The Dirty Dozen: The Fatal Mission (1988)

 

IMDb

Trailer/Clip

 

Nakon malo pauze (osobne stvari, nakupi se toga) da napišem koju riječ tek toliko da se ne pomisli kako sam spakovao stvari u kofer i otišao na daleki put. Ništa posebno, tek toliko da ubijem ovo kišno jutro (očekuje me danas još ponešto pisanja) jer se netko pametan nije sjetio poslati obavijest da kad pada kiše… ne ustaj iz kreveta jer će ti to biti uzalud vam trud svirači (zatvorena vrata od firme) pa tako da odradim ono što već stoji poduže vrijeme na listi za napraviti. Već sam pisao ovdje o cijeloj Žigosani franšizi (jedino mi ostaje serija – koliko zagrada će biti ovdje) pa da sve to fino zaokružim i kratkim osvrtom na posljednji dio. Četvrti dio, ako se negdje usput izgubili broj jer nakon originala na red su došla tri televizijska nastavka, a kad kažem kratak osvrt to uistinu i mislim jer, iskreno rečeno, ovdje se i nema baš nešto posebno za pisati. Znam, uvijek imam nešto pametno za reći (ili ne tako pametno – stvar percepcije) ali u ovom slučaju svaka kreativnost bi bila suvišna jer, pa… u filmu je nema, pa čemu trud. No, da ne bude kako sam postao rutiner u svemu ovom, vrijedi napomenuti kako je Fatalna Misija školski primjer kako neka ideja i materijal znaju doći do svog prirodnog kraja. Jer, svojedobno je to bilo stvarno friška ideja koja je dovela do jednog od najboljih ratnih filmova (koji nije samo to, ali da ne gubimo vrijeme na dodatna pojašnjavanja) ali na kraju 20 godina kasnije (djeluje kao 100) vidi se da je reciklaža napravila svoje. Ipak, Žigosani su svoje postojanje završili bolje nego Ralje (primjera radi) jer zadnji dio morskog serijala ne samo da je loš film već je jezivo negledljiv film. Žigosani su svoj kraj napravili kako dolikuje, vatreno, ali o tome nešto kasnije jer to je, opet potpuno iskreno, to je jedina stvar koja i vrijedi ovdje.

Dakle, nova misija. Ovo ovdje će sad biti zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano sadržaj jer to su uistinu i napravili u filmu; zakomplicirali su stvar toliko da nije jasno što bi radnja trebala biti. Jer, Ado Hitler gubi rat, to je jasno i vrpacima na granama, pa je smislio alternativni plan. Poslat će svoje the best of the best ljude na sigurno, pa kad rat bude gotov, oni će izgraditi 4 Reich. To je bila dobra ideja (i istinita, usput) i naši Naciji putuju vlakom. Žigosani imaju posao presresti vlak i… tu sad postaje malo mutno. Trebaju ih, kao, zarobiti, ali svi oni izginu, nikome ništa. Što njihovu misiju čini nepotrebnom jer tamo u glavnom stožeru generali imaju plan da vlak jednostavno zbombaju avionima. I to je fin plan, jednostavan, ali onda naši junaci ne bi imali što raditi. Jer oni putuju preko pola Europe, od Engleske, preko Francuske, Jugoslavije, pa do Grčke. Zašto, nisam shvatio. Možda da se spomene kako su posvuda bili članovi pokreta otpora. Možda da se naglasi kako su oni interkontinentalna grupa. Bilo kako bilo, oni će posao obaviti, ali ne bez muke i ne beš, posve očekivano, nekih gubitaka.

Prvi problemićić s filmom jeste što se osjeti da je sniman gotovo paralelno s trećim dijelom, korištene su iste lokacije (kamp za obuku) a osjeti se i da je razina kreativnosti bila ponešto ispod zadovoljavajuće razine. Radnja rutinski ponavlja ono što je već viđeno u prošlim nastavcima; vojaci vježbaju, vojaci se baš ne vole, vojaci pokušavaju napraviti nešto zajedničkim snagama. Za razliku od prethodnog naslova, koji se dosta referirao na slavni original, i radio je to dobro, ovdje toga baš i nema, ali nema ni nekih poznatijih glumaca (drugi glumci igraju uloge preživjelih iz prošlog dijela) no tu je jedan Telly Savalas i Ernie Hudson, pa bi vam to trebalo biti dovoljno da vas malo drži budnima. Ostali glumci… ništa posebno, gomila anonimusa koja i nema neke karizme te nam je u skladu s tim i do njih stalo koliko i do lanjskog snijega. Misija je priča za sebe. Ovaj put nije jedno mjesto nego pola Europe. Osim što nije. Imenima jest, ali ne i lokacijski. Ukoliko dobro poznajete Zagreb par scena će vas dobro nasmijati jer kad na ekranu piše Velika Britanija, u kadru se koči poznata Katedrala, a kad kažu Berlin, sjedište Gestapa, ni više ni manje, bez muke ćete prepoznati zgradu željezničkog kolodvora. Akcije, iznenađujuće, nema puno. Prošli dio je bio puno jači po tom pitanju, ali ovaj dio ima nešto što ga malo iskupljuje, jako eksplozivnu završnicu, bez zezanja. Jer na kraju filma, sve živo leti u zrak. Vlak, stanica, deset kilometara pruge. Mislim, ne zezam vas, scena je stvarno spektakularna, ali kako je filmski odjel bivše Jugoslavije (Jadran Film) bio na TI s tim ratnim spektaklima, to nije nikakvo iznenađenje. Ali, osim toga, film ne nudi ništa novo, originalno ili svježe. Stoga je bilo pametno završiti serijal jer stvarno je došao do svog kreativnog kraja (mislim da je nakon ovog filma išla još kratkotrajna serija) čime je tema bila više-manje potpuno iscrpljena. No, sve ovo ne znači da bi trebali u cijelosti preskočiti naslov, nikako. Samo što je ovo opušteni naslov za nedjeljno poslijepodne, pogotovo maglovita kao što je danas, da se malo odmorite prije početka novog radnog tjedna. Ništa više od toga, ali ni ništa manje.