Broj 55 (2014)

Posted: Listopad 3, 2014 in Ratni

25-8-2014_13_51_43_broj55 broj-55-poster-2

IMDb

Trailer

 

23. Veljače, godine 1836, prema pisanoj legendi, pukovnik William B. Travis okupio je malob-rojne stanovnike teksaške misije Alamo u njezinu središnjem dijelu i povukao jednostavnu crtu u tlu, pozivajući one koji žele ostati da je prijeđu. Stotinjak ljudi prešlo ju je bez razmišljanja, donoseći tako odlučujući i posljednju samostalnu odluku da se suprotstave višebrojnijoj vojsci meksičkog generala Antonia Lopeza de Santa Anne. Njihov nevjerojatni otpor je trajao 13 pu-nih dana, kada su zidovi misije napokon popustili i više stotina pripadnika meksičke vojske konačno uspjelo prodrijeti u unutrašnjost. Iako povijesni zapisi navode da se pet do sedam branitelja misije predalo, Santa Anna je zapovjedio njihovo trenutačno smaknuće, kažnjavajući ih zbog pruženog otpora i gubitaka svojih vojnika koji su dosezali brojku od čak šesto ubijenih meksikanaca. Iako je ta bitka završila porazom za teksašku stranu, utjecaj koji je iza sebe ostavio otpor stanovnika Alama bio je presudan u ujedinjavanju snaga ostalih stanovnika Teksasa, što je i sam general Santa Anna osjetio na svojoj koži jer pobjeda je, kao i postupanje s preživjelim borcima, proglašeno sramotnim. 08. Rujna 1991 godine, dvadesetorica hrvatskih branitelja nisu dobili priliku za takav odvažni izbor, odlučiti žele li svojevoljno sudjelovati u unaprijed izgubljenoj bitci ili otići dok još mogu, već su zbog kombinacije nekoliko elemenata (loša in-formiranost, loša procjena brojčanog stanja neprijatelja…) bili stavljeni pred gotov čin, zatekavši se gotovo nepripremljeni u neprijateljskom okruženju. Njihovo posljednje uporište postala je obična kuća pod rednim brojem 55 odakle su, kao i njihova braća po oružju dva stoljeća ranije, odlučili pružiti žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju umjesto da se predaju ili pokušaju nap-raviti nekakav kompromis da se spase. Iako njihov otpor nije trajao trinaest dana već svega dvadeset četiri sata, to je bilo dovoljno da u naslijeđe ostave jedan od najžešćih okršaja Domovinskog rata, odlazeći u povijest kao primjer nevjerojatne hrabrosti koja se pokazuje samo u ekstremnim uvjetima. Kao i u slučaju Alama, njihovi egzekutori nikad nisu pravilno procesuirani, ali nisu ostali zaboravljeni jer život inspirira umjetnost bolje od ičeg drugog te je njihov sukob, dvadeset i tri godine kasnije, postao inspiracijom prvog ratnog filma u Hrvatskoj, zbog kojeg njihova priča više neće biti poznata samo onima koji su upoznati s događajima iz Domovinskog rata kroz povijesne dokumente ili usmenom predajom.

Najnoviji film priznatog hrvatskog redatelja Kristijana Milića, koji je već svojim prethodnim cjelovečernjim filmom Živi i Mrtvi pokazao kako mu ratno okružje nije nepoznato područje, inspiriran je stvarnim događajima koji su se odigrali u selu Kusonje, nedaleko grada Pakraca, što je u jednakoj mjeri zanimljiv podatak kao i onaj da se radi o prvom pravom ratnom filmu na području Hrvatske. Pakrac, koji ima dugačku ratnu povijest, do sada nije bio spominjan kroz prizmu sedme umjetnosti, ne kao Vukovar, recimo, što je već samo po sebi zanimljivo (nadam se da će jednog dana biti spomenut i u nekom puno vedrijem kontekstu) što zbog činjenica da se u njemu odigralo nekoliko važnih povijesnih stvari, kao što je službeni početak rata, što je danas gotovo zaboravljen podatak. Možda upotreba dostupnijeg i komercijalnog medija, kao što je igrani film, promjeni i takvo stanje stvari. Što se pak tiče toga da je ovo prvi ratni film, nije da nije bilo prijašnjih pokušava, ali uglavnom su završavali loše (Dubrovački Suton) ili bi rat ispao poanta poduže drame o odnosima između susjeda (Bogorodica) zaustavljajući se na konačnom dojmu; osrednje. Uzeti jednu stranicu iz hrvatske ratne povijesti kao inspiraciju za ovakav film moglo je završiti svakako, od patetikom prekrivenog uratka, pa do negledljivog političkog pamfleta, koji bi kritizirao trenutačni državni vrh. Srećom po nas, scenarističke pero Ivana Pavičića (inače stalnog Milićevog suradnika još tamo od kratkog tarantinovskog uratka Sigurna Kuća) odvelo nas je u samo središte akcije, izbjegavši prije spomenute zamke, stvorivši napet, izravan i na trenutke neugodno potresan film koji se bez muke može uspoređivati s drugim, stranim i bolje produciranim naslovima.

Samo otvaranje filma ujedno je i završno; postavlja nas u položaj promatrača završene bitke i njezinih posljedica. Tijela živih i mrtvih izmiješana su, oblak prašine od nedavne eksplozije još uvijek lebdi u zraku, a u kuću, demoliranu s nekoliko strana, ulazi neprijatelj i ne treba dugo da počnu odjekivati pojedinačni hici za koje znamo (iako ne vidimo) da bez milosti dovršavaju preživjele. To dojmljivo otvaranje, gotovo antiklimaks, zamjenjuje se početkom normalne rad-nje. Grupa od dvadeset branitelja dolazi u Pakrac kao ispomoć i uskoro započinje njihovo upo-znavanje s dražima života na prvoj crti; stalnim napadima, stalnoj opasnosti, neopremljenosti hrvatske vojske i, što im najteže pada, gotovo defanzivnom djelovanju koje oni žele promjeniti tako da sami preuzmu inicijativu. Ona podrazumijeva ulazak u selo Kusonje, tadašnje jako uporište pobunjenih Srba koje, kako stvari stoje, djeluje napušteno. Neinformiranost, manjak ko-rektnih podataka i poveća samouvjerenost (pomalo naivna) dovest će ih do odluke da uđu u unutrašnjost sela u sklepanom oklopnom vozilu. Odluka će se pokazati lošom kad postane jasno da unutrašnjost sela nije prazna već da im je smještena zamka iz koje se, nakon što oklopno vozilo bude onesposobljeno, neće samo tako izvući. Bez izbora i mogućnosti, jedinu stvar koju mogu napraviti jeste da se zabarikadiraju u prvu dostupnu kuću i pružaju otpor sve dok im ne stigne pomoć ili pojačanje. Tom osnovnom sadržaju treba pridodati i to je pokušaj njihova spašavanja uistinu i bio u tijeku, čime pratimo i one koji se probijaju iza neprijateljskih linija ne bi li izvukli suborce, ali to je put koji je i za neke od njih bio put bez povratka.

Snimanje filmova po istinitim događajima nije tako sjajan posao jer treba pažljivo rasporediti i paziti na stvarne fakte i dramatizaciju, kao i umjetnički pogled na cijelu priču te pritom imati u vidu da nijedna od tih stvari ne bude pretjerano u prvom planu. Nakon gledanja mogu samo reći da su redatelj i njegova ekipa uspješno odradili i tu stranu priče jer Broj 55 stvarno ima prijeko potrebnu ravnotežu zbog čega ona ”inspirirano istinitim događajima” najava uistinu to i isporučuje, ali ujedno na svoj umjetničko-kreativni način odaje i počast poginulim braniteljima kako bi jedan film i trebao raditi. Ono što sam sadržaj naznačuje konačni proizvod to i isporu-čuje; ovo je punokrvni ratni film u kojemu se nije štedjelo na streljivu, efektima i kaskaderskom radu. Rat je okrutna stvar, a ono što se događalo unutar Hrvatske, kao i samom Pakracu, devedesetih godina puno je i gore nego se vidi na filmu. Milić ne demonizira neprijatelja već se u njegovu načinu prikazivanja istog osjeti utjecaj Johna Carpentera (Napad na policijsku postaju) i Waltera Hilla (Južnjačka utjeha) jer su oni gotovo uvijek izvan pravog fokusa, predstavlja-jući bezličnu gomilu koja nailazi u valovima i čija je okrutnost (u završnim scenama) tek odraz onog za što se odavno zna da se radilo kroz ratne godine na svim ratištima. Ovo nije politička izjava ili ispravljanje krivih navoda i svodeći završno nasilje nam slomljenim braniteljima na efikasni minimum film ne gubi ništa na svojoj upečatljivosti. Ono što je iznenađujuće jeste či-njenica da tokom radnje gotovo zaboravite na uvodno otvaranje filma. Spretno balansirajući između branitelja zatvorenih u kuću i onih koji su se probijali do njih, Milić je napravio uradak koji vas uvuče u radnju i natjera da zaboravite da sve to nije sretno završilo, a spajajući dvije strane radnje u jednu, točnije, na domet međusobnog dovikivanja, dolazi se do zanimljivog rezultat, tj. da gledatelj u punom rasponu osjeti nemoć obje strane da si međusobno pomognu. Tu ujedno dolazi i do pomirenja sa sudbinom, kako na likovima tako i na gledateljima, jer nakon tog trenutka jasno je da priča ipak nema sretan kraj. Kako neprijatelj u filmu nije pretjerano demoniziran, tako ni branitelji nisu ništa više glorificirani. Iako je teško napraviti vrsnu karakterizaciju kad je toliko likova u igri njihova je raznolikost naznačena tek u brzim dijalozima, međusobnim podbadanjima i, ništa manje važno, vizualnim predstavljanjem kako oružjem koje koristi tako i odjećom. Zbog izostanka pretjeranog veličanja njihove hrabrosti i pretvaranja jednoglasne odluke kako nema predaje u veliki junački čin, Milić stvara gomilu realnih likova koje se s nastalom situacijom nose najbolje što mogu, naglašavajući da je ta konačna odluka posljednja stvar na koju mogu svojevoljnu utjecati, čime ona postaje izraženije i bez dodatnog naglašavanja.

S tehničke strane gledano, film je uistinu besprijekoran. Iako se velika većina radnje odigrava između zidova dotične kuća (ista je kupljena i demolirana samo za potrebe snimanja) ta skuče-nost uopće nema nekih mana jer naglašava napetost, da nema izlaza te da je taj zaklon loš koliko i dobar. Uistinu ogromna upotreba vatrenog oružja također ima višestruku uporabnu vrijednost jer naglašava rat (pomalo očita stvar) i taj konstantni zvuk pucnjave nakon nekog vremena počne zvučati kao glazbena podloga bezizlazne noćne more u kojoj su se našli junaci filma. Treba odmah spomenuti i da film ima stvarnu glazbenu podlogu koja je više nego dobra i da se dobro uklapa u ton filma, ovisno o situaciji i samom tijeku radnje. a dodatne vrijednosti su rad kamere koja film ne čini tipično hrvatski ukočenim (ovdje sam i malo zloban po tom pitanju) te se jako dobro dočarala dinamika (pomogla je i jako dobra montaža) unutar zatvorenog prostora. Već kad se spominju pozitivne strane, mora se spomenuti i rad kaskadera, kao i rad ekipe za specijalne efekte koja je uspješno dočarala puno toga, počevši od tjelesne šminke, pa do uspješnog rušenja kuće u kojoj se skrivaju junaci, ali i odabira vanjskih lokacija koje uistinu podsjećaju na Pakrac i Kusonje početkom devedesetih godina. Glumački je više nego solidno popunjen (iako će šire gledateljstvo, pretpostavljam, najprije prepoznati Marinka Prgu i Slavena Knezovića) te njihova svjetska neprepoznatljivost (koju ovdje spominjem u pozitivnom smislu) itekako pomaže s gledanjem na junake kao obične ljude. Kad se na sve to pridoda protočna režija Kristijana Milića, koja jako dobro spaja akciju s dramaturškim nabojima, scenarij koji je očišćen od svih nepotrebnih stvari kao što su patetika ili crtanje očitih stvari, vizualni dojam na razini stranih produkcija, nije nikakvo iznenađenja da je Broj 55 postao nešto kao minijaturni fenomen u našoj kinematografiji te da izaziva pažnju čak i prije redovitog prikazivanja. Bilo bi lijepo da ovakvi projekti dolaze redovitije i da postanu stalna konstanta u kinima, a ne iznimka od pravila koja se događa svake prijestupne godine.

715 814 axut6cyv_unnamed_12 imagehandler-ashx r7golfc6w3ltgr9nx6ews1qqrli untitled-1-copy zwdx09hjn2a7uk2itnlbgqeopuu btdc45f281thr9qkurkvd2ap6nq

Oglasi
Komentari
  1. thegreatduck kaže:

    Assault on Precinct 13 u Domovinskom ratu, veliš? Zanimljivo zvuči, gledat će se!
    Inače se baš mislim ovih dana kako bi bilo kul napravit nešto u TCM ili Hills Have Eyes smješteno negdje u Zagoru ili Liku početkom 90-ih s inbred četnicima umjesto rednecka i hillbillyja. Ili Die Hard na Pantovčaku kojeg napadnu četnici zamaskirani kao srpsko izaslanstvo. 😀

    • Deckard kaže:

      Znaš da imamo oboje već napravljeno? 😀 Ima ”Zagorski Specijalitet” koji je kroejša verzija HHE, nisu inbread četnici 😀 A imaš i spot od grupe Neki to vole Vruće – Boja noći – koji ti je kopija Die Harda 😀 A ideja ti nije loše, ekčuli, Pantovčak Has Fallen 😀

      • thegreatduck kaže:

        Hmm, mislim da sam već čuo za taj Zagorski specijalitet, bacit ću oko na njega onda. ^^
        Ovaj spot od Neki to vole vruće mislim da sam čak vidio jednom, to je negdje iz 90-ih i u spotu onaj plavi (crni je prije toga otišao) trči s pištoljem ili tako nešto, jel? 😀
        Pada mi na pamet i nekakav Uncommon Valor/Missing in Action tip filma s oslobađanjem zarobljenika…ili možda kakav martial arts flick s povratnikom s dalekog istoka koji koristi borilačke vještine za obranu svoje domovine (inače mi u glavi već neko vrijeme stoji scena gdje bi lik uhvatio dva četnika, svezao im brade i onda izmlatio okolne neprijatelje s njima :D)…

        Još će i cijeli exploatation podžanr nastati oko toga ^^ 😀

  2. thegreatduck kaže:

    * u stilu TCM ili Hills Have Eyes. Ah ti typoi. xD

  3. […] stvaranja priče koja je veća od života. To je čist OK, i to je ta određena sličnost s našim Brojm 55, iako je on nastao na temeljima stvarnog događaja, no univerzalno ponavljanje prošlosti […]

  4. Nataša kaže:

    Napokon odgledala. Moram priznati da nisam bila pripremljena psihički na ovako nešto. Drugačije je to kad gledaš ratni film (kojih sam se sa ćaćom dosad nagledala) koji nema veze s tobom niti ljudima oko tebe niti tvojom zemljom. Tako da.. Gadan je.
    Ali jako, jako dobar. Ne mogu reći da se pretjerano razumijem u snimanje, ali mislim da mogu prilično dobro razlikovati treš (onaj loši) od dobre stvari, ovo je dobra stvar, glazba se uklopila, glumci su mi solidni, neki čak i vrlo dobri.
    Možda glupost, ali frajer koji na početku nosi rejbanke u vozilu mi je kul, ali kasnije.. Baja, u kući si, na prozoru, pucaš, makni jebene naočale. Ili maknite mu ih, svejedno.
    Super mi je što film nije niti malo patetičan. Mrzim kad u ratnim filmovima vade slike i na samrti govore suborcima – reci mojoj ženi bla bla bla. Bezosjećajno ili ne, ide mi na živce. Ono.. Umireš, a imaš snage za monolog od pola sata.
    Kraj filma mi je najbolji i najpotresniji, shvaćam da je to radi dojma, ali redovi neprijateljske vojske nakon što se dim slegnuo.. Svaka čast.
    Mogu reći da se ne sjećam kad sam zadnji put pogledala film o kojem sam razmišljala dan kasnije. Odgledam, prokomentiram pet minuta i završila sam s tim. Vjerujem da ću o ovom filmu razmišljati puno duže od ovog jednog dana.
    I da.. Zar nije Slaven Knezović? 🙂

    • Deckard kaže:

      Jest, Knezović 😀 Prekrstio sam čovjeka bez njegova odobranja, pa dobro da si mi ukazala na to. Drago mi je da ti se svidio film (rijetka je to prilika kad netko to kaže za hrvatski film) i zapažanja su uglavnom kao i tvoja, korak naprijed u odnosu na sve ostalo.

  5. […] on Precinct 13, Hill u Southern Comfort, čak je naš Kristijan Milić napravio sličnu stvar u Broju 55. Ta stvar funkcionira dobro zbog sljedeće stvari; film nije politička poruka. Naravno, ima […]

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s