi) jer zadnji dio morskog serijala ne samo da je loš film već je jezivo negledljiv film. Žigosani su svoj kraj napravili kako dolikuje, vatreno, ali o tome nešto kasnije jer to je, opet potpuno iskreno, to je jedina stvar koja i vrijedi ovdje.

Dakle, nova misija. Ovo ovdje će sad biti zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano sadržaj jer to su uistinu i napravili u filmu; zakomplicirali su stvar toliko da nije jasno što bi radnja trebala biti. Jer, Ado Hitler gubi rat, to je jasno i vrpacima na granama, pa je smislio alternativni plan. Poslat će svoje the best of the best ljude na sigurno, pa kad rat bude gotov, oni će izgraditi 4 Reich. To je bila dobra ideja (i istinita, usput) i naši Naciji putuju vlakom. Žigosani imaju posao presresti vlak i… tu sad postaje malo mutno. Trebaju ih, kao, zarobiti, ali svi oni izginu, nikome ništa. Što njihovu misiju čini nepotrebnom jer tamo u glavnom stožeru generali imaju plan da vlak jednostavno zbombaju avionima. I to je fin plan, jednostavan, ali onda naši junaci ne bi imali što raditi. Jer oni putuju preko pola Europe, od Engleske, preko Francuske, Jugoslavije, pa do Grčke. Zašto, nisam shvatio. Možda da se spomene kako su posvuda bili članovi pokreta otpora. Možda da se naglasi kako su oni interkontinentalna grupa. Bilo kako bilo, oni će posao obaviti, ali ne bez muke i ne beš, posve očekivano, nekih gubitaka.

Prvi problemićić s filmom jeste što se osjeti da je sniman gotovo paralelno s trećim dijelom, korištene su iste lokacije (kamp za obuku) a osjeti se i da je razina kreativnosti bila ponešto ispod zadovoljavajuće razine. Radnja rutinski ponavlja ono što je već viđeno u prošlim nastavcima; vojaci vježbaju, vojaci se baš ne vole, vojaci pokušavaju napraviti nešto zajedničkim snagama. Za razliku od prethodnog naslova, koji se dosta referirao na slavni original, i radio je to dobro, ovdje toga baš i nema, ali nema ni nekih poznatijih glumaca (drugi glumci igraju uloge preživjelih iz prošlog dijela) no tu je jedan Telly Savalas i Ernie Hudson, pa bi vam to trebalo biti dovoljno da vas malo drži budnima. Ostali glumci… ništa posebno, gomila anonimusa koja i nema neke karizme te nam je u skladu s tim i do njih stalo koliko i do lanjskog snijega. Misija je priča za sebe. Ovaj put nije jedno mjesto nego pola Europe. Osim što nije. Imenima jest, ali ne i lokacijski. Ukoliko dobro poznajete Zagreb par scena će vas dobro nasmijati jer kad na ekranu piše Velika Britanija, u kadru se koči poznata Katedrala, a kad kažu Berlin, sjedište Gestapa, ni više ni manje, bez muke ćete prepoznati zgradu željezničkog kolodvora. Akcije, iznenađujuće, nema puno. Prošli dio je bio puno jači po tom pitanju, ali ovaj dio ima nešto što ga malo iskupljuje, jako eksplozivnu završnicu, bez zezanja. Jer na kraju filma, sve živo leti u zrak. Vlak, stanica, deset kilometara pruge. Mislim, ne zezam vas, scena je stvarno spektakularna, ali kako je filmski odjel bivše Jugoslavije (Jadran Film) bio na TI s tim ratnim spektaklima, to nije nikakvo iznenađenje. Ali, osim toga, film ne nudi ništa novo, originalno ili svježe. Stoga je bilo pametno završiti serijal jer stvarno je došao do svog kreativnog kraja (mislim da je nakon ovog filma išla još kratkotrajna serija) čime je tema bila više-manje potpuno iscrpljena. No, sve ovo ne znači da bi trebali u cijelosti preskočiti naslov, nikako. Samo što je ovo opušteni naslov za nedjeljno poslijepodne, pogotovo maglovita kao što je danas, da se malo odmorite prije početka novog radnog tjedna. Ništa više od toga, ali ni ništa manje.

Fatal5 Fatal12 Fatal19 Fatal22 Fatal26 Fatal28 Fatal34 Fatal35 Fatal36 Fatal44 Fatal45 Fatal46

 

 


10705052_10204079385238415_2026704212_n

 

Kad se igraš Boga, ima i da platiš cijenu. Ako su nas holivudski filmovi ičemu naučili to je onda da ništa na ovom svijetu ne prolazi nekažnjeno. Sad, nakon ovog stvarno i pretjerano apokaliptičnog uvoda, da nastavimo u opuštenijem tonu. Ludi znanstvenici. Hej, svi smo gledali filmove s njima, svi znamo da njihovi dijabolični planovi ama baš nikad ne završe dobro i oni nikako da nauče tu lekciju. Pa, tom tragičnom nizu propalih planova pridružit će se i Dr. Viktor ( V kao Viktor = Pobjeda) koji će ići napraviti savršenu djevojku za sebe. Po uzoru na jednu pravu. Koja nije tako savršena. Kad radite kopiju nesavršenstva onda dobijete još gore nesavršenstvo, to bi bila današnja lekcija iz molekularne genetike, dragi moji, jer ako dobijete nešto savršeno kroz kloniranje… onda nešto niste dobro napravili. O čemu je riječ? Srpski filmša Stevan Aleksić ima novi video uradak, kratki filmić nastao na temelju inspiracije i ljubavi prema, kako sam kaže, filmovima 80-ih (hej, svi ih volimo – bilo je to jako kreativno doba) i kako sam već na ovim mojim skromnim stranicama pisao o njegovim prijašnjim radovima (Mina, Djina, Kristina & Fenomen) nekako se nametnulo samo po sebi da bih baš mogao zapisati nešto i ovom novom uratku. Doduše, ja sam to rekao napraviti prije ima već skoro mjesec dana (mene se isplati poslati po Smrt, živjet ćete vječno) ali bolje ikad nego nikad, a i već bi bio red da opet ubacim u ovu moju malu i skromnu sekciju amaterskih naslova neki novitet. Rekavši to, i nahvalivši sam sebe, da kažem koju riječ i o naslovu koji ćete moći pogledati nakon što malo obiđe svijeta. Već je prošao kroz program Festivala Srpskog Filma fantastike, u Nišu je bio na FreeNetWorld Film festivalu, trenutačno je u Tuzli na A-Festu, a vrlo vjerojatno bi mogao i na put do Rijeke na KRAFT. Za sad je, koliko čujem i čitam, pokupio simpatije publike gdje god da se pojavio, a i ja se moram složiti da je uradak simpa i da je uspio u namjeri da bude u duhu filmova 80-ih (koliko je to moguće u amaterskim uvjetima). Dakle, priča…

Dr. Viktor je tip-top stručnjak za kloniranje (tako nam kaže kolaž novinskih naslova na samom početku) i, kao i svi malo pomaknuti znanstvenici, čovjek ima svoju privatnu opsesiju. Ona se zove Una, balerina, jako zgodna… i našeg junaka ne doživljava koliko ni lanjski snijeg. Nije da se on ne trudi; pozivi, poruke, a u igri je i cvijeće i pojavljivanje na ulaznim vrtima. To ne završi dobro, kao što možete i sami zamisliti. No, uvijek postoji lijek za takve probleme; napravi se savršena kopija. Ako je Spielberg mogao napraviti cijelu postavu Jurskog Parka iz jedne jedine kapi krvi, onda naš junak ne bi trebao imati nikakvih problema s jednom osobom. Ali, kako to obično ide, svi najbolji planovi u ovakvim stvarima jednostavno moraju propasti. Una No.1 je našeg junaka otpilila i zatvorila mu vrata pred nosom, ali Una No.2 će se pokazati kao još napornija kreacija, ona vrsta koju jednostavno poželite zadaviti kad stane prigovarati, kvocati, nabrajati…

Jednu stvar volim kod amaterskih filmova; nebo je granica. Možete raditi posvete, možete biti originalni, možete izvoditi čuda i ne obazirati se na ograničenja. Doduše, velika je mogućnost da vas nikad neće shvatiti ozbiljno (garnitura pravih filmaša) ali to je cijena poslovanja. Prva zabavna stvar koju zapažate kad pogledate Una No. 2 su posvete. Ne posvete kao posvete već posvete koje jednostavno ne možete promašiti i koje su jedan od razloga zašto je ustvari simpa i lako gledljiv uradak. Počevši od samog imena našeg junaka Dr. Viktor (Frankenstein), pa preko Dr. Hausić (bila je slična zahebancija i u jednom hr. filmu, agenti Mulderić i Skulić) a kakvo bi to bilo igranje s novim, khm, životom da nema i posebne knjige (ukoliko ne skužite Necronomicon onda stvarno morate pogledati više filmova iz 80-ih) te labaratorija iz kućne radinosti kakav mora imati svaki pomaknuti znanstvenik (a ujedno bacite i mali hint na Darkmana te njegovo sklapanje opreme). Znači, gotovo se saplićete o posvete, plus što je radnja zgodan hommage popularnom filmu Weird Science (to bi trebali skužiti čim vidite sami plakat). Na sliku ide i audio jer sve pjesme bacaju podsjetnik na 80-te (moj favorit je Program Tvog Kompjutera od Denis&Denis – i to dok nam scena pokazuje kako radi Viktorov kompjuter) tako da, cijeli uradak je u duhu 80-ih. Rekavši to, da se odmah malo vratim na glazbu i malo ozbiljnije filmske dojmove. Glazba dobro pokrpava dijelove kad se na ekranu ne događa nešto baš bitno i zbog toga se stječe dojam da nema praznog hoda (ustvari ga i nema – ne previše) a malo humorističnih glumačkih ekspresija dodaju na humorističnom tonu. Napredak u svrhovitijoj režiji je vidljiv i po tome što nema više lutanja uokolo izvan radnje (bilo je toga poviše u Mini, Djini i Kristini) jer uradak od 25 minuta treba biti popunjen kako treba, s gledljivim stvarima, te se ovdje jedino trošenje vremena zamijeti kad glavni lik hoda uokolo (od stana do stana do stana) što je zanemarivo, ali da se spomene. Dijalog je očekivano drvenkast, ali kad Una No.2 počne nabrajati Viktoru sve što bi trebao, to je ispalo zabavno, a vrijedi spomenuti da je i Stevan dobro ”skinuo” ponašanje tipičnog štrebera made in 80-te (danas su takvi likovi cool – pogledajte samo The Big Bang Theory) koji djevojku može samo – gledati. Brzo, zabavno, gledljivo, dalje od toga vam ne mogu reći jer to uglavnom ispada zborj svega što je ponuđeno. Sami film, doduše, ćete malo pričekati dok ga sam redatelj ne postavi javno za gledanje (oni festivali su još u igri) pa je ovo malo najava, malo dojmovi tekst, tek toliko da vam skrenem pažnju na njegovo postojanje. Čim film bude dostupan za gledanje, bit će postavljen ovdje. Budite mi veseli i znanstveno kreativni do tada.

10668696_10204079612324092_1817450827_n 10668786_10204079612244090_638013739_n 10704814_10204079612204089_1533812416_n 10706608_10204079612364093_2101032277_n 10706613_10204079612404094_235859386_n 10708181_10204079612444095_1882277918_n 10708473_10204079612164088_999871914_n 10714706_10204079612284091_204302086_n

Knjiga ima svoj film….

Posted: 19 listopada, 2014 in Knjige

“A.J. Quinnell – Man on Fire”

91F72VgmfnL._SL1500_ 91Vst1WKO8L

 Visoki šutljivi stranac, nesklon govoriti o sebi i svojim osjećajima, ubojite pozadine dobiva priliku da se pokuša iskupiti za grijehe koje je napravio u prošlosti. Zvuči poznato? To je određeni stereotip koji se pojavio u književnosti i nekako uvukao u sve moguć žanrovske obrazce, ali to ne znači nužno lošu stvar ako pisac zna složiti prave riječu u pravom redoslijedu. Napisati pak triler ili roman koji ima čiste akcijske segmente s takvim likom jednako je izazovan posao (znam to iz prve ruke) jer treba vam nešto što će vašeg junaka napraviti zanimljivim, privlačnim publici i natjerati čitatelja da nastavi okretati stranice. Man on Fire engleskog romanopisca A.J Quinnella (pravog imena Philip Nicholson) napisan je davne 1980 godine, s tim da je svjetlo dana ugledao godinu dana kasnije. Inspiriran s dva istinita događaja (jedan od njih je otmica Gottijeva sina u Italiji) roman je upotrijebio početni opis za glavnog lika i doživio strahoito veliki uspijeh odmah po objavljivanju (do danas je prodan oko 8 miliona primjeraka) ali teško da bi postigao taj uspjeh da nije bilo nekih stvari u njemu koji su naglasili akciju, ali i zašto se ta akcija događa, kao i likovi oko kojih se akcija događa, izbjegavajući zamku da postane još jedan tipični akcijski triler kakvi dolaze kao na pokretnoj traci. Danas možda više nego prije jer tu je jedan Lee Child koji je sa svojim Jack Reacherom postigao nezamislivi uspjeh (stvarno iznenađujući) ali prate ga i slični uraci kao što su Ghostman od Rogera Hobbsa. Akcijski junaci u književnosti kao da nikad prije nisu bili toliko popularni, ali nije da ni prije nisu bili jer prije nego je Creasy, naslovni lik Man on Fire odlučio srušiti cijelu mafijasku scenu u Italiji, tu je bio i John Rambo, još jedan neprilagođeni izopćenik iz modernog društva koji je upao u sukob sa svim i svakim. Zašto je onda Man on Fire ocjenjen kao puno bolji triler? Zato što… Idemo nekim redom, da sve bude jasnije.

Kako rekoh, roman je nastao na temeljima stvarnih događaja, ali naslovni lik je priča za sebe. Creasy je bivši plaćenik, uvježbana ubojita individua koja je trenutačno na brzom putu prema dolje. Problemi s alkoholom, psihička ispraznost, nevoljkost da uopće živi čini od njega nekoga tko nije supersposobni lik koji će u James Bond stilu spasiti dan. Posjetivši prijatelj u Italiji, on mu, iz čiste usluge, sređuje posao tjelohranitelja kćeri bogatog talijanskog industrijalca. Creasy, kojemu se najmanje da natezati s živahnom klinkom, prihvaća posao tek toliko da nešto radi, ali taj odnos s Pintom, koji je započeo s loše strane, počinje polako poprimati drugačije oblike i prerasta u pravo prijateljstvo, koje Cresyja trgne iz njegove obamrlosti i vraća ga u svijet živih ljudi, metaforički pričano, naravno. No, stvari onda krenu loše. Pintu otimaju nemilosrdni kriminalci i Creasy, usprkos naporima da je spasi, završi u nekoliko metaka u tijelu pokraj puta. Skoro na samrti i vezan za bolnički krevet, može samo slušati novosti od prijatelja, a one nisu dobre. Razmjena je propala, a Pinta je pronađena mrtva. Okolnosti pred njezinu smrt još su gore zato što je bila silovana i ostavljena da se udavi u vlastitoj bljuvotini. Creasy, koji sada počinje polako oštriti svoje već zaboravljene instikte, odlučuje uzeti stvar u svoje ruke i poubijati sve žive koji su imali čak i maglovitu vezu s njezinom otmicom.

Radnja romana vam je, pretpostavljam, poznata iz tri filma koji su nastali po pisanom predlošku. Prva verzija ujedno je i najbliža samoj knjizi, druga je već pomalo ušminkani remake koji u konačnici ispada inferiorniji originalu dok je treća verzija (nisam ni znao da postoji) remake samog remakea, što znači da se drži vizije Tonyja Scotta, a ne pisane riječi osim generalne ideje. O filmovima sam već rekao sve, pa se neću zadržavati na njima, ali možda ste već u samom sadržaju romana shvatili detalj po kojem se svi oni razlikuju; Pinta u knjizi ne preživi, što Creasyju daje potpuno legitimni razlog da postane nezaustavljivi stroj za ubijanje svih na koje naiđe. No, taj opis je pomalo kao iz neke B produkcije jer do te završnice vodi dosta toga. U početku Creasy je potpuno drugačiji lik, gotovo antipatičan i nimalo legitiman kao nekakav ubojica, usprkos svojoj prošlosti (Legija Stranaca), a Quinnell jako dobro opisuje njegovo psihičko stanje, predstavljajući gotovo ruševinu od čovjeka. Drugi dio knjige temelji se na polaganom zbližavanju dvoje suprotnih likova i ponovnom otkrivanju kako život ipak nije toliko loš, što je, recimo to tako, pomalo banalan motiv i podosta korišten u književnosti, ali kad spojite običan dječiji entuzijazam s Creasyjevom nelagodom onda vam bude jasnije zašto posljednji dio, onaj koji je gotovo čisti akcijski, funkcionira jako dobro. Ipak, i prije toga ima nešto drugačije radnje. Nakon što šokira čitatelja nasilnom smrću nevine djevojčice, Quinnell nas opet vraća u Creasyjevo stanje uma, predstavljajući nam njegov povratak u formu vježbanjem i gomilanjem oružja. Iako takve stvari nisu neka novost bilo da se radi o filmovima ili romanima, obično se ne naglašavaju toliko (Denzel Washington se u remakeu vraća u akciju nakon svega tri-četiri dana) ali kroz pisanu riječ Quinnell stvara dva efekta; dočarava transformaciju glavnog lika iz jedne osobe u drugu, ali i stvara napetost, kao i ozračje nepredvidljivosti. Roman kao takav danas je na jako dobrom glasu upravo zbog toga što glavni lik nije od prve stranice takav da jedva čeka nekakav okidač koji će pokrenuti akciju već kroz događaje u radnji nanovo otkriva sam sebe. To možda nije teška književnost, iskreno govoreći, ali je jako dobro profiliranje likova, kao i uspješno uvlačenje čitatelja njegov izmišljeni svijet dodavanjem poznatih elemenata; prijateljstvo, okrutnost, pravda. S obzirom da je riječ o naslovu starom više od trideset godina, još uvijek nije postao zastario, barem ne po pitanju likova i okružja, dok se danas može reći da čitanje o mafiji kao takvoj, njezinom ustroju i načinu rada djeluje ipak malo zastarijelo. Ne u smislu da je Quinnell išao tako daleko i opisivao pravi ustroj prave mafije, negativci su ovdje tek negaivci, zli, nasilni i pomalo jednodimenzionalni te služe tek kao steneice za uspon prema gore kad Creasy krene u svoj ubojiti pohod. Roman kao takav bio je uspjeh, ali nije bio jedini. Za razliku od remakea originalnog filma, koji na Creasyjev kraj stavlja točku na i, postoji cijeli serijal knjige (5 naslova) još gdje se on pojavljuje, ali nijedan nije dosegnuo popularnost prvijenca. Zanimljivost je da je Quinnell dobio scenarij originalnog filma na čitanje i da je imao neke primjedbe na dijalog, na što su ga scenaristi pogledali, pomalo u čudu, i upitali o kakvoj se to knjizi radi. Ta anegdoda, istinita i lažna, ustvari dobro ocrtava viđenje cijele stvari jer iznenađujuće malo ljudi zna da su filmovi nastali po pisanom predlošku te da je taj predložak poprilično dobar komad trilerskog štiva kojeg bi mogli pročitati (postoji na netu u PDF obliku) pa ako imate sklonosti prema dobrom štivu, da ga izvučem iz zaborava i podsjetim ljude da postoji.


MV5BMTQ3NzY2MTg1M15BMl5BanBnXkFtZTgwODY2Njk4MTE@._V1_SX640_SY720_ walk_among_the_tombstones_ver3_xlg sa_1411258339walk_among_the_tombstones_ver2_xlg

IMDb

Trailer

 

Liam Nesson posljednjih je godina napravio popriličnu senzaciju od svoje pojave, od lika kojemu bi bolje pristajalo da vodi nekakav maloljetni nogomoetni tim, uživa u unucima i s ženom ide na krstarenja po Bahamima, on je odlučio pokazati mladom naraštaju kako posjeduje set posebnih vještina kojima će uravnotežiti svijet nepravde. Liam je tako postao akcijska zvijezda koja jedva da ima nekakvu vrijednu spomena konkurenciju. I odatle zabuna da je Šetnja među grobovima još jedan uradak gdje on ubije desetak tipova, spasi ženu/kćer/punicu od ruku zlih međunarodnih terorista i mirno odšeće u zalazak sunca. Zabuna je razumljiva jer Liam, taj irski vrag, i ovdje ubije par negativaca, ali dalo bi se diskutirati o tome koliko je uspješno spasio dan. No, ne možemo kriviti scenariste da nisu kreativni jer ovo nije ponavljanje već viđenom recepta već je ovo ekranizacija istoimenog romana Lawrence Blocka. Matt Scudder, naslovni lik, tako je junak cijele serije kriminalističkih romana u kojima on na svoj način rješava slučajeve, igra ulogu neke vrste privatnog detektiva, obilazi sastanke anonimnih alkoholičara i kreće se kroz najmračnije sjene grada New Yorka. Scudder je… poetski lik, svjestan svojih grijeha i mračne prošlosti, podosta zamagljene alkoholnim parama, i realan u svojoj narativnoj osnovi. On nije Phillip Marlowe, on ne razbija glave kad god mu se pruži prilika, ali ima nešto zanimljivog zbog čega je zgodan izbor za ekranizacije. Kad kažem ekranizacije onda stvarno mislim na množinu jer ovo je druga u kojoj se pojavljuje Scudder, a jednako dobrog Jeffa Bridgesa zamijenio je jednako dobar Nesson. I oba filma su dobri, svaki na svoj način, iako dijele poneke mane, ali to ne umanjuje činjenicu da je napravljen pošten posao. Što se tiče ovog naslova, držao sam oko na njemu otkako sam načuo da se snima jer sam čitao knjigu po kojoj je nastao i, iako je to u osnovi rasni noir krimić kakvi se danas više skoro i ne pišu (Skandinavci su preuzeli vlast, fucking Jo Nesbo) imao sam dvojbi oko njegove realizacije jer radnja je podosta jednostavna. Nema zakrabuljenih killera (ustvari ima, ali ne na način na koji ih očekujete) nema nepotrebnih rukavaca radnje, nema izmišljanja tople vode. Kako sam negdje pročitao zgodan sažetak; to je posveta zadimljenim barovima, usamljenim dušama i opasnim ubojicama koji su oko nas. Film nije baš tako poetski napravljen, ali zadržava se u okvirima zadanog materijala, no ima i poneku manu. Da nema, ne bih vam imao o čemu pisati.

Dakle, upoznajemo Matta Scuddera, još uvijek zaposlenog člana NYPD-a, koji ima stanku za ručak. Tekući. Čašica-dvije viskija presječen jakom kavom. Upadnu tri lika, barmen završi mrtav, Matt izvlači pištolj i spašava dan. Ili možda ne u cijelosti. Nakon tog uvoda, koji asocira na ove akcisjke dane starog Liama, odlazimo malo unaprijed. Matt je u mirovini i radi kao privatni istražitelj. Neslužbeni. I upravo je upoznao novog klijenta. Čini se da je u gradu pokrenut novi unosan posao; netko otima žene/rodbinu poznatih kriminalaca, traži veliku isplatu, a onda ubije žrtvu otmice. Matt ih mora pronaći i onda prepustiti stvari svom klijentu. Obilazeći barove, zapuštene četvrti i bijedna mjesta, naš junak počinje polako ulaziti u trag okrutnim poduzetnicima, a ulog se poveća kad likovi otmu maloljetnu kćer još jednog lokalnog kriminalca. Kako rekoh, kao i roman, film ne komplicira jer odmah znamo tko su kriminalci (iako im baš ne vidimo lica) a redatelj nas ukratko i efikasno upoznaje s njihovom naravi. Oni su okrutni sadisti, jednostavnije od toga ne ide. Pronaći ih malo je drugačija priča, ali svatko iza sebe ostavlja tragove, pa tako i oni, samo ih treba znati tražiti, što naš junak radi najbolje.

Odmah na početku vrijedi pohvaliti da Liam nije Liam kakvog smo gledali posljednjih godina, nema ubojite replike, nema macho preseravanja, ali je zadržao svoju čvrstu, iako više ranjiviju pojavu. On je običan lik koji zna prava mjesta i ne boji se zakoračiti u mračnu ulicu. Nikakvih superherojskih sranja. Negativci su pomalo bezlični jer je naglasak više na njihovoj okrutnosti, ali moram priznati da su dijalozi koje Matt vodi s njim puno više od običnog preseravanja ili nabrajanja osnovnih stvari. Osjeća se elokvencija koja je prisutna i u romanu. Radnja je dovoljno u pokretu da se ne osjeća praznina ili razvlačenje, a pametno je raspoređena i akcija koja se odvija kroz radnju. Doduše, postoje dvije iritirajuće stvari u filmu (kojih nema u romanu) a to je uvođenje crnog klinca-beskućnika koji postaje nešto kao Scudderov sidekick i klinac je doslovno iritantan, gotovo antipatičan jer ne služi baš ničemu osim da se Scudder, koji je hodajuća definicija samotnjaka, ima s kime zbližiti. Druga stvar koja je izraženija jeste prekidanje posljednje faze filma nabrajanjem pravila kojih se bivši alkoholičari trebaju držati. Tih dvanaest koraka (pravila) izrecitirano je točno kad dođe do završne, ozbiljnije pucnjave i samo smetaju jer nemaju nikakve veze s radnjom. Uz to dvoje, može se zamijetiti i blaga nedorečenost ponekih djelova radnje; jesu li ubojice uistinu bili povezani s policijom, kakve veze ubijena policajka ima s njima. Nije to stvar da sve mora biti jasno i kristalno čisto završeno, ali tim stvarima posvećena je dovoljno količina vremena da se može pomisliti kako iza toga stoji neki čvrsti zaključak, koji u konačnici izostane. S druge strane, vizualni izgled je savršen, siv, mutan i oblačan, pravo jesenjski, Lim bez muke nosi film na svojim leđima i napravljen je dobar omjer između staromodnog noir pristupa istrazi te ozbiljnijeg puškaranju do kojeg dolazi pri kraju radnje. Možda mi je dojam povoljniji jer sam upoznat s tim svijetom kroz knjige, pa sam već sve to imao u glavi (srećom pa se moje zamišljanje poklopilo s redateljevom vizijom) ali i bez tih osobnih zadovoljstava, film na kraju ispada pošten i fer, samo što je napravio pogrešku-dvije u koracima. I što su ga ljudi, očito, ako je suditi po rezultatima na blagajnama, pogrešno koncipirali kao još jedan u nizu akcijskih projekata kojima Nesson zarađuje kruh svagdašnji. Ne sudite knjigu po koricama, samo vam to mogu reći, ne sudite knjigu po koricama.

6086000,fPaZtBZJa+i5oPuYYrqzluQTqXeo1eReE06SAWaC7RW4v9im66dDCrNUYdBQnKiOSFWhPNDYG5PohgPeueSSjA== 6086002,fPaZtBZJa+i5oPuYYrqzluQTqXeo1eReE06SAWaC7RW4v9im66dDCrNUYdBQnKiOSFWhPNDYG5PohgPeueSSjA== 6224196,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6224496,rWZx7p8vVzQUGr8rLFjDdWAv+jhDWfARkJc7p9xGumaFdyzA1EK6dR9zFWv7DVIccgQKA3rEcgDHeQi0oLEryA== 6224504,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264522,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264523,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264524,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264525,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264566,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264575,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264771,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

 

 

 


year_of_the_dragon_ver2_xlg year-of-the-dragon-1985 year-of-the-dragon-movie-poster-1020377806

IMDb

Trailer

 

Jednom davno, Michael Cimino je bio velika nada američkog filma. Snimio je Dear Huntera i sva vrata su mu bila otvorena. Mickey Rourke također je imao predispozicije da bude jak glumački igrač na holivudskom nebu. Što se u međuvremenu dogodilo? Cimino je snimio Heaven’s Gate. Umjesto megalomanski epskog vesterna dobio se epski flop koji mu je zakucao karijeru o prašnjavi pod odakle se nikad više nije podigao. Mickey se volio zajebavati uokolo, pa se od Hadsome Mickeyja pretvorio u Marva iz Sin Cityja. O, sranje, on ga je i glumio. Namjerno sam zloban. No, Mickey, koji je imao karizmu, nikad nije našao pravi projekt da ga izdigne na pravu razinu, a Cimino više nije imao toliko dugačak povodac kao u vrijeme Heaven’s Gatea, pa su se njih dva činila kao savršeni spoj. Karizma i redateljsko umijeće trebalo je rezultirati nečim zanimljivim. I uistinu jest, ako ćemo govoriti pravo. Godina Zmaja pošten je i fer kriminalistički film koji se može pogledati bez neke muke i bola, ne treba ga izbjegavati, ali odmah vrijedi i upozoriti kako vas na kraju čeka jedna malo manje ugodna spoznaja – jelo vam je servirano, ali izostao je pribor. Film ne nudi ništa osim potencionalno zanimljivih situacija, potencionalno zanimljivih likova i potencionalno zanimljive pozadine. Sav taj potencijal ostao je poprilično neiskorišten, što je možda i najveća šteta cijele priče. No, jasno je zašto je Cimino uzeo baš ovaj projekt da mu bude povratnički nakon pet godina pauze. Vama nije? Pojasnit ću vam malo kasnije. Za početka upoznajte Stanley Whitea.

On je novi policijski kapetan u popularnom Chinatowneu, on je nezaustavljiva sila koja je odlučila stati na kraj drogi, ucjeni, ubojstvima, mitu i korupciji (taj bi imao čistu uživanciju od posla u Hrvatskoj) svemu onome što čini dobri stari organizirani kriminal. Njegov glavni suparnik jest Joey Tai, slik gangster koji napredovanje svoje zajednice vidi u novom popularnom proizvodu – drogi. Puno i puno droge. Stanley je pak kao slon u stakleniku, razbija sve i svašta, dovodeći u opasnost sebe i sve u svojoj blizini, a usput vodi bitku s policijskim vrhom jer njih malo jebe što i turisti znaju poginuti u Kineskoj Četvrti, ali ne bi se previše miješali jer imaju dobar deal s tamošnjim glavama glavnih obitelji. Stanley baš i ne ferma politiku, a takvo razmišljanje ima i svojih posljedica.

Glavni problem koji će vam postati jasan tek na kraju gledanja – film (jelo) ima sve sastojke koje uspješna stvar treba imati. Likovi, okružje, priča. Iako je ovaj put Cimino imao kratki povodac oko vrata prilikom snimanja, osjeti se da je htio da ovaj projekt bude još jedna epska priča o borbi protiv kriminala, ali i da u tom procesu budu prikazane obje strane. Stanley je zanimljiv lik, ali uopće nema pojašnjenja zašto se toliko nabrusio na Kineze i njihovu dominaciju u Kineskoj Četvrti. Neku nesuvislo i maglovito pojašnjenje bi trebali iščitati iz toga da je vijetnamski veteran te da sve te bitke doživljava osobno. Karakterizacija je, u najmanju ruku, tanka kao papir, i to ne samo Stanleyja već svih mogućih likova u filmu. Ipak, shvaćam zašto se Ciminu Stanley sviđa. On je ustvari njegova preslika, lik kojeg nitko ne voli i koji je sam protiv svih u dobro podnazanoj industriji koja ne prihvaća zajebe baš najbolje. Hollywood je tih godina jako teško opraštao flopove, i to one koji dovedu do bankrota filmsku kuću. Jedina stvar zbog koje je uopće dobio režiju ovog filma je onaj Oscar za Lovca na Jelene. Druga stvar. Trijade. Kineska mafija. Babaroga. Bio je to vrli novi svijet u svijetu filma jer Talijani i njihova mafija već su bili jednom nogom na izlazu iz svijeta poslovanja (policija ih je hebala na sve strane) pa im je trebala adekvatna zamjena. To je sve lijepo. Ali… O Trijadama ne doznajemo ništa. Ni kako posluju, ni kako se temelji koncept tog organiziranog kriminala, ni kako se radi uvoz droge. Cijela predstava koju scenaristi o njima imaju jest da se radi o gomili starih prdonja koji sjede u prostoriji i mlate praznu slamu. Doslovce. Dijalozi su kičeni preko svake mjere, svo silno uvažavanje, dodvoravanje i umiljavanje, ali neke prave konkretne priče i nema. Nasilje koje dolazi s područjem služi samo sebi u svrhu, kad je potrebno da film ima malo pogona, dođe do pucnjave ili netko pogine. Prevelika pažnja se poklanja i stvarima koje bi, načelno, trebale imati dobru ulogu u radnji (Joey putuje u Tajland, Hong Kong… gdjeliveć, policijski doušnik u redovima mafije, novinarka silovana, pa puštena) da bi se sve to razvezalo na brzinu i bez neke jačine. Što me dovodi i do kraja filma jer isti je gotovo naprasno napravljen… priča, priča, priča… pucnjava, kraj priče. Razumijem što se htjelo napraviti. Nova egzotična banda, nova pravila, malo Kuma na kineski način, malo Francuske Veze opet na kineski način i tu je sve tu, istini za volju, svi su spomenuti elementi u igri, no nemaju povezanost kao što imaju spomenuti naslovi. Glumački je više pojava nego kvaliteta, Mickey je ovdje veći od života (vidi se da se dobro složio s Ciminom jer je ovdje prva violina dok je u Heaven’s Gate imao tek malu ulogicu) John Lone je slik tip, John Woo vizija gangstera (nedostaje samo da pali pljuge stoticama) a Oliver Stone, potpisnik scenarija, napisao je i boljih stvari. Gledljivo, poštenih namjera, ali ipak promašaj kao konačni proizvod. Ne dobivate ništa ako ga pogledate, a ni ne gubite.

1834194,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1834196,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1834197,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1834200,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1834202,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1834212,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1834223,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1834224,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw==

1834198,8yLTLIfiR3uqjvo4QdkT+Yp+t_baj8lL2zPyYGCM6Yr37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1834199,oCdddX6QNYA+aT9gGiNcCgfmE6gOHmAnWMP5vMBUiPR1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 1834213,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1834214,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1834222,oCdddX6QNYA+aT9gGiNcCgfmE6gOHmAnWMP5vMBUiPR1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA==

Broj 55 (2014)

Posted: 3 listopada, 2014 in Ratni

25-8-2014_13_51_43_broj55 broj-55-poster-2

IMDb

Trailer

 

23. Veljače, godine 1836, prema pisanoj legendi, pukovnik William B. Travis okupio je malob-rojne stanovnike teksaške misije Alamo u njezinu središnjem dijelu i povukao jednostavnu crtu u tlu, pozivajući one koji žele ostati da je prijeđu. Stotinjak ljudi prešlo ju je bez razmišljanja, donoseći tako odlučujući i posljednju samostalnu odluku da se suprotstave višebrojnijoj vojsci meksičkog generala Antonia Lopeza de Santa Anne. Njihov nevjerojatni otpor je trajao 13 pu-nih dana, kada su zidovi misije napokon popustili i više stotina pripadnika meksičke vojske konačno uspjelo prodrijeti u unutrašnjost. Iako povijesni zapisi navode da se pet do sedam branitelja misije predalo, Santa Anna je zapovjedio njihovo trenutačno smaknuće, kažnjavajući ih zbog pruženog otpora i gubitaka svojih vojnika koji su dosezali brojku od čak šesto ubijenih meksikanaca. Iako je ta bitka završila porazom za teksašku stranu, utjecaj koji je iza sebe ostavio otpor stanovnika Alama bio je presudan u ujedinjavanju snaga ostalih stanovnika Teksasa, što je i sam general Santa Anna osjetio na svojoj koži jer pobjeda je, kao i postupanje s preživjelim borcima, proglašeno sramotnim. 08. Rujna 1991 godine, dvadesetorica hrvatskih branitelja nisu dobili priliku za takav odvažni izbor, odlučiti žele li svojevoljno sudjelovati u unaprijed izgubljenoj bitci ili otići dok još mogu, već su zbog kombinacije nekoliko elemenata (loša in-formiranost, loša procjena brojčanog stanja neprijatelja…) bili stavljeni pred gotov čin, zatekavši se gotovo nepripremljeni u neprijateljskom okruženju. Njihovo posljednje uporište postala je obična kuća pod rednim brojem 55 odakle su, kao i njihova braća po oružju dva stoljeća ranije, odlučili pružiti žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju umjesto da se predaju ili pokušaju nap-raviti nekakav kompromis da se spase. Iako njihov otpor nije trajao trinaest dana već svega dvadeset četiri sata, to je bilo dovoljno da u naslijeđe ostave jedan od najžešćih okršaja Domovinskog rata, odlazeći u povijest kao primjer nevjerojatne hrabrosti koja se pokazuje samo u ekstremnim uvjetima. Kao i u slučaju Alama, njihovi egzekutori nikad nisu pravilno procesuirani, ali nisu ostali zaboravljeni jer život inspirira umjetnost bolje od ičeg drugog te je njihov sukob, dvadeset i tri godine kasnije, postao inspiracijom prvog ratnog filma u Hrvatskoj, zbog kojeg njihova priča više neće biti poznata samo onima koji su upoznati s događajima iz Domovinskog rata kroz povijesne dokumente ili usmenom predajom.

Najnoviji film priznatog hrvatskog redatelja Kristijana Milića, koji je već svojim prethodnim cjelovečernjim filmom Živi i Mrtvi pokazao kako mu ratno okružje nije nepoznato područje, inspiriran je stvarnim događajima koji su se odigrali u selu Kusonje, nedaleko grada Pakraca, što je u jednakoj mjeri zanimljiv podatak kao i onaj da se radi o prvom pravom ratnom filmu na području Hrvatske. Pakrac, koji ima dugačku ratnu povijest, do sada nije bio spominjan kroz prizmu sedme umjetnosti, ne kao Vukovar, recimo, što je već samo po sebi zanimljivo (nadam se da će jednog dana biti spomenut i u nekom puno vedrijem kontekstu) što zbog činjenica da se u njemu odigralo nekoliko važnih povijesnih stvari, kao što je službeni početak rata, što je danas gotovo zaboravljen podatak. Možda upotreba dostupnijeg i komercijalnog medija, kao što je igrani film, promjeni i takvo stanje stvari. Što se pak tiče toga da je ovo prvi ratni film, nije da nije bilo prijašnjih pokušava, ali uglavnom su završavali loše (Dubrovački Suton) ili bi rat ispao poanta poduže drame o odnosima između susjeda (Bogorodica) zaustavljajući se na konačnom dojmu; osrednje. Uzeti jednu stranicu iz hrvatske ratne povijesti kao inspiraciju za ovakav film moglo je završiti svakako, od patetikom prekrivenog uratka, pa do negledljivog političkog pamfleta, koji bi kritizirao trenutačni državni vrh. Srećom po nas, scenarističke pero Ivana Pavičića (inače stalnog Milićevog suradnika još tamo od kratkog tarantinovskog uratka Sigurna Kuća) odvelo nas je u samo središte akcije, izbjegavši prije spomenute zamke, stvorivši napet, izravan i na trenutke neugodno potresan film koji se bez muke može uspoređivati s drugim, stranim i bolje produciranim naslovima.

Samo otvaranje filma ujedno je i završno; postavlja nas u položaj promatrača završene bitke i njezinih posljedica. Tijela živih i mrtvih izmiješana su, oblak prašine od nedavne eksplozije još uvijek lebdi u zraku, a u kuću, demoliranu s nekoliko strana, ulazi neprijatelj i ne treba dugo da počnu odjekivati pojedinačni hici za koje znamo (iako ne vidimo) da bez milosti dovršavaju preživjele. To dojmljivo otvaranje, gotovo antiklimaks, zamjenjuje se početkom normalne rad-nje. Grupa od dvadeset branitelja dolazi u Pakrac kao ispomoć i uskoro započinje njihovo upo-znavanje s dražima života na prvoj crti; stalnim napadima, stalnoj opasnosti, neopremljenosti hrvatske vojske i, što im najteže pada, gotovo defanzivnom djelovanju koje oni žele promjeniti tako da sami preuzmu inicijativu. Ona podrazumijeva ulazak u selo Kusonje, tadašnje jako uporište pobunjenih Srba koje, kako stvari stoje, djeluje napušteno. Neinformiranost, manjak ko-rektnih podataka i poveća samouvjerenost (pomalo naivna) dovest će ih do odluke da uđu u unutrašnjost sela u sklepanom oklopnom vozilu. Odluka će se pokazati lošom kad postane jasno da unutrašnjost sela nije prazna već da im je smještena zamka iz koje se, nakon što oklopno vozilo bude onesposobljeno, neće samo tako izvući. Bez izbora i mogućnosti, jedinu stvar koju mogu napraviti jeste da se zabarikadiraju u prvu dostupnu kuću i pružaju otpor sve dok im ne stigne pomoć ili pojačanje. Tom osnovnom sadržaju treba pridodati i to je pokušaj njihova spašavanja uistinu i bio u tijeku, čime pratimo i one koji se probijaju iza neprijateljskih linija ne bi li izvukli suborce, ali to je put koji je i za neke od njih bio put bez povratka.

Snimanje filmova po istinitim događajima nije tako sjajan posao jer treba pažljivo rasporediti i paziti na stvarne fakte i dramatizaciju, kao i umjetnički pogled na cijelu priču te pritom imati u vidu da nijedna od tih stvari ne bude pretjerano u prvom planu. Nakon gledanja mogu samo reći da su redatelj i njegova ekipa uspješno odradili i tu stranu priče jer Broj 55 stvarno ima prijeko potrebnu ravnotežu zbog čega ona ”inspirirano istinitim događajima” najava uistinu to i isporučuje, ali ujedno na svoj umjetničko-kreativni način odaje i počast poginulim braniteljima kako bi jedan film i trebao raditi. Ono što sam sadržaj naznačuje konačni proizvod to i isporu-čuje; ovo je punokrvni ratni film u kojemu se nije štedjelo na streljivu, efektima i kaskaderskom radu. Rat je okrutna stvar, a ono što se događalo unutar Hrvatske, kao i samom Pakracu, devedesetih godina puno je i gore nego se vidi na filmu. Milić ne demonizira neprijatelja već se u njegovu načinu prikazivanja istog osjeti utjecaj Johna Carpentera (Napad na policijsku postaju) i Waltera Hilla (Južnjačka utjeha) jer su oni gotovo uvijek izvan pravog fokusa, predstavlja-jući bezličnu gomilu koja nailazi u valovima i čija je okrutnost (u završnim scenama) tek odraz onog za što se odavno zna da se radilo kroz ratne godine na svim ratištima. Ovo nije politička izjava ili ispravljanje krivih navoda i svodeći završno nasilje nam slomljenim braniteljima na efikasni minimum film ne gubi ništa na svojoj upečatljivosti. Ono što je iznenađujuće jeste či-njenica da tokom radnje gotovo zaboravite na uvodno otvaranje filma. Spretno balansirajući između branitelja zatvorenih u kuću i onih koji su se probijali do njih, Milić je napravio uradak koji vas uvuče u radnju i natjera da zaboravite da sve to nije sretno završilo, a spajajući dvije strane radnje u jednu, točnije, na domet međusobnog dovikivanja, dolazi se do zanimljivog rezultat, tj. da gledatelj u punom rasponu osjeti nemoć obje strane da si međusobno pomognu. Tu ujedno dolazi i do pomirenja sa sudbinom, kako na likovima tako i na gledateljima, jer nakon tog trenutka jasno je da priča ipak nema sretan kraj. Kako neprijatelj u filmu nije pretjerano demoniziran, tako ni branitelji nisu ništa više glorificirani. Iako je teško napraviti vrsnu karakterizaciju kad je toliko likova u igri njihova je raznolikost naznačena tek u brzim dijalozima, međusobnim podbadanjima i, ništa manje važno, vizualnim predstavljanjem kako oružjem koje koristi tako i odjećom. Zbog izostanka pretjeranog veličanja njihove hrabrosti i pretvaranja jednoglasne odluke kako nema predaje u veliki junački čin, Milić stvara gomilu realnih likova koje se s nastalom situacijom nose najbolje što mogu, naglašavajući da je ta konačna odluka posljednja stvar na koju mogu svojevoljnu utjecati, čime ona postaje izraženije i bez dodatnog naglašavanja.

S tehničke strane gledano, film je uistinu besprijekoran. Iako se velika većina radnje odigrava između zidova dotične kuća (ista je kupljena i demolirana samo za potrebe snimanja) ta skuče-nost uopće nema nekih mana jer naglašava napetost, da nema izlaza te da je taj zaklon loš koliko i dobar. Uistinu ogromna upotreba vatrenog oružja također ima višestruku uporabnu vrijednost jer naglašava rat (pomalo očita stvar) i taj konstantni zvuk pucnjave nakon nekog vremena počne zvučati kao glazbena podloga bezizlazne noćne more u kojoj su se našli junaci filma. Treba odmah spomenuti i da film ima stvarnu glazbenu podlogu koja je više nego dobra i da se dobro uklapa u ton filma, ovisno o situaciji i samom tijeku radnje. a dodatne vrijednosti su rad kamere koja film ne čini tipično hrvatski ukočenim (ovdje sam i malo zloban po tom pitanju) te se jako dobro dočarala dinamika (pomogla je i jako dobra montaža) unutar zatvorenog prostora. Već kad se spominju pozitivne strane, mora se spomenuti i rad kaskadera, kao i rad ekipe za specijalne efekte koja je uspješno dočarala puno toga, počevši od tjelesne šminke, pa do uspješnog rušenja kuće u kojoj se skrivaju junaci, ali i odabira vanjskih lokacija koje uistinu podsjećaju na Pakrac i Kusonje početkom devedesetih godina. Glumački je više nego solidno popunjen (iako će šire gledateljstvo, pretpostavljam, najprije prepoznati Marinka Prgu i Slavena Knezovića) te njihova svjetska neprepoznatljivost (koju ovdje spominjem u pozitivnom smislu) itekako pomaže s gledanjem na junake kao obične ljude. Kad se na sve to pridoda protočna režija Kristijana Milića, koja jako dobro spaja akciju s dramaturškim nabojima, scenarij koji je očišćen od svih nepotrebnih stvari kao što su patetika ili crtanje očitih stvari, vizualni dojam na razini stranih produkcija, nije nikakvo iznenađenja da je Broj 55 postao nešto kao minijaturni fenomen u našoj kinematografiji te da izaziva pažnju čak i prije redovitog prikazivanja. Bilo bi lijepo da ovakvi projekti dolaze redovitije i da postanu stalna konstanta u kinima, a ne iznimka od pravila koja se događa svake prijestupne godine.

715 814 axut6cyv_unnamed_12 imagehandler-ashx r7golfc6w3ltgr9nx6ews1qqrli untitled-1-copy zwdx09hjn2a7uk2itnlbgqeopuu btdc45f281thr9qkurkvd2ap6nq