Knjiga ima svoj film….

Posted: Listopad 19, 2014 in Knjige

“A.J. Quinnell – Man on Fire”

91F72VgmfnL._SL1500_ 91Vst1WKO8L

 Visoki šutljivi stranac, nesklon govoriti o sebi i svojim osjećajima, ubojite pozadine dobiva priliku da se pokuša iskupiti za grijehe koje je napravio u prošlosti. Zvuči poznato? To je određeni stereotip koji se pojavio u književnosti i nekako uvukao u sve moguć žanrovske obrazce, ali to ne znači nužno lošu stvar ako pisac zna složiti prave riječu u pravom redoslijedu. Napisati pak triler ili roman koji ima čiste akcijske segmente s takvim likom jednako je izazovan posao (znam to iz prve ruke) jer treba vam nešto što će vašeg junaka napraviti zanimljivim, privlačnim publici i natjerati čitatelja da nastavi okretati stranice. Man on Fire engleskog romanopisca A.J Quinnella (pravog imena Philip Nicholson) napisan je davne 1980 godine, s tim da je svjetlo dana ugledao godinu dana kasnije. Inspiriran s dva istinita događaja (jedan od njih je otmica Gottijeva sina u Italiji) roman je upotrijebio početni opis za glavnog lika i doživio strahoito veliki uspijeh odmah po objavljivanju (do danas je prodan oko 8 miliona primjeraka) ali teško da bi postigao taj uspjeh da nije bilo nekih stvari u njemu koji su naglasili akciju, ali i zašto se ta akcija događa, kao i likovi oko kojih se akcija događa, izbjegavajući zamku da postane još jedan tipični akcijski triler kakvi dolaze kao na pokretnoj traci. Danas možda više nego prije jer tu je jedan Lee Child koji je sa svojim Jack Reacherom postigao nezamislivi uspjeh (stvarno iznenađujući) ali prate ga i slični uraci kao što su Ghostman od Rogera Hobbsa. Akcijski junaci u književnosti kao da nikad prije nisu bili toliko popularni, ali nije da ni prije nisu bili jer prije nego je Creasy, naslovni lik Man on Fire odlučio srušiti cijelu mafijasku scenu u Italiji, tu je bio i John Rambo, još jedan neprilagođeni izopćenik iz modernog društva koji je upao u sukob sa svim i svakim. Zašto je onda Man on Fire ocjenjen kao puno bolji triler? Zato što… Idemo nekim redom, da sve bude jasnije.

Kako rekoh, roman je nastao na temeljima stvarnih događaja, ali naslovni lik je priča za sebe. Creasy je bivši plaćenik, uvježbana ubojita individua koja je trenutačno na brzom putu prema dolje. Problemi s alkoholom, psihička ispraznost, nevoljkost da uopće živi čini od njega nekoga tko nije supersposobni lik koji će u James Bond stilu spasiti dan. Posjetivši prijatelj u Italiji, on mu, iz čiste usluge, sređuje posao tjelohranitelja kćeri bogatog talijanskog industrijalca. Creasy, kojemu se najmanje da natezati s živahnom klinkom, prihvaća posao tek toliko da nešto radi, ali taj odnos s Pintom, koji je započeo s loše strane, počinje polako poprimati drugačije oblike i prerasta u pravo prijateljstvo, koje Cresyja trgne iz njegove obamrlosti i vraća ga u svijet živih ljudi, metaforički pričano, naravno. No, stvari onda krenu loše. Pintu otimaju nemilosrdni kriminalci i Creasy, usprkos naporima da je spasi, završi u nekoliko metaka u tijelu pokraj puta. Skoro na samrti i vezan za bolnički krevet, može samo slušati novosti od prijatelja, a one nisu dobre. Razmjena je propala, a Pinta je pronađena mrtva. Okolnosti pred njezinu smrt još su gore zato što je bila silovana i ostavljena da se udavi u vlastitoj bljuvotini. Creasy, koji sada počinje polako oštriti svoje već zaboravljene instikte, odlučuje uzeti stvar u svoje ruke i poubijati sve žive koji su imali čak i maglovitu vezu s njezinom otmicom.

Radnja romana vam je, pretpostavljam, poznata iz tri filma koji su nastali po pisanom predlošku. Prva verzija ujedno je i najbliža samoj knjizi, druga je već pomalo ušminkani remake koji u konačnici ispada inferiorniji originalu dok je treća verzija (nisam ni znao da postoji) remake samog remakea, što znači da se drži vizije Tonyja Scotta, a ne pisane riječi osim generalne ideje. O filmovima sam već rekao sve, pa se neću zadržavati na njima, ali možda ste već u samom sadržaju romana shvatili detalj po kojem se svi oni razlikuju; Pinta u knjizi ne preživi, što Creasyju daje potpuno legitimni razlog da postane nezaustavljivi stroj za ubijanje svih na koje naiđe. No, taj opis je pomalo kao iz neke B produkcije jer do te završnice vodi dosta toga. U početku Creasy je potpuno drugačiji lik, gotovo antipatičan i nimalo legitiman kao nekakav ubojica, usprkos svojoj prošlosti (Legija Stranaca), a Quinnell jako dobro opisuje njegovo psihičko stanje, predstavljajući gotovo ruševinu od čovjeka. Drugi dio knjige temelji se na polaganom zbližavanju dvoje suprotnih likova i ponovnom otkrivanju kako život ipak nije toliko loš, što je, recimo to tako, pomalo banalan motiv i podosta korišten u književnosti, ali kad spojite običan dječiji entuzijazam s Creasyjevom nelagodom onda vam bude jasnije zašto posljednji dio, onaj koji je gotovo čisti akcijski, funkcionira jako dobro. Ipak, i prije toga ima nešto drugačije radnje. Nakon što šokira čitatelja nasilnom smrću nevine djevojčice, Quinnell nas opet vraća u Creasyjevo stanje uma, predstavljajući nam njegov povratak u formu vježbanjem i gomilanjem oružja. Iako takve stvari nisu neka novost bilo da se radi o filmovima ili romanima, obično se ne naglašavaju toliko (Denzel Washington se u remakeu vraća u akciju nakon svega tri-četiri dana) ali kroz pisanu riječ Quinnell stvara dva efekta; dočarava transformaciju glavnog lika iz jedne osobe u drugu, ali i stvara napetost, kao i ozračje nepredvidljivosti. Roman kao takav danas je na jako dobrom glasu upravo zbog toga što glavni lik nije od prve stranice takav da jedva čeka nekakav okidač koji će pokrenuti akciju već kroz događaje u radnji nanovo otkriva sam sebe. To možda nije teška književnost, iskreno govoreći, ali je jako dobro profiliranje likova, kao i uspješno uvlačenje čitatelja njegov izmišljeni svijet dodavanjem poznatih elemenata; prijateljstvo, okrutnost, pravda. S obzirom da je riječ o naslovu starom više od trideset godina, još uvijek nije postao zastario, barem ne po pitanju likova i okružja, dok se danas može reći da čitanje o mafiji kao takvoj, njezinom ustroju i načinu rada djeluje ipak malo zastarijelo. Ne u smislu da je Quinnell išao tako daleko i opisivao pravi ustroj prave mafije, negativci su ovdje tek negaivci, zli, nasilni i pomalo jednodimenzionalni te služe tek kao steneice za uspon prema gore kad Creasy krene u svoj ubojiti pohod. Roman kao takav bio je uspjeh, ali nije bio jedini. Za razliku od remakea originalnog filma, koji na Creasyjev kraj stavlja točku na i, postoji cijeli serijal knjige (5 naslova) još gdje se on pojavljuje, ali nijedan nije dosegnuo popularnost prvijenca. Zanimljivost je da je Quinnell dobio scenarij originalnog filma na čitanje i da je imao neke primjedbe na dijalog, na što su ga scenaristi pogledali, pomalo u čudu, i upitali o kakvoj se to knjizi radi. Ta anegdoda, istinita i lažna, ustvari dobro ocrtava viđenje cijele stvari jer iznenađujuće malo ljudi zna da su filmovi nastali po pisanom predlošku te da je taj predložak poprilično dobar komad trilerskog štiva kojeg bi mogli pročitati (postoji na netu u PDF obliku) pa ako imate sklonosti prema dobrom štivu, da ga izvučem iz zaborava i podsjetim ljude da postoji.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s